Prati nas

Aktivno starenje

Kako smo podnijeli odlazak u mirovinu

Odlazak u mirovinu jedna je od najvećih promjena u životu. I dok se većina raduje zasluženom odmoru i slobodnom vremenu nakon odrađenog radnog vijeka, ima i onih kojima nedostaje odlazak na posao i druženje s kolegama. Nekoliko umirovljenika ispričalo nam je svoja iskustva.

Objavljeno

|

Zagreb, Maksimir (foto: Sandro Bura)

Odlazak u mirovinu jedna je od najvećih promjena u životu. Nakon završetka obrazovanja, osnivanja obitelji ili preseljenja u drugu sredinu, umirovljenje je jedan od onih događaja koji iz temelja mijenjaju naš život. Odlazak u penziju za većinu je pozitivan, no za neke i negativan događaj. Za početak, više nećemo svakodnevno morati odlaziti na posao, ondje boraviti osam ili više sati i onda se umorni vraćati kućanskim obavezama. Na neki način, napokon postajemo gospodari vlastitog vremena.

No mnogima nedostaje to svakodnevno druženje s kolegama i osjećaj da su u toku događaja. Nije, stoga, rijetka pojava da se nakon početnog oduševljenja svježe umirovljena osoba počne osjećati pomalo tjeskobno. Tu je onda i financijska strana cijele priče jer su mirovine u Hrvatskoj jako niske pa mnogi nakon završetka radnog vijeka teško spajaju kraj s krajem, a mnogi se zbog toga odlučuju i ponovno aktivirati na tržištu rada nakon što su svoje već odradili. Razgovarali smo s nekoliko umirovljenika koji su nam ispričali svoja iskustva.


Gordana (72) ima 1.700 kuna mirovine

Otišla sam u mirovinu nakon 25 godina staža. Sada primam oko 1700 kuna i da nema muža i njegove penzije, stvarno ne znam kako bih. Zapravo, sigurna sam da bi mi tada pomagale kćeri ali drago mi je da se nas dvoje nekako krpamo i da ne moramo opterećivati cure. Pa one imaju i svoje obitelji i djecu i ne bi bilo u redu da nama moraju novčano pomagati. Ja i stari se zasad dobro pokrivamo. On ima bolju penziju jer je radio na rukovodećem položaju. Prima oko četiri tisuće kuna. Ni to nije neki novac ali je puno bolje nego mnogi drugi. A meni je država za 25 godina dala 1700 kuna. Pa tko od toga može živjeti?

Što se tiče samog odlaska u penziju, kad sam prestala raditi bilo mi je drago što ću biti više s kćerima i tada jednim unukom. Malo više sam putovala i družila se s prijateljicama. Stari i ja smo počeli puno više vremena provoditi na vikendici. Ali ne mogu reći da mi nije malo falio i posao. Pa ja sam imala jako dobre kolege i bilo nam je odlično na poslu. No sve u svoje vrijeme.

Vjekoslav (82) je jedva dočekao mirovinu

Otišao sam u prijevremenu mirovinu. Zapravo, pobjegao sam čim mi se prvi put pružila prilika (smijeh). Kad sam prestao raditi, nisam mogao vjerovati da ću ja biti doma, a poštar će mi donositi novac. Sjajno! Kad je prošlo par tjedana, žena mi je iz štosa rekla da su zvali iz firme da se vratim još nešto odraditi. Skoro me strefio infarkt! Rekao sam da nema šanse da idem, na što mi je ona rekla da se samo šalila. Što se novaca tiče, ja sam sve prepustio supruzi. Sad se ona brine o računima, hrani, svemu. Ja više nemam nikakvih obaveza po tom pitanju.

Vlasta (73) od brige za unučadi nije ni shvatila da je u mirovini

Radila sam u školi kao profesorica njemačkog. Otišla sam u mirovinu, ima već… skoro 15 godina. Tako nešto. Kad sam prestala raditi, djeca od kćeri su išla u vrtić i u osnovnu školu pa sam počela pomagati oko njih, dovoditi ih kući, spremati im ručak ili paziti na njih ako su bolesni tako da roditelji nisu morali uzimati bolovanje. Oko djece ima puno posla pa isprva nisam ni primijetila da sam u penziji. Te škola, te vrtić, te ritmika, pa onda idemo u park, pa u zoološki. Čitav dan ti je ispunjen. A kad nisam bila s njima, gledala sam filmove, čitala, rješavala križaljke. Sad su oni već veliki pa ih ne treba čuvati, a ni ja više ne bih mogla čuvati malu djecu. Godine su tu. Sve u svoje vrijeme. Sad volim otići do grada s kumom. Nas dvije smo oduvijek bliske. Odemo i u kazališta i na izložbu. Ali sve rjeđe, moram priznati. Bole me leđa dugo sjediti i hodati pa odemo samo na kavu tu u blizini i doma

Miroslavu (77) nedostaje društvo

Čitav sam život radio u špediciji i iskreno jedva sam dočekao mirovinu. Stan u Zagrebu sam ostavio djeci a ja i žena smo preselili na more. To je bilo sjajno razdoblje. Družili smo se, kartali, šetali… Ured mi nikad nije falio, iako mi nije bilo loše na poslu. Ali svega se čovjek zasiti. Sve se promijenilo kad je supruga umrla. To se dogodilo iznenada. Imala je moždani udar i za par dana je otišla. To mi je bio strašan šok. Prošlo je već 6 godina ali nikako da se naviknem. Ponekad mislim da bi mi bilo lakše da je dugo bolovala od nečega. Čovjek se onda pripremi na najgore, a meni je ovako to bio baš šok. Neki dan sam nakon dosta vremena vidio jednog starog prijatelja koji je isto kao i ja udovac. On se nakon smrti žene preselio u dom i kaže da mu je puno lakše. Ja o domu nisam nikad razmišljao, ali sad mislim da to možda ne bi bila loša ideja. Ne bih se morao brinuti o kućanstvu, sin i kćer bi također imali manje posla oko mene, a ne bih bio sam. Fali mi društvo

Radovan (74) ne može prestati raditi

Otišao sam u mirovinu tek nedavno, prije dvije godne i par mjeseci. Imao sam svoju građevinsku firmu i radio za sebe a to je onda malo drugačije nego kad radiš za nekog poslodavca. Firmu sam prepustio sinu i on to sve odlično vodi, ali ja još uvijek dođem tu i tamo u ured, pomognem oko nečega. Čitav život sam radio i nije mi tako lako prestati.

Supruga mi kaže da bih se sad trebao samo odmarati, ali ja joj kažem da mene posao ne umara nego me veseli. Volim znati što se događa i pomoći ako mogu. Ona nikad nije bila zaposlena. Zapravo je na početku braka, ali kad su došla djeca, ostavila je sve i posvetila se njima. Kad sam otišao u penziju mislila je da ćemo više putovati, uživati, ali mene je malo teško natjerati. Možda ipek odemo nekud na par dana ovo ljeto. Obećao sam joj.

Katica (63) se umirovila da bi pazila unuke

Otišla sam u prijevremenu mirovinu kad je kći rodila. Trebala je pomoć oko bebe pa sam se posvetila tome. Ubrzo je došla i druga beba, pa je posla bilo još i više. Stariji unuk je sad krenuo u vrtić, a malenu čuvam ja jer se kći vratila na posao. To mi oduzme čitav dan. Ujutro djeci dam doručak, onda starijeg vodim u vrtić. Ja i malena prošetamo, dođemo kući. Onda kuham ručak, pa poslije idem po unuka u vrtić. Onda se s posla vrate kći i zet, pa ručaju. Popodne malo odmorim, a navečer opet ima nešto za napraviti: ili veš, ili suđe, ili pečem kolače… Po kući uvijek ima posla. Ponekad mi se čini da sad imam više posla nego kad sam radila. A bože kad se samo sjetim da sam nekad i radila i brinula o svojoj djeci i o kući. Uopće ne znam kako sam sve to stizala. Drugačije je bilo jer sam bila mlađa. Sad mi za sve treba puno više vremena. Muž mi kaže da sam se možda i previše angažirala i da bih trebala malo usporiti, ali što kad me djeca trebaju. Takve su bake.

Marija (72) gleda televiziju i ide u crkvu

Kad sam otišla u mirovinu najviše mi je smetala samoća. Djeca su u drugom gradu, po cijele dane rade i ne stignu često dolaziti. Muž mi je umro ima par godina. Prijateljice polagano odlaze jedna za drugom, sve sam više sama, a na to niosam navikla. Nas je doma uvijek bilo puno. Imala sam dvije sestre i dva brata, a ja sam bila najmlađa. Još je živa samo jedan sestra. Svoje djece imam troje: kćer i dva sina. No svi su odselili i ostala sam sama, a na to nisam navikla. Ma zovu oni i dođu kad god mogu. Znam ja da nemaju vremena i da puno rade, ali svejedno voljela bih da je bar netko ostao u kući. Puno gledam televiziju. Ne čitam baš više jer mi je jako oslabio vid. Odem u crkvu, malo radim u vrtu i to je to. Onako starački i samački.

Katarina (73) pleše i putuje

Ja sam vam vrlo aktivna. Uvijek sam bila takva. Kad sam otišla u mirovinu nisam ni dana sjedila doma. I sad puno putujem, idem na slikanje i ples i puno se družim s prijateljima. Muž mi je umro prije nekoliko godina, no ja se nisam zatvarala u sebe. Mislim da tu ljudi griješe. Ostanu u kući i nikamo ne izlaze i onda se čude što su u depresiji. Ja se ne dam. Često odem i do sina gdje se igram s unučicama. Imam dvije divne djevojčice. Kad nisam snjima, odem s mojim prijateljicama na kavu, u kazalište… Dan mi je ispunjen. Zapravo, ponekad si mislim kako sam prije uopće imala vremena ići raditi kad mi i sada dan prekratko traje (smijeh).

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.  

.

Aktivno starenje

7 misli koje je najbolje odbaciti kako starite, ako zaista želite biti sretni

Za mene jer kasno, tko uopće želi čuti što ja mislim, ništa nema smisla… Lako je dopustiti takvim mislima da nas preuzmu, pogotovo kad zađemu u neke godine. No takve misli su otrov. Koji je protuotrov? Djelovanje!

Objavljeno

|

Kako biti sretan?

Dobizam (ageizam) je podmukao. I prisutan je svugdje. Vreba na nas na radnim mjestima, tove nas njime preko reklama, formira naše ekonomske strukture. Dobizam se pojavljuje u politici, uče ga u školi, utječe na naš zdravstveni sustav.

On također čuči i duboko u nama. Dobističke pristranosti koje nosimo u sebi utječu na naše izbore i kako se osjećamo. Dobizam se prvo pojavljuje u našim mislima. Ponekad smo ih svjesni, a ponekad nismo. No takve nam misli štete. Zadržavaju naše napredovanje i razvoj. Ispunjavaju nas sramom.


Pa kome je to potrebno? Umjesto toga, portal Psychology Today nudi nekoliko alternativa, nekoliko misli koje valja napustiti i čime ih zamijeniti:

1. Za mene je kasno!

To je loša misao. U redu, možda nam je u par stvari prošao vlak. Možda više ne možemo imati djecu, narasti još koji centimetar ili prohodati s Johnom Lennonom.

Ali kada izraz “za mene je prekasno” koristite kao moto života, trujete se i lišavate se mogućnosti. Nije kasno za mnogo stvari. No ako tako mislite, zatvarate vrata imaginaciji i motivaciji.

Što napraviti umjesto toga?

Kad primijetite misao “za mene je kasno”, učinite nešto. Kad se Mary poželjela pridružiti biciklističkom klubu, pomislila je da je za nju prekasno. No tada se trgnula i uzela bicikl iz spremišta te se provozala susjedstvom. “Ja to mogu!”, pomislila je.

Liz je pomislila da je “za nju prekasno” kad je razmišljala da upiše poduzetnički tečaj. Zato je na internetu pronašla odgovarajući članak i ideje su počele samo frcati.

Umjesto da samo mislite, napravite nešto! Misao je otrov, a protuotrov je djelovanje!

2. Moji najbolji dani su iza mene!

To je također loša misao koja nas samo rastužuje. Tužna je pomisao da ste vi, zapravo najbolje od vas, prošlost, zauvijek izgubljeni.

Kate nedostaje tijelo koje je nekad imala: “Izgledala sam najbolje s 22 godine.” Missy je bila pustolovna: “Moj uzbudljiv život je gotov!” Susan je voljela brinuti o svima: “Najbolje mi je bilo kad je obitelj bila na okupu.”

Naravno, odvajanje od osoba ili stvari koje smo voljeli može biti teško. No želite li provoditi vrijeme oplakujući nekadašnji život ili želite živjeti?

Što napraviti umjesto toga?

Odlučite da postajete sve bolji i bolji. Inzistirajte na tome da je najbolje tek pred vama. Što je sada u vama posebno, jedinstveno i sjajno? Napravite popis. Zapištite svoje dobre strane i polijepite te papiriće uokolo. I ne slušajte druge već vi sami odlučite što je kod vas najbolje. Preuzmite odgovornost za vaš vlastiti narativ i pričajte priče koje vas vesele.

Kateino tijelo je jako. Ona je dobra plivačica. Missy svake godine otputuje nekamo. Susan organizira druženja u svom domu. Imamo život iza nas, ali živimo i u ovom trenutku. Učinimo život vrijednim!

3. Nitko ne želi čuti što stara žena ima za reći!

To je također loša misao. Je li istinita? Kako to znate? Jeste li pokušali reći nešto zanimljivo u posljednje vrijeme? Podižete li glas? Ili unaprijed pretpostavljate da vas nitko ne sluša, pa mumljate sebi u bradu? Što imate za reći? Koju biste poruku voljeli prenijeti?

Lako je dopustiti da vas proguta vakuum dobizma u kojem nemamo glasa. No to nije izgovor da kažemo da nas nitko ne želi čuti, pogotovo ako ništa i ne govorite.

Što napraviti umjesto toga?

Pričajte priče. Nazdravljajte. Pišite blog. Najvažnije je da govorite stvari koje su vam važne, da ustanovite što vam je važno i slušate sami sebe, da znate što vas zanima.

Onda kad odlučite što vam je okupiralo pažnju, naučite više o tome. A nakon toga ispričajte drugima što vas fascinira, što vas ispunjava energijom.

Lako je uljuljkati se u površno čavrljanje pa govoriti o vremenskim prilikama, no to nisu pravi razgovori. Vjerojatno ste previše vremena proveli sušajući druge i zaboravili kako da se i vaš glas čuje. No to nije nemoguće postići. To je osnažujuće. Pokušajte!

Zaokupite pažnju okupljenih oko stola za blagovanje i ispričajte im nešto zanimljivo. Budite u centru pažnje.

4. Ah ta današnja djeca…

I to je loša misao. Nemojte misliti tako niti izgovarati te riječi. To je umarajuće. To je… staro. To su govorili o vama, to su govorili o vašoj majci, a to su govorili i o njezinoj majci.

Ovo je istina: današnja djeca su fascinantna! Oduvijek su i bila. Zašto? Jer su različita. Imaju različite probleme, nove izume, žive u zanimljivo vrijeme. Osuđujući ih, gubite mogućnost da se s njima povežete na smisleni način. Odbacujući ih, propuštate priliku da se inspirirate i naučite nešto novo, da dobijete novu energiju, isprobate nove i zanimljive stvari.

Što napraviti umjesto toga?

Zainteresirajte se za nove generacije. Sprijateljite se s njima. Raspitajte se o njima. Čitajte njihove knjige. Slušajte njihovu glazbu. Plešite njihove plesove. Počujte njihove ideje, politička razmišljanja i stavove otvorenim umom. Najbolji način starenja je ne pokušavati ostati mlad, već se inspirirati mladim ljudima.

5. Prošlost je bolja od budućnosti

To je loša misao! Ako je tome doista tako, zašto uopće investirati u budućnost. Ako budućnost nije vrijedna, onda možemo jednostavno ostati na kauču, više piti, izolirati se od svijeta i prestati učiti. Ta misao “prošlost vrijedi više od budućnosti” zadržava nas, koči nam napredovanje i uvjerava nas da su naše poznije godine samo nešto što treba izdržati. Ako budućnost ne vrijedi, zašto uopće danas napraviti nešto smisleno?

Što napraviti umjesto toga?

Vaša budućnost, bez obzira imate li 49, 59 ili 99 godina, jako je važna. Važna je jer ste sada ovdje i dok god ste ovdje možete ono što dolazi učiniti smislenim. Tko želite biti? Tko ste budući vi? Pišite o toj osobi. Dizajnirajte je. Donosite odluke do posljednjeg daha.

6. Nemam puno toga za ponuditi

To je jako loša misao. Ona nas ljuti. Naravno, događa se da nam dobizam oduzme važnost i snagu u svijetu okrenutom mladima. No moramo li baš odlučiti da nemamo ništa za ponuditi? Naime, to bi vas moglo natjerati da odustanete, prestanete pokušavati.

Doprinos društvu, činjenje razlike, ostavljanje nasljeđa osobine su generativnosti. Taj je izraz skovao psiholog Erik Erikson i označava brigu za nadolazeće generacije. To se smatra važnim korakom u procesu starenja. Bez generativnosti, kaže Erikson, nema napretka. A tko želi tako nešto?

Što napraviti umjesto toga?

Pronađite način da date svoj doprinos. Ponudite nešto. Odlučite kako ćete pomoći i kome tu pomoć uputiti. Dajte sebe!

7. Ne mogu podnijeti još jedan gubitak!

To je loša misao. Vi ćete svakako iskusiti još neki gubitak jer gubici su, baš kao i starenje, dio života. Ne možete zaustaviti starenje baš kao što ne možete zaustaviti gubitke. Također, sazdani smo tako da sve to možemo izdržati.

Svaki put kad sami sebi kažemo da ne možemo izdržati još jedan gubitak, bez obzira radi li se o našem voljenom, našem ljubimcu, nečemu materijalnom ili možda samo zubu, osiguravamo si dodatnu patnju. Jer smrt i ponovno rađanje dio su kruga života.

Što napraviti umjesto toga?

Budite tu i sudjelujte u evoluciji svojega života. Vi ste dio tog mističnog, čarobnog svemira. Vi ste zvjezdana prašina. Gledajte svijet oko sebe s divljenjem! Obavljajte one male posebne rituale, povežite se s drugima. Sagledajte širu sliku. Volite. Počnite primjećivati sve pristranosti vezan uz starenje. Preuzmite odgovornost i činite stvari koje će vas odvesti na neko novo mjesto.

Mijenjajući način na koji mislite, promijenit ćete sebe. A mijenjanjem sebe, mijenjate svijet. Starenje je zapravo sjajno! A sjajni ste i vi!

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP