Prati nas

Nema predaje

šećerna bolest

‘Dijabetes mi je bio šok, no naučio me da više pazim na sebe’

Dijabetes je jedna od najčešćih bolesti današnjice, a oboljelih ima toliko da se može govoriti o pravoj epidemiji. Iako postavljena dijagnoza za mnoge znači šok, većina ubrzo uvidi da se s dijabetesom može živjeti, ponekad čak i kvalitetnije nego prije.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Pixabay

“Šećernu bolest dobila sam prije 12 godina. Moj prvi simptom bila je ta strašna žeđ. Usta su mi stalno bila suha koliko god vode da popijem. Jednom sam na ‘eks’ popila skoro litru vode i opet sam bila žedna. Nakon toga uslijedio je gubitak kila. U početku mi je zbog toga bilo drago, no onda sam shvatila da nešto nije u redu jer su kile išle dolje, a da nisam ništa posebno radila. Smršavila sam više od deset kila i baš se primijetilo. Izgubila sam apetit i općenito sam se počela osjećati loše. Osjetila sam neku neugodnu toplinu i težinu u tijelu. Otišla sam doktoru i doznala što je”, ovim riječima svoj susret s dijabetesom opisuje gospođa Dragica iz Daruvara.

Kaže da o toj bolesti nije puno znala prije nego joj se i samoj dogodilo da oboli. “Znala sam da šećer znaju dobiti stariji ljudi, oni koji ne paze baš jako na hranu. No ja sam imala oko 40 godina i bilo mi je čudno kad sam doznala da i ja imam šećer. Onda sam doznala da postoje i dva tipa te bolesti. Ja imam tip 1. Znači to nije onaj ‘starački’ dijabetes, da ga tako nazovem.”


Koliko dijagnosticiran dijabetes mijenja život?

Iako od dijabetesa tipa 1 češće obolijevaju mlađe osobe, gospođa Dragica oboljela je tek nakon četrdesete godine. To je, kako sama priznaje, bio priličan šok. “Ja sam cijeli život bila zdrava. Nisam imala nikakve poteškoće i rijetko sam odlazila liječniku. Tako da sam se jako iznenadila kad mi je doktor rekao da imam šećer i to još onaj tip 1. Par dana nisam uopće mogla doći k sebi. Mislila sam da neću moći nastaviti s normalnim životom, bojala sam se što me sve čeka2, kaže Dragica.

“Sjećam se da sam u početku bila jako ljuta na sebe jer sam mislila da sam sama kriva za svoju bolest i da sam si ju sama priskrbila jer nisam pazila na prehranu. Mislim, nisam ja jela jako nezdravo, ali znate kako je kod nas u Slavoniji – špek, čvarci i meso su glavni. No onda mi je doktor pojasnio da je dijabetes, barem ovaj moj tip, kombinacija raznih faktora među kojima veliku ulogu igra genetika – na koju nemamo utjecaj. To me malo smirilo jer sam do tada krivila sebe”, opisuje nam svoj slučaj.

“Kad mi je postavljena dijagnoza, doktor mi je rekao da ću morati svaki dan uzimali inzulin i ta mi je pomisao bila strašna. Nisam mogla ni zamisliti da ću si svaki dan morati davati injekciju. U početku sam išla u dom zdravlja na obuku, no kasnije sam počela sama. Ne radi se o pravoj injekciji već o toj nekakvoj ‘olovci’ koja te malo pikne. Zapravo mi sad to sve skupa ne izgleda tako strašno. Na sve se čovjek navikne. Ali u početku mi je bio šok.”

No osim uzimanja inzulina, Dragica je morala i poprilično promijeniti svoj način života. Prije svega prehranu. “Da, prehrana se dosta zakomplicirala. Morala sam početi jako paziti na prehranu i više nisam mogla utrpati bilo što u sebe kad bih bila gladna. Mislila sam da se na to neću nikada naviknuti, no malo – pomalo to mi je prešlo u naviku. Zapravo, sad mi se nekako čini da je to bila sreća u nesreći jer me bolest prisilila da počnem drugačije razmišljati o hrani“, kaže Dragica.

„Mnogi misle da šećeraši ne smiju jesti šećer. To nije točno. Veći su problem ugljikohidrati pa sam drastično smanjila unos kruha, tjestenine, riže i takvih stvari. Dijabetičar zapravo smije jesti sve ali u normalnim granicama i na neke stvari treba posebno paziti. Problem su i masti koje treba čim više smanjiti, ali opet ne toliko da ih se u potpunosti izbaci jer i one su potrebne organizmu”, opisuje nam Dragica svoj jelovnik.

“Kad sam nakon dijagnoze tek počela učiti pravilno jesti, bila sam pomalo žalosna. Mislila sam da je to doista velika žrtva odreći se svih onih finih stvari na koje sam navikla. No onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Zbog promjene prehrane počela sam se osjećati bolje, imala sam više energije, težina mi se ustabilila i zapravo mi je općenito bilo bolje nego prije bolesti dok sam još jela po starom. Nakon nekog vremena kad sam se navikla na sve to, otkrila sam i neke nove kombinacije, a čak mi se pomalo promijenio i okus pa više ne čeznem za nekim stvarima bez kojih prije nisam mogla. Zbog svega toga danas drugačije jede i moja obitelj jer sam i njih djelomično navikla na svoju prehranu. Pa ne pada mi napamet kuhati 2-3 puta dnevno! Oni su se u početku malo bunili, ali sad im je drago. I muž i sin su smršavili par kila, a kćerka je i prije pazila što jede pa je bila jako zadovoljna ovom mojom primjenom”, otkriva nam Dragica.

Što kad nastupi hipoglikemijski šok?

Kad oboljelima od dijabetesa naglo padne razina šećera u krvi, može se javiti hipoglikemijski šok. To stanje može biti dosta opasno ako se osoba zatekne sama u kući. Gospođi Dragici to se dogodilo samo jednom.

“Imali smo nekakve majstore i nisam jela na vrijeme već sam mislila da ću kasnije. Onda sam imala nekog posla pa sam zaboravila i odjednom mi se počelo mantati, počela sam govoriti nepovezano i na kraju pala u nesvijest. Ja se svega toga ne sjećam, ali mi je poslije muž ispričao. Sreća da je on bio kod kuće. Odmah je znao što treba napraviti i stavio mi malo meda pod jezik. To smo naučili kod moje doktorice u domu zdravlja. Već nakon par minuta mi je bilo bolje, ali to je bila važna lekcija. Nikad si to više nisam dopustila.”

Vježba i samo vježba

Svi oboljeli od dijabetesa potvrdit će da je za uspješno nošenje s ovom bolesti jako važna tjelovježba. Kaže to i gospođa Dragica. “Kod nas se na tjelovježbu uvijek gledalo malo ispod oka. Ja ali i ljudi oko mene uvijek smo mislili da je dosta to što radimo u vrtu i po kući, ali nije to baš tako. U kući imaš perilicu za ovo i ono i zapravo ne radiš fizički. Onda vani na polju koristiš traktor i neku drugu mehanizaciju pa opet sjediš i ne krećeš se. Krećemo se možda više nego ljudi u gradu koji rade u uredu, ali zapravo to nije dosta.“

Dragica je na preporuku liječnika potražila još neku dodatnu aktivnost. “Doktor mi je rekao da se često događa da ljudi koji se intenzivno bave nekim sportom često mogu smanjiti količinu inzulina. To mi je bilo primarno – smanjiti inzulin. I tako sam sa šogoricom razmišljala što bi mogla (ona je htjela malo smršaviti), pa smo naišle na nordijsko hodanje. To je ono hodanje sa štapovima. Nije mi zapravo bilo jasno čemu ti štapovi, ali kad sam probala shvatila sam da je to za zglobove doista lakše. Sin mi je preko interneta naručio štapove i tako sam krenula. U početku je to bilo kilometar-dva, no danas znam prijeći i po deset kilometara u komadu. Najčešće idem sa šogoricom, no pridruži nam se još ljudi. Ne baš često, doduše. Najčešće ipak idem sama. Ali i to je u redu. I stvarno sad moram uzimati manje inzulina nego prije. A osjećam se bolje.”

I za kraj nas je zanimalo što bi gospođa Dragica poručila ljudima koji će tek doznati da pate od dijabetesa? “Kao prvo, idite doktoru i kontrolirajte šećer. Svaka bolest, pa tako i ova, lakše se liječe i kontroliraju ako se otkriju ranije. I ako vam postave dijagnozu, nemojte očajavati. To je neizlječiva bolest ali uz koju se može jako kvalitetno živjeti. Možda čak i kvalitetnije nego prije. Ja to svoje više i ne smatram bolešću nego nekim događajem koji me prisilio da počnem više brinuti o sebi”, kaže Dragica.

O kakvoj je zapravo bolesti riječ?

Dijabetes ili šećerna bolest je stanje kad gušterača ne može izlučiti inzulin ili kada stanice ne reagiraju na djelovanje inzulina. To se stanje naziva i diabetes mellitus tj. šećerna bolest. Mellitus, prevedeno s latinskog jezika znači slatko kao med.

U zdravom organizmu, gušterača proizvodi hormon inzulin koji omogućuje ulazak glukoze u stanice. Nakon jela, gušterača proizvodi inzulin koji djeluje poput ključa koji otvara vrata šećeru da uđe u stanice. Time se razina glukoze u krvi smanjuje. Opadanjem razine glukoze u krvi, gušterača luči manje inzulina.

Kod poremećaja koji je karakterističan za dijabetes, glukoza, umjesto da bude prenesena u stanice, ostaje u krvotoku i izaziva dijabetes.

Normalna razina glukoze u krvi iznosi 3,8 do 6,0 mmol/L glukoze što je otprilike jedna čajna žlica šećera u četiri litre vode. Ako je razina glukoze u krvi konstantno 6,9 ili više milimola po litri, trebalo bi posjetiti liječnika.

Postoji dijabetes tipa 1 i tipa 2 – u čemu je razlika?

Dijabetes tipa 1 razvija se kad gušterača uopće ne proizvodi inzulin ili ga proizvodi jako malo tako da se inzulin mora biti unijeti injekcijom. Među oboljelima od šećerne bolesti, otprilike deset posto ima dijabetes tipa 1.

Iako se neke naznake ove bolesti mogu prepoznati i ranije, kad bolest nastupi svom silinom simptomu su prilično dramatični. Među najčešćim simptomima su učestalo mokrenje i velika žeđ, opći umor, malaksalost i nedostatak energije, zatim infekcije koje nikako ne prolaze, stalno osjećaj gladi, gubitak na težini i problemi s vidom.

Dijabetes tipa 2 se javlja kad gušterača ne može stvarati količinu inzulina da zadovolji potrebe organizma ili se inzulin ne iskorištava dovoljno učinkovito. Ovo je blaži tip dijabetesa i može se kontrolirati pravilnom prehranom, redovnom tjelovježbom i lijekovima.

Osim ova dva tipa, postoji i nešto što se zove gestacijski dijabetes koji se javlja u trudnoći. Prema najnovijim informacijama, otprilike 18 posto trudnica pati od ovog poremećaja. Ovakav oblik dijabetesa vrlo se uspješno liječi promjenom životnih, pogotovo prehrambenih, navika, a samo u težim slučajevima potrebno je liječenje inzulinom.

.

Mozaik

Vrtovi na balkonu nisu samo razbibriga, tako se mogu uzgojiti pristojne količine hrane

Da biste se okušali u vrtlarstvu, nije vam potrebno mnogo zemlje. Pronašli smo ljude koji sasvim ozbiljne količine hrane uzgajaju na vlastitom balkonu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Mali vrt u kojem se može uzgojiti dovoljno hrane da bi se to moglo osjetiti na kućnom budžetu i dovoljno znanja da se to učini, san su mnogih. Hrvatska je neslavni rekorder po udjelu izdataka za hranu u kućnom budžetu, pa tako svaki mjesec u prosjeku na hranu ode 28 posto onoga što zaradimo. To je, doduše, za pet postotnih poena manje nego prije desetak godina kad smo na hranu trošili 33 posto budžeta, ali je dalje puno. Ne treba ni naglašavati da u Hrvatskoj na hranu potrošimo značajno više od prosjeka Europske unije gdje se na hranu troši, ovisno o državi, između tri i deset posto kućnog budžeta.

Razlog ovakvog stanja u Hrvatskoj su niske plaće i mirovine s jedne, a cijene hrane iste ili čak i više nego u ostalim zemljama Europske unije, s druge strane.


No nije samo to. Sve više smo svjesni važnosti zdrave prehrane pa želimo namirnice za koje smo sigurni da su posve prirodne i netretirane ikakvim štetnim stvarima. Osim toga, u današnjem užurbanom i stresnom životu komadić zemlje na kojem bi se moglo raditi i kasnije uživati u plodovima svojih ruku, za mnoge su način opuštanja i mogli bismo reći oblik meditacije uz rad.

Kako nemaju svi luksuz komada zemlje, niti mogu doći do parcele urbanog vrta – koje svojim građanima omogućuju neki gradovi – mnogi se u želji da se nekako ipak okušaju u vrtlarstvu, okreću balkonima, terasama, pa čak i zelenim površinama oko stambenih zgrada. No je li takvo vrtlarenje samo odmor za živce i zgodan hobi, ili se na balkonu može uzgojiti dovoljno hrane za ukusne obroke koji k tome mogu utjecati na kućni budžet? Kolika je uopće najmanja površina na kojoj je moguće uzgojiti neku primjetnu količinu hrane?

Pronašli smo ljude koji kažu da puno površine, uz malo kreativnosti, volje i pametnu organizaciju, i ne treba. Vrtlari entuzijasti okupljeni oko Facebook grupe “Moj mali vrt” podijelili su s nama svoja iskustva.

Slavica Bartolović: “Mi smo jedne godine posadili mahune u tegle po stepenicama i imali dovoljno za sebe, za zamrzivač i za dijeliti. Peršin i celer također radi lista imam u teglama. Vrt mi je mali, ali i u njemu svašta ima. Neke stvari kupujemo, no čovjeka uvijek veseli ubrati svoje, ma koliko god to bilo.”

Irina-Helga Breskvar: “Imam mali balkon širine 98 cm, ali dugačak skoro devet metara. Sadim okruglu mrkvu, celer i peršin za list, jagode, češnjak, blitvu, balkonski paradajz, bosiljak, timijan… Svašta.”

Martina Mačković: “Imam vrt na lođi i terasi. Uistinu se osjeti na kućnom budžetu. Salatu nisam morala kupiti od studenog 2019. do kraja lipnja ove godine, a jedemo je skoro svaki dan. Sadila sam salatu i sijala rikolu u različitim fazama i šišala je kod branja pa bi ona iznova potjerala. Imala sam i dosta blitve koja nanovo raste kad se pošiša, doduše ne tako brzo kao salata. Sadim i mladi luk, češnjak, hrpu celera, provansalskog kelja, a o isplativosti začinskog bilja da ne govorim: ružmarin, bosiljak, kadulja, majčina duđica, vlasac, peršin, celer, kopar. Imala sam i manje količine mladog krumpira, oko 1,8 kg te rajčice.”

Biserka Rak: “Imam nekih 40 kvadrata vrta i uvijek ima nešto u njemu, ovisno koje je godišnje doba. Vrt je na suncu, dosta zaklonjen od vjetra i jako rano počnem s berbom povrća. Prve rajčice, paprike i tikvice berem već u kasno proljeće, a ako računate koliko je kilogram svega, osjeti se ušteda. Uvijek imam svega pomalo koliko nama treba, a višak ili kuham ili spremam u zamrzivač.”

Julijana Cifrek Brna: “Ja imam vrt od cca 100 m2. Nije puno, ali uz redovito sijanje i održavanje, ima svega pomalo. Povrće kupujem samo kad mi nešto ne uspije, recimo ove godine paprika. Rad u vrtu opušta, smiruje i jedno mi je od najdrazih mjesta.”

Lili Mendeš: “Imam vrt od oko 180 kvadrata. To je baš za ostavljanje briga i problema, uživanje u plodovima i njihovoj ljepoti… Nadmudrujem se sa štetnicima, no zato imam ekološki uzgoj povrća i voća. I dakako da to pomaže kućnom budžetu.”

Za četveročlanu obitelj – 50 kvadrata

Koja površina je dovoljna da bi se uspjelo uzgojiti dovoljno povrća, voća ili začinskog bilja da bismo to doista primijetili i na novčaniku, pitali smo Andreju Čoh, urbanu vrtlaricu koja je svoja iskustva u vrtlarenju na skučenim prostorima dijelila i u TV emisiji “Gradionica vrtova” koja se emitirala na HVT-u.

“Da biste uspjeli uzgojiti dovoljno hrane za sebe, a govorimo o četveročlanoj obitelji, onda vam je potrebno oko 50 kvadratnih metara prostora. Naravno, nećete tako moći uzgojiti svu hranu koja vam je potrebna, ali pametnom sadnjom, te godine neke namirnice nećete morati kupovati”, kaže nam Andreja.

“Pametna sadnja znači da će biti iskorišten doslovno svaki centimetar od tih pedesetak kvadrata, pa ako zasadite mahune ili tikvice i pažljivo brinete o njima, to povrće nećete morati kupovati jer ih se može uzgojiti doista puno tako da ćete možda nešto i podijeliti.”

S čim početi?

“Uvijek je najbolje početi sa začinima jer vam za njih doista ne treba puno prostora i možete ih uzgajati u tegli na prozoru. Znači, ružmarin, lovor, timijan… To su sve trajnice što znači da će rasti čitavu godinu”, kaže Čoh pa dodaje: “Ako se odlučite za bosiljak, u jednoj ga se tegli može uzgojiti doista puno. Ja ga nakon branja usitnjavam i stavljam u maslinovo ulje koje potom zaledim u kutijama za led, pa kad mi je potrebno, dodam u neko jelo bosiljak. I što je najvažnije, uvijek znam da je posve prirodno i neprskano.”

“Osim začina, ono što bih svakako preporučila za početak su razne salate koje se mogu uzgajti u teglama na balkonu. Imate li dovoljno prostora, u balkonskom vrtu veličine jedne palete, možete uzgojiti dovoljno salate da je uvijek imate dovoljno. Ako te gredice natkrijete plastikom, produžit ćete im sezonu pa ćete i salate imati dulje. Osim zelene salate, tako možete uzgajati i matovilac, špinat i slično.”

A kad nakon začinskih biljaka steknete “zeleni palac”, možete se okušati u nečem zahtjevnijem. “Imam prijateljicu koja na balkonu ima maslinu koja svake godine daje ploda otprilike jednu za šaku. Naravno, da to nije neka količina, ali samo da vidite da se na balkonima mogu uzgajati i zahtjevnije stvari. Mogu se u teglama imati male voćke, citrusi na primjer, mandarine ili limuni. Oni preko zime mogu biti u stanovima, na zatvorenom, gdje cvjetaju čitave godine i prostoriji daju prekrasan svjež miris. Za tako uzgojen limun ste posve sigurni da nije ničime tretiran pa možete iskoristiti sve: i sam limun i njegovu koricu. Naime, neprskane limune je ponekad teško naći”, kaže nam Andreja.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP