foto: Siniša Bogdanić

Što ako bismo znali kad i od čega ćemo umrijeti?

Autor: • 25. 06. 2018. • Kolaž, Mozaik408 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Svi ćemo jednog dana umrijeti. I vi isto, baš kao i svi ljudi koje poznajete. Prema nekim psiholozima, ova neugodna istina stalno vreba u dubinama naše svijesti i u konačnici je pokretač svih naših akcija – od odlaska u crkvu, jedenja povrća, vježbanja u teretani, kao i motivacija za roditeljstvo, pisanje knjiga ili osnivanje poduzeća, piše BBC.

Zdravi ljudi rijetko razmišljaju o smrti, ali ona utječe na nas na podsvjesnoj razini. “Veliku većinu vremena i dana ne razmišljamo o svojoj smrtnosti”, kaže Chris Feudtner, pedijatar i etičar u dječjoj bolnici Sveučilišta u Philadelphiji. Umjesto toga, fokusiramo se na preče stvari s kojima nas život konfrontira. Što bi se dogodilo kad bi bilo moguće ukloniti neizvjesnost u vezi umiranja? Što bi se dogodilo kad bi odjednom svi dobili podatak o točnom datumu i uzroku naše smrti? Iako je ovo, naravno, nemoguće, pažljivo razmatranje ovog hipotetskog scenarija može razjasniti naše motivacije na razini pojedinaca i društava, kao i uvid o tome kako najbolje potrošiti svoje vrijeme na zemlji.



Prvo moramo ustanoviti ono što već znamo o tome kako smrt oblikuje naše ponašanje u stvarnom svijetu. U osamdesetima, psiholozi su se počeli interesirati za načine na koje se nosimo s tjeskobom i užasom koji proizlaze iz spoznaje da nismo ništa više od “dišućih, samosvjesnih komada mesa koji mogu umrijeti u svakom trenutku”, kako kaže Sheldon Solomon, profesor psihologije na Skidmore koledžu u New Yorku. “Teorija upravljanja užasom” je termin koji su Solomon i njegove kolege smislili za svoja otkrića. Oni tvrde da ljudi usvajaju kulturno uvjetovana vjerovanja – poput onog da svijet ima smisao, kao i da naši životi imaju vrijednost – kako bi otklonili ono što bi se manifestiralo kao paralizirajuća egzistencijalna tjeskoba.

Ilustracija (foto: S. Bogdanić)

Smrt kao povod za destruktivnost…

U više od 1000 pokusa ocijenjenih od strane struke, istraživači su ustanovili da se, kad nas netko podsjeti da ćemo umrijeti, čvršće držimo naših temeljnih kulturnih uvjerenja i težimo podizanju osjećaja vlastite vrijednosti. Također postajemo defenzivni u vezi vlastitih uvjerenja i reagiramo neprijateljski na bilo što što im se suprotstavi. Čak i suptilne sugestije – poput riječi “smrt” na računalnom ekranu u trajanju od svega 43 milisekunde, ili razgovor koji se odvija s pogledom na kuću u kojoj je netko umro – dovoljni su da potaknu promjene u ponašanju.

Kako te promjene izgledaju? Kad nas netko posjeti na smrt, postajemo naklonjeniji onima koji su nam slični po pitanju izgleda, političkog opredjeljenja, geografskog porijekla kao i vjerskih uvjerenja. Također pokazujemo veću sklonost pokazivanju prijezira i nasilju prema ljudima koji nam nisu slični po tim pitanjima. Izražavamo duboku posvećenost ljubavnim partnerima koji dijele naše poglede na svijet. I postajemo skloniji glasanju za karizmatične vođe čvrste ruke koji u nama potiču ksenofobiju. Također postajemo skloniji nihilizmu i pretjeranom pušenju, kupovanju i jedenju – i manje smo zabrinuti za okoliš.

…ili smrt kao pogon alturizma

Kad bi odjednom svi saznali datum i uzrok svoje smrti, društvo bi moglo postati, i vjerojatno bi postalo, još više rasističko, ksenofobno, nasilno, ratoborno, štetno za sebe i za okoliš. Ipak, ovi učinci nisu predodređeni. Istraživači poput Solomona se nadaju da osvještavanjem negativnih učinaka koje potiče tjeskoba u vezi smrti, njih u konačnici možemo eliminirati. Primjerice, znanstvenici su već zabilježili nekoliko primjera ljudi koji se ne uklapaju u ovu opću sliku.

Budistički svećenici u Južnoj Koreji, primjerice, ne reagiraju na ovaj način kad ih se suoči sa smrti. Istraživači koji su proučavali stil razmišljanja koji se zove “refleksija smrti” također su otkrili da se reakcije mijenjaju ukoliko se pita ljude da ne razmišljaju o smrti samo općenito i na apstraktan način, već da zamisle točno kako će umrijeti te kako će njihova smrt utjecati na njihove obitelji. Tada postanu altruistični, voljni, npr. donirati krv bez obzira da li postoji velika potreba za njom. Također su otvoreniji prema reflektiranju na pozitivne i negativne događaje koji su oblikovali njihove živote. Dakle, saznanje datuma vlastite smrti moglo bi nas potaknuti da se bolje koncentriramo na vlastite životne ciljeve i društvene veze umjesto da se ponašamo uskogrudno.

“Ovo posebno dolazi do izražaja ako promičemo strategije koje nam pomažu da prihvatimo smrt kao dio života i integriramo ovo znanje u naše dnevne izbore i ponašanje”, kaže Eva Jonas, profesorica psihologije na sveučilištu u Salzburgu. “Svijest o ograničenosti života može pojačati percepciju vrijednosti života i razviti osjećaj da smo ‘svi zajedno u istom brodu’, potičući toleranciju, suosjećanje i smanjivanje defenzivnih reakcija.”

Kako je najbolje umrijeti?

foto: BigStock

Morbidne osobnosti

Bez obzira na to da li se društvo u cjelini mijenja nabolje ili nagore, način na koji reagiramo na saznanje o vlastitoj smrti varira u ovisnosti o našoj osobnosti kao i specifičnosti samog umiranja. “Što ste više neurotični i tjeskobni, više ćete biti preokupirani sa smrću i nećete biti u mogućnosti koncentrirati se na smislene životne promjene,” kaže Laura Blackie, pofesorica psihologije na Sveučilištu u Nottinghamu. “Ali s druge strane, ako vam kažu da ćete umrijeti mirno u snovima u devedesetoj, nećete imati problema s tim.” Bez obzira da li život završava sa 13 ili 113, studije terminalno bolesnih pacijenata mogu razjasniti tipične reakcije na smrt.

Pacijenti palijativne skrbi, kaže Feudtner, često proživljavaju dva stadija razmišljanja. Prvo, propitkuju samu dijagnozu, pitajući se da li je smrt definitivno neizbježna ili je nešto protiv čega se mogu boriti. Nakon toga, pacijenti razmišljaju o tome kako da najboje iskoriste vrijeme koje imaju na raspolaganju. Najčešće spadaju u jednu od dvije kategorije. Ili odluče koncentrirati svu energiju i fokus na ono što mogu napraviti da pobijede bolest, ili se odluče reflektirati na svoje živote i provesti što je mogu će više vremena s bližnjima radeći stvari koje ih usrećuju.

Isti proces  bi se vjerojatno odigrao pod hipotetskim scenarijem smrti. “Čak i ako znate da imate još 60 godina života, doći će do trenutka kad će vam ostati samo još nekoliko godina, dana ili sati”, kaže Feudtner. “Jednom kad taj sat krene u finalno odbrojavanje i vaš osobni rok trajanja postane neugodno kratak, vjerujem da ćemo vidjeti ljude kao se kreću u jednom od ova dva smjera.” Oni koji se odluče osujetiti svoju smrt mogu postati opsjednuti s njezinim izbjegavanjem, pogotovo kad se njezino vrijeme počne približavati. Netko tko zna, primjerice, da će se utopiti, mogao bi početi neprestano vježbati plivanje kako bi imao bolje šanse za opstanak, dok bi netko tko zna da će umrijeti u saobraćajnoj nesreći mogao početi pod svaku cijenu izbjegavati vozila.

Drugi bi se mogli odlučiti za suprotan pristup – pokušali bi prevariti predviđenu smrt tako što će živjeti život pod svojim uvjetima. Ovo bi im omogućilo da na neki način steknu kontrolu nad vlastitom situacijom. Jonas i njezine kolege su otkrili da su se oni pojedinci koji su dobili mogućnost da biraju svoju smrt – da umru onako kako žele – osjećali su da drže situaciju pod kontrolom, postavljali su se manje defanzivno i pokazivali su manje simptoma tjeskobe u vezi smrti.

Zašto ljudi umiru?

foto: Pixabay

Smrt kao motivacija

Oni koji odaberu put prihvaćanja vlastite smrti također mogu reagirati na razne načine. Neki mogu dobiti motivaciju da najbolje iskoriste vrijeme koje imaju na raspolaganju, uzdižući se na nove visine po pitanju kreativnih, društvenih, znanstvenih i poduzetničkih postignuća nego što bi inače bilo moguće. “Želim vjerovati da bi saznanje datuma smrti potaklo ono najbolje u nama, da bi nam dalo snagu volje koja bi nam omogućila da učinimo više za sebe, svoje obitelji i zajednice,” kaže Solomon.

Uistinu, postoje obećavajući dokazi od preživjelih žrtava trauma da osjećaj ograničenog vremena koje imamo na raspolaganju može potaknuti pozitivne promjene kod pojedinaca. Iako je teško doći do podataka o takvim osobama, mnogi tvrde da su se promijenili na korjenit način u pozitivnom smislu. “Kažu da su postali jači, produhovljeniji, prepoznaju više pozitivnih mogućnosti i više cijene život”, kaže Blackie. “Dođu do spoznaje da je život kratak i kažu – uskoro me više neće biti, moram iskoristiti vrijeme na najbolji način.”

Ipak, ne postaju svi najbolje verzije samih sebe. Umjesto toga, mnogi ljudi bi najvjerojatnije odabrali da se isključe iz života i prestali bi smisleno doprinositi društvu – ne nužno zbog toga što su lijeni, već zbog toga što ih je preuzeo odjećaj besmisla. Caitlin Doughty, pogrebnica, autorica i osnivačica Dobre smrti, zajednice za prihvaćanje smrti, formulirala je to na sljedeći način, “Da li bi pisali ovu kolumnu kad bi znali da ćete umrijeti sljedećeg lipnja?” Vjerojatno ne. Osjećaj besciljnosti može izazvati kod mnogih ljudi prestanak bilo kakve brige za vođenje zdravog života. “Ako je smrt predodređena bez obzira na sve. Neću se više truditi jesti organsku prehranu, piti ću samo colu, možda ću probati  razne droge i gušiti se u kolačima po cijele dane”, kaže Doughty, “Toliko toga u našoj kulturi je konstruirano oko izbjegavanja smrti.”

Ipak, najvjerojatnije je da će većina pojedinaca skakati između ova dva stanja – hipermotiviranosti i nihilizma. Prvo će ostati cijeli tjedan kod kuće kako bi jeli krekere sa sirom i gledali serije, a sljedeći tjedan provesti će volontirajući u pučkoj kuhinji. Bez obzira na to gdje smo unutar tog spektra, čak i najprosvijetljeniji među nama – pogotovo kad osjete da se kraj približava – povremeno postaju cmizdreće olupine. “Promjene su stresne”, slaže se Feudtner. “A ovdje pričamo o najvećoj promjeni koji se događa pojedincima – o prelazu iz živog u neživo stanje.”

Koliko košta sprovod?

foto: Pixabay

Religijska disrupcija

Praktično govoreći, bez obzira gdje živimo u svijetu, naši dnevni životi bi se temeljito promijenili ako bi saznali kako i kada ćemo umrijeti. Velik broj ljudi bi posjećivao terapije, što bi moglo razviti specijalizirana polja povezana sa smrti. Novi društveni rituali i rutine mogle bi se razviti kao što je datum smrti koji se slavi poput rođendana, ali se odbrojava prema dolje. Postojeće religije bi bile potresene do temelja. Mogli bi se pojaviti različiti kultovi. “Bi li počeli štovati ovaj sistem koji nam govori kad ćemo umrijeti? Ponuditi mu žrtve na oltaru?” kaže Doughy. “Ovo bi potpuno poremetilo naša religijska vjerovanja.”

I veze bi gotovo sigurno pretrpile značajne promjene. Prioritet bi bio pronalaženje dugoročnog partnera koji ima sličan datum smrti našemu. Mnoge aplikacije za pronalaženje partnera bile bi dizajnirane kako bi se druge moglo filtrirati po tom kriteriju. “Jedna od stvari koja najviše plaši ljude u vezi smrti najčešće nije njihova smrt, već smrt bliskih osoba”, kaže Doughty. “Zašto bih želio ostati s nekim tko će umrijeti u četrdesetoj ako ću ja doživjeti devedesetu?”

Kako napraviti otrov?

foto: Pixabay

Posao, obitelj, ljubav, veze… sve bi se promijenilo

Isto tako, kad bi bilo moguće ustanoviti datum smrti iz uzorka tkiva, neki roditelji bi se možda odlučili na abortus kako bi izbjegli da se rode djeca koja će umrijeti mlada i ostaviti ih u žalovanju. Neki drugi bi mogli odlučiti da ne žele imati djecu ukoliko bi znali da neće još dugo poživjeti, ili suprotno – odlučili bi se imati što je moguće više djece. Također bi se morali boriti s novim zakonima i normama. Prema Rose Eveleth, kreatorici i producentici podcasta Flash forward (epizoda koja je istraživala hipotetski scenarij smrti), zakonodavstvo bi se moglo baviti pitanjem privatnosti datuma smrti kako bi se izbjegla diskriminacija od strane poslodavaca i pružatelja usluga. S druge strane, političari bi morali podijeliti datume vlastite smrti prije nego što sudjeluju u izborima. “Ako će predsjednički kandidat umrijeti treće godine svog mandata, onda je to bitno”, kaže Eveleth.

Čak i ako nije zakonski obvezno, neki pojedinci bi tetovirali datum svoje smrti na ruku ili bi ga imali na privjesku oko vrata, kako bi hitna pomoć u slučaju nesreće mogla znati da li se isplati truditi pomoći im u nesreći. Pogrebna industrija bi bila temeljito promijenjena: obraćala bi se živim obiteljima a ne ucviljenima. “Pogrebna poduzeća ne bi više mogla vrebati ljude za vrijeme tugovanja kako bi izvukli što je moguće više novca”, kaže Eveleth. “Ovo stavlja moć u ruke potrošača i to na dobar način.”

Kada dođe veliki dan, neki bi mogli organizirati zabave povodom smrti, baš poput onih koje rade pojedinci koji se podvrgavaju eutanaziji. Drugi, posebno oni koji će umrijeti na način koji će naškoditi drugima, mogli bi imati želju da se izoliraju od drugih. Neki treći, kaže Eveleth, mogli bi koristiti svoju smrt za višu umjetničku ili osobnu svrhu, npr. sudjelovati u predstavi u kojoj svi umru u zadnjoj sceni. Kad bi znali vrijeme i način vlastite smrti, naš način života bi se temeljito promijenio.  “Ljudska civilizacija se razvila oko smrti i ideje smrti”, kaže Doughty. “Mislim da bi ovo potpuno potkopalo naš sistem života.”

Ključne riječi Sve o temi: ,


Imate komentar?

Dobronamjerni, argumentirani i pristojni komentari nas vesele. Ostale brišemo. To je naš doprinos higijeni javnog prostora i kulturi komuniciranja.

Povezane teme

Comments are closed.