Prati nas

Mozaik

Zašto se osjećamo mlađima ili starijima nego doista jesmo?

Razne studije pokazale su da vaša subjektivna dob ima velik učinak i na zdravlje, uključujući i rizik od smrti. Na neki doista stvaran način, mi smo stvarno stari onoliko koliko se osjećamo starima. S obzirom na navedeno, mnogi znanstvenici nastoje otkriti psihološke, biološke i društvene faktore koji oblikuju individualno iskustvo starenja i ustanoviti kako nam to može pomoći da živimo dulje i zdravije.

Objavljeno

|

Zabava za stariju ženu. Zabava za starije muškarce
foto: BigStock

Zamislite da imate rodni list na kojem piše da imate onoliko godina kako se osjećate? Koliko biste tad bili stari? Baš kao i vaša težina ili broj cipela, broj godina koji je prošao otkako ste došli na ovaj svijet jedna je od nepromjenjivih činjenica. No svakodnevni život nas uči da ne doživljavamo svi jednako starenje pa se mnogi ludi osjećaju starije ili mlađe od onoga što stvarno jesu.

Znanstvenike ova tema već dugo intrigira. Ustanovili su da je “subjektivna dob” ključna u razumijevanju zašto se neki ljudi osjećaju bolje a neki lošije kad imaju određeni broj godina. “Ako se osjećate mnogo mlađe od svoje kronološke dobi, to može značajno utjecati na vaše svakodnevne odluke2, kaže Brian Nosek sa Sveučilišta Virginia, a piše BBC.


No priča ne završava na tome. Razne studije pokazale su da vaša subjektivna dob ima velik učinak i na zdravlje, uključujući i rizik od smrti. Na neki doista stvaran način, mi smo stvarno stari onoliko koliko se osjećamo starima. S obzirom na navedeno, mnogi znanstvenici nastoje otkriti psihološke, biološke i društvene faktore koji oblikuju individualno iskustvo starenja i ustanoviti kako nam to može pomoći da živimo dulje i zdravije.

Subjektivna mladost ne znači nezrelost

Novo shvaćanje starenja i nije tako novo, već staro nekoliko desetljeća. Neke studije o jazu između kronološke i subjektivne dobi provodile su se i u 70-im i 80-im godinama. Taj početni interes za temu u međuvremenu se pretvorio u pravu poplavu. Svi sila novijih studija u proteklih desetak godina istražila je psihološki potencijal i posljedice te diskrepancije.

Jedan od najzanimljivijih pravaca istraživanja želio je otkriti kako subjektivna dob utječe na našu osobnost. Sada je uglavnom prihvaćeno da ljudi s godinama postaju osjetljiviji, manje ekstrovertirani i manje otvoreni za nova iskustva. Sve su to osobne promjene manje prisutne kod osoba “mladih u duši”, a više kod onih koji se osjećaju starije.

Zanimljivo, subjektivno mlađi ljudi također s vremenom postaju svjesniji sebe i manje neurotični, odnosno dobivaju i one pozitivne karakteristike koje dolaze s godinama. Tako se čini da stječu i mudrost koja dolazi sa starenjem, no ne po cijenu mladenačke energije. Može se zaključiti da nas subjektivna mladost ipak ne ostavlja zamrznute u stanju stalne nezrelosti. Ako se osjećate mlađima nego što doista jeste, prijeti vam i manji rizik od depresije i demencije, kao i općenito bolje fizičko zdravlje te manja mogućnost da završite na bolničkom liječenju.

Depresija nas čini starijima

Yannick Stephan sa Sveučilišta Montpellier usporedio je rezultate tri longitudinalne studije koje su zajedno pratile više od 17.000 osoba srednje i starije dobi. Većina ispitanih osjećala se oko osam godina mlađe od svoje stvarne dobi. No neki su osjećali da su ostarjeli i posljedice su bile prilično ozbiljne. Ako se osjećate starijima između 8 i 13 godina, prijeti vam 18-25 posto veći rizik od smrti čak i kad isključite ostale demografske faktore poput obrazovanja, rase ili bračnog statusa.

Mnogo je razloga zašto subjektivna dob govori puno o sveukupnom zdravlju. To je možda rezultat i tih pratećih osobnih promjena jer uz nižu subjektivnu dob dolazi i širi spektar aktivnosti kojima se ljudi bave (putovanje, učenje novih jezika, sport…).

No mehanizam koji povezuje zdravstvenu i mentalnu dobrobit sa subjektivnom dobi zasigurno funkcionira u oba smjera. Ako ste depresivni, zaboravni i fizički osjetljivi, vjerojatno ćete se osjećati starije. Rezultat može biti začarani krug s psihološkim i fiziološkim faktorima koji oba pridonose višoj subjektivnoj dobi i lošijem zdravlju, zbog čega se onda možemo osjećati još starijima i još ranjivijima.

Subjektivna dob nije manje važna od kronološke

Analiza doktora Stephana, objavljena u časopisu Psychosomatic Medicine, najveća je studija utjecaja subjektivne dobi na smrtnost. Ukratko, zaključak studije glasi da je utjecaj subjektivne dobi isti ili čak značajniji od kronološke. Ili drugim riječima: vaša subjektivna dob može bolje predvidjeti vaše zdravlje nego datum vašeg rođenja. Imajući to na umu, mnogi znanstvenici pokušavaju dokučiti kad to točno naše tijelo i naš um počinju godina doživljavati drugačije? I zašto se to događa?

Profesor Nosek je u suradnji s Nicole Lindner sa Sveučilišta Virginija, ustanovio da se diskrepancija između kronološke i subjektivne dobi razvija kroz duži vremenski period. Kao što je i za očekivati, većina djece osjeća se onoliko staro koliko doista i jesu stara. No oko 25. godine razlike počinju biti zamjetne. Oko 70 posto 30-godišnjaka osjeća se mlađima nego doista jesu. Nakon toga taj nesklad samo raste. Lindner i Nosek su također izmjerili „željenu dob“ svojih ispitanika te nakon toga zaključili da nam se naša životna iskustva kroz život čine sve boljima i boljima, jedino što nam se čini da se odvijaju nešto sporijim ritmom.

Neki psiholozi spekuliraju da je niža subjektivna dob zapravo vrsta obrambenog mehanizma, način na koji se branimo od dobno uvjetovanih stereotipa. Takvog je mišljenja Anna Kornadt sa Sveučilišta Bielefeld u Njemačkoj. Njezina studija razmatra ideju da je osjećaj subjektivne dobi različit s obzirom na kontekst, pa se tako u radnoj okolini osjećano na jedan, a u osobnim odnosima na drugi način. Također, ustanovila je da je subjektivna dob to niža što se osoba nalazi u okolini koja više podržava dobne stereotipe. Na primjer, kad netko vjeruje da “ima 65 godina ali se osjeća kao da mu je 50” to bi moglo značiti da je manje zabrinut za svoju efikasnost na poslu i da optimističnije gleda na svoju budućnost.

Uloga subjektivne dobi mogla bi biti upravo to  – da nas obrani od negativnog stava društva prema starijoj dobi. Time se mogu objasniti i pozitivni utjecaji niže subjektivne dobi na zdravlje. No unatoč svim prednostima, znanstvenici tek sad počinju uočavati sve potencijalne implikacije niže subjektivne dobi i moć koju ona nosi sa sobom.

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP