Prati nas

Mozaik

Nogomet je rođen u Dalmaciji, a ne u Engleskoj

Tako je na nadgrobnom spomeniku, takozvanoj steli, prikazan mladić u sportskoj opremi onog vremena – sa kožnim naramenicama. Svojom desnom rukom on drži fudbalsku loptu, sastavljenu od niza šestougaonika, što dovodi do uverenja da se ne radi o kugli ili nekoj drugoj zaobljenoj sportskoj spravi, već o pravoj pravcatoj lopti za igranje prvog fudbala na svetu!

Objavljeno

|

Ilustracija (foto: Pixabay)

„Igra fudbala je izmišljena u Dalmaciji, a ne u Engleskoj? Iliri Dalmati šutirali su kožnatu loptu još pre naše ere!“ pisao je u srpnju 1973. jugoslavenski tisak. Tekst iz časopisa „A-Š“ prenosimo u cijelosti.

Zahvaljujući upornom istraživanju sinjskog arheologa Josipa Britvića, Dalmatinska zagora je dobila novu, jedinstvenu i za čitav svet pomalo čudnu atrakciju. Po onome što je Britvić utvrdio, a to su kasnije potvrdili i specijalni izaslanici Međunarodne fudbalske federacije, fudbal se nije rodio u Engleskoj – već u dolini Cetine, nadomak Sinju!


O tome svedoči dve hiljade stari kameni reljef. On prikazuje mladog čoveka i fudbalsku loptu, a nalazi se ugrađen u jednoj porodičnoj kući. Zapravo, nešto poviše ulaza u prodavaonicu šivaćih mašina, nadomak samog glavnog gradskog trga.

Stručni komentar sa fotosom spomenika prvog fudbala, objavljen je u najnovijem biltenu Međunarodne nogometne federacije “Fifa News”. Ovo može doneti veliku reklamu za turizam Sinja. Sigurno je da će mnogi arheolozi iz čitavog sveta sada navaliti u grad viteške alke, jer će svi, po običaju, na samom izvoru zanimljivosti hteti da se lično uvere u postojanje neobičnog spomenika.

Kako je spomenik sa likom mladog čoveka i fudbalskom loptom dospeo na ovu zgradu u Sinju? Po objašnjenjima koje nam je pružio ljubazni sinjski arheolog Britvić, spomenik je iskopan u selu Gardunu kod Trilja sredinom prošlog veka. Nešto kasnije, prvi vlasnik sadašnje porodične kućice preneo ga je u Sinj i ugradio u svoju stambenu zgradu želeći, valjda, da se njegov dom bar po nečemu razlikuje od ostalih u tada malom mestu.

Time je svom mestu učinio veliku uslugu. Sada će spomenik mladiću i nogometnoj lopti biti dostupniji turistima nego što bi to, recimo, bio u seocetu Gardunu, koje se baš ni po čemu ne razlikuje od hiljade sličnih u zemlji. A sem toga, do njega ne vodi asfaltni put kao do Sinja.

Kako se i po kojim pravilima igrao ondašnji fudbal u dolini Cetine, nikome nije poznato. Međutim, sigurno je, po svim obeležjima sa spomenika, da su ga započeli negovati još Iliri Dalmati. Bili su to možda najodvažniji od svih ilirskih ratnika. Poznato je da su se preko 200 godina uspešno branili pred najezdom Rimljana ne dozvoljavajući im da ih pokore kao ostala plemena i narode uz obalu Sredozemlja. I ne samo da su bili sjajni ratnici, već su, u slobodno vreme vešto uzgajali stoku i bavili se ratarstvom. Posebno im je od ruke išlo obrađivanje metala i kamena. O tome svedoče mnogobrojni spomenici koje su za sobom ostavili.

Uz sve svoje delatnosti, itekako potrebne za održavanje vrste, Iliri Dalmati su se rado zabavljali, i posebnom kožnom loptom koja je frapantno ličila na današnju popularnu “bubamaru”! Igrali su neku vrstu fudbala. On je bio toliko popularan i osvajao gledaoce da su ga i pripadnici rimskih legija odmah prihvatili kad im je već jednom uspelo da pokore i podjarme hrabre ratnike iz sadašnje Dalmatinske za gore.

Dogodilo se to u velikom ratu od šeste do devete godine pre nove ere. U njemu su hrabri ratnici napokon položili svoje oružje. U sveopštoj romanizaciji i oni su prihvatili sve navika života brojnih osvajača koji takođe nisu prezali od toga da prihvate i navike domorodaca. Naravno, one koje su im se svidele. Tako je igra kožnom loptom dobila nove poklonike. Ubrzo se ona proširila na sve rimske legije. Postala je najpopularnija zabava najnižih predstavnika rimske vojske, a negovali su je i zapovednici.

Kao i svi njegovi vršnjaci i jedan sedamnaestogodišnjak, sin nekog komandanta centurije, zavoleo je igru kožnom loptom. Svaki dan je vežbao s drugovima. Zato, kad je nešto kasnije poginuo u jednoj od tada čestih bitki, njegov otac je podižući mu spomenik, hteo da se na njemu obeleži i sinovljeva ljubav prema igri prihvaćenoj od porobljenih plemena. Tako je na nadgrobnom spomeniku, takozvanoj steli, prikazan mladić u sportskoj opremi onog vremena – sa kožnim naramenicama. Svojom desnom rukom on drži fudbalsku loptu, sastavljenu od niza šestougaonika, što dovodi do uverenja da se ne radi o kugli ili nekoj drugoj zaobljenoj sportskoj spravi, već o pravoj pravcatoj lopti za igranje prvog fudbala na svetu!

Ne zna se kada i kako je ovaj spomenik dospeo pod zemlju da bi sredinom prošlog veka bio otkopan i prenesen u Sinj, centar čitavog područja. Danas je, uz tradicionalnu “Sinjsku alku” i gradsku tvrđavu sigurno najvrednije istorijsko znamenje tog malog, ali slavoljubivog gradića u srcu Dalmatinske zagore.

/autor: Vinko Bezić / A-Š, srpanj 1973. / Yugopapir/

.

Mozaik

Upoznajte hrvatske gradonačelnike s brojnim obiteljima

Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji?

Objavljeno

|

Autor

Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života, piše Gradonačelnik.hr. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji, pokušali smo saznati od nekoliko njih koji imaju najviše djece.

Ugled profesije političara u Hrvatskoj možda i nije na najvišoj razini, no nitko ne može osporiti da obnašanje javnih dužnosničkih funkcija oduzima jako puno vremena, dapače, da radno vrijeme gotovo i ne postoji te da funkcija ne prestaje izlaskom iz ureda. Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji, pokušali smo saznati od nekoliko njih koji imaju najviše djece.


Gordana Lipšinić, gradonačelnica Ozlja, majka četvero djece i udomiteljica djevojčice

Kada je postala gradonačelnica Ozlja, najmlađe dijete u obitelji Gordane Lipšinić imalo je 13 godina, dok su ostalo troje djece već bili poodrasli. Zato kaže da je težinu dnevnih briga oko djece iskusila na ranijim poslovima na kojima je radila, među ostalima i kao direktorica savjetodavnog centra Erste banke u Karlovcu. Osim vlastite četvero djece, Lipšinići su svojedobno i udomili djevojčicu od osam godina, koja je s njima živjela do svoje 18. godine, a danas se i udala, no i dalje je ravnopravan član obitelji.

Lipšinić je ispričala da joj je u dva ranija izborna ciklusa nuđeno da prihvati da bude kandidatkinja za gradonačelnicu, no odlučila je prihvatiti tek prije sedam godina, naravno, kako kaže, nakon što se konzultirala s obitelji, sa suprugom i djecom. “Tek kad sam dobila njihovu bezrezervnu podršku sam to prihvatila”, kazala je. “To mi je bilo jako važno. Brinula me ona uzrečica o tome da ‘vlast kvari ljude’ – nisam željela da se to meni dogodi. Obitelj me ohrabrila tvrdnjom da sam se u dotadašnjoj karijeri uspjela etablirati kao osoba i stručnjak i da je upravo to jamstvo da se to meni neće dogoditi”, kazala nam je.

“Bez obzira što su odrasli, naravno da obitelj treba majku i nekoga tko će brinuti o kućanskim poslovima. Imam priličnu radnu energiju, a i cijeli život sam radila na poslovima koji su zahtijevali angažiranost i puno više od radnog vremena – za drugi način ni ne znam. Uspijevam uz pomoć obitelji, naročito supruga koji je preuzeo puno toga oko prehrane obitelji”, kaže Lipšinić i dodaje da bi joj vjerojatno bilo nešto teže kao ženi, kada bi u njihovoj kući postojala stroga podjela na muške i ženske poslove, no da to kod njih nikad nije bilo tako. Gradonačelnica Lipšinić ima i unuke koji su prije četiri godine odselili u inozemstvo s roditeljima, liječnicima koji su “otišli za zelenijim pašnjacima”, kako se izrazila, te ih ne viđa koliko bi voljela, ali se tješi da je kvaliteta zajednički provedenog vremena važnija od kvantitete.

Ivan Budalić: Uz petero djece i posao ključna podrška supruge

Gradonačelnik Imotskog Ivan Budalić ponosni je otac petero djece, odreda sinova, Josipa (23), Tonija (22), Anđelka (21), Ivana (18) i najmlađeg, trogodišnjeg Mihaela (3), kako kaže gradonačelnik Budalić, mezimca cijele obitelji.

“Kao i svaki roditelj, uvijek balansirate rad i obiteljski život te se uvijek trudite dati svoj maksimum i na jednoj i na drugoj strani. I upravo zato je važno da u supružniku imate nadopunu, podršku i partnerstvo – u svakom smislu te riječi. Sretan sam što uz sebe imam suprugu koja razumije zahtjevnost ovog posla te smo i u roditeljstvu i podjeli obveza oko djece u potpunosti zajedno. Sretan sam što mi je u svemu obitelj uvijek podrška. A u mom poslu, oni su moja inspiracija i pokretač da radim i borim se dalje”, kaže Budalić, koji kaže da je za njega posao gradonačelnika jako sličan roditeljstvu.

“To je posao koji nema radnog vremena, koji podrazumijeva predanost, koji traži odgovornost i koji direktno utječe na budućnost treće strane. Tako da vam odgoj petorice sinova uvelike pomogne u izdržljivosti, ustrajnosti i proaktivnosti u poslu. I to je taj segment za koji kažem da je moja obitelj uistinu moja inspiracija u poslu.”

Budalić kaže da kada se nešto voli, onda se pronađe vremena posvetiti se i uskladiti i obitelj i posao.

“Svaki roditelj zna da je ključna stvar određivanje prioriteta. Roditeljstvo vas nauči da nemate vremena za nebitne stvari, već da svojoj obitelji trebate biti u potpunosti posvećeni. Iako je u vođenju grada zapravo nemoguće ‘ne nositi posao kući’, ja se trudim kod kuće u potpunosti biti posvećen obitelji. Sinovi su već veliki i oni sada grade svoje putove i svoju budućnost i znaju da u svemu imaju podršku roditelja. No, supruga i ja uživamo u pažnji i odgoju našeg mezimca Mihaela, koji je sreća i smijeh svih ukućana”, ispričao nam je Budalić.

“Kada ste otac, a posebno otac petero djece, tada stalno mislite na budućnost i na skrb, razvoj i napredovanje. Iako djeci dajem slobodu u gradnji njihove budućnosti, moja želja je, naravno, da prepoznaju Imotski i Imotsku krajinu kao svoj dom, te mjesto gdje će i oni graditi obitelj. To je moj cilj i moja misija za moje sinove, ali i za sve mlade ljude u Imotskom. Mislim da je Imotski idealan grad u kojem je moguće raditi, ali i imati predivan obiteljski život te ovako velike obitelji. Upravo zato želim mladima dati prilike i perspektive i moja misija je da doprinesem tim mogućnostima i da ostvarimo priliku i potencijal za našu djecu”, zaključuje Budalić.

Antonija Jozić: “Bez podrške obitelji ne bih mogla obnašati ovako odgovornu i zahtjevnu dužnost”

Antonija Jozić, gradonačelnica Pleternice, ima četvoro djece, dva sina od 8 i 22 godine i dvije kćeri od 11 i 16 godina. “Velika obitelj je veliki blagoslov uz sve izazove njihovog odrastanja. Naravno da mi je obitelj velika podrška, od supruga, mame i naravno djece i da nije njihove podrške teško da bih mogla obnašati ovako odgovornu i zahtjevnu dužnost koja često podrazumijeva i višednevna putovanja, obveze 24 sata na dan, sedam dana u tjednu i nepostojanje privatnog života. Da je lako, nije, no vjerujem da je tako svakome neovisno o tome je li muškarac ili žena na političkoj funkciji ili npr. privatnom biznisu”, kaže Jozić.

Gradonačelnica Pleternice dodaje jednu osobnu opasku o izazovima i problemima s kojima se suočavaju političari: “Kad ljudi na društvenim mrežama ružno komentiraju političare, njihove poteze, izgled i slično čisto sumnjam da itko od tih komentatora razmišlja da ta piskaranja možda čitaju i naša djeca u različitim razvojnim fazama. Ona naravno prolaze i sve pozitivne, ali i sve negativne strane moje dužnosti. Znam da su ponosni, ali isto tako kao njihova majka znam i da im nije lako. Različito komentiraju moju dužnost i kako odrastaju tako je različito i proživljavaju.”

Najstariji sin, kaže ona, najviše komentira dnevne političke događaje i pokazuje interes za sve oko njezinog posla. “Cure su manje-više fokusirane na projekte koje radim, a najmlađi sin jedino pita što ću mu kuhati subotom kad sam slobodna. Njemu je sasvim uobičajeno da je mama gradonačelnica jer se rodio u vrijeme dok sam obnašala dužnost zamjenice gradonačelnika”, otkriva Jozić.

Kaže da je motiv njenog ulaska u politiku bila želja da se neke stvari promijene i naprave, a konkretno je to bila škola u naselju u kojem živi u trenutku kada je već postala majkom jednog djeteta. Škola je, naime, bila u derutnom stanju. “Željela sam svojim radom i angažmanom potaknuti njenu obnovu2, što je i učinjeno u vrijeme dok je bila zamjenica gradonačelnika.

“Je li mi teže nego muškim kolegama? Ne znam, ne volim stvari gledati kroz muško-žensku prizmu, no želim vjerovati da svaki gradonačelnik ili svaka gradonačelnica želi najbolje za svoj grad i da taj mandat za koji su nam građani dali povjerenje maksimalno iskoristimo za osiguravanje boljih gospodarsko-društvenih uvjeta u našim gradovima”, zaključuje.

Branko Dukić: “Djeca prigovore gradonačelniku iznose direktno za ručkom. I imaju manje razumijevanja od oporbe”

Gradonačelnik Zadra Branko Dukić ima četvero djece, Bornu (21 g.), Luciju (19 g.), Nikolinu (17 g.) i Katarinu (10 g.). U razgovoru za naš portal kaže da mu nije problem usklađivati obiteljske i političke, odnosno gradske obaveze.

“Nije se nešto bitno promijenilo u životu moje obitelji u tom segmentu. Posao liječnika i obveze koje sam imao kroz rad u udrugama, mjesnom odboru i ostale aktivnosti tražile su svakodnevno balansiranje”, kaže Dukić, koji ipak priznaje da mu obitelj i nije najsretnija zbog toga što se odlučio za karijeru u politici. “Nisu baš najsretniji, ali poštuju i podržavaju moju odluku. Funkcija na koju sam izabran izložila je i njih javnosti. Mi smo ista obitelj i oni su ista djeca, samo dvije godine starija nego kad sam se odlučio prihvatiti kandidaturu za gradonačelnika, a osjećaju neke promjene, no to je isto dio života. S druge strane koriste često priliku pa svoje želje i prigovore iznose direktno za gradonačelniku za ručkom. Nekad pokazuju manje razumijevanja od oporbe”, šali se Dukić.

Zadarski gradonačelnik kaže kako to što ima četvero djece jest utjecalo na to što se odlučio ući u politiku. 2Nisam poseban po tome što volim svoju djecu i što im želim osigurati poštenu šansu da postanu zdravi, samostalni ljudi i zasnuju svoje obitelji, ako je moguće u Zadru. Koliko god sam vezan za svoju obitelj potreba za doprinos zajednici u kojoj živim je postojala i ranije. Prije je to bilo vezano uz Stanove, gradsku četvrt u kojoj sam se rodio i u kojoj i danas živim. Želio samo poboljšati uvjete i kvalitetu života svima nama koji smo tamo odrastali i koji živimo s tim kvartom iz dana u dan. Isti motiv vodio me i dalje kada se ta želja prenijela na razvoj cijeloga grada. Želim da moja djeca budu ponosna na mene, a to što sam otac njih četvero pomaže mi da možda malo bolje razumijem druge roditelje i potrebe koje imaju. Nadam se da se to osjeća kroz moj rad i prioritete koje smo postavili. Sve što radim ima za cilj da Zadrani ostaju ovdje, da žive, rade i zasnivaju obitelji i da nemaju potrebu odlaziti u druge gradove u zemlji ili izvan nje. Kao otac bih htio da su mi moja djeca bliže, ali na kraju oni će biti ti koji će odlučiti gdje i kako žele živjeti”, dodaje na kraju Dukić. (Dalibor Dobrić, Gradonačelnik.hr)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP