Prati nas

Mozaik

Iscrpljenost

Bake nam se žale da im je naporno čuvati unuke i da im treba odmor

Kako djeci reći da mi treba par dana? Nikad nisam doživjela da su rekli nešto ili komentirali, ali ja se osjećam nelagodno i treba mi par dana da skupim hrabrosti za reći snahama da bi njihove majke trebale uskočiti.

Objavljeno

|

Kako biti dobra baka?
foto: Pixabay

Nakon priloga o baki koja se pita je li sebična zato što ne želi biti dadilja svojoj unuci, dobili smo cijeli niz pisama čitateljica koje su opisale svoja iskustva. Riječ je o čitateljicama koje nisu htjele svoj komentar ostaviti na našoj Facebook stranici pa ćemo ih objaviti anonimno.

Kako reći da mi treba par dana odmora?

Otišla sam u mirovinu 2004. godine. Imam tri oženjena sina i petero unučadi. Svih petero sam čuvala. I danas čuvam četvero njih. Dočekujem iz škole, pripremam ručak, ponekad odvedem liječniku. Ne mogu reci da nije bilo teških trenutaka, jer dvoje malih od šest mjeseci čuvati nije nimalo lako. Uspjela sam uz pomoć muža koji je također u mirovini. Uz čuvanje unuka radimo i u vrtu, na njivi ili voćnjaku, zavisi od vremena i potrebe. Djeca nam također pomažu, kad mogu.

Problem nastane kad poželim otići prijateljici ili s mužem na more. Kako djeci reći da mi treba par dana mira? Nikad nisam doživjela da su rekli nešto ili komentirali, ali ja se osjećam nelagodno i treba mi par dana da skupim hrabrosti za reći snahama da bi njihove majke trebale uskočiti. Svaki put razmišljam da možda nisam trebala uzeti te slobodne dane.

Ne znam je li to normalno, ali i ja sam radila i moju djecu je odgojila moja svekrva. Nikad se nije žalila, nikada nije rekla da joj je teško, nikada tražila vrijeme za sebe. Možda je i to razlog zašto prigovaram sebi za svoje slobodno vrijeme. Moram napomenuti da imam super odnos sa svojom djecom i svojim snahama.

Bilo mi je teško, ali isplatilo se

Živim u velikom gradu. Umirovljena sam ekonomistica. Imala sam karijeru uz brigu o obitelji. E onda sam rekla “dosta”. Penziju sam dočekala s 56 godina i već sam imala unučad. Sama sam se ponudila da ih čuvam i tako sam dvije godine svako jutro ustajala u 6 sati i išla do mojih pilića. Naravno, uz sve to vodila sam brigu i o ostalim ukućanima.

Je li bilo teško? Je. Jesam li uživala? Jesam. Bi li to ponovila? Bih. Najkraće rečeno: svaki dan sam se smijala, mirisala sam na te dječje snove, igrala se i naravno pravila za njih hranu da što zdravije jedu. Njihovi roditelji nisu očekivali od mene da i njima napravim ručak, pospremam po kući. Dogovor je bio – kako ostave, tako će i naći.

Bilo je dana kada mi je bilo teško i kada sam htjela ostati kod kuće pa dalje lagano. Ali što je to u odnosu na bliskost koja se razvila sa mojim unucima?

Naporno mi je

Baka sam troje unučadi. Jedno je školarac. Moje snahe žarko žele da ja svo svoje slobodno vrijeme provodim s unucima. Inače sam i zaposlena. S obzirom da vozim i dolazim prva s posla, one žele da idem u vrtić po dvoje unučadi, a kasnije i u školu po treće. Oslobodile bi one mene dva dana u tjednu, a ostalo da su one slobodne.

Imam i bolesnog muža u mirovini. Kad dođem kući, vjerujte mi, ne znam što i gdje bi prije. Ponekad skuham i ručak za sve, a svaki dan kuham za sebe i muža. Sve mi je to sve više i više naporno, a sinovi vjeruju da bi mi bilo dosadno da ne brinem o unucima. Ja više ne mogu i ne želim. Želim da mi bude dosadno, iako kraj muža nema šanse. Inače sam svoje sinove sama podigla. Muž je bio terenac i nisam imala nikoga. Zašto se danas toliko oslanjaju na bake?

Nagovorila sam kćer da se s unukom preseli k meni

Imam 66 godina, fakultetski sam obrazovana. Živim  u velikom gradu, sama u svojoj kući za koju sam godinama naporno radila,  uz redovan posao i honorarne poslove. Imam puno hobija kojima sam se htjela intenzivno posvetiti kada konačno odem u mirovinu. Svoju djecu sam bila prisiljena voditi u jaslice, a kasnije u vrtić, jer su moji roditelji živjeli u drugom gradu. Svekrva nije htjela pomoći niti malo iako je svakodnevno dolazila kod mene na ručak i stalno zanovijetala. Doživljavala sam ju kao najsebičnijeg bezosjećajnog monstruma, ali radi supruga i mira u kući tolerirala. Zbog čestih oboljevanja djece sam često morala biti na bolovanju, što se je znatno odrazilo na profesionalnom planu.

Nisam niti trenutka dvojila kad me je kćer zamolila da preuzmem brigu o unuku kad joj je istekao porodiljni dopust. Prvih par mjeseci sam se dizala u 4 kako bih na vrijeme stigla na drugi dio grada. Ta putovanja su me užasno dodatno iscrpljivala. Možda je malo sebično od mene, ali nagovorila sam kćer da sa malenim preko tjedna živi  kod mene jer zet radi u drugom gradu i dolazi samo vikendom. Sada mi je puno lakše, ali ipak jedva čekam vikend da napunim baterije za slijedeći tjedan.

Mislim da su prve tri godine odrastanja u toplini doma uz maksimalnu posvećenost njezi, prehrani i odgoju i suviše važni da bih sada razmišljala o svojim hobijima i komoditetu. Za razliku od moje djece koja su svako malo imale anginu, pa čak i virusnu upalu pluća, uz ostale bolesti koje bi pokupile u jaslicama, moj unuk do sada (uskoro će 2 godine) nije imao nikakvih zdravstvenih problema, lijepo napreduje i to mi je najveća nagrada.

.

Aktivno starenje

‘Sad napokon imam vremena pa učim strani jezik!’

Mnogi umirovljenici nakon prestanka radnog odnosa napokon imaju vremena posvetiti se svojim interesima, pa mnogi odlučuju naučiti neki strani jezik. U ponudi je mnogo tečajeva za umirovljenike, a dobra je vijest što se jezik može naučiti i u zrelijoj životnoj dobi.

Objavljeno

|

“Što sam učila u školi? Joj, pa ja sam vam učila ruski. Bilo je to prije ohoho godina. Takvo je vrijeme bilo – ili ruski ili ništa. Ne moram ni reći da mi od tog ruskog na kraju nije ništa ostalo. A i ne putujem u Rusiju, ne treba mi baš ruski jezik. Ali engleski – to je posve druga stvar”, priča nam Olga Mišak, umirovljenica iz Zagreba.

“Odlučila sam se na engleski jer u današnje vrijeme svi znaju engleski. To je postao nekakva lingua franca, zajednički jezik na kojem se svi sporazumijevaju. Osim toga, ako hoćeš pročitati nekakav članak izvana, vidjeti što se događa po svijetu, moraš znati engleski. To je postalo posve normalno. A mi koji nismo engleski učili u školi i koji nismo odrasli uz kompjutore, nama engleski nije tako prirodan i normalan kao mlađima. Ja sam zato došla na tečaj”, govori dalje gospođa Olga.


“U današnje vrijeme svi znaju engleski. Moji unuci su znali engleski i prije nego su krenuli u školu. Tu su filmovi, igrice, glazba… Engleski im je ušao u uho i prije nego su ga počeli učiti u školi. Ali s nama starijima je drugačije. Mi engleski nismo ‘uhvatili’ u mladosti i danas je puno teže naučiti ga. Ja sam zato odlučila upisati tečaj. U mirovini sam, imam vremena i sad je vrijeme da nešto napravim za sebe – a to je učenje jezika”, objašnjava naša sugovornica.

Tečaj je, kaže, platila na rate. “Upisala sam početni tečaj da mi objasne sve lijepo ispočetka. Imam nastavu dva puta tjedno, utorkom i četvrtkom. Učiteljica nam je jako simpatična mlada djevojka. To koliko ona ima strpljenja s nama je nevjerojatno. Znate, mi stariji ne kopčamo baš tako brzo kao djeca i za neka nam stvari treba puno više vremena. Ali naša Ivana je jako strpljiva. Svaka joj čast”, kaže nam na kraju gospođa Olga pripremajući se za još jedan sat.

Učenje i druženje

Razna pučka otvorena učilišta, centri za kulturu i obrazovanje pa i privatne škole stranih jezika nude tečajeve jezika za umirovljenike. Oni nisu toliko popularni kao tečajevi jezika za mlade, no zainteresiranih se ipak nađe. Nekoliko pitanja postavili smo profesorici Ani Horvatović iz centra za jezike Poliglossa.

Razlikuje li se učenje jezika u starijoj dobi od učenja u mlađoj, kako je koncipiran tečaj i koje su specifičnosti učenja jezika kasnije u životu?

Imamo dosta učenika starije životne dobi koji dolaze iz privatnih razloga u smislu da sada napokon imaju vremena učiti jezike i žele savladati neki jezik za koji prije nisu imali vremena. Možda imaju neku rodbinu vani ili im djeca žive vani pa im treba jezik ili naprosto sada više putuju pa se žele moći sporazumjeti. Znači, treba im svakodnevna komunikacija, snalaženje u restoranima, u zračnoj luci i slično.

Je li nastava jezika za starije po nečemu specifična i razlikuje li se od nastave za mlađe osobe?

Prije svega, tečajevi za umirovljenike uglavnom su u prijepodnevnim satima kad umirovljenici imaju vremena jer ne rade i ne idu na posao. U to vrijeme i brže stignu do naše škole jer u prometu nije takva gužva kao kad bi na tečaj morali dolaziti poslijepodne kad su nam termini tečajeva za poslovne ljude ili učenike.

Što se same nastave tiče, i teme i način i ritam prezentiranja prilagođeni su starijim osobama i njihovim potrebama i dok poslovni ljudi više trebaju pisanu komunikaciju, umirovljenici uglavnom više trebaju usmenu komunikaciju pa je naglasak na konverzaciji, ponavljanju, igranju uloga i slično.

Posebno je i to što su na tečajevima jezika za umirovljenike naši polaznici okruženi osobama slične dobi i sličnih interesa, pa nema treme koja bi se možda pojavila da idu na tečaj s mlađima. Atmosfera na satovima je zato sjajna, opuštena, stvaraju se i prijateljstva koja često potraju i nakon što tečaj završi. Ljudi često poslije sata idu na kavu i druže se tako da je to jedna vrlo vrijedna posebnost tečaja za umirovljenike. Dakle, nije samo učenje jezika već i druženje.

Može li osoba u zrelim godinama doista savladati neki jezik i progovoriti ga kao da ga je počela učiti u mlađim godinama?

Starije osobe definitivno mogu naučiti jezik. Oni koji zaista dođu motivirani, čak i ako nemaju neko posebno predznanje, čak i ako nisu engleski ili koji drugi jezik nikada nisu učili, mogu ga savladati do razine koja im je potrebna. Godine tu nisu nikakva prepreka. Ako doista to žele, svi mogu naučiti strani jezik bez obzira na godine.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP