Nacionalna žalost: Jesmo li pretjerali i zašto nam je potrebna?

Hrvatski građani ponovno su ujedinjeni, ovoga puta u tuzi. U samo nekoliko dana, svjedočili smo enormnom nacionalnom veselju i golemom nacionalnom žalovanju. I u slučaju uspjeha nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i u slučaju odlaska velikana popularne kulture Olivera Dragojevića, te emocije su bile iskrene, ali do sada neviđene u novijoj hrvatskoj povijesti. Nakon njih, postavlja se pitanje: što dalje, kako komemorirati neke druge smrti?

Višednevno žalovanje za Oliverom Dragojevićem potaknulo je brojne rasprave o primjerenosti reakcije javnosti i nagađanja o njenim razlozima. „Ne znamo kako ćemo dalje živjeti“, kazao je jedan Velolučanin kolegi reporteru. „S Oliverom je umrla Dalmacija“, pretjerano je reagirala jedna Splićanka. Obuzeti kolektivnom emocijom i novinari najvećih televizijskih kuća ponavljali su kako su se brojne osobe iz javnog života upisale u Knjigu žalbe(!) nakon službene komemoracije.

Zaboravili ste na egzistencijalne probleme

I brojni intelektualci na društvenim mrežama podijelili su svoja mišljenja. Neki su tvrdili da je riječ o svojevrsnoj nacionalnoj ognjici i emocionalnom pražnjenju, kreiranju nove euforije u kojoj ćemo energiju defokusirati s ružne svakodnevice. Potvrdu svoga stava vidjeli su u proglašenju dosad nepoznatog Dana nacionalne sućuti kao i u obilatom sudjelovanju političara, državnog vrha pa čak i topovnjača Ratne mornarice u ritualnom ispraćanju preminulog pjevača.

Drugi nisu vidjeli problem, navodeći da je riječ o normalnoj reakciji društva koje ima tako malo neuprljanih heroja poput Olivera koji nije nikada zagazio u politiku na bilo koji način. Čak i ovakav bijeg od egzistencijalnih problema, kazali su, blagotvoran je. Na koncu, zašto ne sudjelovati u nečemu tako spektakularnom kao što je bio ispraćaj omiljenog pjevača? Oliver to možda i nije želio, no nadrealno lijepe scene morskog odlaska govore puno o dojmu koji je ostavio na narod.

Pogreb je za žive

Pogreb je, ne zaboravimo, uvijek predstava za žive koja je, zahvaljujući društvenim mrežama, proširena i na virtualnu stvarnost. Prema objašnjenju sociologa Michaela Brennana sa Sveučilišta Hope u Liverpoolu, oplakivanjem zvijezda oplakujemo i sebe. „Obožavatelji žaluju, ne samo zbog smrti slavne osobe, već oplakuju i neke aspekte vlastitog života koje su povezali s preminulom zvijezdom.“ To može biti naša mladost, romantična veza ili djetinjstvo.

Smrt velikog pjevača, a s kojim smo u virtualnom doticaju bili svakodnevno, češće nego s nekim rođacima, podsjeća nas i na vlastitu smrtnost. Jer, kada je riječ o bolesti ili nesreći, novac, slava i moć ne igraju preveliku ulogu. Smrt će nas dotaći sve, prije ili kasnije.

Otvoreno ostaje pitanje normiranja kolektivnog žalovanja i pronalaženja granica dobrog ukusa u njemu, posebice u svjetlu društvenih mreža i medija koji nas mogu pogurnuti i na rub kolektivne histerije. Ako ste više suza prolili gledajući televizijski prijenos pogreba glumice koju znate tek kao lik iz sapunica, nego nad lijesom bake koja vas je odgojila, vrijeme je za veliki upitnik. Za kim i čim zapravo plačete?