Prati nas

Mozaik

Ćosić: Tito je bio boljševik, ne može se to promijeniti preko noći

Nisu dirali starije ljude poput moje profesorice klavira ili čuvene balerine Nine Kiršanove. Neke druge ruske intelektualce, sjećam se svog zubara i jednog fotografa koji je radio poznate fotografije za agenciju Putnik, su izbacili iz zemlje. Morali su otići u Argentinu. Bilo je slučajeva tog oštrog ponašanja.

Objavljeno

|

Tito u Drvaru 1944. godine (screenshot: History Channel)

Prije točno 70 godina donesena je Rezolucija Informbiroa, dokument kojim je Titova Komunistička partija izopćena iz društva partija pod patronatom SSSR-a. Rezolucija je promijenila život građana i politički smjer zemlje, piše Deutsche Welle.  Prema službenom jugoslavenskom narativu, upravo je Tito Staljinu rekao „povijesno ne” i to zbog želje za liberalizacijom Komunističke partije. Dio modernih tumača povijesti s ovim se ne slaže, prvenstveno zbog staljinističkih metoda kojima se naknadno Tito riješio svojih političkih protivnika.

No, kako su građani prihvatili drastičnu promjenu političke klime i javnog diskursa DW je pitao svjedoka vremena, pisca Boru Ćosića. Naime, on živo pamti trenutak tijekom omladinske radne akcije u kojem su ga tetka i tetak došli obavijestiti da više ništa nije isto.


DW: Imali ste lopatu u rukama kada se na tom gradilištu u Beogradu zaustavio automobil iz kojeg su izašli vaši rođaci da bi vam rekli da je Staljin od idola i prijatelja Jugoslavije postao neprijatelj. Zašto je bilo toliko važno informirati jednog šesnaestogodišnjaka o radikalnoj promjeni državne politike?

Bora Ćosić: Taj dio moje obitelji me je štitio. Moj tetak je bio oficir. Oni su shvatili da će biti velike reakcije na Titovo odbijanje Rezolucije Informbiroa. Bilo ih je strah da ću slučajno negdje nešto krivo reći ili izjasniti se. Kako sam bio na toj radnoj akciji preko puta, u Novom Beogradu, dojurili su me upozoriti.

Kako je građanima objašnjeno, zašto je došlo do tog raskida?

Jednostavno im je objašnjeno da je to pritisak jedne velike sile. Sovjeti su tada imali veliki autoritet pobjednika Drugog svjetskog rata i osloboditelja velikog dijela Europe. Vrlo je važno da su sudjelovali i u oslobađanju Beograda. Partizani koje sam ja vidio tada bili su skoro bosi i bez ruskih tenkova to se ne bi ostvarilo. Za mene je zanimljivija psihološka strana tog raskida, jer mimo te čitave političke elite u Jugoslaviji, u srpskom narodu je bilo, mimo politike, prisnosti s ruskim narodom. Recimo, ja sam u djetinjstvu u Beogradu susretao puno Rusa koji su bili čak i emigranti. Bili su dio našeg društva. Družio sam se u ranim godinama s djevojčicama Ruskinjama. Moja majka se družila s gospođama koje su također došle iz Rusije pa su uvele stvari koje su za Beograd bile novost, poput izrade abažura. Moja profesorica klavira bila je Ruskinja. Bilo je puno profesora i inženjera koji su pomagali građanstvu. Sa svim tim emocijama bilo je teško preko noći prekinuti odnose, bez obzira na političku stranu.

Staljin je odjednom pokazivan kao negativac. Kako je to prezentirano ljudima? Staljinove i Titove fotografije su, do tada, jedna uz drugu stajale na zidovima učionica.

Da, to je bilo kao nožem presječeno. Zato su se moji rođaci i brinuli kako ću ja to primiti. Ali moram reći da to nije bilo baš tako da je Staljin odmah bio „kao izbrisan”. 1961. godine sam radio u reviji Danas. Htjeli smo objaviti jedan poznati kolaž koji prikazuje Mona Lisu sa Staljinovim brkovima, ali nam to nisu dopustili objaviti. A prošlo je 13 godina i još uvijek je bilo te snishodljivosti i opreza.

Rekli ste da je vaša učiteljica klavira bila Ruskinja, vaši prijatelji, učitelji… Što se s njima događalo u ta dramatična vremena?

Nisu dirali starije ljude poput moje profesorice klavira ili čuvene balerine Nine Kiršanove. Neke druge ruske intelektualce, sjećam se svog zubara i jednog fotografa koji je radio poznate fotografije za agenciju Putnik, su izbacili iz zemlje. Morali su otići u Argentinu. Bilo je slučajeva tog oštrog ponašanja.

Je li bilo promjene tumačenja uloge Sovjetskog saveza u Drugom svjetskom ratu?

Apsolutno ne! Ovo što se sada događa tamo (u Srbiji, op.a.) i u Hrvatskoj, taj pokušaj promjene povijesnog toka, toga nije bilo. Ruski doprinos pobjedi Saveznika je bio i ostao nesumnjiv. Drugo pitanje u cijelom tom raskidu bilo je pitanje Informbiroa i informbiroovaca koji se nisu mogli odvojiti od utjecaja boljševičke partije i Staljina. Tada je došlo do logora na Golom otoku. To je bila vrlo loša strana stvari koja je bacila malu sjenku na povijesni trenutak u kojem je Tito raskinuo sa Staljinom.

Kako je bilo na Golom otoku?

Goli Otok (screenshot: National Geographic)

S vremenom, saznalo se za Staljinove gulage, brutalne obračune s neistomišljenicima i narod je promijenio mišljenje o njemu. No i Tito je provodio slične obračune, baš s informbiroovcima. Na koncu, lokacija političkog logora Goli otok je i danas zanimljiva stranim dokumentaristima kao glavni dokaz Titove antidemokracije. Kako ste se vi suočili s tim?

Nažalost, jedan moj rođak je tamo skončao samoubojstvom. To je bila sjena na našoj obitelji koja je, inače, bila uz tu novu Titovu vlast. To je malo uzdrmalo tu našu monolitnost.

Zapravo imamo kontradikciju između službenog tumačenja i onoga što se događalo na terenu. Kažu da je Tito raskrstio sa Staljinom, zato jer je želio liberalizirati Komunističku partiju, a onda je Goli otok napunio političkim neistomišljenicima.

Gledajte, Tito je bio boljševik od rane mladosti. To se ne može promijeniti preko noći. Učinio je korak da svoju zemlju zaštiti od tutorstva grandiozne svjetske sile, ali metoda i sustav su mu bili djelomično boljševički. Ta diskrepanca je u njemu i svim revolucionarima. Od Robespierrea nadalje. Oni su za ravnopravnost i slobodu, no dolazi do trenutaka kada ukidaju upravo slobodu i ravnopravnost.

Možete li zamisliti kako bi Jugoslavija zapravo izgledala da nije došlo do tog sukoba i izbacivanja iz Informbiroa? Koliko je zapravo profitirala na tome, s obzirom da se morala okrenuti prema zapadu?

To je bio jako važan trenutak u kojem se je Jugoslavija počela razlikovati od Rumunjske, Albanije, Bugarske… Bili bismo poput tih zemalja, bez onog otvaranja prema svijetu i Europi kojeg smo doživjeli šezdesetih i sedamdesetih godina. Moja generacija pisaca i umjetnika je od toga jako profitirala. Ne samo zbog toga što su ljudi dobili putovnice da mogu ići van, već su mogli ostvariti svoje umjetničke poduhvate. Naravno, sve do Titove smrti je bilo trenutaka opresije. Moja knjiga je jedno vrijeme bila zabranjena pa onda i predstava koja je po njoj rađena. Ali to je bilo puno manje oštro i grubo od onoga što se događalo u Rumunjskoj ili Poljskoj.

A danas, kako gledate na zemlje nastale raspadom Jugoslavije. Zamjetan je taj sentiment prema navodno slobodnom društvu, socijalnoj sigurnosti, razvoju. Jugoslaviju ste kritizirali, na koncu, bili ste i žrtva cenzure, no kako je danas?

Puno sam kritičniji prema sadašnjim državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Obično od pisaca očekujemo nekakve velike riječi i recepte, a vi ste svjedok vremena, zbog čega i sada razgovaramo. Mislite li da na ovim našim prostorima koje zovemo regijom, dolaze neka bolja vremena?

U to stvarno nisam siguran. Sve je krajnje neizvjesno, jer nema pravih lidera koji bi bili spremni oduprijeti se jednoj retrogradnoj politici koja se događa u Srbiji i Hrvatskoj. To je osnovno. Ima dosta intelektualaca, pisaca i novinara koji imaju drugo mišljenje i odupiru se. U Hrvatskoj postoji sloboda izražavanja i postoji prostor za ljude koji se svakodnevno izražavaju protiv politike. Nitko ih ne zatvara i nitko ih ne goni. Ali pitanje je efekta. Ljudi su manje-više spremni na kompromis, šute. U cijeloj Europi sredstvima parlamentarne demokracije dolaze loši ljudi na vlast.

Prije sedam godina upozorili ste na latentnu opasnost od nacionalizma i ekstremizma. Je li ta opasnost i dalje latentna?

To nije više onaj nacionalizam u vrijeme rata, Miloševića. To je više jedno srozavanja svih mogućih parametara; od ekonomije do obrazovanja. Sveučilište u Zagrebu je nekad bilo nešto sasvim drugo. Puno je trulih stvari u svim područjima i Hrvatska nije jedina „trula Danska” u Europi.

Te 2011. godine, kada vam je uručena ugledna njemačka književna nagrada Stefana Heyma, rekli ste da moramo prestati razmišljati u kategorijama „Istoka” i „Zapada”. Kako?

Da, sada se opet postavlja pitanje gdje je Istok, a gdje je Zapad. Događaju se vrlo relativne stvari. Kao ta da, recimo, jedna gospođa Merkel, po mom mišljenju, pripada onoj drugoj ljevijoj strani u odnosu na partiju koju vodi.

Jedan od najvažnijih književnika bivše Jugoslavije, Bora Ćosić,  rođen je 1932. godine u Zagrebu. Odrastao je, školovao se i radio u Beogradu koji je napustio 1992. godine u znak prosvjeda protiv ratne politike Slobodana Miloševića. Živio je u Berlinu, a sada živi u Hrvatskoj. (Siniša Bogdanić, Deutsche Welle)

 

.

Mozaik

‘Planirali smo samo 10, no do danas smo prevezli 217 žena na kemoterapiju’

‘Moje su terapije postale svakodnevne i taj me prijevoz doista jako mučio. Molila sam prijatelje da me voze, no uvijek sam gledala da nitko ne dođe po mene više od dva puta. Nisam ih željela previše opterećivati. U bolnici sam, pak, sretala žene koje nisu imale nikoga, koje su bile posve same, neke su i tajile bolest, neke su partneri ostavljali usred kemoterapija. Bilo ja stvarno tužnih situacija. A svima je prijevoz bio najveći problem.’

Objavljeno

|

“Kad sam počela, plan mi je bio prevesti 10 žena na kemoterapiju. No danas, svega nekoliko mjeseci poslije, prevozimo već 217. ženu”, govori nam Ivana Kalogjera, predsjednica Udruge “Nismo same” koja organizira taksi prijevoz teško oboljelih žena u bolnicu i natrag kući.

No početak ove uspješne akcije bio je sve samo ne lijep i lagan. Dobiti dijagnozu teške bolesti šok je sam po sebi. A kad se to poklopi s otkazom na poslu, samo rijetki se ne slome. No one doista iznimne osobe čak i tako dramatičnu situaciju uspiju pretvoriti u nešto uspješno i pozitivno, a upravo to je pošlo za rukom Ivani Kalogjeri koja nam je ispričala svoju priču…


Kako je čitav projekt započeo?

Zapravo, sve je krenulo od mog bloga. Kad mi je 2015. dijagnosticiran rak dojke, krenula sam s terapijama. U to vrijeme, radila sam kao glavna savjetnica ministra obrazovanja Željka Jovanovića. Ostavila sam dobro plaćen posao novinara i otišla na poziv ministra kao savjetnica. Nećkala sam se, ali sam se jedno jutro probudila i odlučila da ako moje znanje može pomoći, pomoći ću. Aktivno sam pratila sektor obrazovanja i mislila sam da moje iskustvo može biti od koristi. Dobila sam tzv. “revolving door” ugovor koji traje do kraja mandata. Većina mojih kolega u takvoj situaciji potpiše s bivšom firmom ugovor da se mogu vratiti kad mandat istekne, ali ja to nisam učinila. Kad je Jovanovića naslijedio Vedran Mornar, već su krenule moje kemoterapije. Dogovoreno je da ostanem raditi od ponedjeljka do četvrtka, kad mi je bila terapija, a onda odem doma na “resetiranje” pa od ponedjeljka opet na posao. No baš usred mojih terapija, sud je donio odluku da smo mi na “revolving door” ugovorima nezakonito zaposleni. I tako je meni usred kemoterapija i kao samohranoj majci uručen otkaz. Tad sam dotakla dno.

Tad ste počeli pisati blog o svojoj bolest?

Zapravo, blog sam počela pisati na nagovor Sandre Kukić, urednice “Doktora u kući”. Rekla mi je da bih ja bila idealna za to i da ona već dugo traži autora za tako nešto. Razmišljala sam da li da se tako ogolim do kraja ili ne, no na kraju sam ipak pristala.

Mene je operirao doktor Mladen Stanec i odstranio mi obje dojke. Čak mi je i on rekao da su ga zvali s neke televizije da im treba neka žena koja je prošla kroz slično. U to vrijeme se baš puno pričalo o slučaju Angeline Jolie pa je ta tema bila vrlo aktualna. I nekon nekog vemena, zove me Maja Medaković iz Provjerenog. I tako je krenulo, zahuktalo se i mediji su počeli zvati. Nakon nekoliko emitiranih priloga i objavljenih tekstova, čak i na ulici me počelo zaustavljati puno žena sa svojim pitanjima i iskustvima. To svakako razumijem jer kad dobiješ dijagnozu, prvo ideš puno “guglat” i onda shvatiš da to nije kraj.

No primijetila sam da nema puno priča običnih ljudi iz svakodnevnog života. Tako sam došla na ideju da sama pokrenem portal gdje će svoja iskustva iznositi stvarne žene. To je baza našeg portala “Nismo same”. Moja mlada prijateljica Maja Dodić i njezin partner pomogli su mi da dignem portal. Pozvala sam prijateljice i žene sa sličnim iskustvom da mi se jave i ispričaju svoju priču. No ne samo žene koje su oboljele već i njihove partnere, djecu, obitelj jer rak je bolest koja pogađa čitavu obitelj. Počeli su mi se javljati ljudi iz cijele regije i stvarno sam sama sebi rekla da nismo same i da ovo doista nije kraj nego početak jednog novog života.

Kad ste započeli s projektom prijevoza žena na terapije?

Moje su terapije postale svakodnevne i taj me prijevoz doista jako mučio. Molila sam prijatelje da me voze, no uvijek sam gledala da nitko ne dođe po mene više od dva puta. Nisam ih željela previše opterećivati. U bolnici sam, pak, sretala žene koje nisu imale nikoga, koje su bile posve same, neke su i tajile bolest, neke su partneri ostavljali usred kemoterapija. Bilo ja stvarno tužnih situacija. A svima je prijevoz bio najveći problem. Jedna žena mi je ispričala da je “izdržala do kuće jer nije željela povraćati u autobusu”. Postoji taj sanitetski prijevoz koji u drugim gradovima još nekako funkcionira, ali u Zagrebu koji je velik grad, vozila jednostavno nema dovoljno. Na odjelu bih znala viđati ljude koje bi ostali u čekaonici i satima čekali sanitet.

Tako smo moja prijateljica Melita i ja počele razmišljati kako pomoći i ona je spomenula taksi čiji bi trošak mogla pokriti polica osiguranja. Pa kako se nisam sjetila taksija! Ubrzo sam doznala da je Zaklada Solidarna raspisala natječaj “Ženske inicijative” na koji se mogu javiti žene kao građanke, dakle bez osnivanja udruge. Javila sam se i uskoro dobila pozitivan odgovor. Štoviše, rekli su mi da je moja prijava među njih više od 60, bila među najboljima. Tad sam dobila 3.600 kuna. Sad se to ne čini jako puno, no sâm taj poticaj da ti netko kaže da je tvoja ideja dobra, značio mi je doista mnogo. Bila sam u sedmom nebu.

Sljedeći korak bilo je osnivanje udruge?

Da. Tad sam osnovala udrugu kako bih se mogla javljati na natječaje, a među prvima koji su pozitivno odgovorili je bila Zaklada Adris koja nam je dala taj početni kapital da možemo krenuti. Kako je Zaklada Solidarna rekla da će pomoći sa svojom platformom, organizirali smo 2018. godine prvu crowdfunding kampanju i prikupili više od 100.000 kuna. Prije svega toga, cilj mi je bio da na terapiju prevezemo 10 žena, no mi smo s tim novcem od Adrisa prevezli 52 žene. U tijeku je i šesta humanitarna akcija, peta ove godine, i evo danas na terapiju ide 217. žena.

Ovo su impozantni podaci našeg projekta prijevoza žena na kemoterapiju "Nisi sama – ideš s nama!".Sve ovo bilo bi…

Gepostet von Nismo same am Dienstag, 19. November 2019

Kako te vožnje zapravo funkcioniraju?

Žene nam se jave i dostave nam svoju medicinsku dokumentaciju te raspored terapija. Vozimo ih, zasad, samo na kemoterapije i zračenja, ali ne i na kontrole i vađenja krvi i slično. Potpisali smo ugovor s Udrugom “Radio taksi Zagreb”. Dogovor je da nikog od njihovih vozača ne silimo da sudjeluje, nego sudjeluje tko želi. U početku ih se javilo 20, a sad već 200 taksista vozi naše žene. Oni mi na mjesečnoj bazi izdaju račun, no mnogi taksisti na kraju vožnju ni ne naplate. Žene u taksiju potpišu dokument da su doista bile na terapiji da ne bi ispalo da netko ide na frizuru ili tako nešto. Dosad smo platili oko 400.000 kuna vožnji. Sad nam malo rastu cijene jer vozimo sve više žena i iz okolice Zagreba, iz Samobora, Velike Gorice te žene koje vlakom dolaze iz drugih gradova.

To je ogroman uspjeh. Ali, pretpostavljam, i puno posla. Kako to sve stignete?

S prvih nekoliko žena sam se ja sama nalazila na kavama i slično, no to sad više ne stignem, iako i dalje uglavnom ja komuniciram sa svima i organiziram prijevoz. U udruzi nas ima tridesetak. No, nikako ne želim da netko bude u udruzi tek zbog broja ili članarine. Želim da smo baš ekipa, da to budu aktivni članovi. Žene me nekad pitaju mogu li se učlaniti u udrugu da dobiju besplatan prijevoz, no ja to ne želim. Nikad ni pod koju cijenu ne bih htjela uvjetovati da netko bude član udruge i plaća članarinu pa da tek onda ima pravo na prijevoz. To ne dolazi u obzir! Udruga je zajednica ljudi koji će razmišljati slično, a ne biti glasačka mašinerija.

Na terapije prevozite samo žene?

Ono što mi muškarci znaju prigovoriti je zašto samo žene, ali ja sam se prijavila na natječaj “Ženske inicijative” za žene i zato je ta usluga za žene. Naravno ne diskriminiram nikoga i ja ću nastojati da se ta usluga organizira za sve ljude jer je to u redu i tako treba biti. Udruga “Radio taxi Zagreb” već ima sličan dogovor s Klaićevom bolnicom i prevode djecu, ali ja kao sama ne mogu čitavu Hrvatsku volonterski voditi. Ljudi to ponekad ne razumiju. Ovo je moj maksimum koji ja mogu dati društvu. Jer ja sam također oboljela i moram preživjeti i imam sto drugih stvari. Pitaju me ljudi: “A kad ćete doći u moj grad?” Moja je poruka: slobodno se vi sami organizirajte u svojem gradu.

Nismo same – predstavljanje knjige

Pogledajte jučerašnje predstavljanje knjige NISMO SAME.O knjizi su govorile Ivana Kalogjera, Goranka Perc i Adriana Piteša. Ulomke iz knjige čitala je Jelena Miholjević.Sva dobit od prodaje knjige ide udruzi Nismo same za pomoć ženama oboljelima od malignih bolesti.

Gepostet von Profil am Mittwoch, 4. Dezember 2019

Kakve sve aktivnosti provodite kako biste skupili novac za prijevoz?

Evo sad smo imali humanitarni buvljak s poznatima. Nazvala sam osamdesetak poznatih osoba i odaziv je bio izvrstan. Donirali su nešto iz svog ormara, mi smo nekako tim stvarima odredili cijenu i to se prodavalo. Njihova reakcija jako me dirnula, s nekima sam ostala prijateljica, kažu da bi volontirali na našem štandu, a neki su pomogli i kao pratnja ženama koje su išle u bolnicu. Ta empatičnost mi je prekrasna. Evo, Tonči Huljić me oduševio! On je donirao jedan sako koji se prodao po dosta visokoj cijeni. Onda Ivanka Mazurkijević, Emilija Kokić, Tina i Hus iz Parnog valjka… Hus je donirao šešir. Onda Tarik Filipović i Mia Begović koja nas je došla podržati sa svojom majkom, održala je i volonterski dio gdje je čitala priče žena iz naše knjige.

Spomenuli ste knjigu. U njoj su priče oboljelih žena?

