Prati nas

Mozaik

Što kada je vaš unuk ili unuka gej

Vaše unuče upravo vam je otkrilo veliku tajnu: ono je gej. Možda ste to naslućivali, a možda vas je ta vijest potpuno šokirala. No važno je znati da je vaše unuče i dalje vaše unuče, da se nije promijenilo baš kao što se ne treba promijeniti niti vaš odnos i da će mu upravo sada vaša ljubav i podrška biti najpotrebniji.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Što kada je unuk peder ili lezbijka? Moj unuk je homoseksualac. Moj unuk je gay. Moja unuka je lezbijka.
Zagreb pride zastava na prosvjedu za kurikularnu reformu (foto: MojeVrijeme.hr)

Prije kojih stotinu godina izraz „izaći iz ormara“ imao je sasvim drugo značenje. Danas se taj izraz koristi kad osoba javno objavi da je homoseksualne ili biseksualne orijentacije. Bake i djedovi obično nisu prvi koji će doznati da im je unuk ili unuka gej, ali svakako će ta informacija prije ili kasnije doprijeti i do njih. Adekvatna reakcija ključ je očuvanja dobrog odnosa unutar obitelji, piše umirovljena profesorica i sedmerostruka baka Suzan Adcox za magazin The Spruce.

Pitali ste, odgovaramo: Zašto smo podržali Povorku ponosa

Budući da smatramo da je svrha medija informirati, zabaviti, ali i educirati, odlučili smo odgovoriti na najčešća pitanja i tvrdnje koja ste nam uputili nakon objave ovog priloga. Više pročitajte ovdje.

Reći ili ne reći

Postoje različiti scenariji u kojima bake i djedovi doznaju da im je unuče gej. Obično oni nisu prvi koji su saznali, iako možda naslućuju istinu. Mladi se ljudi najčešće prvo povjeravaju prijateljima i braći i sestrama pa tek onda roditeljima. Odluku da eventualno kažu baki i djedu uglavnom donose roditelji. U slučaju kad baka i djed žive daleko i mlada osoba s njima nije u redovitom kontaktu, priznanje će možda izostati. U drugim slučajevima unuče samo odluči obavijestiti baku i djeda, a ponekad su oni su i prvi koji doznaju. U takvim slučajevima baka i djed moraju biti vrlo oprezni kako će reagirati. Trebaju pokazati da cijene hrabrost koja je bila potrebna za takvo što te biti počašćeni što je njihovo unuče upravo njih odabralo kao prve osobe kojima će se povjeriti.


Kako će se baka i djed osjećati

Posve je prirodno da su osjećaji bake i djeda pomiješani nakon što doznaju da im je unuče gej. Ako ta objava dođe iznenada, možda će biti u šoku ili nevjerici. Čak i oni bake i djedovi koji se po tom pitanju smatraju vrlo liberalnima, možda neće znati što bi rekli. Naime, jedno je načelno odobravati, a drugo je susresti se s takvom situacijom u vlastitoj obitelji. Saznanje da vam je unuče gej prisiljava vas da ponovno zamislite budućnost. Iako se danas i istospolni parovi vjenčavaju i imaju djecu, obiteljske fotografije više neće izgledati onako kako ste ih možda zamišljali. To je u redu,  no to je također još jedna od stvari na koju će se baka i djed morati priviknuti.

Bake i djedovi koji pripadaju religijama koje osuđuju istospolne veze, vjerojatno će se teže pomiriti s takvom viješću. Možda će poželjeti razgovarati sa svećenikom ili kojim drugim duhovnim vođom kako bi bolje shvatili o čemu je riječ. Međutim, nikako ne bi trebali slušati one koji im savjetuju da se odreknu svojeg unučeta i prekinu svaku komunikaciju s njim. Kad LGBT osobe naiđu na nerazumijevanje u vlastitoj obitelji, povećava se opasnost od razvoja depresije, zloupotrebe droga, pa čak i samoubojstava. Bez obzira na to kako se baka i djed osjećaju u pogledu seksualnosti svojeg unučeta, njihova reakcija trebala bi biti razumijevanje i ohrabrivanje.

Gay parada u Zagrebu

foto: Zagreb pride

Što reći?

Ono što LGBT osobe žele čuti je otprilike: „U redu je i volim te“. Oni bake i djedovi koji imaju problema s prvim dijelom te poruke, trebaju se usredotočiti na drugi dio. Njihovo unuče se nije promijenilo, niti se promijenila njihova ljubav. Oni također ne traže odobrenje veća samo iskrenu komunikaciju. Bake i djedovi možda će usput reći nešto poput: „Možda ću raditi greške ili reći nešto krivo, postaviti pogrešna pitanja ili koristiti krive izraze. No potrudit ću se razumjeti. Znaj da te volim i da se trudim biti ti podrška.“

Naravno, puno je krivih stvari koje se mogu izgovoriti. Dakako, bake i djedovi ne bi trebali reći ništa ispunjeno mržnjom ili ljutnjom kao i sugerirati da je njihovo unuče samo zbunjeno ili prolazi kroz neku fazu. Ne bi trebali bombardirati unuče pitanjima, iako je vjerojatno sasvim u redu pitati viđa li se trenutno s nekim. Nije dobro to pitanje formulirati kao: „S kim se trenutno spavaš?“

Oni bake i djedovi koji su pretpostavili da im je unuče gej, ne bi trebali ništa o tome govoriti dok im se samo unuče ne odluči povjeriti. Za osobu koja je tek „izašla iz ormara“ može biti vrlo neugodno da svi odmah doznaju njegovu ili njezinu tajnu. Osim toga, fokus bi trebao biti na vašem unučetu, a ne na tome koliko je dobra vaša moć zapažanja.

Važno je pitati i smijete li i s kime podijeliti tu informaciju. Mnogim će bakama i djedovima biti lakše ako o tome smiju porazgovarati s prijateljima ili drugim članovima obitelji. No ponekad LGBT osoba ne želi da saznaju i drugi ljudi osim onih kojima je sama odlučila reći.

Što je sljedeće?

Bake i djedovi često brinu o svojoj unučadi, no posebno su zabrinuti ako je unuče LGBT. Posve je prirodno brinuti o nečijoj sigurnosti i dobrobiti, a nažalost mnoge LGBT osobe budu suočene s nerazumijevanjem, dikriminacijom ili nasiljem. U redu je da baka i djed izraze svoju zabrinutost i da porazgovaraju s unučetom o tome kako se zaštititi. U najboljem slučaju bake i djedovi će zajedno s roditeljima poraditi na zaštiti i podršci za svoje dijete. U slučajevima kad roditeljska podrška izostane, podrška bake i djeda može biti od presudne važnosti. U ekstremnim slučajevima, baka i djed morat će pružiti utočište i financijsku pomoć ako to roditelji odbiju.

Jednom kad šira obitelj postane svjesna unučetove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, upravo će baka i djed zadati način kako to prihvatiti. Mogu uvjeriti unuče da će obiteljska okupljanja za njih biti sigurna i ugodna te da ih nitko neće zadirkivati ili maltretirati. Također, baka i djed mogu članovima šire obitelji dati do znanja kakvo ponašanje se neće tolerirati.

Kontinuitet i promjena

Bake i djedovi i dalje mogu sa svojom unučadi uživati u svim aktivnostima u kojima su uživali i prije velikog otkrića. Obiteljske tradicije i stabilni odnosi vrlo su važni. Također, LGBT osobe neće se osjećati doista prihvaćeno ako se njihova orijentacija baš nikad ne spomene. Zato je dobro da bake i djedovi krenu polako i nauče koja je razina otvorenosti prihvatljiva njihovom unučetu.

Kako vrijeme prolazi, baka i djed će možda dobiti privilegiju uoznati partnera ili partnericu svojeg unučeta. Baš kao ni roditelji, ni bake i djedovi se ponekad neće složiti s baš svim izborima svojeg unučeta. S druge strane, odabir partnera mnogim se bakama i djedovima čini posve prirodan i razumljiv.

Kontinuitet i promjena dvije su stvari koje bake i djedovi moraju pomiriti. S jedne strane valja očuvati obiteljsku tradiciju, a s druge se priviknuti na promjene koje se događaju u životima naših najdražih. S malo truda i otvorenosti bake i djedovi lako će se nositi s ovim izazovima.

Tko je bio u gay paradi?

Zagreb pride 2016. (foto: Kristina Josić/Zagreb pride)

U Zagrebu se danas (10. lipnja 2017.) održava društveni i politički skup XVI. (šesnaesta) Povorka ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride 2017. pod sloganom „Slobodan život počinje ponosom“. Povorka ponosa započet će okupljanjem u 15:00  ispred Mimare te će proći središnjim zagrebačkim ulicama i trgovima – Rooseveltovim trgom, Trgom maršala Tita, Frankopanskom ulicom, Ilicom, Trgom bana Josipa Jelačića, Ulicom Nikole Jurišića, Draškovićevom ulicom, Šoštarićevom ulicom do Ribnjaka – gdje će Povorka završiti javnim skupom i koncertom.

LGBTIQ osobe ovom povorkom poručuju da je život kakav žele – slobodan život. Kako bi mogle zaista živjeti slobodno, moraju moći biti otvorene oko svojeg rodnog identiteta i spolne orijentacije, a da bi mogle biti otvorene, moraju imati materijalnu sigurnost i neovisnost. To koliko se osobe osjećaju sigurno biti out u različitim kontekstima, pokazatelj je toga koliko hrvatsko društvo zaista jamči ustavne vrijednosti jednakosti, prava i sloboda za sve. Budući da se većina LGBTIQ osoba u Hrvatskoj ne osjeća sigurno biti out u obitelji, u školi, na poslu, znači da se još uvijek ne čini dovoljno da se zaista zajamči jednakost i sigurnost svima.

.

Aktivno starenje

Umirovljenice obožavaju nordijsko hodanje, provjerili smo zašto

Nordijskim hodanje bavi se sve više ljudi što i ne treba čuditi jer ova jednostavna aktivnost pokreće doista sve mišiće u tijelu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Taj je petak bilo oblačno, čak je sipila i sitna kišica, no ekipa koja se točno u 9 ujutro okupila na zagrebačkom jezeru Bundek bila je vedra. To su nordijski hodači. Znak raspoznavanja – štapovi za hodanje i udobna obuća. I to je zapravo sve što vam je potrebno da biste se uključili u ovu aktivnost koja iz godine u godinu privlači sve više poklonika. Razlog je jednostavan: nordijsko hodanje je zdravo, njime se mogu baviti praktički svi, a kad jednom ovladate tehnikom neće proći dugo da počnete primjećivati promjene.

“Meni je ovo treći tjedan nordijskog hodanja. Za to sam doznala preko prijateljice, tako sam došla i jako mi se sviđa. Ovo mi nije jedina aktivnost. Osim ovoga, idem i na vježbe utorkom i četvrtkom, isto tu na Bundeku. Otprije sam znala da je to zdravo, radi kretanja i svega. I onda sam se odlučila u to upustiti, da naučim pravilno hodati”, govori nam gospođa Ana Kapetanović, umirovljenica iz Zagreba, dok se lagano zagrijava.


Slično razmišlja i gospođa Emilija Ljubičić koja se sve do pojave korone bavila vježbanjem u Domu sv. Ane i u mjesnoj zajednici, no kad je izbila epidemija, dosta je stvari otkazano. “Baš sam imala potrebu nečim se baviti. Tražila sam neku aktivnost i na internetu pronašla informacije o nordijskom hodanju. Tako sam se javila, došla sam ovdje i brzo je sve krenulo.”

Ana Kapetanović (foto: Silvija Novak)

Uskoro stiže i Krešo Ritz, instruktor iz Hrvatskog saveza nordijskog hodanja i prava osoba da nam objasni o čemu se zapravo radi i kako to da su svi počeli hodati sa štapovima.

Što je to nordijsko hodanje?

“Nordijsko hodanje je proizišlo iz nordijskog trčanja gdje su Finci suhi trening skijaškog trčanja prilagodili općoj populaciji. U nordijskom trčanju se koriste još i skije i dugi štapovi, a ti štapovi su u nordijskom hodanju skraćeni otprilike na visinu skijaškog štapa. Optimalna je visina štapa da dopire do poda kad držite ruku uz tijelo, a lakat je savijen pod 90 stupnjeva. Također, kad se radi pravilnom tehnikom, uključeno je 90 posto mišića. Ljudi često rade grešku jer misle da će im samo biti dovoljno hodati okolo sa štapovima, no to nije točno. Kad se ljudi samo lagano oslananju na štapove, troši se značajno manje energije. Ima različitih tehnika, ali nordijsko hodanje je specifično po tome što aktivira doista cijelo tijelo.”

Krešo nam demonstrira na što točno misli. Prvo nam kaže da pokušamo hodati normalno, tek mašući rukama kao što to biva kod običnog hoda, a nakon toga nam daje u ruke štap za hodanje i pokazuje tehniku. I doista, dok hodamo bez štapa, uz noge su aktivirani tek mišići nadlaktice, no s nordijskim štapovima aktivni su i svi mišići nogu, ruku, trupa i vrata. Jednom riječju – sve.

Instruktor Krešo Ritz (foto: Silvija Novak)

“Pravilnim načinom se rasterećuje donji dio tijela, a uključuje gornji – rameni pojas, prsa, leđa i trbušni zid te ruke jer pri svakom ubodu štapa o tlo, tijelo se gura naprijed i lagano podiže. Na taj način se dobije i svojevrsno ubrzanje i cijela je aktivnost kompletna”, pojašnjava Krešo.

Marija: Sutra slavim 82. rođendan

Aktiviranje svih mišića, čak i onih na koje često zaboravimo, mora se na koncu primijetiti, što potvrđuje i gospođa Marija Lončarević. “Imala sam dosta problema s vratnom kralježnicom, zbog dugogodišnjeg načina rada i sjedenja, tako da su mi ove vježbe i općento hodanje sa štapovima, pravo rješenje. Čak mi je veći problem bio gornji dio kralježnice, tu kod vrata. Zbog toga sam imala i vrtoglavice, no s ovim načinom vježbanja i hodanja ja sam to riješila i baš sam zadovoljna. Osim toga, ja vam sutra slavim 82. rođendan”, otkriva nam Marija. Doista, gospođi te godine nitko ne bi dao.

“Meni je ovo stvarno otkriće. Ja sam svašta radila u životu, ali nordijski hodala još nisam. Osjeti se na kondiciji, razgibani ste… Osim toga, ja živim sama, a sad se ne možemo baš ni družiti, tako da je ovo meni jako važno. Moram negdje otići, ali da radim nešto pametno i korisno. Ovo je meni stvarno rješenje. Osim toga, stanujem tu blizu. I Bundek je prekrasan u svako doba godine. Kad padne snijeg i kad se očiste staze, pa to je kao u Švicarskoj”, kaže Marija.

Marija Lončarević (foto: Silvija Novak)

Ekipa se razgibala i kreću u šetnju oko jezera. Ta ruta duga je oko kilometar i pol za što će im trebati oko dvadesetak minuta. Dovoljno da nam Krešo otkrije još neke tajne nordijskog hodanja.

Zašto hodati sa štapovima?

“Brzina hodanja ovisi od osobe do osobe, no mi uvijek naglašavamo da brzina treba doći iz snage potiska štapa. Znači, što se jače odgurujemo, to će nam brzina biti veća. Iako ima i onih koji vole brzo hodati, a usput koriste i štapove, ipak tada distribucija energije nije toliko učinkovita jer su u tom slučaju i dalje naglašenije noge. S pravilnim hodanjem nordijskim stilom, prebacuje se opterećenje na gornji dio tijela i ruke vode glavnu riječ. Ovisno o snazi potiska, dolazi i brzina”, objašnjava Krešo i dodaje kako nordijsko hodanje nije samo rekreacija već i kompletan sport.

“Postoje i natjecateljske varijante nordijskog hodanja, iako je to još u fazi uhodavanja. To je sve masovnija aktivnost pa mnoge države već organiziraju takve utrke. Naravno, i tada je poanta stići prvi, a to bi se moglo usporediti s brzim hodanjem. Obraća se pažnja na tehniku u smislu da se štapovi ne smiju nositi u zraku, odguravanje sa štapovima mora biti pravilno, ne smije se trčati i ima još par segmenata na koje suci obraćaju pažnju. Toga ima sve više i više. Postoje sad čak i svjetski kupovi, rang liste, nordijskih hodača je sve više, iako se to još ne da usporediti s nekim drugim razvikanijim sportovima. Ali tko zna… Jednoga dana možda i kod nas to postane baš ozbiljan sport. Zasada je prvenstveno rekreativna disciplina.”

Najčešće greške

Bez obzira na status te aktivnosti, u Hrvatskom savezu nordijskog hodanja podučavanju pristupaju vrlo ozbiljno i najčešće greške vrlo brzo ispravljaju.
“Jedna od prvih grešaka ili krivih navika je neaktivnost gornjeg dijela tijela i ruku pa kad krećemo u vježbu, krećemo bez štapova da se vidi koliko su ljudi spremni napraviti malo dulji korak samo se pomažući rukama. Tad moraju razmišljati o tome kako rade rukama pa se spetljaju pa krenu istovremeno s lijevom rukom i nogom, jer nisu navikli slobodno se gibati i mahati rukama kad hodaju. Kasnije dolaze i drugi segmenti u koje su uključene i šake kad se štap stisne prilikom koraka, a kasnije se otvori i štap se vuče po podu. Tako je štap i modeliran. Važna je tu koordinacija nogu, ruku i šaka za što nekima treba malo vremena. Ljudi previše sjede, zanemaruju kretanje općenito i posebno gornji dio tijela prilikom hoda, a kad počnu hodati sa štapovima onda vide gdje su griješili”, objašnjava Krešo.

Naši nordijski hodači, zapravo hodačice jer ekipa je u potpunosti ženska, uskoro se vraćaju iz svoje šetnje oko jezera. Dobro su raspoložene i nikome više nije hladno. Dok se pripremaju za sljedeću fazu – razgibavanje pomoću rastezljive užadi – gospođe nam još malo opisuju svoje prve nordijske korake.

“Kad sam počela, ljudi su se ispočetka malo čudili, a ja sam hodala i oko kuće. Služila sam za uveseljavanje susjeda i njihovih pasa. Svi mi kažu da je to jako dobro i zdravo, ali da nemaju vremena. Ja im na to odgovaram da svaki čovjek ima svoju listu prioriteta. To što ja idem hodati, ne znači da nemam što pametno drugo raditi i da bih sjedila doma i vrtila palce. Ne, nego ja rasporedim svoj posao, svoje obaveze, tako da i nordijsko hodanje stignem ugurati u raspored”, kaže gospođa Vesna.

foto: Silvija Novak

“Ja nisam hodala do sada. Cijelo sam ljeto vježbala na Bundeku u okviru programa Sport za sve, a kad je to završilo, nisam htjela ići u zatvoreni prostor zbog korone. Onda mi je moja susjeda, kojoj sam jako zahvalna na tome, rekla da je najbolje da probam nordijsko hodanje. I tako sam tu došla i famozno mi je. Blizu stanujem, pa mi je to jako zgodno. Inače ja volim hodanje, ja sam i planinarila. Na ovo sad idem redovito. Imam vikendicu u Zelini pa moram malo ostavit vremena i za to, kao i za obitelj, no preko tjedna imam nordijsko i redovito idem”, dodaje Marija.

Gdje su muškarci?

No bave li se nordijskim hodanjem doista samo žene? Gdje su muškarci?
“A što da vam kažem? Muški penzioneri štekaju. Ne znam zašto”, kaže Krešo. “Vjerujem da tu ima i doza nerazumijevanja te aktivnosti pa misle da im to ne treba, dok su žene nekako u toj dobi puno samosvjesnije. Puno njih ili imaju neki problem ili strah od osteoporoze što ih vuče k tim aktivnostima. Muški, pretpostavljam, više vole nogomet, nekakav hakl… ili televiziju (smijeh). Teško mi je naći pravo objašnjenje za to, ali definitivno su 95 posto žene, kad govorilmo o ovoj penzionerskoj dobi.”

No u drugim zemljama je ipak drugačije, kaže Krešo, jer tamo nordijsko hodanje više nije novost. “Konkretno, prošle smo godine išli u Poljsku u posjet tamošnjim savezima nordijskog hodanja, gdje već desetak godina organiziraju natjecanja i gdje se ovim bavi gotovo deset posto stanovništva. Ako uzmete da Poljaka ima 40 milijuna, onda se nordijskom hodanjem bavi četiri milijuna ljudi što je ogromna brojka. I kod nas postoji inicijativa da se taj sport čim više raširi i ljudi sve više to prepoznaju. Prije pet-deset godina ljudi su se smijali, da je to samo za osobe s invaliditetom, no sada je drugačije.”

Tvrdoglavi muževi

Neke su gospođe pokušale nagovoriti i svoje muževe da dođu, no zasad bez uspjeha. “Moj je muž imao moždani udar i dugo se oporavljao. Za njega bi ova aktivnost bila izvrsna, ali ne da se”, objašnjava nam gospođa Zlata Šimić.

foto: Silvija Novak

Doista, rijetko koja se aktivnost može pohvaliti time da je jednostavna, ugodna, korisna, uvijek dostupna, da ne zahtijeva skupu opremu te da je, barem u slučaju ove konkretne grupe nordijskih hodača, potpuno besplatna. Naime, ova grupa je sponzorirana europskim fondovima i organizirana u suradnji Saveza nordijskog hodanja i Kineziološkog fakulteta.

“Ima nas po čitavoj Hrvatskoj. Osim Zagreba, uključeni su još Karlovac, Varaždin i Opatija. Ukupno imamo oko 250 hodača u tom dvogodišnjem programu i vidjet ćemo kako se program bude razvijao pa možda otvorimo i nove ekipe”, kaže Krešo, a mi već sada predviđamo da će i te nove grupe biti brzo popunjene jer, kako smo već spomenuli, atmosfera među hodačima je sjajna.

“Krešo nam sve lijepo pokaže, ispravi, rastumači… Tu zapravo ima puno stvari na koje se treba paziti. Ne može se baš hodati bez veze. Bitna je i visina štapova, važno je kako se ti ‘odguruješ’, da tako kažem… Moja prijateljica i njen muž hodaju, ali nikad nisu išli na tečaj da im stručnjak pokaže. Ona meni kaže: ‘Čuj, koliko trebaju biti visoki štapovi?’ A ja joj odgovorim da najbolje da dođe na Bundek pa da sve nauči”, kaže gospođa Vesna nakon završene vježbe.

Sat nordijskog hodanja i popratnih vježbi proletio je u trenu. Ekipa se pozdravlja i zakazuju ponovni susret za ponedjeljak također u 9 ujutro. Kako sada stvari stoje, i mi ćemo ponovno biti s njima.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP