Prati nas

Mozaik

Moramo li šutjeti o problemima dok traje navijačka euforija?

‘Ne želimo slušati loše vijesti, dobro nam ide, ne kvarite nam sve!’ poruka je to koju ovih dana šalju hrvatski navijači onima koji nisu ljubitelji nogometa i onima kojima su navijačku radost zagušili egzistencijalni problemi.

Objavljeno

|

Atmosfera iz Zagreba (screenshot: Slobodna Europa/Youtube)

Hrvatsko nogometno ludilo je na vrhuncu. Potpora građana reprezentaciji je neupitna. Nogometnu idilu tek kvare oni koji ukazuju na probleme; u državi ili nogometu. Ili jednostavno ne vole nogomet i usude se to reći, piše Deutsche Welle.

„Ne želimo slušati loše vijesti, dobro nam ide, ne kvarite nam sve!” poruka je to koju ovih dana šalju hrvatski navijači onima koji nisu ljubitelji nogometa i onima kojima su navijačku radost zagušili egzistencijalni problemi. Ako niste skloni konfliktima, nenavijačko raspoloženje bolje je zadržati „unutar svoja četiri zida“, ma koliko se na svoj nenavijački način radovali uspjehu hrvatskih sportaša na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Jer, ni nogometno slavlje ne može proći bez traženja unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Stoga je Deutsche Welle izdvojio nekoliko činjenica o kojima ovih dana nije popularno govoriti.



Neka pati koga smeta!

Naime, kako to već biva u trenucima nacionalnog slavlja ili žalovanja u Hrvatskoj, svako odstupanje od kolektiva nije dobrodošlo. Nogometna reprezentacija dignuta je na razinu državne svetinje pa je malo razumijevanja za one koji se ne vide dijelom masovnog delirija. Oni koji pokušavaju upozoriti da su siromasi koji kopaju po kontejnerima ovih dana samo navukli „kockaste“ majice koje su, također, našli u kontejnerima  – ušutkava se na društvenim mrežama, a često im se lijepe etikete „Jugoslavena“, „sinova jugooficira“ ili „onih koji mrze Hrvatsku“. Kažu, slavi se, a za crnilo uvijek ima vremena. Iako i sami reprezentativci, miljama daleko od života prosječnih građana, u svojim izjavama nesvjesno upozoravaju na katastrofalno stanje u državi, nudeći svoje pobjede kao kompenzaciju za brige i siromaštvo na koje su oni već davno zaboravili.

foto: Kolinda Grabar-Kitarvić/Facebook

Pobjeda nad Rusima je pobjeda nad Srbijom

Navijanje je omotano celofanom nacionalizma, reći će sociolozi. No celofan je deblji ako su u pitanju Hrvatska i Srbija. Jer poseban moment u hrvatskoj nogometnoj priči su huškačke objave srpskih tabloida koji su ovih dana vrlo klikani u Hrvatskoj. Sramotni naslovi mržnje prema Hrvatima, ali i Srbima koji su otvoreno poduprli hrvatsku reprezentaciju, isprva su praćeni s podsmijehom. Potom su prihvaćeni kao relevantan indikator raspoloženja srbijanske javnosti prema Hrvatima i njihovoj reprezentaciji. S obzirom da se Srbiju i danas u Hrvatskoj doživljava kao neiskrenog susjeda, pažljivo su se pratile i ankete snimane s druge strane o navijačkim preferencijama srbijanskih građana. Vatru na ulje dolio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otvoreno navijajući za Rusiju, a ne za prve susjede. Pa i ne čudi da se pobjeda nad Rusijom slavila kao i pobjeda nad Srbijom.

Koliko plavoga stane u crno?

„Hrvati igraju u crnim dresovima i to je dokaz njihovog ustaštva”, teza je koju su lansirali već spomenuti tabloidi, a na koju su se bespotrebno zakačili hrvatski mediji i dobar dio ratnika društvenih mreža. Opravdanja za „crnilo“, tražila su se u dizajnerima Nikea koji su ih „baš tako moderne i elegantne zamislili“ i pravu na modni izričaj. U žučnim raspravama u koje su se uključili komentatori i ozbiljni analitičari potpuno se zanemario argument da „crnilo“ kada predstavlja državnu momčad nadilazi modni izbor i da možda nije sretan izbor za Hrvatsku. No ove rasprave bile su sasvim jalove i pomalo nevjerojatne, jer je Hrvatska na teren istrčavala u crno-plavim dresovima. „Kockastima“, dakako.

Kolinda Grabar-Kitarović u VIP loži u Sočiju

O korupciji ćemo sutra

Na ljestvici od 180 država prema Indeksu percepcije korupcije (Transparency International) 2017. Hrvatska je na 57. mjestu. Sasvim sigurno značajan dio tog problema čini i nogomet koji je bivši ministar sporta Željko Jovanović nazvao močvarom koju treba isušiti, a u koju se slijevaju deseci milijuna javnih kuna godišnje.

No koliko je Hrvatima korupcija postala stil života govori i priča oko reprezentativca Luke Modrića o čijoj tragičnoj ratnoj priči u kojoj mu je ubijen djed, prognaničkoj prošlosti i skromnom porijeklu ovih dana intenzivno piše. Podsjetimo, protiv Modrića je podignuta optužnica zbog davanja lažnog iskaza tijekom suđenja odbjeglom nogometnom moćniku Zdravku Mamiću. Modrić je tijekom suđenja promijenio iskaz u Mamićevu korist, jer ključnih detalja više se nije sjećao pa su društvene mreže preplavili memovi koji izruguju nogometaševu amneziju.

Nekadašnji nogometni gazda pred zatvorom je pobjegao u Međugorje u Bosni Hercegovini gdje se prepustio molitvi i duhovnoj objavi, a Modrić se iz Rusije vraća s oprostom grijeha, barem što se hrvatske javnosti tiče. „Za sve je kriv Mamić, pustite Luku na miru i vi biste zaštitili čovjeka koji vam je pomogao da stanete na noge i zaradite prve milijune“, reći će jedan komentator na društvenim mrežama. Uz odobravanje mnogih.

Do daljnjega bez pravila

Za očekivati je da će nogometna groznica jenjati krajem idućeg tjedna, nakon što se u ponedjeljak reprezentativci vrate u Zagreb koji im sprema veleban doček. Primit će odlikovanja koja im je pripremila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i odraditi medijske obveze. Do tada je izvanredno stanje sasvim prihvaćeno pa čak i dobrodošlo. Od skraćenog radnog vremena zbog utakmica, preko navijača koji zatvaraju gradske prometnice nakon pobjede i domaćih životinja obojanih u „kockice“, do populističkih navijačkih epizoda šefice države ili okretanja praseta na ražnju dvadesetak metara od glavnog zagrebačkog trga. Sve je dopušteno.

Za to vrijeme nogometni moćnici razmišljaju o milijunima dolara koje će s Prvenstva donijeti u Hrvatsku. Istovremeno političari već najavljuju gradnju velebnog nogometnog stadiona od nekoliko stotina milijuna kuna, a koji će biti dostojan nogometne velesile i „Dalićevih vitezova“. Dakako, iz džepova građana koji danas viču: „Dajte nam igara, a o kruhu ćemo misliti sutra“. (Siniša Bogdanić, Deutsche Welle)

.

Mozaik

Predsjedničina kći je upisala Harvard. Zašto Hrvati ne mogu prihvatiti njezin uspjeh?

Vijest da je kćer Kolinde Grabar Kitarović upisala Harvard, rekla nam je puno toga o njoj: ona je pametna, radišna, uporna, snalažljiva, uspješna. No ono što smo nakon objave te vijesti saznali o nama samima, nije baš tako pohvalno.

Objavljeno

|

Mediji su danas prenijeli vijest da je kćer predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Katarina, upisala Harvard, jedno od najboljih sveučilišta na svijetu. Štoviše, na prijemnom je ispitu bila među jedan posto najboljih u svijetu pa je dobila stipendiju koja će joj pokrivati sve troškove studiranja i smještaja, piše Jutarnji.

Bravo, draga Katarina!



Inače, Katarina Kitarović je i državna prvakinja u umjetničkom klizanju pa je iz toga vidljivo da se radi o doista iznimnoj mladoj ženi, inteligentnoj, spretnoj, izraženih radnih navika, upornoj, uspješnoj… Jednom riječju, ona je dijete koje bi svaki roditelj poželio.

Nakon objave ove vijesti, doznali smo, dakle, da predsjednica ima jako pametnu i uspješnu kćer. Ali, nažalost, doznali smo još ponešto o nama samima. Nakon objave vijesti, po portalima je krenuo pravi, što bi se reklo, shit storm – osim velikog broja pozitivnih komentara, našao se ovdje i zavidan broj onih koji uspjeh Kolindine kćeri nikako ne mogu provariti. On ih peče i boli. Hm, tko zna zašto?

Moram naglasiti da uopće nisam fan naše predsjednice. Nisam za nju glasala, niti ću to učiniti na sljedećim izborima. Ali priča o njezinoj kćeri s time nema veze. Izdvojila sam nekoliko meni “najdražih” komentara i dala na njih svoj osvrt. Odmah će vam biti jasno na što ciljam…

“Ma kakav je to uspjeh? Mama ima para pa je šalje, i moje bi studirale u inozemstvu.”

Da, Katarinina mama “ima para” jer je predsjednica države. Međutim, djevojka je dobila stipendiju tako da sve mamima pare neće biti potrebne jer joj sam Harvard omogućuje studiranje. Ako Harvard odluči stipendirati i vaše kćeri, svaka im čast.

“Lako je njoj bilo doći do Harvarda s maminim vezama!”

Harvard je, podsjetimo, jedno od najboljih, najprestižnijih, najutjecajnijih i najrespektiranijih sveučilišta na svijetu. Broj jedan se ne postaje tako što se rade protekcije djeci moćnika – kao što to rade neka druga sveučilišta. Ne znam zašto mi je sad na pamet palo nekoliko hrvatskih… Osim toga, u svijetu ima i važnijih funkcija od predsjednice Hrvatske. Njihovi kandidati su i sinovi i kćeri predsjednika Amerike, pa se ipak svi ne upišu. Jednom Harvardu, radno mjesto roditelja nekog studenta neće značiti baš tako mnogo kao što znači u našoj maloj provinciji.

“A gdje će se upisati kćeri radnika Uljanika, draga predsjednice?”

Ovo dvoje ima veze isto kao i juha s rezancima i anticiklona. Bi li radnicima Uljanika bilo bolje da je Kolindina kćer upisala, recimo, Prometni fakultet u Zagrebu? Ili da ga uopće nije upisala? Trebaju li djeca političara biti neobrazovana i nezaposlena jer će tada radnicima u Hrvatskoj biti lakše? Uostalom, zašto se neko genijalno dijete čiji roditelj radi u Uljaniku također ne bi upisalo na Harvard ako je prošlo na prijemnom i dobilo stipendiju? Podsjećamo, studiranje predsjedničine kćeri neće se financirati iz proračuna, a još manje iz stečajne mase Uljanika. Dakle, to dvoje nema nikakve međusobne veze.

“U Hrvatskoj ima masu darovitije djece, ali im mama nije predsjednica pa ne mogu ići na Harvard!”

Stvarno? U Hrvatskoj su djeca baš tako masovno genijalna i radišna da bi im Harvard dao stipendiju, ali eto, siroti nemaju mamu predsjednicu? Ako su djeca tako inteligenta, sigurno su to naslijedila od svojih jednako inteligentnih roditelja. A ako smo svi baš tako inteligentni i genijalni – zašto smo tu gdje jesmo? Da, znam, znam, lopovi, ratni profiteri, privatizacija itd. Ali da baš od te sve inteligencije nismo mogli iznaći način kako se tome oduprijeti i pretvoriti Hrvatsku u bogatu, prosperitetnu i uspješnu zemlju… Nisam sigurna. Nešto mi smrdi u toj teoriji o posvemašnjoj inteligenciji Hrvata. Smrdi – kao da nije točna.

“Prvo kćer bivšeg premijera Sanadera, a sad ova! Sve jedno ljepše od drugoga”

O objema situacijama znam samo onoliko koliko se moglo doznati iz medija, no čini mi se da ova dva slučaja nemaju nikakve veze. Koliko smo uspjeli saznati iz iskaza svjedoka na suđenju bivšem premijeru, Petri Sanader i njenom momku je boravak u Americi navodno plaćao otac preko sumnjivih prijatelja i poslova. Barem tako tvrdi Robert Ježić. Katarina Kitarović je dobila stipendiju prestižnog fakulteta. Čini mi se da se ta dva slučaja razlikuju kao nebo i zemlja.

“Mamina dušica je uspješna u čemu god da se okuša: prvo klizanje, pa sad Harvard! Joj da je meni biti kćer predsjednice!”

Ma da, kad na klizaljkama izvodiš piruetu ili trostruki aksel, jako je važno na kojoj su ti mama i tata funkciji. Nema to ni slučajno veze s danonoćnim treninzima. U redu, netko može reći da je Katarina imala mogućnosti trenirati jer je iz bogate obitelji, ali bar smo mi u Hrvatskoj svjedoci da svaki čas vrlo uspješan sportaš postane netko čiji roditelji nisu bogati, nego se izdignuo zahvaljujući isključivo svom vlastitom talentu i upornosti. Zašto to ne bi mogao biti slučaj i kad je u pitanju Katarina Kitarović? Aha, znam – zato što joj je mama predsjednica Hrvatske, a nju ne volimo. Prema tome – njezino dijete ne smije biti uspješno!

Vijest da je Katarina Kitarović, dakle, upisala Harvard rekla je dosta o njoj samoj: da je pametna, uporna, radišna, uspješna. A što je rekla o nama? Da smo zlobni i glupi? Ne želim vjerovati da je to istina.

Nastavi čitati