Prati nas

Mozaik

Kako postići bliskost s unucima?

Sve bake i djedovi žele biti bliski sa svojim unucima, no ipak ne postižu to svi. Ponekad su u pitanju objektivne okolnosti poput života u različitim gradovima, no čak ni to ne bi trebalo biti prepreka da svojim unucima budete omiljeni rođaci.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Briga o starima diljem svijeta
foto: Pixabay

Jeste li se ikada pitali kako neki djedovi i bake imaju bliske odnose sa svojim unucima dok neki drugi to ne postižu? To nije nikakva misterija. Istraživanje nam je otkrilo tajne, ali one su još uvijek nepoznate mnogim djedovima i bakama, piše portal Very Well FamilyMerril Silverstein i Vern L. Bengtson proučavali su, između ostalih, ideju koju nazivaju „međugeneracijska solidarnost“ te su identificirali šest faktora koji utječu na nju.

Neki od ovih faktora su pod našom kontrolom, dok neki drugi nisu. Ove informacije vjerojatno neće biti od koristi djedovima  i bakama koji su već izgubili kontakt sa svojom unučadi. Ili onima koji su opterećeni duboko ukorijenjenim obiteljskim konfliktima koji bi zahtijevali terapiju kako bi se razriješili. Ali za sve ostale, ove informacije bi mogle biti od vitalne važnosti.


1. Fizička blizina

Očekivano, fizička blizina je jedan od najvećih preduvjeta bliskosti djedova i baka s unucima. Ovaj faktor može biti izvan kontrole nekih djedova i baka, iako postoje primjeri u kojima su oni pokazali volju da se presele kako bi bili bliže svojih unuka. Druge stvari, poput zdravlja ili financijskog statusa nekima mogu biti ograničavajući faktor. Geografska udaljenost nije veliki problem za djedove i bake koji su u formi, zdravi i financijski sposobni plaćati trošak čestih putovanja posjete unucima.

Iako se djedovi i bake slažu da nema zamjene za osobni kontakt i druženje, tehnologija je olakšala mogućnosti povezivanja s unucima na daljinu. Mnogi djedovi i bake kontaktiraju sa svojim unucimma na dnevnoj bazi putem Skypea, Whatsappa ili neke treće platforme za video chat. Stariji unuci će cijeniti tekstualne poruke sročene s ljubavlju, dok god one nisu prečeste. Facebook i ostale društvene mreže također su dobar alat za komuniciranje s unucima u predtinejdžerskoj, tinejdžerskoj i mlađoj punoljetnoj dobi. Sve se svodi na to da će djedovi i bake koji vole svoje unuke naći način da prebrode udaljenost.

foto: Pixabay

2. Učestalost susreta

Djedovi i bake koji su često u kontaktu sa svojim unucima imaju bliskije odnose, iako fizička udaljenost nije jedina prepreka u njihovom odnosu. Razvod roditelja obično ima drastičan učinak na odnose djedova i baka s unucima. Češće se viđaju s unucima baka i djed na strani roditelja koji je dobio skrbništvo. Ali s druge strane, djed i baka na strani roditelja koji ne dobija skrbništvo često se prestaju viđati sa svojim unucima.

S obzirom da žene dobivaju skrbništvo puno češće od muškarca, većina razvoda rezultira time da djedovi i bake s majčine strane postaju bliskiji s unucima nakon razvoda, dok se djedovi i bake s očeve strane udaljavaju od unučadi. Naravno, sve više očeva dobija skrbništvo, osim toga i zajedničko skrbništvo je u porastu. Možda u skoroj budućnosti razvodi više neće toliko radikalno utjecati na odnose djedova i baka s unucima kao što je to slučaj danas.

3. Uloga djedova i baka u obitelji

Djedovi i bake koji imaju svoje unuke na čuvanju te oni koji postanu skrbnici ili surogat roditelji svojim unucima imaju veću šansu da se s njima povežu. Ipak, mnogi djedovi i bake koji ispunjavaju ove uloge više bi voljeli da mogu biti obični djedovi i bake umjesto da obavljaju roditeljsku ulogu. Također, istraživanje je pokazalo da redovito prisustvo djedova i baka stvara bliskost, a ne funkcije ili uloge koje oni obavljaju. Bilo da ste djed ili baka koji preuzima brigu o unučadi, ili ste cool djed ili baka koji se uglavnom igra s njima, možete se zbližiti sa svojom unučadi.

foto: Pixabay

4. Ideja normalnosti

Obitelji koje njeguju snažne odnose među generacijama ih obično imaju. To je zbog toga što se članove obitelji od malena uči kako članovi obitelji dijele obaveze. Ove obaveze mogu uključivati brigu za djecu i starije, financijsku pomoć kao i generalno dijeljenje poslova. Pomoć se pruža u oba smjera – mladi pomažu starijima, stari pomažu mladima. Obitelji koje njeguju ovu vrstu kulture češće ostvaruju bliske odnose djedova i baka s unucima u usporedbi s obiteljima koje kao vrline najviše vrednuju individualnost i neovisnost. Takve obitelji usvajaju obrasce koji čine njihove proširene obitelji povezanijima i bliskijima.

5. Emocionalno zbližavanje

Iako djedovi i bake često imaju blizak odnos s unucima, oni će ipak ustanoviti veću razinu bliskosti nego njihovi unuci. Ovo je potpuno prirodno. Kada sve u obiteljima funkcionira normalno, djeca su najbliža sa svojim roditeljima te braćom i sestrama. Djedovi i bake su obično u njihovom drugom krugu ili u drugom redu emocionalne bliskosti. Kako djeca rastu, njihovi krugovi se povećavaju, a njihovi vršnjaci postaju od vitalne važnosti. Djed i baka bi mogli još više pasti u drugi plan.

S druge strane, djedovi i bake često žive u svijetu u kojem se ti krugovi smanjuju, dok njihovi vršnjaci i rodbina umiru, sele se ili pate od ozbiljnih zdravstvenih problema. Njihova djeca i unuci mogli bi zauzimati sve veće prostore u njihovim životima, nipošto manje. Doduše važno je istaknuti da će djedovi i bake koji uspostave ranu emocionalnu povezanost sa svojim unucima često ustanoviti da je ta povezanost trajna. Takva povezanost obično odoli testu vremena i mnogih promjena kroz koje prolaze obje generacije. Istraživanje također pokazuje da je srednja generacija od vitalne važnosti kod postizanja bliskosti. Ako su djed i baka u dobrom odnosu sa svojom odraslom djecom, bliskost s unucima dolazi prirodno i s lakoćom.

Trebaju li bake čuvati djecu?

foto: BigStock

6. Postizanje konsenzusa po pitanju vrijednosti

Unuci često usvajaju svoje rane vrijednosti od roditelja kao i djedova i baka. Ipak, kako postaju zreliji, sve je veća šansa da će razviti i vlastiti set vrijednosti. Obitelji su najbliže kad dijele vrijednosti, ali malo obitelji će ikad postići potpuni konsenzus po svim pitanjima. Istraživanja pokazuju da se generacijski jaz ponekad razvije kad mlađe generacije počinju primjećivati da su starije generacije nedovoljno tolerantne pa čak i licemjerne. Djedovi i bake ne bi trebali napustiti svoje vrijednosti i standarde, ali osluškivanje mladih generacije bi im moglo itekako puno pomoći. Svi bi se oni trebali pobrinuti da se ponašaju u skladu s onim što propovijedaju drugima.

Zaključak

Iako ovih šest faktora utječu na odnose djedova i baka s unucima, njihov stav često je najvažniji faktor. Istraživanja pokazuju da ljubav za djeda i baku nije nužno ugrađena u odnos. Drugim riječima, unuci ne cijene automatski svoje djedove i bake. Umjesto toga, oni ih se uče cijeniti kao što uče cijeniti način na koji oni obavljaju svoju ulogu. Odsutni ili neangažirani djedovi i bake teško će pronaći svoje počasno mjesto u obiteljskom krugu. S druge strane, djedovi i bake koji stvaraju dramu i izazivaju konflikte također neće biti cijenjeni članovi obitelji. Sve u svemu, oni djedovi i bake koji su odlučni u tome da izgrade snažan i dugotrajan odnos s unucima su oni koji će najvjerojatnije uspjeti.

.

Mozaik

Poricanje pandemije način je na koji se psihički slabiji suočavaju s opasnošću

Ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

U proteklih šest mjeseci informacije o koronavirusu sve su preciznije i dostupnije, no ipak čini se da imamo sve više ljudi koji tvrde kako je riječ o prevari. Od popularnih televizijskih voditelja pa do organizatora navodnog Festivala slobode na glavnom zagrebačkom trgu, svi misle kako su protuepidemijske mjere pretjerane.

U općoj eksploziji neracionalnog čujemo i pobunu protiv cijepljenja, iako cjepivo protiv COVID-a nije ni dostupno, a kamoli obavezno. Ili protiv lockdowna za kojeg vladajući političari već mjesecima tvrde da ga neće proglasiti. Poricanje opasnosti zajednički je nazivnik svih ovih pojava, a psiholozi su već davno objasnili kako i zašto do njega dolazi.


Poricanje kao mehanizam obrane nije uvijek loš izbor, piše CNN. Kratkoročno, on osobi daje vrijeme za prilagodbu. No kada ono postane trajna “psihološka štaka” i pri tome ugrožava druge, riječ je o opasnosti.

Eve i Mark Whitmore, psiholozi s više od 30 godina radnog iskustva, objasnili su kako je poricanje način na koji se neki ljudi suočavaju sa stvarnošću i brane od tjeskobe.

“U periodima s puno tjeskobe i ugroza, ljudi razviju strategije kako bi se zaštitili, kako bi se osjećali sigurno. Najlakše je poreći postojanje izvora ugroze. U tom slučaju jednostavno kažu da je epidemija prevara i da ne postoji”, izjavio je Mark Whitmore.

Pri tome ne treba miješati poricanje sa racionalizacijom koja je način na koji ljudi umanjuju izvor ugroze. Kada, primjerice, kažu daje COVID-19 samo gripa, oni priznaju da COVID-19 postoji, ali ga umanjuju i kažu da nije tako opasan kako se u javnosti tvrdi. I poricanje i racionalizacija su znak loše prilagodbe na novu situaciju.

Ove reakcije su, kaže Mark Whitmore, povezane s osjećajem vladanja situacijom. Kada je pandemija objavljena, bilo je malo informacija. S njenim napredovanjem sve više znamo kako se zaštiti i imamo sve više osjećaja kontrole. No na početku su informacije bile oskudne i kontradiktorne što je izazvalo stres i tjeskobu kod dijela ljudi koji su morali iznaći način da se nose sa situacijom s kakvom se ranije nisu nikada sreli i koja je značajno izmijenila njihov život. Neki su stvorili mitove i teorije o pandemiji, drugi su potražili informacije koje će potvrditi njihovo stajalište da velike opasnosti zapravo i nema.

Psiholozi pak korijen ovakvom ponašanju vide u djetinjstvu. “U dobi od 6 ili 7 godina dijete već može razlikovati fikciju od stvarnosti, no u našoj kulturi potiče ih se da vjeruju u nestvarno, bilo da se radi o Djedu Božićnjaku ili drugim stvarima. Kada ljudi odrastu u okruženju koje im nudi neutemeljena vjerovanja, vjerojatnije je da će vjerovati u razne dezinformacije i teorije urote”, kaže psihologinja Eve Whitmore.

Uz to, ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

“Ljudima treba pomoći da prime i drugačiju informaciju. Treba ih natjerati da se suoče s njom i to treba činiti u fazama. Kada se radi o prijateljima ili članovima obitelji, valja početi s informacijama koje neće doživjeti kao napad ili ugrožavanje. Kada počnu prihvaćati, u fazama treba pojačati dostavu realističnih informacija sve dok ih ne prihvate i steknu jači osjećaj kontrole”, savjetuje Mark Whitmore.

“Također, možete pokazati vlastitim primjerom. Neka vas vide da nosite masku, perete ruke i održavate fizičku distancu. Neka vas vide da pratite pravila koja su donijele zdravstvene vlasti”, zaključuje Eve Whitmore.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP