Prati nas

Mozaik

Pitali ste, odgovaramo: Zašto smo podržali Povorku ponosa

Svake godine iznova nailazimo na kritike onih koji njeguju drugačiji svjetonazor, a koje se kreću od potpunog nerazumijevanja, preko zlonamjernog manipuliranja činjenicama do otvorenog govora mržnje. Budući da smatramo da je svrha medija informirati, zabaviti, ali i educirati, odlučili smo odgovoriti na najčešća pitanja i tvrdnje koja ste ove godine iznosili na našem Facebooku.

Objavljeno

|

Prvomajski prosvjed 2018.
foto: Sandro Bura

Iako relativno rijetko pišemo o pravima rodnih i seksualnih manjina, trudimo se barem prigodno popratiti zagrebački gay pride ili Povorku ponosa koja se svake godine organizira u lipnju. Kao liberalno orijentiran medij, ove i prošle godine učinili smo to tekstom koji govori o tome kako bi se bake i djedovi trebali postaviti kada im se unuk ili unuka outaju, priznaju da su gej.

I svake godine iznova nailazimo na kritike onih koji njeguju drugačiji svjetonazor, a koje se kreću od potpunog nerazumijevanja, preko zlonamjernog manipuliranja činjenicama do otvorenog govora mržnje. Budući da smatramo da je svrha medija informirati, zabaviti, ali i educirati, odlučili smo odgovoriti na najčešća pitanja i tvrdnje koja ste ove godine iznosili na našem Facebooku.


Zašto paradiraju i provociraju nas normalne?

Zato što mogu i zato što imaju pravo na to, a pri tome nikoga ne ugrožavaju. Povorke ponosa diljem svijeta su aktivističko-politička manifestacija koja je u nekim razvijenijim sredinama dobila i turističku dimenziju. Kao i s drugim prosvjednim i memorijalnim povorkama, njima se skreće pozornost na probleme u sadašnjosti i na događaje iz prošlosti koji označavaju prekretnice u borbi za, najčešće, ljudska prava. Povorka ponosa se po tome ne razlikuje od radničkih i ženskih marševa.

Kako je napisao jedan od naših čitatelja, svakodnevno gledamo konzervativne povorke onih koji žele uskraćivati prava manjinama i ženama, povorke onih koji se nauštrb cijelog društva bore za svoj materijalni status i prednost svojih potomaka, povorke i prosvjede za potporu osuđenim ratnim zločincima i kriminalcima, vjerske povorke s mumificiranim ostacima svetaca… a smetaju nam povorke koje se bore za (opću) jednakost i ljudska prava?

Kao nulta točka povorki ponosa uzimaju se takozvani Stonewallski nemiri koji su naziv za seriju spontanih, nasilnih demonstracija LGBT zajednice protiv policijske racije koja se dogodila u ranim jutarnjim satima 28. lipnja 1969. godine u baru Stonewall Innu u Greenwich Villageu u New Yorku. To je početak pobune protiv sustava koji je brutalno proganjao seksualne manjine u Sjedinjenim Državama, a njegovo obilježavanje proširilo se po cijelom svijetu.

Povorke ponosa prvenstveno odašilju poruku da bi svi ljudi trebali biti jednaki, bez obzira na seksualnu orijentaciju. One postavljaju i određene zahtjeve prema vlastima. Ali i provociraju one koji ne misle da bismo svi trebali imati jednaka prava. I provokacija je način borbe.

Jasno, postoji i veliki dio građana koji to ne doživljava provokacijom, jer smatra da je normalno i civilizacijski ispravno da diskriminirana i ranjiva skupina želi postići ista prava kao i ostatak šire zajednice.

Jesu li ponosni zato što se “praše u žutare”? Značili to da mi moramo biti ponosni na to što smo hetero?

Da, zaista smo dobili i takvo pitanje. Možete biti ponosni na svoju heteroseksualnost, ako to želite. Kao jedinke, gradimo si brojne identitete, od profesionalnih, nacionalnih, seksualnih do obiteljskih. Neke biramo, neki se dogode. Ponos pokazuje da su gej osobe puno više od onoga na što ih njihovi protivnici žele svesti kada kažu da budu gej unutar svoja četiri zida. A ipak, svi njihovi ostali identiteti često su napadnuti zbog seksualnog. Sjećate li se slučaja profesora iz Varaždina koji nije mogao napredovati na fakultetu zbog svoje seksualne orijentacije? Želite li da se isto dogodi vašoj unuci ili bilo kome drugom?

Kada većina manjinu pokušava posramiti, “pospremiti u nevidljivo” i diskriminirati zbog onoga što ona je, jedan od alata borbe jest iskazivanje ponosa kao dio samoafirmacije i postizanja jednakosti. Vidljivost ranjivih skupina je jedan od temelja rješavanja njihovih problema, a ako niste ponosni, vjerojatno ćete odabrati nevidljivost. Biste li rekli crncu da bude ponosan crnac u svoja četiri zida? Ili Srbinu da bude Srbin doma? Razumijemo da će neke osobe potvrdno odgovoriti na ova pitanja i žao nam je zbog toga.

Što bi se dogodilo da mi svoju seksualnu orijentaciju trubimo po cesti?

To se događa svakodnevno. Heteroseksualne osobe imaju pravo izbora; mogu se ljubiti na cesti, a i ne moraju. Mogu se držati za ruke, dovesti svoju bračnu družicu na pozornicu prilikom vojnog promaknuća da im zajedno s predsjednicom stavlja zvjezdice na epolete, mogu slaviti svoju heteroseksualnost vatrometima i naviještati prvu bračnu noć bučnim i pijanim svadbama koje zaustavljaju promet kroz gradove. I pri tome očekivati da svi drugi slave njihovu heteroseksualnost zajedno s njima. Sve nas to obilno okružuje od rođenja i zbog toga to više ne primjećujemo.

Novaca za djecu koja boluju od raka nema, a za parade ima! Zašto to plaćaju porezni obveznici?

Riječ je o čestoj argumentacijskoj greški koja manipulira emocijama i zamagljuje razum stvarajući dojam da zbog Povorke ponosa umiru djeca. Pravo pitanje jest: bi li bilo dovoljno novca za bolesnu djecu da se Povorka ponosa ne održi? Novca također ima za osiguravanje nogometnih utakmica, glazbene festivale ili izbor najbolje seoske žene. I što je najvažnije, LGBT osobe jednako kao i svi drugi građani pune proračun. I oni su porezni obveznici.

foto: Zagreb pride

To je ljevičarski aktivizam!

Sasvim sigurno. Možete li zamisliti tvrdu desnicu koja bi podržala ljudskopravašku borbu i prava LGBT osoba?

Nastavi li se tako, izumrijet će vrsta.

Neće. Broj homoseksualnih jedinki u društvu je stabilan. No kako raste broj onih koji se deklariraju, vaš vas dojam vara. Osim toga, postoje brojne takozvane dugine obitelji u kojima homoseksualci i lezbijke imaju svoju biološku djecu. Prava opasnost za društvo je porast neplodnosti kod heteroseksualnih osoba. Jeste li se pozabavili tim problemom? Ako mislite da će uskraćivanjem prava homoseksuanim jedinkama porasti natalitet, što ćete učiniti heteroseksualnima koji ne žele imati djecu?

Nastavi li se ovako, uskoro će moći posvajati djecu.

Kao što smo rekli, brojne LGBT osobe imaju svoju djecu. Ako ste zaista zabrinuti za dobrobit sve djece, što ćete učiniti za njihovu biološku djecu? Mislite li da im treba oduzeti djecu ili zakonski zabraniti roditeljstvo? Do kuda seže vaša „briga“?

To je neprirodno!

O prirodnosti je uzaludno raspravljati. Homoseksualnost su znanstvenici zabilježili u brojnim vrstama, no samo je kod jedne vrste zabilježena homofobija. No čak i da nije prirodno, želite li se odreći svega neprirodnog u svom životu? Civilizacija počiva na opiranju prirodi; od medicine i tehnologije do ljudskih odnosa.

To je protivno bogu.

S obzirom da živimo u sekularnoj državi, vjera je stvar pojedinca. Nemojte je nametati drugima, jednako kao što ne biste htjeli da netko svoju vjeru nameće vama. Ne razmećite se svetim spisima starim nekoliko tisuća godina, ako niste spremni živjeti kao što se živjelo u vremenima kada su napisani. Mislite li da je bogu pored sve te gladne djece, izmorenih migranata koji lupaju od vrata do vrata, zaista važno tko s kim liježe? Kako je netko napisao na našem Facebooku, on zaista ima pametnijeg posla.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP