Pitali ste, odgovaramo: Zašto smo podržali Povorku ponosa

Iako relativno rijetko pišemo o pravima rodnih i seksualnih manjina, trudimo se barem prigodno popratiti zagrebački gay pride ili Povorku ponosa koja se svake godine organizira u lipnju. Kao liberalno orijentiran medij, ove i prošle godine učinili smo to tekstom koji govori o tome kako bi se bake i djedovi trebali postaviti kada im se unuk ili unuka outaju, priznaju da su gej.

I svake godine iznova nailazimo na kritike onih koji njeguju drugačiji svjetonazor, a koje se kreću od potpunog nerazumijevanja, preko zlonamjernog manipuliranja činjenicama do otvorenog govora mržnje. Budući da smatramo da je svrha medija informirati, zabaviti, ali i educirati, odlučili smo odgovoriti na najčešća pitanja i tvrdnje koja ste ove godine iznosili na našem Facebooku.

Zašto paradiraju i provociraju nas normalne?

Zato što mogu i zato što imaju pravo na to, a pri tome nikoga ne ugrožavaju. Povorke ponosa diljem svijeta su aktivističko-politička manifestacija koja je u nekim razvijenijim sredinama dobila i turističku dimenziju. Kao i s drugim prosvjednim i memorijalnim povorkama, njima se skreće pozornost na probleme u sadašnjosti i na događaje iz prošlosti koji označavaju prekretnice u borbi za, najčešće, ljudska prava. Povorka ponosa se po tome ne razlikuje od radničkih i ženskih marševa.

Kako je napisao jedan od naših čitatelja, svakodnevno gledamo konzervativne povorke onih koji žele uskraćivati prava manjinama i ženama, povorke onih koji se nauštrb cijelog društva bore za svoj materijalni status i prednost svojih potomaka, povorke i prosvjede za potporu osuđenim ratnim zločincima i kriminalcima, vjerske povorke s mumificiranim ostacima svetaca… a smetaju nam povorke koje se bore za (opću) jednakost i ljudska prava?

Kao nulta točka povorki ponosa uzimaju se takozvani Stonewallski nemiri koji su naziv za seriju spontanih, nasilnih demonstracija LGBT zajednice protiv policijske racije koja se dogodila u ranim jutarnjim satima 28. lipnja 1969. godine u baru Stonewall Innu u Greenwich Villageu u New Yorku. To je početak pobune protiv sustava koji je brutalno proganjao seksualne manjine u Sjedinjenim Državama, a njegovo obilježavanje proširilo se po cijelom svijetu.

Povorke ponosa prvenstveno odašilju poruku da bi svi ljudi trebali biti jednaki, bez obzira na seksualnu orijentaciju. One postavljaju i određene zahtjeve prema vlastima. Ali i provociraju one koji ne misle da bismo svi trebali imati jednaka prava. I provokacija je način borbe.

Jasno, postoji i veliki dio građana koji to ne doživljava provokacijom, jer smatra da je normalno i civilizacijski ispravno da diskriminirana i ranjiva skupina želi postići ista prava kao i ostatak šire zajednice.

Jesu li ponosni zato što se “praše u žutare”? Značili to da mi moramo biti ponosni na to što smo hetero?

Da, zaista smo dobili i takvo pitanje. Možete biti ponosni na svoju heteroseksualnost, ako to želite. Kao jedinke, gradimo si brojne identitete, od profesionalnih, nacionalnih, seksualnih do obiteljskih. Neke biramo, neki se dogode. Ponos pokazuje da su gej osobe puno više od onoga na što ih njihovi protivnici žele svesti kada kažu da budu gej unutar svoja četiri zida. A ipak, svi njihovi ostali identiteti često su napadnuti zbog seksualnog. Sjećate li se slučaja profesora iz Varaždina koji nije mogao napredovati na fakultetu zbog svoje seksualne orijentacije? Želite li da se isto dogodi vašoj unuci ili bilo kome drugom?

Kada većina manjinu pokušava posramiti, “pospremiti u nevidljivo” i diskriminirati zbog onoga što ona je, jedan od alata borbe jest iskazivanje ponosa kao dio samoafirmacije i postizanja jednakosti. Vidljivost ranjivih skupina je jedan od temelja rješavanja njihovih problema, a ako niste ponosni, vjerojatno ćete odabrati nevidljivost. Biste li rekli crncu da bude ponosan crnac u svoja četiri zida? Ili Srbinu da bude Srbin doma? Razumijemo da će neke osobe potvrdno odgovoriti na ova pitanja i žao nam je zbog toga.

Što bi se dogodilo da mi svoju seksualnu orijentaciju trubimo po cesti?

To se događa svakodnevno. Heteroseksualne osobe imaju pravo izbora; mogu se ljubiti na cesti, a i ne moraju. Mogu se držati za ruke, dovesti svoju bračnu družicu na pozornicu prilikom vojnog promaknuća da im zajedno s predsjednicom stavlja zvjezdice na epolete, mogu slaviti svoju heteroseksualnost vatrometima i naviještati prvu bračnu noć bučnim i pijanim svadbama koje zaustavljaju promet kroz gradove. I pri tome očekivati da svi drugi slave njihovu heteroseksualnost zajedno s njima. Sve nas to obilno okružuje od rođenja i zbog toga to više ne primjećujemo.

Novaca za djecu koja boluju od raka nema, a za parade ima! Zašto to plaćaju porezni obveznici?

Riječ je o čestoj argumentacijskoj greški koja manipulira emocijama i zamagljuje razum stvarajući dojam da zbog Povorke ponosa umiru djeca. Pravo pitanje jest: bi li bilo dovoljno novca za bolesnu djecu da se Povorka ponosa ne održi? Novca također ima za osiguravanje nogometnih utakmica, glazbene festivale ili izbor najbolje seoske žene. I što je najvažnije, LGBT osobe jednako kao i svi drugi građani pune proračun. I oni su porezni obveznici.

To je ljevičarski aktivizam!

Sasvim sigurno. Možete li zamisliti tvrdu desnicu koja bi podržala ljudskopravašku borbu i prava LGBT osoba?

Nastavi li se tako, izumrijet će vrsta.

Neće. Broj homoseksualnih jedinki u društvu je stabilan. No kako raste broj onih koji se deklariraju, vaš vas dojam vara. Osim toga, postoje brojne takozvane dugine obitelji u kojima homoseksualci i lezbijke imaju svoju biološku djecu. Prava opasnost za društvo je porast neplodnosti kod heteroseksualnih osoba. Jeste li se pozabavili tim problemom? Ako mislite da će uskraćivanjem prava homoseksuanim jedinkama porasti natalitet, što ćete učiniti heteroseksualnima koji ne žele imati djecu?

Nastavi li se ovako, uskoro će moći posvajati djecu.

Kao što smo rekli, brojne LGBT osobe imaju svoju djecu. Ako ste zaista zabrinuti za dobrobit sve djece, što ćete učiniti za njihovu biološku djecu? Mislite li da im treba oduzeti djecu ili zakonski zabraniti roditeljstvo? Do kuda seže vaša „briga“?

To je napadna manjina koja maltretira većinu. Stalno galame oko svojih prava, a ja u cijelom životu nisam upoznao niti jednog geja!

Jeste, samo vam nisu rekli da su gej. Vjerojatno zato što se u vašem društvu ne osjećaju sigurno ili vam ne vjeruju. To je zabrinjavajuće, zar ne?

To je neprirodno!

O prirodnosti je uzaludno raspravljati. Homoseksualnost su znanstvenici zabilježili u brojnim vrstama, no samo je kod jedne vrste zabilježena homofobija. No čak i da nije prirodno, želite li se odreći svega neprirodnog u svom životu? Civilizacija počiva na opiranju prirodi; od medicine i tehnologije do ljudskih odnosa.

To je protivno bogu.

S obzirom da živimo u sekularnoj državi, vjera je stvar pojedinca. Nemojte je nametati drugima, jednako kao što ne biste htjeli da netko svoju vjeru nameće vama. Ne razmećite se svetim spisima starim nekoliko tisuća godina, ako niste spremni živjeti kao što se živjelo u vremenima kada su napisani. Mislite li da je bogu pored sve te gladne djece, izmorenih migranata koji lupaju od vrata do vrata, zaista važno tko s kim liježe? Kako je netko napisao na našem Facebooku, on zaista ima pametnijeg posla.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.