Da. Knjigu je izdao Profil. To i jest bila njihova ideja koju sam ja, naravno, odmah prihvatila. Posebno je dirljivo što se Profil u potpunosti odrekao prihoda u korist udruge. U knjizi su sakupljene priče različitih žena i njihova iskustva s bolesti te priče njihovih članova obitelji. Nakon što je izašla knjiga, ekipa iz Bite my Style dizajnirala je majice i tunike i stvarno smo pokrenuli mali brend. Ljudi nam šalju slike u našim majicama s Kineskog zida, Međugorja, s crvenog tepiha u Cannesu… Sad imamo i novu kampanju, a logo je dizajnirao naš poznati dizajner Juraj Zigman koji se odmah odazvao pozivu na suradnju.

Foto: Biljana Blivajs / CROPIX

Gepostet von Nismo same am Freitag, 6. Dezember 2019

Osim na prodajnim akcijama, gdje se još mogu kupiti vaše stvari?

To nas često pitaju, no zasad se naše stvari mogu kupiti samo preko interneta jer mi nemamo svoj prostor. Zahvaljujem Avenue Mallu koji nam je već drugi put omogućio da imamo besplatni štand.

Vrlo velik odjek imao je i video samopregleda koji ste snimili s Idom Prester.

Da. Taj je video bio moja ideja. Imam kćer od 19 godina koja se pita što napraviti. Ona je još mlada, ali sa samopregledima može početi. I onda smo malo gledali videe koji postoje i shvatili da je mladoj generaciji to sve dosadno. Tako smo došli na ideju da samopregled obavi neka poznata osoba i mislim da su cure napravile sjajan posao. Ida mi je javila da je jedna njezina prijateljica nakon videa napravila samopregled i našla kvržicu. Pa ako smo spasili jedan život, puno smo napravili.

No osim akcija prikupljanja sredstava za prijevoz na terapije, organizirate i susrete oboljelih žena, tribine s liječnicima…

Da. Organiziramo te naše kave gdje žene mogu razgovarati s liječnicima u neformalnoj atmosferi. Žene su na zadnjem okruglom stolu govorile o svojem iskustvu tako da su čak i prisutni političari plakali. Rak je još uvijek jako stigmatiziran. Svi trebamo raditi na tome da se to razbije. Kad sam ja ostala bez posla, mislila sam da se to samo meni dogodilo no sad mi se na tjednoj bazi javljaju žene kojima se dogodilo isto, mnoge su i u procesu razvoda braka pa osim borbe za život imaju i tu neku egzistencijalnu borbu. Na svaki jednu ženu koja ostavi muža, dolazi sedam žena koje su muževi ostavili zbog bolesti.

Što bi vam pomoglo u vašem radu?

Ono što bi nam doista jako pomoglo je neki prostor. A imamo i neka obećanja da bi se ta usluga prijevoza žena na terapije uvrstila u proračun. Doista divno surađujemo s Gradski uredom za zdravstvo pa možda možemo nekako zajednički to napraviti, osvijestiti javnost i i nadati se da će se to jednom stvarno i dogoditi. Jer neke žene kažu da bi odustale od liječenja da nisu imale prijevoz. A to je nedopustvo da bi netko odustao od liječenje zbog prijevoza!

Kako zamišljate nastavak projekta? Imate li još ideja?

Ono što bi dalje htjeli je razviti taj projekt pomoći u kući. Da ti netko dođe pomoći, donijeti čašu vode, skuhati nešto, oprati prozore. Onda tu je i taj projekt “Rad i rak” jer sve mlađi ljudi obolijevaju, a imaju malu djeci, kredite… Država to mora shvatiti i tu uskočiti u najtežim situacijama. Što se tiče mojeg iskustva s humanitarnim akcijama, ljudima malo treba i imaju dobro srce, a samo ih treba usmjeriti. Vozili smo jednu ženu, ima već 90 godina i vrlo teško živi sama u stanu. Rekla mi je da nema peć i da nakon terapije sjedi doma u kaputu. To sam stavila na Facebook i već za par dana smo joj popravili peć i osigurali grijanje.

Kad sam ostala bez posla, moji su mi prijatelji svaki mjesec uplaćivali novac na račun. Jako sam plakala, dirnulo me. Jedan je prijatelj prodao stan i uplatio mi dio novca, a ja sam pitala kako ću mu to ikad vratiti. On je na to samo rekao: “Šalji dalje!” I ja evo, šaljem dalje.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP