Prati nas

Mozaik

Nogomet je rođen u Dalmaciji, a ne u Engleskoj

Tako je na nadgrobnom spomeniku, takozvanoj steli, prikazan mladić u sportskoj opremi onog vremena – sa kožnim naramenicama. Svojom desnom rukom on drži fudbalsku loptu, sastavljenu od niza šestougaonika, što dovodi do uverenja da se ne radi o kugli ili nekoj drugoj zaobljenoj sportskoj spravi, već o pravoj pravcatoj lopti za igranje prvog fudbala na svetu!

Objavljeno

|

Ilustracija (foto: Pixabay)

„Igra fudbala je izmišljena u Dalmaciji, a ne u Engleskoj? Iliri Dalmati šutirali su kožnatu loptu još pre naše ere!“ pisao je u srpnju 1973. jugoslavenski tisak. Tekst iz časopisa „A-Š“ prenosimo u cijelosti.

Zahvaljujući upornom istraživanju sinjskog arheologa Josipa Britvića, Dalmatinska zagora je dobila novu, jedinstvenu i za čitav svet pomalo čudnu atrakciju. Po onome što je Britvić utvrdio, a to su kasnije potvrdili i specijalni izaslanici Međunarodne fudbalske federacije, fudbal se nije rodio u Engleskoj – već u dolini Cetine, nadomak Sinju!


O tome svedoči dve hiljade stari kameni reljef. On prikazuje mladog čoveka i fudbalsku loptu, a nalazi se ugrađen u jednoj porodičnoj kući. Zapravo, nešto poviše ulaza u prodavaonicu šivaćih mašina, nadomak samog glavnog gradskog trga.

Stručni komentar sa fotosom spomenika prvog fudbala, objavljen je u najnovijem biltenu Međunarodne nogometne federacije “Fifa News”. Ovo može doneti veliku reklamu za turizam Sinja. Sigurno je da će mnogi arheolozi iz čitavog sveta sada navaliti u grad viteške alke, jer će svi, po običaju, na samom izvoru zanimljivosti hteti da se lično uvere u postojanje neobičnog spomenika.

Kako je spomenik sa likom mladog čoveka i fudbalskom loptom dospeo na ovu zgradu u Sinju? Po objašnjenjima koje nam je pružio ljubazni sinjski arheolog Britvić, spomenik je iskopan u selu Gardunu kod Trilja sredinom prošlog veka. Nešto kasnije, prvi vlasnik sadašnje porodične kućice preneo ga je u Sinj i ugradio u svoju stambenu zgradu želeći, valjda, da se njegov dom bar po nečemu razlikuje od ostalih u tada malom mestu.

Time je svom mestu učinio veliku uslugu. Sada će spomenik mladiću i nogometnoj lopti biti dostupniji turistima nego što bi to, recimo, bio u seocetu Gardunu, koje se baš ni po čemu ne razlikuje od hiljade sličnih u zemlji. A sem toga, do njega ne vodi asfaltni put kao do Sinja.

Kako se i po kojim pravilima igrao ondašnji fudbal u dolini Cetine, nikome nije poznato. Međutim, sigurno je, po svim obeležjima sa spomenika, da su ga započeli negovati još Iliri Dalmati. Bili su to možda najodvažniji od svih ilirskih ratnika. Poznato je da su se preko 200 godina uspešno branili pred najezdom Rimljana ne dozvoljavajući im da ih pokore kao ostala plemena i narode uz obalu Sredozemlja. I ne samo da su bili sjajni ratnici, već su, u slobodno vreme vešto uzgajali stoku i bavili se ratarstvom. Posebno im je od ruke išlo obrađivanje metala i kamena. O tome svedoče mnogobrojni spomenici koje su za sobom ostavili.

Uz sve svoje delatnosti, itekako potrebne za održavanje vrste, Iliri Dalmati su se rado zabavljali, i posebnom kožnom loptom koja je frapantno ličila na današnju popularnu “bubamaru”! Igrali su neku vrstu fudbala. On je bio toliko popularan i osvajao gledaoce da su ga i pripadnici rimskih legija odmah prihvatili kad im je već jednom uspelo da pokore i podjarme hrabre ratnike iz sadašnje Dalmatinske za gore.

Dogodilo se to u velikom ratu od šeste do devete godine pre nove ere. U njemu su hrabri ratnici napokon položili svoje oružje. U sveopštoj romanizaciji i oni su prihvatili sve navika života brojnih osvajača koji takođe nisu prezali od toga da prihvate i navike domorodaca. Naravno, one koje su im se svidele. Tako je igra kožnom loptom dobila nove poklonike. Ubrzo se ona proširila na sve rimske legije. Postala je najpopularnija zabava najnižih predstavnika rimske vojske, a negovali su je i zapovednici.

Kao i svi njegovi vršnjaci i jedan sedamnaestogodišnjak, sin nekog komandanta centurije, zavoleo je igru kožnom loptom. Svaki dan je vežbao s drugovima. Zato, kad je nešto kasnije poginuo u jednoj od tada čestih bitki, njegov otac je podižući mu spomenik, hteo da se na njemu obeleži i sinovljeva ljubav prema igri prihvaćenoj od porobljenih plemena. Tako je na nadgrobnom spomeniku, takozvanoj steli, prikazan mladić u sportskoj opremi onog vremena – sa kožnim naramenicama. Svojom desnom rukom on drži fudbalsku loptu, sastavljenu od niza šestougaonika, što dovodi do uverenja da se ne radi o kugli ili nekoj drugoj zaobljenoj sportskoj spravi, već o pravoj pravcatoj lopti za igranje prvog fudbala na svetu!

Ne zna se kada i kako je ovaj spomenik dospeo pod zemlju da bi sredinom prošlog veka bio otkopan i prenesen u Sinj, centar čitavog područja. Danas je, uz tradicionalnu “Sinjsku alku” i gradsku tvrđavu sigurno najvrednije istorijsko znamenje tog malog, ali slavoljubivog gradića u srcu Dalmatinske zagore.

/autor: Vinko Bezić / A-Š, srpanj 1973. / Yugopapir/

.

Show

Gabi Novak o životu s Arsenom: ‘Uvijek se znalo da će se vratiti meni’

‘Pitali su me kako ga mogu trpjeti, ali ne smiješ biti egoist, ako nekoga iskreno voliš, poštuješ i poznaješ’, kazala je Gabi o 45 godina s Arsenom.

Objavljeno

|

Autor

“Arsen je bio težak čovjek”, izjavila je u programu N1 televizije pjevačica Gabi Novak (83). Prisjećajući se suživota s proslavljenim autorom Arsenom Dedićem (1938.-2015.), a koji je trajao 45 godina, kazala je kako je njihovo upoznavanje bilo dugo te da su u vezu su ušli nakon desetljeća poznanstva i propasti brakova u kojima su bili.

Gabi je, podsjetimo, bila udana za dirigenta i skladatelja Stipicu Kalogjeru, a Arsen je bio oženjen s Vesnom Suligoj s kojom ima kći Sandru. “Jednog dana smo kliknuli i odlučili krenuti. Obavijestili smo obitelji da ćemo biti zajedno. Već se i šuškalo o nama. Ozbiljno smo krenuli 1970. godine”, prisjetila se Gabi. Vjenčali su se 1973. godine kada im se i rodio sin Matija.


“Bila sam mu mirna luka kroz ta sva njegova lutanja i faze. Organizirala sam mu uredniji život. Bila sam mu velika podrška, a on je imao veliko povjerenje i vjerovao je u moj glazbeni ukus i intuiciju. Imali smo predivne godine”, ispričala je o ljubavi koju znamo gotovo cijeli život. Jer tko nije čuo za Gabi i Arsena, njenu blagost i njegovu “bodljikavu” narav?

“On je bio vrlo teška osoba i trebalo je izdržati njegove momente. Znao je biti itekako oštar, sarkastičan, mnoge je uvrijedio. Ali je bio i nježna osoba i dobar čovjek, ali baš poeta. Po njegovim pjesmama sam znala u kojoj je fazi. Bio je vidovit u svojim tekstovima. Bila je to borba u njemu. Trebala mu je takva podrška koja će biti prisutna i koja će mu praštati”, navela je pjevačica koja je bila i prvi filter za ozbiljnije kompozicije koje je radio za, primjerice, film: “Koliko god je bio drzak i samoživ, trebao mu je netko da ga razumije, upravo i u toj zločestoći, sarkazmu i svemu što je izgovorio ljudima… Većina ljudi to nije prihvatila. Neki jesu.”

Najlakše je spakirati kofere…

“Ja sam to sve tolerirala. Kažu ljudi da ne mogu uvijek biti tolerantna. Ali u braku koji ima čvrstu osnovu, ako se poznajemo u dušu, u nadogradnjama moraš naći neku vrstu tolerancije i obzira. Pitali su me kako ga mogu trpjeti, ali ne smiješ biti egoist, ako nekoga iskreno voliš, poštuješ i poznaješ. Lako je uzeti kofer i reći da ti je dosta. Nisam to napravila, jer uvijek se znalo da će se on vratiti Gabi. To je bila sve njegova maska pod kojom je skrivao svoje emotivno stanje. Trebalo je znati živjeti s tom osobom, da ju možeš tolerirati i prihvatiti”, kazala je o “burama i bonacama”, kako naziva život s velikim pjesnikom.

Objasnila je i da je  kada bi joj dao svoje pjesme na čitanje, uvijek u njima prepoznavala njegova politička, svakodnevna razmišljanja i flertove. “Kažu mi ‘čestitamo ti što si to izdržala’, ali ja sam ga stvarno voljela i poštovala”, zaključila je Gabi.

“Ti u mom životu”, pjesma koju Gabi i Arsen nisu nikada objavili na nosaču zvuka

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP