Aktivno starenje
Kako smo podnijeli odlazak u mirovinu
Odlazak u mirovinu jedna je od najvećih promjena u životu. I dok se većina raduje zasluženom odmoru i slobodnom vremenu nakon odrađenog radnog vijeka, ima i onih kojima nedostaje odlazak na posao i druženje s kolegama. Nekoliko umirovljenika ispričalo nam je svoja iskustva.
Odlazak u mirovinu jedna je od najvećih promjena u životu. Nakon završetka obrazovanja, osnivanja obitelji ili preseljenja u drugu sredinu, umirovljenje je jedan od onih događaja koji iz temelja mijenjaju naš život. Odlazak u penziju za većinu je pozitivan, no za neke i negativan događaj. Za početak, više nećemo svakodnevno morati odlaziti na posao, ondje boraviti osam ili više sati i onda se umorni vraćati kućanskim obavezama. Na neki način, napokon postajemo gospodari vlastitog vremena.
No mnogima nedostaje to svakodnevno druženje s kolegama i osjećaj da su u toku događaja. Nije, stoga, rijetka pojava da se nakon početnog oduševljenja svježe umirovljena osoba počne osjećati pomalo tjeskobno. Tu je onda i financijska strana cijele priče jer su mirovine u Hrvatskoj jako niske pa mnogi nakon završetka radnog vijeka teško spajaju kraj s krajem, a mnogi se zbog toga odlučuju i ponovno aktivirati na tržištu rada nakon što su svoje već odradili. Razgovarali smo s nekoliko umirovljenika koji su nam ispričali svoja iskustva.
Gordana (72) ima 1.700 kuna mirovine
Otišla sam u mirovinu nakon 25 godina staža. Sada primam oko 1700 kuna i da nema muža i njegove penzije, stvarno ne znam kako bih. Zapravo, sigurna sam da bi mi tada pomagale kćeri ali drago mi je da se nas dvoje nekako krpamo i da ne moramo opterećivati cure. Pa one imaju i svoje obitelji i djecu i ne bi bilo u redu da nama moraju novčano pomagati. Ja i stari se zasad dobro pokrivamo. On ima bolju penziju jer je radio na rukovodećem položaju. Prima oko četiri tisuće kuna. Ni to nije neki novac ali je puno bolje nego mnogi drugi. A meni je država za 25 godina dala 1700 kuna. Pa tko od toga može živjeti?
Što se tiče samog odlaska u penziju, kad sam prestala raditi bilo mi je drago što ću biti više s kćerima i tada jednim unukom. Malo više sam putovala i družila se s prijateljicama. Stari i ja smo počeli puno više vremena provoditi na vikendici. Ali ne mogu reći da mi nije malo falio i posao. Pa ja sam imala jako dobre kolege i bilo nam je odlično na poslu. No sve u svoje vrijeme.
Vjekoslav (82) je jedva dočekao mirovinu
Otišao sam u prijevremenu mirovinu. Zapravo, pobjegao sam čim mi se prvi put pružila prilika (smijeh). Kad sam prestao raditi, nisam mogao vjerovati da ću ja biti doma, a poštar će mi donositi novac. Sjajno! Kad je prošlo par tjedana, žena mi je iz štosa rekla da su zvali iz firme da se vratim još nešto odraditi. Skoro me strefio infarkt! Rekao sam da nema šanse da idem, na što mi je ona rekla da se samo šalila. Što se novaca tiče, ja sam sve prepustio supruzi. Sad se ona brine o računima, hrani, svemu. Ja više nemam nikakvih obaveza po tom pitanju.
Vlasta (73) od brige za unučadi nije ni shvatila da je u mirovini
Radila sam u školi kao profesorica njemačkog. Otišla sam u mirovinu, ima već… skoro 15 godina. Tako nešto. Kad sam prestala raditi, djeca od kćeri su išla u vrtić i u osnovnu školu pa sam počela pomagati oko njih, dovoditi ih kući, spremati im ručak ili paziti na njih ako su bolesni tako da roditelji nisu morali uzimati bolovanje. Oko djece ima puno posla pa isprva nisam ni primijetila da sam u penziji. Te škola, te vrtić, te ritmika, pa onda idemo u park, pa u zoološki. Čitav dan ti je ispunjen. A kad nisam bila s njima, gledala sam filmove, čitala, rješavala križaljke. Sad su oni već veliki pa ih ne treba čuvati, a ni ja više ne bih mogla čuvati malu djecu. Godine su tu. Sve u svoje vrijeme. Sad volim otići do grada s kumom. Nas dvije smo oduvijek bliske. Odemo i u kazališta i na izložbu. Ali sve rjeđe, moram priznati. Bole me leđa dugo sjediti i hodati pa odemo samo na kavu tu u blizini i doma
Miroslavu (77) nedostaje društvo
Čitav sam život radio u špediciji i iskreno jedva sam dočekao mirovinu. Stan u Zagrebu sam ostavio djeci a ja i žena smo preselili na more. To je bilo sjajno razdoblje. Družili smo se, kartali, šetali… Ured mi nikad nije falio, iako mi nije bilo loše na poslu. Ali svega se čovjek zasiti. Sve se promijenilo kad je supruga umrla. To se dogodilo iznenada. Imala je moždani udar i za par dana je otišla. To mi je bio strašan šok. Prošlo je već 6 godina ali nikako da se naviknem. Ponekad mislim da bi mi bilo lakše da je dugo bolovala od nečega. Čovjek se onda pripremi na najgore, a meni je ovako to bio baš šok. Neki dan sam nakon dosta vremena vidio jednog starog prijatelja koji je isto kao i ja udovac. On se nakon smrti žene preselio u dom i kaže da mu je puno lakše. Ja o domu nisam nikad razmišljao, ali sad mislim da to možda ne bi bila loša ideja. Ne bih se morao brinuti o kućanstvu, sin i kćer bi također imali manje posla oko mene, a ne bih bio sam. Fali mi društvo
Radovan (74) ne može prestati raditi
Otišao sam u mirovinu tek nedavno, prije dvije godne i par mjeseci. Imao sam svoju građevinsku firmu i radio za sebe a to je onda malo drugačije nego kad radiš za nekog poslodavca. Firmu sam prepustio sinu i on to sve odlično vodi, ali ja još uvijek dođem tu i tamo u ured, pomognem oko nečega. Čitav život sam radio i nije mi tako lako prestati.
Supruga mi kaže da bih se sad trebao samo odmarati, ali ja joj kažem da mene posao ne umara nego me veseli. Volim znati što se događa i pomoći ako mogu. Ona nikad nije bila zaposlena. Zapravo je na početku braka, ali kad su došla djeca, ostavila je sve i posvetila se njima. Kad sam otišao u penziju mislila je da ćemo više putovati, uživati, ali mene je malo teško natjerati. Možda ipek odemo nekud na par dana ovo ljeto. Obećao sam joj.
Katica (63) se umirovila da bi pazila unuke
Otišla sam u prijevremenu mirovinu kad je kći rodila. Trebala je pomoć oko bebe pa sam se posvetila tome. Ubrzo je došla i druga beba, pa je posla bilo još i više. Stariji unuk je sad krenuo u vrtić, a malenu čuvam ja jer se kći vratila na posao. To mi oduzme čitav dan. Ujutro djeci dam doručak, onda starijeg vodim u vrtić. Ja i malena prošetamo, dođemo kući. Onda kuham ručak, pa poslije idem po unuka u vrtić. Onda se s posla vrate kći i zet, pa ručaju. Popodne malo odmorim, a navečer opet ima nešto za napraviti: ili veš, ili suđe, ili pečem kolače… Po kući uvijek ima posla. Ponekad mi se čini da sad imam više posla nego kad sam radila. A bože kad se samo sjetim da sam nekad i radila i brinula o svojoj djeci i o kući. Uopće ne znam kako sam sve to stizala. Drugačije je bilo jer sam bila mlađa. Sad mi za sve treba puno više vremena. Muž mi kaže da sam se možda i previše angažirala i da bih trebala malo usporiti, ali što kad me djeca trebaju. Takve su bake.
Marija (72) gleda televiziju i ide u crkvu
Kad sam otišla u mirovinu najviše mi je smetala samoća. Djeca su u drugom gradu, po cijele dane rade i ne stignu često dolaziti. Muž mi je umro ima par godina. Prijateljice polagano odlaze jedna za drugom, sve sam više sama, a na to niosam navikla. Nas je doma uvijek bilo puno. Imala sam dvije sestre i dva brata, a ja sam bila najmlađa. Još je živa samo jedan sestra. Svoje djece imam troje: kćer i dva sina. No svi su odselili i ostala sam sama, a na to nisam navikla. Ma zovu oni i dođu kad god mogu. Znam ja da nemaju vremena i da puno rade, ali svejedno voljela bih da je bar netko ostao u kući. Puno gledam televiziju. Ne čitam baš više jer mi je jako oslabio vid. Odem u crkvu, malo radim u vrtu i to je to. Onako starački i samački.
Katarina (73) pleše i putuje
Ja sam vam vrlo aktivna. Uvijek sam bila takva. Kad sam otišla u mirovinu nisam ni dana sjedila doma. I sad puno putujem, idem na slikanje i ples i puno se družim s prijateljima. Muž mi je umro prije nekoliko godina, no ja se nisam zatvarala u sebe. Mislim da tu ljudi griješe. Ostanu u kući i nikamo ne izlaze i onda se čude što su u depresiji. Ja se ne dam. Često odem i do sina gdje se igram s unučicama. Imam dvije divne djevojčice. Kad nisam snjima, odem s mojim prijateljicama na kavu, u kazalište… Dan mi je ispunjen. Zapravo, ponekad si mislim kako sam prije uopće imala vremena ići raditi kad mi i sada dan prekratko traje (smijeh).
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.
