Prati nas

Mozaik

Lijepa naša: Narodna himna koju su svečano pjevali partizani

Ustavna komisija Sabora SR Hrvatske predložila je ‘Lijepu našu’ za himnu u njezinu izvornome a u narodu sve do danas zadržanome obliku. Sada i nije rasprava o tome da li treba nešto u njoj mijenjati, nego o tome da li se prihvaća za himnu SR Hrvatske ili ne. Opće je uvjerenje da ju je narod, u velikoj većini, takvom već prihvatio.

Objavljeno

|

Boris Dvornik (screenshot: Kapelski Kresovi, 1974.)

Hrvatska hima Lijepa naša domovino ima zanimljivu prošlost. Od dana nastanka izvodila se u svečanim prilikama, no prvi put u povijesti je službeno proglašena državnom himnom Socijalističke Republike Hrvatske (sastavnice Jugoslavije) u prvom ustavnom amandmanu (točka 4.) dana 29. veljače 1972. godine. Hrvatska je tako postala jedina jugoslavenska republika sa službenom himnom. Kako je do toga došlo, pročitajte u sjajnom članku iz „Vjesnika u srijedu“ iz 1971. godine.

Osamdeset godina pošto je “Lijepa naša” priznata kao narodna himna predlaže se da Ustavom SR Hrvatske bude i ozakonjena njezina povijesna povezanost s narodom – da postane himnom SR Hrvatske. Prijedlog da to i službeno postane izražen je u nacrtu prvoga amandmana (t. 3) na Ustav SR Hrvatske.


Tijekom javne rasprave taj je prijedlog i široko prihvaćen. No, čuli su se i glasovi da tekst “Lijepe naše” nije najsretniji, da ne odgovara socijalističkome sadržaju našega društva i slično.

Tradicija i ugled “Lijepe naše” u hrvatskoj povijesti upućuje na to da se u ovome trenutku, kad se predlaže da i Ustavom bude ozakonjeno ono što je desetljećima zapravo već bila, prisjetimo njezina nastajanja i puta, te da razmotrimo zamjerke koje se o njoj iznose.

Horvatska domovina postaje Lijepa naša

U preporodnom zanosu stvaranja nacionalnoga političkog i kulturnog programa, koji je zaokupljao hrvatsku inteligenciju sredinom prošloga stoljeća (19. stoljeća, op. MV), jamačno su glazba i književnost bile područja gdje se to buđenje najviše isticalo.

U to doba novih misli i djela, pjesnik Antun Mihanović piše i stihove “Horvatske domovine” (tiskane 1835. u 10. broju “Danice”), od kojih se posljednje četiri kitice pretvaraju u “Lijepu našu”, prvu hrvatsku himnu.Trebalo je proći punih jedanaest godina, pa da 1846. u glinskom garnizonu, kojim komandira Josip Jelačić (budući hrvatski ban), mladi kadet Josip Runjanin, nadahnut domoljubljem, uglazbi Mihanovićeve stihove. Izvorna Runjaninova skladba nije sačuvana, ali po napjevu prvi ju je 1861. harmonizirao V. Lichtenegger.

Nakon toga “Lijepa naša” brzo se širi Hrvatskom, ulazi u domove i tako malo-pomalo stječe značaj narodne himne. Ipak, do njezine pune potvrde dolazi tek s izložbom Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva 1891. u Zagrebu. Tom je prigodom upriličen koncert pjesama himničkoga značenja na kojem je, uz još neke pjesme (predlagane za himnu), ta skladba, u izvedbi zbora od sedam stotina pjevača, proglašena najboljom i odabrana za hrvatsku himnu.

Maksim Gorku preveo ju je na Ruski

Dvije godine poslije (1893) “Lijepa naša” svirana je kao hrvatska himna prilikom otvaranja spomenika Ivanu Gunduliću u Dubrovniku, a 1896. u Moskvi ju je, na Sveruskoj industrijskoj izložbi, pjevala skupina Hrvata. Tom ju je prilikom čuo i Maksim Gorki. Budući da mu se svidjela, prevodi je na ruski.

Uvriježena duboko u narodu, “Lijepa naša” ostala je hrvatskom himnom i za stare Jugoslavije. S odašiljanjem prve emisije Radio-Zagreba (15. svibnja 1926.) počinje tradiciju koja se sačuvala sve do naših dana. Naime, završetak svakodnevnoga programa označivao se izvedbom “Lijepe naše”.

Bilo je razdoblja kad je to bilo i jedino javno izvođenje te himne. Iako nije bila službeno suspendirana (ili zabranjena), ona se u poratnome razdoblju ne izvodi u službenim prigodama, osim prilikom određenih kulturnih manifestacija. S vremenom, osobito nakon Desete sjednice CK SKH, “Lijepa naša” spontano se počinje izvoditi i prilikom službenih manifestacija. Na taj način, iako neslužbeno, postaje himnom SR Hrvatske.

Svečana pjesma partizana, a ne ustaška pjesma

“Lijepa naša” bila je i ostala i tijekom narodnooslobodilačke borbe hrvatskom narodnom himnom. (Ona nije bila himna NDH, kako su je pokatkada neki pokušavali sumnjičiti. Njezina raširenost u narodu, humana i miroljubiva poruka nisu ni mogle biti privlačne jednome fašističkom pokretu i režimu kakav je bio ustaški.) Bila je to himna Hrvata i Srba, i svih drugih, koji su pošli u partizane, ona je to bila tijekom cijele narodooslobodilačke borbe, ona je to ostala i po završetku rata.

Novine “Naprijed” od 5. svibnja 1943. pisale su: “Hrlio je Prvoga maja hrvatski i srpski narod iz okolnih sela pod svojim nacionalnim zastavama i slio se s građanstvom grada Otočca da zajedno proslave na velikom zboru dan oslobođenja i dan rada. Blizu 2000 duša radosno su i ponosno slušali zvuke ‘Lijepe naše’ i ‘Internacionale’. Poslije govora, partizanska je muzika odsvirala himnu ‘Hej Slaveni’ nakon čega je izveden program.”

Mjesec dana poslije, na povijesnom Prvom zasjedanju ZAVNOH-a, “Lijepa naša” spontano je zapjevana na završetku njegova rada. Kao hrvatska narodna himna pjevana je i na kasnijim zasjedanjima ZAVNOH-a.

Pokušaj promijene…

Danas je “Lijepu našu” Ustavna komisija Sabora SR Hrvatske predložila da i službeno bude ozakonjena kao himna. Time se potvrđuje njezina stoljetna tradicija i ugled što ga je imala i ima. Ne vadi se iz spomenara, niti je to zastarjela romantičarska pjesma. Prevladava mišljenje da je ona 1971. jednako slobodarska, miroljubiva i rodoljubna kao što je bila 1891. i 1941. Pa, u čemu su onda primjedbe na prijedlog da “Lijepa naša” postane himnom SR Hrvatske?

Sredinom rujna, u Vrginmostu Socijalistički savez općine organizirao je raspravu o predloženim amandmanima na Ustav SR Hrvatske i tom je prilikom više diskutanata (kako su nas izvijestile dnevne novine) izjavilo da prihvaća tekst amandmana o himni “Lijepa naša”, ali predlaže da se ona dopuni sadržajem iz narodne revolucije, s naglaskom na bratstvu i jedinstvu iskovanome u narodnooslobodilačkoj borbi.

Te su primjedbe mjesec dana poslije (17. X) na Općinskom saboru i formulirane (istina, nešto oštrije). Za himnu uopće tom je prilikom rečeno da bi morala slaviti revoluciju, izgradnju socijalizma i samoupravnoga društva, te bratstvo i jedinstvo kao glavne tekovine narodnooslobodilačke borbe. Štoviše, “Lijepa naša” nazvana je starom romantičarskom pjesmom koja ne odražava našu stvarnost. Za posljednji je stih naglašeno da je suviše uzak, jer spominje samo hrvatski narod.

… i ubacivanja narodne revolucije i socijalizma

Na sjednici Upravnoga odbora Talijanske unije za Istru i Rijeku (23. listopada) među ostalim bilo je riječi i o prijedlogu da “Lijepa naša” uđe u Ustav kao himna SR Hrvatske. Zaključeno je da bi tekst “Lijepe naše” trebao biti usklađen sa sadržajem socijalističke stvarnosti u Hrvatskoj.

Što kazuju te primjedbe? One zapravo odbacuju “Lijepu našu” kao himnu SR Hrvatske, jer u njezinu izvornome obliku, koji je u narodu zadržan desetljećima, ne nalaze odgovarajući sadržaj današnje naše stvarnosti.

Treba reći da je “Lijepa naša” izvorno i netaknuta doživjela ove dane, usprkos svima nasrtajima na nju. Njezina starost ili, bolje rečeno, tradicija, pa čak i njezina romantičnost ne čine je manje suvremenom i manje vrijednom. Njezin je tekst u svakome razdoblju bliske prošlosti narod prihvaćao. Nikakvim dopunama i promjenama tekstu ne bi se budilo veće poštovanje jučerašnjih i današnjih djela, niti bi se socijalizmu i samoupravljanju iskazala veća privrženost.

“Lijepa naša” pjevana je u narodu i prenošena s pokoljenja na pokoljenje ne izgubivši ništa od svoje izvorne snage i ugleda. Iako napisana i uglazbljena prije više od jednoga stoljeća, ona ni jednim svojim dijelom ne umanjuje sadržaj naše sadašnjosti, niti može smetati našoj socijalističkoj opredijeljenosti.  Uostalom, i najviša načela ovog našeg socijalizma u njoj su sadržana – sloboda, težnja miru i bratstvo.

Prva i jedina

Zagovornici izvornosti i netaknutosti “Lijepe naše” ne čine to iz neke formalne pobude, iz puke naklonosti tradiciji, nego iz uvjerenja da je ona, upravo onakva kakva se zna, “neke vrste simfonija cjelokupnog narodnog života” (kako ju je nazvao Antun Barac povezujući je s mjestom i ulogom što ju je imala u prošlom stoljeću).

Ustavna komisija Sabora SR Hrvatske predložila je “Lijepu našu” za himnu u njezinu izvornome a u narodu sve do danas zadržanome obliku. Sada i nije rasprava o tome da li treba nešto u njoj mijenjati, nego o tome da li se prihvaća za himnu SR Hrvatske ili ne. Opće je uvjerenje da ju je narod, u velikoj većini, takvom već prihvatio.

Napomenimo još da su u javnoj raspravi dosta bili isticani i prijedlozi da se u njezin tekst na neki način unese i pomorski karakter hrvatske države. Čulo se to na nekim otocima (Visu, Hvaru), ali i u drugim krajevima uz hrvatsku obalu. U “Hrvatskome tjedniku” objavljen je i konkretan prijedlog za izmjenu teksta himne s obzirom na takve primjedbe. Predloženo je da se stih “kud li šumiš, svijetu reci” prepravi u “sinje more, svijetu reci”.

Ne ulazeći u analizu pitanja koliko je taj prijedlog prihvatljiv, odnosno koliko su zahtjevi za unošenjem elemenata pomorskoga karaktera hrvatske države na mjestu, prevladava uvjerenje da ni takve prepravke u “Lijepoj našoj” nisu uputne.

Autori su Hrvat i Srbin

Tijekom javne rasprave o amandmanima na Ustav SR Hrvatske mogla su se čuti drukčija i tumačenja, odnosno drukčiji pokušaji obrane “Lijepe naše” kao hrvatske narodne himne. U tome je smislu naglašavano, vjerojatno kao nešto olakotno, da su autori “Lijepe naše” Hrvat Antun Mihanović i Srbin Josip Runjanin.

Takvo je tumačenje u najmanju ruku izlišno. Jer, valja se upitati da li bi vrijednost i ugled “Lijepe naše” bio manji da nije tako. “Lijepa naša” i odabire se zato što je ona prva i jedina kroz duga desetljeća himnom hrvatskog naroda, ali jednako tako i Srba i drugih narodnosti koji su Hrvatsku smatrali i smatraju svojom domovinom.

Narod ju je trajno zadržao svojom himnom, uza sve povijesne prekretnice i društvene mijene, jamačno zato što je smatrao da je njezina vrijednost neumanjiva – da je uvijek jednako hrvatska, narodna, bratska, domoljubna, slobodarska i ponosita.

/autor: Darko Stuparić /VUS, 1971./ Yugopapir/

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP