Mirovina je dosadna i nesretni smo zbog nje, želimo natrag na posao!

Ljudi često jedva čekaju odlazak u mirovinu. No također je često da ih nakon odlaska u penziju obuzme svojevrsna tjeskoba. Deborah Quilter, kolumnistica portala Boomer Cafe pozabavila se tim problemom i napisala tri priče svojih prijatelja koji se tako osjećaju: „Kad te mirovina čini nesretnim“.

Carolyn Bushong: „To je prelijepi zatvor“

Činilo se da je Carolynina situacija savršena: Ova 69-godišnja umirovljena psihoterapeutkinja zatvorila je svoju ordinaciju u Coloradu 2012. godine i s partnerom, umirovljenim financijskim savjetnikom, preselila u Tucson radi toplije klime. „Imala sam prelijep život, prelijepu kuću, prekrasan vrt. Moje prijateljice koje su sve morale naporno raditi kako bi prehranile obitelj, ubile bi da su mogle imati moj život.“ No, Carolyn je bila nesretna.

„Ovo mi je peta godina u mirovini i tako mi je dosadno da bih mogla zaplakati. Ovo je zapravo jedan prelijepi zatvor.“ Volontiranje je ne privlači. Nedostaje joj sređivanje svakoga jutra i odlazak na posao. Vrtlarenje joj ne pruža toliko zadovoljstva koliko je mislila da hoće. „Oni koji u mirovini računaju na svoju unučad, doista su sretni. No to se ne odnosi na nekog poput mene koja sam imala drugačije ciljeve u životu i bila vrlo zaposlena. Jako me veselilo razgovarati s mojim klijentima.“

Iako i njezin partner itekako sudjeluje u kućnom budžetu, Carolyn kaže kako joj je nezamislivo da nema vlastiti novac. „Uvijek sam samu sebe uzdržavala i ne pada mi na pamet njega moliti za novac.“ Zbog umirovljenja Carolyn kaže da se osjeća kao da joj život nema svrhu. „Zapravo, nikad nisam željela ići u penziju. Uvijek sam mislila da ću raditi sve do smrti.“ Ne želi se, kaže pretvoriti u svoju majku koja ima 90 godina i strašno se dosađuje i pije antidepresive. Zbog svega toga, Carolyn je ponovno počela oglašavati svoje usluge psihoterapeuta te za tu svrhu koristi Twitter. „Imam par ideja i već sam napravila nekoliko koraka u tom smjeru. Želimponovno pokrenuti posao.’

Dave Paul: „Izgubio sam dio identiteta“

Dave je radio u upravi tehnološkog diva IBM u Denveru, a kad se odjel kojim je upravljao raspao, prihvatio je izdašnu ponudu i otišao u mirovinu sa 62 godine. No odmah je shvatio da mu to uopće ne odgovara. „Nisam se želio buditi svakoga jutra a da nemam što raditi. Moj posao je dio moje osobnosti. Sada bih po cijele dane mogao igrati golf, no kada bih to doista radio svaki dan, prestao bih u tome uživati.“ Dave je volontirao u upravi McDonaldsa, no to mu nije dovoljno pa se odlučio vratiti na posao puno radno vrijeme. No, traženje posla nije bilo lako. Tražio je i tražio, a čak se susreo i s diskriminacijom.

„Godinu dana sam prodavao aute. Onda sam godinu dana radio kao službenik za uvjetni otpust uz zatvora. To je bilo zanimljivo, ali nije bilo za mene.“ Nakon toga, slučajno je naišao na tvrtku koja proizvodi jastuke i čija ga se tehnologija dojmila pa je pitao može li ih zastupati. Počeo je prodavati jastuke po domovima umirovljenika i krenulo mu je dobro. Čak je utjecao i na novu liniju proizvoda nagovorivši tvrtku da počne izrađivati jastuke za invalidska kolica. Dave obožava svoj novi posao. Radi između 20 i 30 sati tjedno i kaže da mu je zabavno. „Volim raditi, no istovremeno i puno putujem. Uzmem laptop i mobitel i mogu raditi s bilo kojeg mjesta.“

Nancy K.Schlossberg: „odlazila sam u mirovinu dva puta“

Nancy je psihologinja i autorica mnogih popularnih priručnika. Kad je prvi put odlazila u mirovinu sa svojeg posla predavačice na Sveučilištu Maryland, imala je 69 godina i nije to najbolje podnijela. „Mislila sam da će to biti divno. Nisam razumjela ljude koji su govorili o nekakvoj prilagodbi na penziju. Nije mi bilo jasno na što se to treba prilagoditi. No uskoro sam ustanovila u čemu je problem: navikla sam se biti profesorica.“

Umjesto da se potpuno umirovi, nastavila je pisati knjige. „Ako vam mironina ne odgovara, nastavite raditi. No čovjek treba biti i proaktivan u traženju novih poslova ili zanimacija. Za početak, dobro je početi negdje volontirati i to se poslije može pretvoriti u pravi posao.“ Nancy dodaje i kako je većina ljudi tijekom radnog vijeka ograničena samo na svoju profesiju, a u mirovini možete eksperimentirati i nekim drugim poslovima koje ste uvijek željeli probati raditi ali niste imali vremena. Nancyno prvo umirovljenje trajalo je svega nekoliko mjeseci nakon čega je počela ponovno pisati knjige. Sad ponovno planira okušati se u potpunoj mirovini, no ponovno samo na neko vrijeme. „Vidjet ću kako će biti ovaj put. Možda ću sada tu mirovinu odraditi bolje“, kaže kroz smijeh.