Prati nas

Mozaik

Pitali ste, odgovaramo: Zašto smo podržali Povorku ponosa

Svake godine iznova nailazimo na kritike onih koji njeguju drugačiji svjetonazor, a koje se kreću od potpunog nerazumijevanja, preko zlonamjernog manipuliranja činjenicama do otvorenog govora mržnje. Budući da smatramo da je svrha medija informirati, zabaviti, ali i educirati, odlučili smo odgovoriti na najčešća pitanja i tvrdnje koja ste ove godine iznosili na našem Facebooku.

Objavljeno

|

Prvomajski prosvjed 2018.
foto: Sandro Bura

Iako relativno rijetko pišemo o pravima rodnih i seksualnih manjina, trudimo se barem prigodno popratiti zagrebački gay pride ili Povorku ponosa koja se svake godine organizira u lipnju. Kao liberalno orijentiran medij, ove i prošle godine učinili smo to tekstom koji govori o tome kako bi se bake i djedovi trebali postaviti kada im se unuk ili unuka outaju, priznaju da su gej.

I svake godine iznova nailazimo na kritike onih koji njeguju drugačiji svjetonazor, a koje se kreću od potpunog nerazumijevanja, preko zlonamjernog manipuliranja činjenicama do otvorenog govora mržnje. Budući da smatramo da je svrha medija informirati, zabaviti, ali i educirati, odlučili smo odgovoriti na najčešća pitanja i tvrdnje koja ste ove godine iznosili na našem Facebooku.



Zašto paradiraju i provociraju nas normalne?

Zato što mogu i zato što imaju pravo na to, a pri tome nikoga ne ugrožavaju. Povorke ponosa diljem svijeta su aktivističko-politička manifestacija koja je u nekim razvijenijim sredinama dobila i turističku dimenziju. Kao i s drugim prosvjednim i memorijalnim povorkama, njima se skreće pozornost na probleme u sadašnjosti i na događaje iz prošlosti koji označavaju prekretnice u borbi za, najčešće, ljudska prava. Povorka ponosa se po tome ne razlikuje od radničkih i ženskih marševa.

Kako je napisao jedan od naših čitatelja, svakodnevno gledamo konzervativne povorke onih koji žele uskraćivati prava manjinama i ženama, povorke onih koji se nauštrb cijelog društva bore za svoj materijalni status i prednost svojih potomaka, povorke i prosvjede za potporu osuđenim ratnim zločincima i kriminalcima, vjerske povorke s mumificiranim ostacima svetaca… a smetaju nam povorke koje se bore za (opću) jednakost i ljudska prava?

Kao nulta točka povorki ponosa uzimaju se takozvani Stonewallski nemiri koji su naziv za seriju spontanih, nasilnih demonstracija LGBT zajednice protiv policijske racije koja se dogodila u ranim jutarnjim satima 28. lipnja 1969. godine u baru Stonewall Innu u Greenwich Villageu u New Yorku. To je početak pobune protiv sustava koji je brutalno proganjao seksualne manjine u Sjedinjenim Državama, a njegovo obilježavanje proširilo se po cijelom svijetu.

Povorke ponosa prvenstveno odašilju poruku da bi svi ljudi trebali biti jednaki, bez obzira na seksualnu orijentaciju. One postavljaju i određene zahtjeve prema vlastima. Ali i provociraju one koji ne misle da bismo svi trebali imati jednaka prava. I provokacija je način borbe.

Jasno, postoji i veliki dio građana koji to ne doživljava provokacijom, jer smatra da je normalno i civilizacijski ispravno da diskriminirana i ranjiva skupina želi postići ista prava kao i ostatak šire zajednice.

Jesu li ponosni zato što se “praše u žutare”? Značili to da mi moramo biti ponosni na to što smo hetero?

Da, zaista smo dobili i takvo pitanje. Možete biti ponosni na svoju heteroseksualnost, ako to želite. Kao jedinke, gradimo si brojne identitete, od profesionalnih, nacionalnih, seksualnih do obiteljskih. Neke biramo, neki se dogode. Ponos pokazuje da su gej osobe puno više od onoga na što ih njihovi protivnici žele svesti kada kažu da budu gej unutar svoja četiri zida. A ipak, svi njihovi ostali identiteti često su napadnuti zbog seksualnog. Sjećate li se slučaja profesora iz Varaždina koji nije mogao napredovati na fakultetu zbog svoje seksualne orijentacije? Želite li da se isto dogodi vašoj unuci ili bilo kome drugom?

