Prati nas

Aktivno starenje

Kako smo podnijeli odlazak u mirovinu

Odlazak u mirovinu jedna je od najvećih promjena u životu. I dok se većina raduje zasluženom odmoru i slobodnom vremenu nakon odrađenog radnog vijeka, ima i onih kojima nedostaje odlazak na posao i druženje s kolegama. Nekoliko umirovljenika ispričalo nam je svoja iskustva.

Objavljeno

|

Zagreb, Maksimir (foto: Sandro Bura)

Odlazak u mirovinu jedna je od najvećih promjena u životu. Nakon završetka obrazovanja, osnivanja obitelji ili preseljenja u drugu sredinu, umirovljenje je jedan od onih događaja koji iz temelja mijenjaju naš život. Odlazak u penziju za većinu je pozitivan, no za neke i negativan događaj. Za početak, više nećemo svakodnevno morati odlaziti na posao, ondje boraviti osam ili više sati i onda se umorni vraćati kućanskim obavezama. Na neki način, napokon postajemo gospodari vlastitog vremena.

No mnogima nedostaje to svakodnevno druženje s kolegama i osjećaj da su u toku događaja. Nije, stoga, rijetka pojava da se nakon početnog oduševljenja svježe umirovljena osoba počne osjećati pomalo tjeskobno. Tu je onda i financijska strana cijele priče jer su mirovine u Hrvatskoj jako niske pa mnogi nakon završetka radnog vijeka teško spajaju kraj s krajem, a mnogi se zbog toga odlučuju i ponovno aktivirati na tržištu rada nakon što su svoje već odradili. Razgovarali smo s nekoliko umirovljenika koji su nam ispričali svoja iskustva.


Gordana (72) ima 1.700 kuna mirovine

Otišla sam u mirovinu nakon 25 godina staža. Sada primam oko 1700 kuna i da nema muža i njegove penzije, stvarno ne znam kako bih. Zapravo, sigurna sam da bi mi tada pomagale kćeri ali drago mi je da se nas dvoje nekako krpamo i da ne moramo opterećivati cure. Pa one imaju i svoje obitelji i djecu i ne bi bilo u redu da nama moraju novčano pomagati. Ja i stari se zasad dobro pokrivamo. On ima bolju penziju jer je radio na rukovodećem položaju. Prima oko četiri tisuće kuna. Ni to nije neki novac ali je puno bolje nego mnogi drugi. A meni je država za 25 godina dala 1700 kuna. Pa tko od toga može živjeti?

Što se tiče samog odlaska u penziju, kad sam prestala raditi bilo mi je drago što ću biti više s kćerima i tada jednim unukom. Malo više sam putovala i družila se s prijateljicama. Stari i ja smo počeli puno više vremena provoditi na vikendici. Ali ne mogu reći da mi nije malo falio i posao. Pa ja sam imala jako dobre kolege i bilo nam je odlično na poslu. No sve u svoje vrijeme.

Vjekoslav (82) je jedva dočekao mirovinu

Otišao sam u prijevremenu mirovinu. Zapravo, pobjegao sam čim mi se prvi put pružila prilika (smijeh). Kad sam prestao raditi, nisam mogao vjerovati da ću ja biti doma, a poštar će mi donositi novac. Sjajno! Kad je prošlo par tjedana, žena mi je iz štosa rekla da su zvali iz firme da se vratim još nešto odraditi. Skoro me strefio infarkt! Rekao sam da nema šanse da idem, na što mi je ona rekla da se samo šalila. Što se novaca tiče, ja sam sve prepustio supruzi. Sad se ona brine o računima, hrani, svemu. Ja više nemam nikakvih obaveza po tom pitanju.

Vlasta (73) od brige za unučadi nije ni shvatila da je u mirovini

Radila sam u školi kao profesorica njemačkog. Otišla sam u mirovinu, ima već… skoro 15 godina. Tako nešto. Kad sam prestala raditi, djeca od kćeri su išla u vrtić i u osnovnu školu pa sam počela pomagati oko njih, dovoditi ih kući, spremati im ručak ili paziti na njih ako su bolesni tako da roditelji nisu morali uzimati bolovanje. Oko djece ima puno posla pa isprva nisam ni primijetila da sam u penziji. Te škola, te vrtić, te ritmika, pa onda idemo u park, pa u zoološki. Čitav dan ti je ispunjen. A kad nisam bila s njima, gledala sam filmove, čitala, rješavala križaljke. Sad su oni već veliki pa ih ne treba čuvati, a ni ja više ne bih mogla čuvati malu djecu. Godine su tu. Sve u svoje vrijeme. Sad volim otići do grada s kumom. Nas dvije smo oduvijek bliske. Odemo i u kazališta i na izložbu. Ali sve rjeđe, moram priznati. Bole me leđa dugo sjediti i hodati pa odemo samo na kavu tu u blizini i doma

Miroslavu (77) nedostaje društvo

Čitav sam život radio u špediciji i iskreno jedva sam dočekao mirovinu. Stan u Zagrebu sam ostavio djeci a ja i žena smo preselili na more. To je bilo sjajno razdoblje. Družili smo se, kartali, šetali… Ured mi nikad nije falio, iako mi nije bilo loše na poslu. Ali svega se čovjek zasiti. Sve se promijenilo kad je supruga umrla. To se dogodilo iznenada. Imala je moždani udar i za par dana je otišla. To mi je bio strašan šok. Prošlo je već 6 godina ali nikako da se naviknem. Ponekad mislim da bi mi bilo lakše da je dugo bolovala od nečega. Čovjek se onda pripremi na najgore, a meni je ovako to bio baš šok. Neki dan sam nakon dosta vremena vidio jednog starog prijatelja koji je isto kao i ja udovac. On se nakon smrti žene preselio u dom i kaže da mu je puno lakše. Ja o domu nisam nikad razmišljao, ali sad mislim da to možda ne bi bila loša ideja. Ne bih se morao brinuti o kućanstvu, sin i kćer bi također imali manje posla oko mene, a ne bih bio sam. Fali mi društvo

Radovan (74) ne može prestati raditi

Otišao sam u mirovinu tek nedavno, prije dvije godne i par mjeseci. Imao sam svoju građevinsku firmu i radio za sebe a to je onda malo drugačije nego kad radiš za nekog poslodavca. Firmu sam prepustio sinu i on to sve odlično vodi, ali ja još uvijek dođem tu i tamo u ured, pomognem oko nečega. Čitav život sam radio i nije mi tako lako prestati.

Supruga mi kaže da bih se sad trebao samo odmarati, ali ja joj kažem da mene posao ne umara nego me veseli. Volim znati što se događa i pomoći ako mogu. Ona nikad nije bila zaposlena. Zapravo je na početku braka, ali kad su došla djeca, ostavila je sve i posvetila se njima. Kad sam otišao u penziju mislila je da ćemo više putovati, uživati, ali mene je malo teško natjerati. Možda ipek odemo nekud na par dana ovo ljeto. Obećao sam joj.

Katica (63) se umirovila da bi pazila unuke

Otišla sam u prijevremenu mirovinu kad je kći rodila. Trebala je pomoć oko bebe pa sam se posvetila tome. Ubrzo je došla i druga beba, pa je posla bilo još i više. Stariji unuk je sad krenuo u vrtić, a malenu čuvam ja jer se kći vratila na posao. To mi oduzme čitav dan. Ujutro djeci dam doručak, onda starijeg vodim u vrtić. Ja i malena prošetamo, dođemo kući. Onda kuham ručak, pa poslije idem po unuka u vrtić. Onda se s posla vrate kći i zet, pa ručaju. Popodne malo odmorim, a navečer opet ima nešto za napraviti: ili veš, ili suđe, ili pečem kolače… Po kući uvijek ima posla. Ponekad mi se čini da sad imam više posla nego kad sam radila. A bože kad se samo sjetim da sam nekad i radila i brinula o svojoj djeci i o kući. Uopće ne znam kako sam sve to stizala. Drugačije je bilo jer sam bila mlađa. Sad mi za sve treba puno više vremena. Muž mi kaže da sam se možda i previše angažirala i da bih trebala malo usporiti, ali što kad me djeca trebaju. Takve su bake.

Marija (72) gleda televiziju i ide u crkvu

Kad sam otišla u mirovinu najviše mi je smetala samoća. Djeca su u drugom gradu, po cijele dane rade i ne stignu često dolaziti. Muž mi je umro ima par godina. Prijateljice polagano odlaze jedna za drugom, sve sam više sama, a na to niosam navikla. Nas je doma uvijek bilo puno. Imala sam dvije sestre i dva brata, a ja sam bila najmlađa. Još je živa samo jedan sestra. Svoje djece imam troje: kćer i dva sina. No svi su odselili i ostala sam sama, a na to nisam navikla. Ma zovu oni i dođu kad god mogu. Znam ja da nemaju vremena i da puno rade, ali svejedno voljela bih da je bar netko ostao u kući. Puno gledam televiziju. Ne čitam baš više jer mi je jako oslabio vid. Odem u crkvu, malo radim u vrtu i to je to. Onako starački i samački.

Katarina (73) pleše i putuje

Ja sam vam vrlo aktivna. Uvijek sam bila takva. Kad sam otišla u mirovinu nisam ni dana sjedila doma. I sad puno putujem, idem na slikanje i ples i puno se družim s prijateljima. Muž mi je umro prije nekoliko godina, no ja se nisam zatvarala u sebe. Mislim da tu ljudi griješe. Ostanu u kući i nikamo ne izlaze i onda se čude što su u depresiji. Ja se ne dam. Često odem i do sina gdje se igram s unučicama. Imam dvije divne djevojčice. Kad nisam snjima, odem s mojim prijateljicama na kavu, u kazalište… Dan mi je ispunjen. Zapravo, ponekad si mislim kako sam prije uopće imala vremena ići raditi kad mi i sada dan prekratko traje (smijeh).

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.  

.

Aktivno starenje

Ovih šest načina razmišljanja vuku nas naprijed, a zbog njih se i osjećamo bolje

Marlene Caraballo autorica je bloga ‘Cheers To Chapter Two’ što bi se moglo prevesti kao ‘Nazdravimo drugom poglavlju’. Obrađuje brojne teme zanimljive osobama 50+ među kojima je i samopouzdanje.

Objavljeno

|

Svi mi pokušavamo biti najbolja verzija samih sebe i živjeti najbolji mogući život, pogotovo kad prijeđemo neke godine, piše Marlene Caraballo u svom blogu Cheers To Chapter Two. Neke dane se osjećamo kao pobjednici, a druge dane smo u potpunom kaosu.

Istina je, kao i uvijek, negdje na sredini i baš u toj sredini leži naš pravi stav i naše pravo ja. Pa zašto onda neki ljudi uvijek izgledaju i ponašaju se kao da su puni samopouzdanja, a drugi se vuku kroz dane osjećajući se poraženo i jadno čak i ako nemaju objektivnih razloga za to?


Razgovarajući s jakim i samopouzdanim osobama iznad pedesete, došla sam do zaključka da je ključ u ovih šest načina razmišljanja.

1. Očekuju obilje

Ako se ujutro probudimo i odmah počnemo razmišljati o stvarima kojih se plašimo i užasavamo i ako se usredotočimo na sve ono što nemamo i što ne zaslužujemo, upravo to je ono što ćemo na kraju naći. Nedostatnost je stanje u kojem mislimo da nešto ne zaslužujemo, da nam stalno nečega fali, bez obzira radilo se o novcu, zdravlju, prijateljima, samopouzdanju, sreći. Drugim riječim, čaša nam je uvijek napola prazna.

Osobe s pozitivnim stavom čašu vide napola punom i sa samopouzdanjem se suočavaju sa svime onime što im donosi novi dan. One vjeruju da su pred njima dobre stvari i takve stvari u svojem životu primjećuju. Optimistične su i u životu očekuju obilje. Ako nam takav stav nije prirođen, moguće ga je do neke mjere izvježbati. No za to je potrebna odlučnost i upornost.

2. Zahvalni su

Prihvatiti svaki novi dan sa zahvalnošću znači osjećati se dobro i prije nogo smo ujutro otvorili oči. Budimo realni, doživjeti pedeseti rođendan je dobra vijest samo po sebi, jer, nažalost, svi znamo ljude kojima to nije uspjelo. Mi smo već u prednosti samim time što smo dobili šansu nastaviti naprijed. Možete izabrati da budete zadovoljni s onim što imate ili vječno zdvajati nad onim što nemate. Jer koliko god da imali, uvijek će se naći netko tko ima više. Pa zašto onda brinuti o tome?

Svakoga dana našega života imamo priliku svjedočiti čudu bivanja živima. Miris ljiljana u zraku, zvuk cvrčaka u predvečerje, nevjerojatni prizori izlaska i zalaska sunca… Jednostavno biti živ je bonus samo po sebi. Divno je usredotočiti se na ono što imate umjesto na ono što nemate.

3. Rješavaju probleme

Ako ste napunili pedesetu, slobodno se potapšajte po leđima jer ste do sada već sigurno porješavali puno problema u svojem životu. Zapravo, rješavate probleme svaki dan. Snažna i samopouzdana osoba iznalazi rješenja problema umjesto da očajava što se s problemima uopće susrela. Svatko ima probleme i izazove u životu. Čak i oni koji nam djeluju najsretniji i najopušteniji. Razlika je u perspektivi. Sretni ljudi vide problem i razmisle o rješenju. Nesretni ljudi samo gledaju u problem i ne čine ništa.

4. Pomažu drugima

Ako pomno promotrimo snažne i samopouzdane osobe, primijetit ćemo da su one gotovo uvijek one koje daju. No tu valja biti i oprezan jer dati previše sebe može dovesti do emocionalne iscrpljenosti. Ipak, najsretniji među nama uvijek gledaju onkraj svojih vlastitih potreba.

Imati suosjećanja prema drugima i, još važnije, poduzeti nešto da pomognemo onima koji pomoć trebaju, čini čuda za naše vlastito raspoloženje jer se tada osjećamo korisno i velikodušno. Pomaganje drugima bez žrtvovanja sebe, a bez da očekujemo nešto zauzvrat, baš uvijek nam vraća mnogo, mnogo više.

5. Ne uspoređuju

Samopouzdane osobe se ne uspoređuju s drugima. Znaju gdje stoje u odnosu na druge, ali ih to ne opterećuje. Odnosno, vide li nekoga tko stoji bolje od njih u poslu, društvu, kondiciji, bilo čemu, ugledaju se na njega i inspiriraju se njime, no ostaju usredotočene na svoj vlastiti put.

6. Gledaju širu sliku i imaju velike snove

Ovo je možda i najosobnije od svega jer naš pogled na život posve je različit od bilo čijeg pogleda. Imati velike snove ne znači sanjariti o nemogućem, već misliti da možemo ostvariti više nego ostvarujemo sada. I najvažnije od svega, da zaslužujemo više. Oni koji gledaju širu sliku i imaju velike snove, znaju zacrtati cilj i poduzeti prema tom cilju male ali uporne korake sve dok ne postignu ono što su zamislili.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP