Prati nas

Život

Nada je u teretanu ušla tek s 52 godine, a sada je bodybuilding zvijezda

Priča Šibenčanke Nade Nemčić doista je posebna. Iako se nikad prije nije bavila sportom, u pedesetima je ušla teretanu i tamo ostala. Vježba redovito dva ili tri puta tjedno, a počela je ići i na natjecanja. Donosimo njezinu priču…

Objavljeno

|

Mogu li i stari u teretanu?
Nada Nemčić (foto: Privatni album)

“Ljudi često pogrešno misle da je s 50 godina život pri kraju, da su najbolje godine već iza nas, da od tog trenutke sve ide prema dolje. No 50. godina je zapravo najbolja za novi početak”, govori nam gospođa Nada Nemčić koja je sama upravo najbolji primjer za to.

Naime, ova 59-godišnja Šibenčanka bavi se bodybuildingom. I ne , ne radi se tek o nekakvoj rekreaciji za osobe zrele dobi, već o ozbiljnom treniranju. Štoviše, gospođa Nada se i natječe u bodybuildingu te postiže izvrsne rezultate. No to nije najnevjerojatnija stvar u čitavoj priči – Nada je u teretanu prvi put ušla s 52 godine.



“Za to su ‘krivi’ moji sinovi. Rekli su mi: ‘Mama, probaj pa što bude’. Tako je i bilo. U početku mi je bilo malo čudno u teretani gdje uopće nema osoba mojih godina, a neki su i 40 godina mlađi. No nakon prvotne nelagode, sve je sjelo na svoje mjesto. Čak me i gledaju sa simpatijom. Sviđa im se to što ja, gospođa u godinama, tako vježbam. I ne izvodim ja neke lake vježbe, već radim sve što rade i mladi dečki u teretani”, priča nam kroz smijeh gospođa Nada.

S 56 je krenula zaozbiljno

“Nisam se nikad bavila sportom. Prvo susret s teretanom imala sam s 52 godine ali to je bilo kratko. U 56. godini sam počela ozbiljnije vježbati. Znate, dugo sam radila kao službenica i puno sjedila. Nisam ja imala kile, ali tijelo se opustilo i celulit se pojavio”, priča o razlozima zašto je odlučila početi vježbati. A prvi ulazak u teretanu i prva vježbanja nisu bila toliko neugodni kao što bi čovjek možda očekivao.

“Isprva mi je bilo malo neobično, a ali brzo sam prihvaćena. Neke prve vježbe mi je pokazao vlasnik teretane Ivica Vukšić. On je bio tu da me usmjeri i motivira. I sama ekipa mi je puno pomogla, dečki i cure koji su bili voljni da mi pokažu kako se koristi koja sprava. To im je bilo interesantno kako je sad tu došla neka teta vježbati. I zovu me teta, jer im je i ‘Nada’ i ‘gospođa’ malo čudno.”

Do prvih promjena prošlo je deset mjeseci

Svi koji vježbaju kažu da treba proći nešto vremena prije nego odlazak u teretanu postane gušt. Kada se to dogodilo Nadi? “Vježbanje postane zadovoljstvo nakon par mjeseci kad u sebi osjetite da želite ići u teretanu i ne tražite izgovore. Doista dođe vrijeme kad vi jedva čekate da idete na vježbanje. To morate osjetiti u glavi, taj gušt. A prve prave promjene na tijelu sam počela primjećivati nakon desetak mjeseci. Ma mladima je lako, oni moraju samo učvrstiti tijelo, a mi moramo i dignuti i učvrstiti. Nama je boriti se i protiv gravitacije”, govori kroz smijeh.

“Onda su me počeli nagovarati da krenem i na natjecanja, sad planiram već i iduću godinu. Od početka vježbanja do prvog takmičenja prošle su dvoje godine. To je zapravo jako malo vremena.”

Vježbanje je imalo i velik utjecaj na općenito zdravstveno stanje. “Kad sam počela vježbati, počela sam se osjećati zdravo, ništa me ne boli, ni leđa, ni koljena. Doktorica mi je rekla: ‘Nado, radi to što radiš, jedi to što jedeš, jer čini se da sve funkcionira.’ A imala sam dosta zdravstvenih tegoba, bila sam bolesna imala i sepsu i vježbanje mi je u svemu tome pomoglo. Liječnik mi je rekao da je veliki uspjeh kad mu dođe netko u mojim godinama bez droba (trbuha, op.a), ali kad dođe i s pločicama, to je pravo čudo.”

A vježbe koje radi gospođa Nada, prave su, ozbiljne vježbe. “Te vježbe koje ja radim, to ne rade ni mlađi dečki. Ali sve je u glavi. Kad se ne natječem vježbam tri puta tjedno, po sat ili sat i pol. No kad se počnemo pripremati za natjecanje onda su treninzi svaki dan, čak i dva puta dnevno uz posebnu ishranu, naravno. Zna to biti malo teško ali pogled u ogledalo da posebnu motivaciju. Kad si idete nešto kupiti i vidite da vam sve super stoji, to jako motivira.”

Zdrava prehrana nije skupa

Gospođa Nada jako pazi i na ishranu i sebi kuha posebno. “Spremam si drugačiju hranu. Kad nema natjecanja priuštim si i neki mali izlet, ali ketoza pred natjecanje (ketogena dijeta, op.a) je ishrana bez masnoća i s vrlo malo ugljikohidrata i puno proteina. Ja i sad strahovito pazim da ugljikohidrata bude samo onoliko koliko je nužno. Uglavnom jedem proteine i vlakna. Sav višak ugljikohidrata se pretvara u mast. Za mene ne postoje pekarski proizvodi i te slastice. Napravim proteinske palačinke od zobenih pahuljica. Da se razumijemo, kad je neka proslava, fešta i to, ne odvajam se i priuštim si što hoću. Zovem to danom varanja. Pa svi smo mi ljudi. Ali ako uglavnom paziš, možeš si ponekad priuštiti kolač i sve ono što inače ne jedeš. Ali u biti pazim na prehranu, pečem si svoj kruh od cjelovitih žitarica i tako. Ima milijun recepata ako čovjek odluči malo istražiti.”

Na pitanja o zdravoj prehrani mnogi će odmahnuti glavom i reći da je to skupo. No Nada se ne slaže: “Takva prehrana nije uopće skuplja već je samo potreban veći trud. Samo lijeni će reći da je to skupo. Jer takav kruh od integralnog brašna može se jesti i tjedan dana pa u konačnici on ispadne i jeftiniji od bijelog kruha. Smanjila sam unos mlijeka i mliječnih proizvoda jer sam ustanovila da mi to ne paše. Moj muž kad vidi što jedem kaže da to ne bi nikada pojeo. Razne sjemenke, lan, chia, zasladim si proteinima i u prahu i meni je to delikatesa.”

Imaju vremena za kave, ali ne i za teretanu

Iako joj je velika podrška, Nadin suprug nije postao predani vježbač. “Muža ipak nisam uspjela uvesti u teretanu. On veli: ‘Samo ti idi, ja te tu čekam.’ Velika mi je podrška ali ne vježba. Sad mi je 59 godina. Nažalost, ni među mojim prijateljicama nema puno onih koje su se povele za mojim primjerom. Sve one planiraju, pa kad zahladi, pa u ponedjeljak, sve imaju izgovor, teško se odreći stila života. Veli mi jedna prijateljica da uvijek misli da nema vremena za teretanu, a za otići na kavu uvijek ima vremena. Pa onda serija na TV-u, jedna pa druga, pa grickalice. Sve su one malo trbušaste, teško je krenuti. No vjerujem i nadam se da će ih biti još.”

U Hrvatskoj općenito nema puno vježbača Nadinih godina. “Ne znam da u Hrvatskoj uopće još ima vježbača mojih godina. Oko 50 godina da, ali sa 60 više nema. Daj Bože da ih barem na natjecanju bude desetak, ali čisto sumnjam da će ih biti. Ja zapravo ne razumijem zašto je to tako. Pa svaki pogled u ogledalo je motivacija. Ima i onih koji me osuđuju, vele da ne vole mišiće. Ali kad ih pogledam, vidim te opuštene mišiće, celulit… Ok, ako ti to voliš, izvoli. Ali ja više volim svoje utegnuto tijelo, pločice na trbuhu… I ništa me ne boli. Ja nemam osteoporozu, a za to su zaslužne vježbe opterećenja. Ja radim s opterećenjem od 50-60 kila, deadlift, to nisu vježbe koje se rade samo s vlastitom težinom. To su ozbiljne vježbe. Ali ponavljam, sve to počinje u vašoj glavi.”

.

Život

Višnja(50): Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, korupcije, nepotizma…

Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.

Objavljeno

|

Autor

50-godišnja Šibenčanka Višnja Drmić, majka triju kćeri, spakirala je kofere i s obitelji se preselila u Veliku Britaniju. Zašto je odlučila drugo poluvrijeme života započeti u stranoj zemlji, objasnila je za Slobodnu Dalmaciju.

„Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas.“ Višnja se u Šibeniku bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja.



„Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.“

A onda joj se kći prijavila na britansko sveučilište i dobila pozitivan odgovor. „To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.“

U Veliko Britaniji Višnja radi posao njegovatelja. Naravno, nakon stručnog osposobljavanja. Sada živi u Salisburyju, gradiću s 40 tisuća stanovnika. Kaže, došla je s predrasudama o skupoći. „Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže.“

Na pitanje što joj je smetalo u Hrvatskoj odgovara: „Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, “fake news”… jesam li nešto zaboravila?“

Planira li se vratiti? „Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. “I hope” (nadam se)“, kaže Višnja u opširnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Nastavi čitati