Prati nas

Mozaik

Moramo li šutjeti o problemima dok traje navijačka euforija?

‘Ne želimo slušati loše vijesti, dobro nam ide, ne kvarite nam sve!’ poruka je to koju ovih dana šalju hrvatski navijači onima koji nisu ljubitelji nogometa i onima kojima su navijačku radost zagušili egzistencijalni problemi.

Objavljeno

|

Atmosfera iz Zagreba (screenshot: Slobodna Europa/Youtube)

Hrvatsko nogometno ludilo je na vrhuncu. Potpora građana reprezentaciji je neupitna. Nogometnu idilu tek kvare oni koji ukazuju na probleme; u državi ili nogometu. Ili jednostavno ne vole nogomet i usude se to reći, piše Deutsche Welle.

„Ne želimo slušati loše vijesti, dobro nam ide, ne kvarite nam sve!” poruka je to koju ovih dana šalju hrvatski navijači onima koji nisu ljubitelji nogometa i onima kojima su navijačku radost zagušili egzistencijalni problemi. Ako niste skloni konfliktima, nenavijačko raspoloženje bolje je zadržati „unutar svoja četiri zida“, ma koliko se na svoj nenavijački način radovali uspjehu hrvatskih sportaša na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Jer, ni nogometno slavlje ne može proći bez traženja unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Stoga je Deutsche Welle izdvojio nekoliko činjenica o kojima ovih dana nije popularno govoriti.


Neka pati koga smeta!

Naime, kako to već biva u trenucima nacionalnog slavlja ili žalovanja u Hrvatskoj, svako odstupanje od kolektiva nije dobrodošlo. Nogometna reprezentacija dignuta je na razinu državne svetinje pa je malo razumijevanja za one koji se ne vide dijelom masovnog delirija. Oni koji pokušavaju upozoriti da su siromasi koji kopaju po kontejnerima ovih dana samo navukli „kockaste“ majice koje su, također, našli u kontejnerima  – ušutkava se na društvenim mrežama, a često im se lijepe etikete „Jugoslavena“, „sinova jugooficira“ ili „onih koji mrze Hrvatsku“. Kažu, slavi se, a za crnilo uvijek ima vremena. Iako i sami reprezentativci, miljama daleko od života prosječnih građana, u svojim izjavama nesvjesno upozoravaju na katastrofalno stanje u državi, nudeći svoje pobjede kao kompenzaciju za brige i siromaštvo na koje su oni već davno zaboravili.

foto: Kolinda Grabar-Kitarvić/Facebook

Pobjeda nad Rusima je pobjeda nad Srbijom

Navijanje je omotano celofanom nacionalizma, reći će sociolozi. No celofan je deblji ako su u pitanju Hrvatska i Srbija. Jer poseban moment u hrvatskoj nogometnoj priči su huškačke objave srpskih tabloida koji su ovih dana vrlo klikani u Hrvatskoj. Sramotni naslovi mržnje prema Hrvatima, ali i Srbima koji su otvoreno poduprli hrvatsku reprezentaciju, isprva su praćeni s podsmijehom. Potom su prihvaćeni kao relevantan indikator raspoloženja srbijanske javnosti prema Hrvatima i njihovoj reprezentaciji. S obzirom da se Srbiju i danas u Hrvatskoj doživljava kao neiskrenog susjeda, pažljivo su se pratile i ankete snimane s druge strane o navijačkim preferencijama srbijanskih građana. Vatru na ulje dolio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otvoreno navijajući za Rusiju, a ne za prve susjede. Pa i ne čudi da se pobjeda nad Rusijom slavila kao i pobjeda nad Srbijom.

Koliko plavoga stane u crno?

„Hrvati igraju u crnim dresovima i to je dokaz njihovog ustaštva”, teza je koju su lansirali već spomenuti tabloidi, a na koju su se bespotrebno zakačili hrvatski mediji i dobar dio ratnika društvenih mreža. Opravdanja za „crnilo“, tražila su se u dizajnerima Nikea koji su ih „baš tako moderne i elegantne zamislili“ i pravu na modni izričaj. U žučnim raspravama u koje su se uključili komentatori i ozbiljni analitičari potpuno se zanemario argument da „crnilo“ kada predstavlja državnu momčad nadilazi modni izbor i da možda nije sretan izbor za Hrvatsku. No ove rasprave bile su sasvim jalove i pomalo nevjerojatne, jer je Hrvatska na teren istrčavala u crno-plavim dresovima. „Kockastima“, dakako.

Kolinda Grabar-Kitarović u VIP loži u Sočiju

O korupciji ćemo sutra

Na ljestvici od 180 država prema Indeksu percepcije korupcije (Transparency International) 2017. Hrvatska je na 57. mjestu. Sasvim sigurno značajan dio tog problema čini i nogomet koji je bivši ministar sporta Željko Jovanović nazvao močvarom koju treba isušiti, a u koju se slijevaju deseci milijuna javnih kuna godišnje.

No koliko je Hrvatima korupcija postala stil života govori i priča oko reprezentativca Luke Modrića o čijoj tragičnoj ratnoj priči u kojoj mu je ubijen djed, prognaničkoj prošlosti i skromnom porijeklu ovih dana intenzivno piše. Podsjetimo, protiv Modrića je podignuta optužnica zbog davanja lažnog iskaza tijekom suđenja odbjeglom nogometnom moćniku Zdravku Mamiću. Modrić je tijekom suđenja promijenio iskaz u Mamićevu korist, jer ključnih detalja više se nije sjećao pa su društvene mreže preplavili memovi koji izruguju nogometaševu amneziju.

Nekadašnji nogometni gazda pred zatvorom je pobjegao u Međugorje u Bosni Hercegovini gdje se prepustio molitvi i duhovnoj objavi, a Modrić se iz Rusije vraća s oprostom grijeha, barem što se hrvatske javnosti tiče. „Za sve je kriv Mamić, pustite Luku na miru i vi biste zaštitili čovjeka koji vam je pomogao da stanete na noge i zaradite prve milijune“, reći će jedan komentator na društvenim mrežama. Uz odobravanje mnogih.

Do daljnjega bez pravila

Za očekivati je da će nogometna groznica jenjati krajem idućeg tjedna, nakon što se u ponedjeljak reprezentativci vrate u Zagreb koji im sprema veleban doček. Primit će odlikovanja koja im je pripremila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i odraditi medijske obveze. Do tada je izvanredno stanje sasvim prihvaćeno pa čak i dobrodošlo. Od skraćenog radnog vremena zbog utakmica, preko navijača koji zatvaraju gradske prometnice nakon pobjede i domaćih životinja obojanih u „kockice“, do populističkih navijačkih epizoda šefice države ili okretanja praseta na ražnju dvadesetak metara od glavnog zagrebačkog trga. Sve je dopušteno.

Za to vrijeme nogometni moćnici razmišljaju o milijunima dolara koje će s Prvenstva donijeti u Hrvatsku. Istovremeno političari već najavljuju gradnju velebnog nogometnog stadiona od nekoliko stotina milijuna kuna, a koji će biti dostojan nogometne velesile i „Dalićevih vitezova“. Dakako, iz džepova građana koji danas viču: „Dajte nam igara, a o kruhu ćemo misliti sutra“. (Siniša Bogdanić, Deutsche Welle)

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP