Prati nas

Aktivno starenje

Kako smo podnijeli odlazak u mirovinu

Odlazak u mirovinu jedna je od najvećih promjena u životu. I dok se većina raduje zasluženom odmoru i slobodnom vremenu nakon odrađenog radnog vijeka, ima i onih kojima nedostaje odlazak na posao i druženje s kolegama. Nekoliko umirovljenika ispričalo nam je svoja iskustva.

Objavljeno

|

Zagreb, Maksimir (foto: Sandro Bura)

Odlazak u mirovinu jedna je od najvećih promjena u životu. Nakon završetka obrazovanja, osnivanja obitelji ili preseljenja u drugu sredinu, umirovljenje je jedan od onih događaja koji iz temelja mijenjaju naš život. Odlazak u penziju za većinu je pozitivan, no za neke i negativan događaj. Za početak, više nećemo svakodnevno morati odlaziti na posao, ondje boraviti osam ili više sati i onda se umorni vraćati kućanskim obavezama. Na neki način, napokon postajemo gospodari vlastitog vremena.

No mnogima nedostaje to svakodnevno druženje s kolegama i osjećaj da su u toku događaja. Nije, stoga, rijetka pojava da se nakon početnog oduševljenja svježe umirovljena osoba počne osjećati pomalo tjeskobno. Tu je onda i financijska strana cijele priče jer su mirovine u Hrvatskoj jako niske pa mnogi nakon završetka radnog vijeka teško spajaju kraj s krajem, a mnogi se zbog toga odlučuju i ponovno aktivirati na tržištu rada nakon što su svoje već odradili. Razgovarali smo s nekoliko umirovljenika koji su nam ispričali svoja iskustva.


Gordana (72) ima 1.700 kuna mirovine

Otišla sam u mirovinu nakon 25 godina staža. Sada primam oko 1700 kuna i da nema muža i njegove penzije, stvarno ne znam kako bih. Zapravo, sigurna sam da bi mi tada pomagale kćeri ali drago mi je da se nas dvoje nekako krpamo i da ne moramo opterećivati cure. Pa one imaju i svoje obitelji i djecu i ne bi bilo u redu da nama moraju novčano pomagati. Ja i stari se zasad dobro pokrivamo. On ima bolju penziju jer je radio na rukovodećem položaju. Prima oko četiri tisuće kuna. Ni to nije neki novac ali je puno bolje nego mnogi drugi. A meni je država za 25 godina dala 1700 kuna. Pa tko od toga može živjeti?

Što se tiče samog odlaska u penziju, kad sam prestala raditi bilo mi je drago što ću biti više s kćerima i tada jednim unukom. Malo više sam putovala i družila se s prijateljicama. Stari i ja smo počeli puno više vremena provoditi na vikendici. Ali ne mogu reći da mi nije malo falio i posao. Pa ja sam imala jako dobre kolege i bilo nam je odlično na poslu. No sve u svoje vrijeme.

Vjekoslav (82) je jedva dočekao mirovinu

Otišao sam u prijevremenu mirovinu. Zapravo, pobjegao sam čim mi se prvi put pružila prilika (smijeh). Kad sam prestao raditi, nisam mogao vjerovati da ću ja biti doma, a poštar će mi donositi novac. Sjajno! Kad je prošlo par tjedana, žena mi je iz štosa rekla da su zvali iz firme da se vratim još nešto odraditi. Skoro me strefio infarkt! Rekao sam da nema šanse da idem, na što mi je ona rekla da se samo šalila. Što se novaca tiče, ja sam sve prepustio supruzi. Sad se ona brine o računima, hrani, svemu. Ja više nemam nikakvih obaveza po tom pitanju.

Vlasta (73) od brige za unučadi nije ni shvatila da je u mirovini

Radila sam u školi kao profesorica njemačkog. Otišla sam u mirovinu, ima već… skoro 15 godina. Tako nešto. Kad sam prestala raditi, djeca od kćeri su išla u vrtić i u osnovnu školu pa sam počela pomagati oko njih, dovoditi ih kući, spremati im ručak ili paziti na njih ako su bolesni tako da roditelji nisu morali uzimati bolovanje. Oko djece ima puno posla pa isprva nisam ni primijetila da sam u penziji. Te škola, te vrtić, te ritmika, pa onda idemo u park, pa u zoološki. Čitav dan ti je ispunjen. A kad nisam bila s njima, gledala sam filmove, čitala, rješavala križaljke. Sad su oni već veliki pa ih ne treba čuvati, a ni ja više ne bih mogla čuvati malu djecu. Godine su tu. Sve u svoje vrijeme. Sad volim otići do grada s kumom. Nas dvije smo oduvijek bliske. Odemo i u kazališta i na izložbu. Ali sve rjeđe, moram priznati. Bole me leđa dugo sjediti i hodati pa odemo samo na kavu tu u blizini i doma

Miroslavu (77) nedostaje društvo

Čitav sam život radio u špediciji i iskreno jedva sam dočekao mirovinu. Stan u Zagrebu sam ostavio djeci a ja i žena smo preselili na more. To je bilo sjajno razdoblje. Družili smo se, kartali, šetali… Ured mi nikad nije falio, iako mi nije bilo loše na poslu. Ali svega se čovjek zasiti. Sve se promijenilo kad je supruga umrla. To se dogodilo iznenada. Imala je moždani udar i za par dana je otišla. To mi je bio strašan šok. Prošlo je već 6 godina ali nikako da se naviknem. Ponekad mislim da bi mi bilo lakše da je dugo bolovala od nečega. Čovjek se onda pripremi na najgore, a meni je ovako to bio baš šok. Neki dan sam nakon dosta vremena vidio jednog starog prijatelja koji je isto kao i ja udovac. On se nakon smrti žene preselio u dom i kaže da mu je puno lakše. Ja o domu nisam nikad razmišljao, ali sad mislim da to možda ne bi bila loša ideja. Ne bih se morao brinuti o kućanstvu, sin i kćer bi također imali manje posla oko mene, a ne bih bio sam. Fali mi društvo

Radovan (74) ne može prestati raditi

Otišao sam u mirovinu tek nedavno, prije dvije godne i par mjeseci. Imao sam svoju građevinsku firmu i radio za sebe a to je onda malo drugačije nego kad radiš za nekog poslodavca. Firmu sam prepustio sinu i on to sve odlično vodi, ali ja još uvijek dođem tu i tamo u ured, pomognem oko nečega. Čitav život sam radio i nije mi tako lako prestati.

Supruga mi kaže da bih se sad trebao samo odmarati, ali ja joj kažem da mene posao ne umara nego me veseli. Volim znati što se događa i pomoći ako mogu. Ona nikad nije bila zaposlena. Zapravo je na početku braka, ali kad su došla djeca, ostavila je sve i posvetila se njima. Kad sam otišao u penziju mislila je da ćemo više putovati, uživati, ali mene je malo teško natjerati. Možda ipek odemo nekud na par dana ovo ljeto. Obećao sam joj.

Katica (63) se umirovila da bi pazila unuke

Otišla sam u prijevremenu mirovinu kad je kći rodila. Trebala je pomoć oko bebe pa sam se posvetila tome. Ubrzo je došla i druga beba, pa je posla bilo još i više. Stariji unuk je sad krenuo u vrtić, a malenu čuvam ja jer se kći vratila na posao. To mi oduzme čitav dan. Ujutro djeci dam doručak, onda starijeg vodim u vrtić. Ja i malena prošetamo, dođemo kući. Onda kuham ručak, pa poslije idem po unuka u vrtić. Onda se s posla vrate kći i zet, pa ručaju. Popodne malo odmorim, a navečer opet ima nešto za napraviti: ili veš, ili suđe, ili pečem kolače… Po kući uvijek ima posla. Ponekad mi se čini da sad imam više posla nego kad sam radila. A bože kad se samo sjetim da sam nekad i radila i brinula o svojoj djeci i o kući. Uopće ne znam kako sam sve to stizala. Drugačije je bilo jer sam bila mlađa. Sad mi za sve treba puno više vremena. Muž mi kaže da sam se možda i previše angažirala i da bih trebala malo usporiti, ali što kad me djeca trebaju. Takve su bake.

Marija (72) gleda televiziju i ide u crkvu

Kad sam otišla u mirovinu najviše mi je smetala samoća. Djeca su u drugom gradu, po cijele dane rade i ne stignu često dolaziti. Muž mi je umro ima par godina. Prijateljice polagano odlaze jedna za drugom, sve sam više sama, a na to niosam navikla. Nas je doma uvijek bilo puno. Imala sam dvije sestre i dva brata, a ja sam bila najmlađa. Još je živa samo jedan sestra. Svoje djece imam troje: kćer i dva sina. No svi su odselili i ostala sam sama, a na to nisam navikla. Ma zovu oni i dođu kad god mogu. Znam ja da nemaju vremena i da puno rade, ali svejedno voljela bih da je bar netko ostao u kući. Puno gledam televiziju. Ne čitam baš više jer mi je jako oslabio vid. Odem u crkvu, malo radim u vrtu i to je to. Onako starački i samački.

Katarina (73) pleše i putuje

Ja sam vam vrlo aktivna. Uvijek sam bila takva. Kad sam otišla u mirovinu nisam ni dana sjedila doma. I sad puno putujem, idem na slikanje i ples i puno se družim s prijateljima. Muž mi je umro prije nekoliko godina, no ja se nisam zatvarala u sebe. Mislim da tu ljudi griješe. Ostanu u kući i nikamo ne izlaze i onda se čude što su u depresiji. Ja se ne dam. Često odem i do sina gdje se igram s unučicama. Imam dvije divne djevojčice. Kad nisam snjima, odem s mojim prijateljicama na kavu, u kazalište… Dan mi je ispunjen. Zapravo, ponekad si mislim kako sam prije uopće imala vremena ići raditi kad mi i sada dan prekratko traje (smijeh).

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.  

.

Aktivno starenje

Hrvati previše kukaju, a suprotno očekivanom – najsretniji smo pod stare dane

‘Sve studije koje se bave istraživanjem dobi i sreće pokazuju tu ‘U’ krivulju: Mladi su sretni što je normalno, onda sreća polako pada, najniža je od 35. do 50. godine i onda nakon 50. počne opet rasti i raste do samog kraja. Mogli bismo se našaliti pa reći da se pod stare dane vraćamo u mladost, kao da podjetinjimo.’

Objavljeno

|

“Najsretniji sam sada i ne bih se mijenjao za nekog mlađeg. Iako imam već puno godina i kraj je relativno blizu, najzadovoljniji sam upravo sada.” Pitate li nekog starijeg u kojem se razdoblju života najbolje osjećao i bio najsretniji, vrlo vjerojatno ćete dobiti upravo ovakav ili sličan odgovor.

Bez obzira na ono što bismo možda na prvu pomislili i unatoč svim bolestima i problemima koje donosi starost, čini se da su ljudi najzadovoljniji baš pod stare dane. Čini se neobičnim, ali to ima svoje razloge. O tome kad su ljudi najsretniji, o čemu ovisi sreća i kako se ona uopće istražuje, razgovarali smo s dr. sc. Ljiljanom Kaliterna-Lipovčan s Instituta društvenih istražiavnja “Ivo Pilar”.


Svi oduvijek teže ka sreći, no sreća se kao pojava ne istražuje baš dugo, zar ne?

To je točno. Sredinom devedesetih nastao je taj preokret u psihologiji kad se uvidjelo da se kompletna psihologija već stoljećima bavi samo problemima. Onda je jedan američki istraživač Seligman pokušao to preokrenuti. Zapravo, krenuo je analizirati koliko je znanstvenih članaka objavljeno na temu loših životnih ishoda, problema, nesreće, bolesti i sličnog, a koliko na temu nečeg pozitivnog. Ustanovio je da je disproporcija nevjerojatna i da se svega desetak posto znanstvenih radova bavi pozitivnim stvarima. Tako je nastao taj pokret pozitivne psihologije i svojevrsni zaokret u paradigmi istraživanja kad su znanstvenici ustanovili da se istraživanju sreće ne posvećuje dovoljna pažnja. Tako se počela istraživati sreća i životno zadovoljstvo te je to sad postalo uobičajeno.

Jer ljudi nisu baš uvijek nesretni…

Točno. Štoviše, češće su sretni. Sreća se mjeri ljestvicom od jedan do deset po kojoj bi pet bilo neutralno. No istraživanja pokazuju da je većina ljudi šest. Dakako, valja napomenuti da se ovakva istraživanje uvijek odnose na razvijene zemlje. Kad se ispituje sreća, jedno od standardnih pitanja je i koliko često doživljavate određene emocije. U tjedan dana, koliko ste puta doživjeli sreću, veselje, radost, a koliko ste puta doživjeli bijes, žalost, ljutnju. Sva istraživanja pokazuju da pozitivne emocije doživljavamo daleko češće. Tako da smo mi sretniji nego što zapravo mislimo. Postoji još jedan činjenica koja je biološka, a ta je da mi bolje pamtimo negativne događaje. Zato treba ljudima osvijestiti sreću. Nesreću ne treba osvijestiti jer nas ona teško pogađa i biološki su negativne emocije puno jače od pozitivnih. Kad osjetite srdžbu i fiziološki se sve pokreće. A kad osjetite radost, to se ne događa.

Za to postoji dobar razlog. Naime, negativne nas emocije štite i omogućuju nam preživljavanje. Kad osjetite strah, to je pozitivno jer se organizam priprema za obranu. Zato su negativne emocije jače. To je bilo važno kroz našu čitavu povijest. Kad vidite da vam se približava neka opasna životinja, za vas je bolje da osjetite strah ili srdžbu, nego radost pa da krenete prema njoj. No u današnje doba nema više razloga doživljavati tako jake negativne emocije, ali svejedno one su tu. Zbog toga sreću treba osvijestiti.

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

No kako se uopće istražuje sreća s obzirom da se radi o subjektivnom dojmu neke osobe?

Upravo je pri kraju jedno naše istraživanje koje je trajalo četiri godine. Riječ je o Hrvatskom longitudinalnom istraživanju dobrobiti u kojem nam je cilj bio istražiti kako životni događaji utječu na sreću ljudi, odnosno utječu li životni događaji na sreću, ili sretni ljudi proizvode sretne životne događaje.

Pratili smo naše ispitanike kroz velike životne događaje poput vjenčanja, završetka fakulteta i slično. Ponudili smo ispitanicima listu od 25 pozitivnih i 25 negativnih događaja, a oni su odgovarali što im se dogodilo u te protekle 4 godine i procjenjivali koliko je događaj bio pozitivan ili negativan.

U svakom slučaju, naši ispitanici, a to je 5000 hrvatskih građana, doživjeli su u prosjeku u godini dana šest pozitivnih i dva negativna događaja. Svima nam se u životu događa puno više dobrih nego loših stvari ali toga nismo svjesni. Činjenica je da se lijepe stvari događaju. Kad sam predavala na fakultetu, ovako sam to objašnjavala studentima: “Kad čekate tramvaj i bijesni topćete jer tramvaj kasni, promislite li o tome koliko je puta došao na vrijeme? A kad tramvaj dođe na vrijeme onda ne skačete ekstatično od sreće, ali kad ne dođe, onda te preplavi bijes. Ili ako je prodavačica u dućanu neljubazna, to ćeš primijetiti. No ako je ljubazna, to ti je normalno.” To je također biološki uvjetovano da sreću ne primjećujemo, a nesreću itekako.

Što je točno pokazalo istraživanje?

Još nije gotovo, ali već sada ima naznaka da doista sretni ljudi proizvode sretne događaje. Naime, ljudima koji su 2017. kad smo ih prvi put ispitivali rekli da su sretni, i nakon godinu dana dogodilo se više pozitivnih, a manje negativnih događaja, nego onima koji su kazali da su nesretni. Ne radi se o tome da ovi primjećuju više pozitivnih događaja, jer su događaji takvi kakvi jesu, definirani unaprijed. Radi se zapravo o vodećoj teoriji koja vlada u pozitivnoj psihologiji, a to je da pozitivne emocije izazivaju uzlaznu spiralu sreće. Što se bolje osjećate, to vam se bolje stvari događaju. Onda se zbog toga osjećate još bolje pa vam se događaju još bolje stvari. To je spirala sreće.

No postoji i negativna spirala. Kad se uglavite u neku nevolju, onda vam je sve gore i gore. Postoje američka istraživanja koja prate studente kroz dugi niz godina i oni koji su kao studenti bili sretni, kasnije su imali bolje poslove i veće plaće. Vjerojatno su baš zbog svog optimizma i pozitivnog stava u životu bolje prošli. Ljudi vole biti okruženi sretnim ljudima pa više volimo one koji su vedri, pričaju viceve i slično, nego one koji su mrgudi.

Zanimljiva je distribucija sreće kroz životna razdoblja. Unatoč tome što bismo mogli prvo pomisliti, ljudi su najsretniji upravo kasnije u životu.

Sve studije koje se bave istraživanjem dobi i sreće pokazuju tu “U” krivulju: Mladi su sretni, što je normalno. Onda sreća polako pada. Najniža je od 35. do 50. godine i onda nakon 50. počne opet rasti i raste do samog kraja. Mogli bismo se našaliti pa reći da se pod stare dane vraćamo u mladost, kao da podjetinjimo. No za to postoje objašnjenja… Jedno od najbanalnijih je da smo u srednjoj dobi najopterećeniji, najviše brinemo o poslu, kreditima, djeci… To je doba s najviše stresa. A kad se riješimo svega toga, djeca odu iz kuće, u penziji smo, sreća opet počinje rasti, jer sad konačno radimo ono što želimo.

Posebno je zanimljivo da su najsretnije upravo najstarije dobne skupine. Postoji jedna socioemocionalna teorija starenja koja objašnjava kako to da stariji ljudi kod kojih je odlazak vrlo blizu, zapravo najsretniji. Naime, oni više nemaju vremena biti nesretni, ništa drugo im ne preostaje nego biti sretni. To je još jedno od objašnjenja zašto kod starijih sreća raste. Ali to vrijedi za ove dobne skupine iznad 75 ili 80 godina.

Kod mlađih sreća, naravno raste, zato što smo se riješili briga, ali kod ovih doista starih ljudi, sreća raste jer smo počeli maksimalizirati ono pozitivno. Jedno istraživanje je pokazalo da negativni događaji smanjuju sreću u mlađoj i srednjoj dobi, no na najstariju dobnu skupinu uopće ne utječu. Pozitivni povećavaju sreću (recimo vjenčanje unuka), no negativni događaji neće smanjiti sreću starijih. To smo objasnili upravo tom teorijom socio-emocionalne regulacije.Jako stari ljudi naprosto maksimaliziraju pozitivno.

Svi smo u potrazi za srećom. Može li se sreća nekako uvježbati?

Pa teško da se može uvježbati nekim vježbama, ali ako čovjek osvijesti da doista nema oko čega biti nesretan i prigovarati, onda se slika svijeta može promijeniti. Na primjer, da svaki dan zapišete tri dobre stvari koje su vam se toga dana dogodile, da se natjerate da se sjetite dobrih stvari, jer ljudi imaju tendenciju dobro zaboraviti. Tako se možete natjerati da mislite pozitivnije. Mislim da možda čak ima nešto i u onim vježbama i grupama smijanja, jer smijeh čisto fiziološki pozitivno djeluje, zarazan je i dobro se osjećamo. No važno je osvijestiti da nam je dobro.

Važna je i tzv. samoregulacija emocija odnosno što sve činimo kako bi se osjećali bolje. Pokazalo se da su efikasni načini izlaska iz lošeg raspoloženja distrakcija, tj. baviti se nečim drugim. Uvijek se savjetuje da izađete van s prijateljima. Sigurno će vam biti bolje. Sve te aktivne strategije izlazaka iz lošeg raspoloženja su uspješne i efikasne. No razmišljanje o uzroku problema ili piće i droge – tu nikakve koristi nema.

Kolegica i ja radile smo istraživanje o strategijama regulacija emocija. Jedna od tih strategija je da si pomisliš kako je nekome drugome teže pa će tebi biti lakše. Kod nas niti jedan posto ispitanih zamišljanje tuđe nevolje nije zaokružio kao mogućnost, a Amerikancima je baš taj način samoregulacije emocija bio najčešći. Amerikanci su više individualni, vrlo su izražene te kulturološke razlike.

Bez obzira što nam možda i nije baš tako loše, čini li se i vama da Hrvati jako puno kukaju?

Mislim da Hrvati i nisu baš toliko depresivni koliko nam se možda čini, no što se kukanja i prigovaranja tiče, čini mi se da je to stvarno jako prisutno. Ne znam ima li istraživanja koja su baš to proučavala i uspoređivala različite zemlje, no uvjerena sam da mi previše kukamo. A zapravo nam je bolje nego što mislilmo. Ponekad kao da inzistiramo da tome da je sve loše, a kad nas netko pokuša uvjeriti u suprotno, naljutimo se na njih. Kao da nam oduzimaju pravo na kuknjavu što nas ljuti.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP