Kako biti dobra baka?
foto: Pixabay

Iscrpljenost

Bake nam se žale da im je naporno čuvati unuke i da im treba odmor

Autor: • 30. 10. 2018. • Kolaž, Mozaik449 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Nakon priloga o baki koja se pita je li sebična zato što ne želi biti dadilja svojoj unuci, dobili smo cijeli niz pisama čitateljica koje su opisale svoja iskustva. Riječ je o čitateljicama koje nisu htjele svoj komentar ostaviti na našoj Facebook stranici pa ćemo ih objaviti anonimno.

Kako reći da mi treba par dana odmora?

Otišla sam u mirovinu 2004. godine. Imam tri oženjena sina i petero unučadi. Svih petero sam čuvala. I danas čuvam četvero njih. Dočekujem iz škole, pripremam ručak, ponekad odvedem liječniku. Ne mogu reci da nije bilo teških trenutaka, jer dvoje malih od šest mjeseci čuvati nije nimalo lako. Uspjela sam uz pomoć muža koji je također u mirovini. Uz čuvanje unuka radimo i u vrtu, na njivi ili voćnjaku, zavisi od vremena i potrebe. Djeca nam također pomažu, kad mogu.

Problem nastane kad poželim otići prijateljici ili s mužem na more. Kako djeci reći da mi treba par dana mira? Nikad nisam doživjela da su rekli nešto ili komentirali, ali ja se osjećam nelagodno i treba mi par dana da skupim hrabrosti za reći snahama da bi njihove majke trebale uskočiti. Svaki put razmišljam da možda nisam trebala uzeti te slobodne dane.



Ne znam je li to normalno, ali i ja sam radila i moju djecu je odgojila moja svekrva. Nikad se nije žalila, nikada nije rekla da joj je teško, nikada tražila vrijeme za sebe. Možda je i to razlog zašto prigovaram sebi za svoje slobodno vrijeme. Moram napomenuti da imam super odnos sa svojom djecom i svojim snahama.

Bilo mi je teško, ali isplatilo se

Živim u velikom gradu. Umirovljena sam ekonomistica. Imala sam karijeru uz brigu o obitelji. E onda sam rekla “dosta”. Penziju sam dočekala s 56 godina i već sam imala unučad. Sama sam se ponudila da ih čuvam i tako sam dvije godine svako jutro ustajala u 6 sati i išla do mojih pilića. Naravno, uz sve to vodila sam brigu i o ostalim ukućanima.

Je li bilo teško? Je. Jesam li uživala? Jesam. Bi li to ponovila? Bih. Najkraće rečeno: svaki dan sam se smijala, mirisala sam na te dječje snove, igrala se i naravno pravila za njih hranu da što zdravije jedu. Njihovi roditelji nisu očekivali od mene da i njima napravim ručak, pospremam po kući. Dogovor je bio – kako ostave, tako će i naći.

Bilo je dana kada mi je bilo teško i kada sam htjela ostati kod kuće pa dalje lagano. Ali što je to u odnosu na bliskost koja se razvila sa mojim unucima?

Naporno mi je

Baka sam troje unučadi. Jedno je školarac. Moje snahe žarko žele da ja svo svoje slobodno vrijeme provodim s unucima. Inače sam i zaposlena. S obzirom da vozim i dolazim prva s posla, one žele da idem u vrtić po dvoje unučadi, a kasnije i u školu po treće. Oslobodile bi one mene dva dana u tjednu, a ostalo da su one slobodne.

Imam i bolesnog muža u mirovini. Kad dođem kući, vjerujte mi, ne znam što i gdje bi prije. Ponekad skuham i ručak za sve, a svaki dan kuham za sebe i muža. Sve mi je to sve više i više naporno, a sinovi vjeruju da bi mi bilo dosadno da ne brinem o unucima. Ja više ne mogu i ne želim. Želim da mi bude dosadno, iako kraj muža nema šanse. Inače sam svoje sinove sama podigla. Muž je bio terenac i nisam imala nikoga. Zašto se danas toliko oslanjaju na bake?

Nagovorila sam kćer da se s unukom preseli k meni

Imam 66 godina, fakultetski sam obrazovana. Živim  u velikom gradu, sama u svojoj kući za koju sam godinama naporno radila,  uz redovan posao i honorarne poslove. Imam puno hobija kojima sam se htjela intenzivno posvetiti kada konačno odem u mirovinu. Svoju djecu sam bila prisiljena voditi u jaslice, a kasnije u vrtić, jer su moji roditelji živjeli u drugom gradu. Svekrva nije htjela pomoći niti malo iako je svakodnevno dolazila kod mene na ručak i stalno zanovijetala. Doživljavala sam ju kao najsebičnijeg bezosjećajnog monstruma, ali radi supruga i mira u kući tolerirala. Zbog čestih oboljevanja djece sam često morala biti na bolovanju, što se je znatno odrazilo na profesionalnom planu.

Nisam niti trenutka dvojila kad me je kćer zamolila da preuzmem brigu o unuku kad joj je istekao porodiljni dopust. Prvih par mjeseci sam se dizala u 4 kako bih na vrijeme stigla na drugi dio grada. Ta putovanja su me užasno dodatno iscrpljivala. Možda je malo sebično od mene, ali nagovorila sam kćer da sa malenim preko tjedna živi  kod mene jer zet radi u drugom gradu i dolazi samo vikendom. Sada mi je puno lakše, ali ipak jedva čekam vikend da napunim baterije za slijedeći tjedan.

Mislim da su prve tri godine odrastanja u toplini doma uz maksimalnu posvećenost njezi, prehrani i odgoju i suviše važni da bih sada razmišljala o svojim hobijima i komoditetu. Za razliku od moje djece koja su svako malo imale anginu, pa čak i virusnu upalu pluća, uz ostale bolesti koje bi pokupile u jaslicama, moj unuk do sada (uskoro će 2 godine) nije imao nikakvih zdravstvenih problema, lijepo napreduje i to mi je najveća nagrada.

Ključne riječi Sve o temi: , ,


Imate komentar?

Dobronamjerni, argumentirani i pristojni komentari nas vesele. Ostale brišemo. To je naš doprinos higijeni javnog prostora i kulturi komuniciranja.

Povezane teme

Comments are closed.