Kada većina manjinu pokušava posramiti, “pospremiti u nevidljivo” i diskriminirati zbog onoga što ona je, jedan od alata borbe jest iskazivanje ponosa kao dio samoafirmacije i postizanja jednakosti. Vidljivost ranjivih skupina je jedan od temelja rješavanja njihovih problema, a ako niste ponosni, vjerojatno ćete odabrati nevidljivost. Biste li rekli crncu da bude ponosan crnac u svoja četiri zida? Ili Srbinu da bude Srbin doma? Razumijemo da će neke osobe potvrdno odgovoriti na ova pitanja i žao nam je zbog toga.

Što bi se dogodilo da mi svoju seksualnu orijentaciju trubimo po cesti?

To se događa svakodnevno. Heteroseksualne osobe imaju pravo izbora; mogu se ljubiti na cesti, a i ne moraju. Mogu se držati za ruke, dovesti svoju bračnu družicu na pozornicu prilikom vojnog promaknuća da im zajedno s predsjednicom stavlja zvjezdice na epolete, mogu slaviti svoju heteroseksualnost vatrometima i naviještati prvu bračnu noć bučnim i pijanim svadbama koje zaustavljaju promet kroz gradove. I pri tome očekivati da svi drugi slave njihovu heteroseksualnost zajedno s njima. Sve nas to obilno okružuje od rođenja i zbog toga to više ne primjećujemo.

Novaca za djecu koja boluju od raka nema, a za parade ima! Zašto to plaćaju porezni obveznici?

Riječ je o čestoj argumentacijskoj greški koja manipulira emocijama i zamagljuje razum stvarajući dojam da zbog Povorke ponosa umiru djeca. Pravo pitanje jest: bi li bilo dovoljno novca za bolesnu djecu da se Povorka ponosa ne održi? Novca također ima za osiguravanje nogometnih utakmica, glazbene festivale ili izbor najbolje seoske žene. I što je najvažnije, LGBT osobe jednako kao i svi drugi građani pune proračun. I oni su porezni obveznici.

foto: Zagreb pride

To je ljevičarski aktivizam!

Sasvim sigurno. Možete li zamisliti tvrdu desnicu koja bi podržala ljudskopravašku borbu i prava LGBT osoba?

Nastavi li se tako, izumrijet će vrsta.

Neće. Broj homoseksualnih jedinki u društvu je stabilan. No kako raste broj onih koji se deklariraju, vaš vas dojam vara. Osim toga, postoje brojne takozvane dugine obitelji u kojima homoseksualci i lezbijke imaju svoju biološku djecu. Prava opasnost za društvo je porast neplodnosti kod heteroseksualnih osoba. Jeste li se pozabavili tim problemom? Ako mislite da će uskraćivanjem prava homoseksuanim jedinkama porasti natalitet, što ćete učiniti heteroseksualnima koji ne žele imati djecu?

Nastavi li se ovako, uskoro će moći posvajati djecu.

Kao što smo rekli, brojne LGBT osobe imaju svoju djecu. Ako ste zaista zabrinuti za dobrobit sve djece, što ćete učiniti za njihovu biološku djecu? Mislite li da im treba oduzeti djecu ili zakonski zabraniti roditeljstvo? Do kuda seže vaša „briga“?

To je neprirodno!

O prirodnosti je uzaludno raspravljati. Homoseksualnost su znanstvenici zabilježili u brojnim vrstama, no samo je kod jedne vrste zabilježena homofobija. No čak i da nije prirodno, želite li se odreći svega neprirodnog u svom životu? Civilizacija počiva na opiranju prirodi; od medicine i tehnologije do ljudskih odnosa.

To je protivno bogu.

S obzirom da živimo u sekularnoj državi, vjera je stvar pojedinca. Nemojte je nametati drugima, jednako kao što ne biste htjeli da netko svoju vjeru nameće vama. Ne razmećite se svetim spisima starim nekoliko tisuća godina, ako niste spremni živjeti kao što se živjelo u vremenima kada su napisani. Mislite li da je bogu pored sve te gladne djece, izmorenih migranata koji lupaju od vrata do vrata, zaista važno tko s kim liježe? Kako je netko napisao na našem Facebooku, on zaista ima pametnijeg posla.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Do kad žene smiju živjeti?

Umjetnica je, zamislite, poručila ženama da i nakon šezdesete imaju pravo na seksualnost, umjesto da život svedu na štrikanje, ugađanje obitelji i čekanje smrti. Kakva šokantna teza! Nažalost, upravo su je zbog toga izvrijeđale zrele žene i poneki muškarac u godinama.

Objavljeno

|

Imam više od pedeset godina pa sam vas htjela pitati – do kad smijem živjeti? Ono, dobro se osjećam, zdrava sam, situirana, pa sam vas htjela zamoliti da me ostavite na životu još malo. Ako vam to neće smetati, naravno. Jer ako će vam smetati, onda ništa. Što se može.

Naime, žene iznad pedeset iz nekog razloga ne smiju sve ono što su smjele s, recimo, 35 ili 49. Pa zato pitam: Smijem li još malo živjeti? Čini vam se neobično ovo moje pitanje? Da pojasnim…



Na netom završenom Eurosongu je nastupila Madonna kojoj je već – pazite sad da od šoka ne padnete u nesvijest! – 60 godina! Društvenim mrežama su se prolili komentari tipa “Ajde bakice, odi doma, pusti mlađima da pjevaju!”, “Što ti s toliko godina imaš tu još raditi?”, “Madonna je jadna pukla i umjesto da uživa u penziji ona pjeva i nastupa!”

Madonna je baba…

Madonnu ste nazvali bakom? Zbilja? Zatvorite sad oči i zamislite svoju baku? Liči li na Madonnu? Nisam ni mislila.

Kao što svi znamo, Madonna je najveća od najvećih, pop kraljica i sve druge (i SVI drugi) da se još jednom rode, neće joj biti ni do koljena. Svih granica koje je Madonna za nas probila nismo niti svjesni. Njoj odavno više ne treba ni slave ni novca, nego pjeva i nastupa… pa zato što to voli, pretpostavljam.

… ali Jagger se super drži!

Kad je nedavno objavljen video Micka Jaggera kako vježba za nastup samo par tjedana nakon operacije srca, nije bilo baš puno onih koji su se pitali zašto ovaj još uvijek nastupa jer – hej, to je Mick Jagger i svi mu se dive koliko je još energije u njemu.

A Madonna? E ona bi morala doma štrikati jer nije primjereno da žena od 60 godina pjeva i nastupa. No imamo mi i svoju Madonnu.

A tek Vlasta!

Naša konceptualna umjetnica Vlasta Delimar koja je, baš kao i Madonna, svojim stavovima o životu i seksu oduvijek skandalizirala javnost, i ovaj put je učinila nešto posve “nezamislivo, suludo i bolesno”. Ona je, zamislite, iznijela tezu da i žene iznad 60 godina i dalje smiju imati seksualni život i doživljavati orgazam. Kakva šokantna teza! Nažalost, upravo su je zbog toga izvrijeđale zrele žene i poneki muškarac u godinama.

Jer svi znamo da žene nakon neke godine trebaju postati biljke, doma štrikati, peći kolače i čekati smrt. I što je najvažnije, ni u kojem slučaju ne smiju niti pomišljati na seks.

Jer seks je, kao što nas društvo konstantno podsjeća, rezervirano samo za mlade, lijepe i zdrave ljude. A kad pređeš neku godinu, možda pedesetu ili šezdesetu, seksualni nagon ti se naglo gasi, spolni organ ti kirurški odstrane, a kad ti netko spomene “obrađivanje vrta” jedino na što ti smiješ pomisliti su krizanteme.

Ne, stvarno – do kad žena smije imati seksualne odnose? O kome ovisi odgovor na ovo pitanje? Možda o mišljenju svih drugih osim te žene same i njezinog ljubavnika?

Zato sam postavila ono pitanje na početku: do kad smijem živjeti? Do kad smijem pjevati, plesati, oblačiti se kako želim, zaljubiti se, osjećati se poželjno?

Svakako mi javite do kad smijem živjeti, a kad taj rok prođe, ja ću odmah prestati sa svim aktivnostima u kojima uživam i posvetiti se samo onima primjerenima za jednu stariju ženu.

Ma ne pada mi na pamet, naravno. Ja ću, baš svima uprkos, biti kao Madonna i Vlasta! A budite i vi!

Nastavi čitati