Prati nas

Nema predaje

šećerna bolest

‘Dijabetes mi je bio šok, no naučio me da više pazim na sebe’

Dijabetes je jedna od najčešćih bolesti današnjice, a oboljelih ima toliko da se može govoriti o pravoj epidemiji. Iako postavljena dijagnoza za mnoge znači šok, većina ubrzo uvidi da se s dijabetesom može živjeti, ponekad čak i kvalitetnije nego prije.

Objavljeno

|

foto: Pixabay

“Šećernu bolest dobila sam prije 12 godina. Moj prvi simptom bila je ta strašna žeđ. Usta su mi stalno bila suha koliko god vode da popijem. Jednom sam na ‘eks’ popila skoro litru vode i opet sam bila žedna. Nakon toga uslijedio je gubitak kila. U početku mi je zbog toga bilo drago, no onda sam shvatila da nešto nije u redu jer su kile išle dolje, a da nisam ništa posebno radila. Smršavila sam više od deset kila i baš se primijetilo. Izgubila sam apetit i općenito sam se počela osjećati loše. Osjetila sam neku neugodnu toplinu i težinu u tijelu. Otišla sam doktoru i doznala što je”, ovim riječima svoj susret s dijabetesom opisuje gospođa Dragica iz Daruvara.

Kaže da o toj bolesti nije puno znala prije nego joj se i samoj dogodilo da oboli. “Znala sam da šećer znaju dobiti stariji ljudi, oni koji ne paze baš jako na hranu. No ja sam imala oko 40 godina i bilo mi je čudno kad sam doznala da i ja imam šećer. Onda sam doznala da postoje i dva tipa te bolesti. Ja imam tip 1. Znači to nije onaj ‘starački’ dijabetes, da ga tako nazovem.”


Koliko dijagnosticiran dijabetes mijenja život?

Iako od dijabetesa tipa 1 češće obolijevaju mlađe osobe, gospođa Dragica oboljela je tek nakon četrdesete godine. To je, kako sama priznaje, bio priličan šok. “Ja sam cijeli život bila zdrava. Nisam imala nikakve poteškoće i rijetko sam odlazila liječniku. Tako da sam se jako iznenadila kad mi je doktor rekao da imam šećer i to još onaj tip 1. Par dana nisam uopće mogla doći k sebi. Mislila sam da neću moći nastaviti s normalnim životom, bojala sam se što me sve čeka2, kaže Dragica.

“Sjećam se da sam u početku bila jako ljuta na sebe jer sam mislila da sam sama kriva za svoju bolest i da sam si ju sama priskrbila jer nisam pazila na prehranu. Mislim, nisam ja jela jako nezdravo, ali znate kako je kod nas u Slavoniji – špek, čvarci i meso su glavni. No onda mi je doktor pojasnio da je dijabetes, barem ovaj moj tip, kombinacija raznih faktora među kojima veliku ulogu igra genetika – na koju nemamo utjecaj. To me malo smirilo jer sam do tada krivila sebe”, opisuje nam svoj slučaj.

“Kad mi je postavljena dijagnoza, doktor mi je rekao da ću morati svaki dan uzimali inzulin i ta mi je pomisao bila strašna. Nisam mogla ni zamisliti da ću si svaki dan morati davati injekciju. U početku sam išla u dom zdravlja na obuku, no kasnije sam počela sama. Ne radi se o pravoj injekciji već o toj nekakvoj ‘olovci’ koja te malo pikne. Zapravo mi sad to sve skupa ne izgleda tako strašno. Na sve se čovjek navikne. Ali u početku mi je bio šok.”

No osim uzimanja inzulina, Dragica je morala i poprilično promijeniti svoj način života. Prije svega prehranu. “Da, prehrana se dosta zakomplicirala. Morala sam početi jako paziti na prehranu i više nisam mogla utrpati bilo što u sebe kad bih bila gladna. Mislila sam da se na to neću nikada naviknuti, no malo – pomalo to mi je prešlo u naviku. Zapravo, sad mi se nekako čini da je to bila sreća u nesreći jer me bolest prisilila da počnem drugačije razmišljati o hrani“, kaže Dragica.

„Mnogi misle da šećeraši ne smiju jesti šećer. To nije točno. Veći su problem ugljikohidrati pa sam drastično smanjila unos kruha, tjestenine, riže i takvih stvari. Dijabetičar zapravo smije jesti sve ali u normalnim granicama i na neke stvari treba posebno paziti. Problem su i masti koje treba čim više smanjiti, ali opet ne toliko da ih se u potpunosti izbaci jer i one su potrebne organizmu”, opisuje nam Dragica svoj jelovnik.

“Kad sam nakon dijagnoze tek počela učiti pravilno jesti, bila sam pomalo žalosna. Mislila sam da je to doista velika žrtva odreći se svih onih finih stvari na koje sam navikla. No onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Zbog promjene prehrane počela sam se osjećati bolje, imala sam više energije, težina mi se ustabilila i zapravo mi je općenito bilo bolje nego prije bolesti dok sam još jela po starom. Nakon nekog vremena kad sam se navikla na sve to, otkrila sam i neke nove kombinacije, a čak mi se pomalo promijenio i okus pa više ne čeznem za nekim stvarima bez kojih prije nisam mogla. Zbog svega toga danas drugačije jede i moja obitelj jer sam i njih djelomično navikla na svoju prehranu. Pa ne pada mi napamet kuhati 2-3 puta dnevno! Oni su se u početku malo bunili, ali sad im je drago. I muž i sin su smršavili par kila, a kćerka je i prije pazila što jede pa je bila jako zadovoljna ovom mojom primjenom”, otkriva nam Dragica.

Što kad nastupi hipoglikemijski šok?

Kad oboljelima od dijabetesa naglo padne razina šećera u krvi, može se javiti hipoglikemijski šok. To stanje može biti dosta opasno ako se osoba zatekne sama u kući. Gospođi Dragici to se dogodilo samo jednom.

“Imali smo nekakve majstore i nisam jela na vrijeme već sam mislila da ću kasnije. Onda sam imala nekog posla pa sam zaboravila i odjednom mi se počelo mantati, počela sam govoriti nepovezano i na kraju pala u nesvijest. Ja se svega toga ne sjećam, ali mi je poslije muž ispričao. Sreća da je on bio kod kuće. Odmah je znao što treba napraviti i stavio mi malo meda pod jezik. To smo naučili kod moje doktorice u domu zdravlja. Već nakon par minuta mi je bilo bolje, ali to je bila važna lekcija. Nikad si to više nisam dopustila.”

Vježba i samo vježba

Svi oboljeli od dijabetesa potvrdit će da je za uspješno nošenje s ovom bolesti jako važna tjelovježba. Kaže to i gospođa Dragica. “Kod nas se na tjelovježbu uvijek gledalo malo ispod oka. Ja ali i ljudi oko mene uvijek smo mislili da je dosta to što radimo u vrtu i po kući, ali nije to baš tako. U kući imaš perilicu za ovo i ono i zapravo ne radiš fizički. Onda vani na polju koristiš traktor i neku drugu mehanizaciju pa opet sjediš i ne krećeš se. Krećemo se možda više nego ljudi u gradu koji rade u uredu, ali zapravo to nije dosta.“

Dragica je na preporuku liječnika potražila još neku dodatnu aktivnost. “Doktor mi je rekao da se često događa da ljudi koji se intenzivno bave nekim sportom često mogu smanjiti količinu inzulina. To mi je bilo primarno – smanjiti inzulin. I tako sam sa šogoricom razmišljala što bi mogla (ona je htjela malo smršaviti), pa smo naišle na nordijsko hodanje. To je ono hodanje sa štapovima. Nije mi zapravo bilo jasno čemu ti štapovi, ali kad sam probala shvatila sam da je to za zglobove doista lakše. Sin mi je preko interneta naručio štapove i tako sam krenula. U početku je to bilo kilometar-dva, no danas znam prijeći i po deset kilometara u komadu. Najčešće idem sa šogoricom, no pridruži nam se još ljudi. Ne baš često, doduše. Najčešće ipak idem sama. Ali i to je u redu. I stvarno sad moram uzimati manje inzulina nego prije. A osjećam se bolje.”

I za kraj nas je zanimalo što bi gospođa Dragica poručila ljudima koji će tek doznati da pate od dijabetesa? “Kao prvo, idite doktoru i kontrolirajte šećer. Svaka bolest, pa tako i ova, lakše se liječe i kontroliraju ako se otkriju ranije. I ako vam postave dijagnozu, nemojte očajavati. To je neizlječiva bolest ali uz koju se može jako kvalitetno živjeti. Možda čak i kvalitetnije nego prije. Ja to svoje više i ne smatram bolešću nego nekim događajem koji me prisilio da počnem više brinuti o sebi”, kaže Dragica.

O kakvoj je zapravo bolesti riječ?

Dijabetes ili šećerna bolest je stanje kad gušterača ne može izlučiti inzulin ili kada stanice ne reagiraju na djelovanje inzulina. To se stanje naziva i diabetes mellitus tj. šećerna bolest. Mellitus, prevedeno s latinskog jezika znači slatko kao med.

U zdravom organizmu, gušterača proizvodi hormon inzulin koji omogućuje ulazak glukoze u stanice. Nakon jela, gušterača proizvodi inzulin koji djeluje poput ključa koji otvara vrata šećeru da uđe u stanice. Time se razina glukoze u krvi smanjuje. Opadanjem razine glukoze u krvi, gušterača luči manje inzulina.

Kod poremećaja koji je karakterističan za dijabetes, glukoza, umjesto da bude prenesena u stanice, ostaje u krvotoku i izaziva dijabetes.

Normalna razina glukoze u krvi iznosi 3,8 do 6,0 mmol/L glukoze što je otprilike jedna čajna žlica šećera u četiri litre vode. Ako je razina glukoze u krvi konstantno 6,9 ili više milimola po litri, trebalo bi posjetiti liječnika.

Postoji dijabetes tipa 1 i tipa 2 – u čemu je razlika?

Dijabetes tipa 1 razvija se kad gušterača uopće ne proizvodi inzulin ili ga proizvodi jako malo tako da se inzulin mora biti unijeti injekcijom. Među oboljelima od šećerne bolesti, otprilike deset posto ima dijabetes tipa 1.

Iako se neke naznake ove bolesti mogu prepoznati i ranije, kad bolest nastupi svom silinom simptomu su prilično dramatični. Među najčešćim simptomima su učestalo mokrenje i velika žeđ, opći umor, malaksalost i nedostatak energije, zatim infekcije koje nikako ne prolaze, stalno osjećaj gladi, gubitak na težini i problemi s vidom.

Dijabetes tipa 2 se javlja kad gušterača ne može stvarati količinu inzulina da zadovolji potrebe organizma ili se inzulin ne iskorištava dovoljno učinkovito. Ovo je blaži tip dijabetesa i može se kontrolirati pravilnom prehranom, redovnom tjelovježbom i lijekovima.

Osim ova dva tipa, postoji i nešto što se zove gestacijski dijabetes koji se javlja u trudnoći. Prema najnovijim informacijama, otprilike 18 posto trudnica pati od ovog poremećaja. Ovakav oblik dijabetesa vrlo se uspješno liječi promjenom životnih, pogotovo prehrambenih, navika, a samo u težim slučajevima potrebno je liječenje inzulinom.

.

Nema predaje

Umor, valunzi, smanjena spolna želja? Dr. Krnić kaže da ste možda ušli u andropauzu

‘Mnogim je muškarcima još uvijek neugodno razgovarati o smetnjama u spolnom životu, prvo sa svojim obiteljskim liječnikom, koji je, nota bene, danas najčešće ženskog roda, a onda i sa specijalistom odgovarajuće struke.’

Objavljeno

|

Kronični umor, poremećaj koncentracije i spavanja, smanjen spolni nagon, razdražljivost, valunzi… Ako ste ove simptome odmah povezali s menopauzom, niste baš puno pogriješili. Jer doista se radi o simptomima menopauze – no oni su prisutni i kod muškaraca.

I muškarci imaju “svoju menopauzu” koja se zove andropauza. Naime, i žene i muškarci oko pedesete godine prolaze kroz hormonalnu promjenu uslijed koje njihov organizam počne lučiti manje hormona što dovodi do raznih promjena u tijelu.


Sama riječ “andropauza” dolazi od grčkih riječi andras (muškarac) i pause (prestanak). Ova promjena naziva se i “muška menopauza”, “muški klimakterij”, “androkliza”, “smanjenje androgena u starijih muškaraca”, “sindrom starećeg muškarca”, “hipogonadizam kasnoga nastupa”, itd. i nipošto se ne treba brkati s krizom srednjih godina.

I dok je menopauza kod žena malo naglija pa su i simptomi izraženiji, andropauza kod muškaraca nastupa postupno pa često prođe “ispod radara”. Osim toga, s obzirom da andropauza dovodi i do određenih poteškoća na seksualnom planu, muškarci o tome nerado govore.

No andropauzu nipošto ne treba zanemarivati jer se radi o promjeni kroz koju prolaze svi muškarci. Zato smo porazgovarali s doktorom Mladenom Krnićem, endokrinologom iz KBC-a Split koji nam je pojasnio o kakvoj je promjeni riječ, kako je prepoznati i, u konačnici, kako kroz nju što bezbolnije proći.

Dr. Mladen Krnić (screenshot: Dedal/Youtube)

O menopauzi se govori, iako možda ne toliko koliko bi trebalo, no o andropauzi se ne govori uopće. Prolaze li baš svi muškarci kroz promjenu?

Svima se postupno smanjuje razina testosterona. Između 40. i 70. godine života, ukupni i slobodni testosteron u serumu smanjuju se približno 1.2% godišnje. Dvanaest posto muškaraca starijih od 50 i gotovo 50% muškaraca starijih od 80 godina imaju nisku razinu ukupnog testosterona. Ne doživljavaju, međutim, svi muškarci jednaki pad, a i vrlo različito reagiraju na, načelno, jednaki pad testosterona.

Može li se govoriti o nekoj određenoj dobi kad nastupa andropauza ili je to individualno?

Starenjem, mijenja se proizvodnja više hormona, što dovodi do disharmonije cijelog endokrinog sustava. Ove hormonske promjene imaju različite utjecaje na tjelesne funkcije, a točan nastup simptoma nije predvidiv. Tradicionalno se dob iznad 50. godine života označava kao vrijeme kad započinju promjene, ali to je zaista krajnje individualno, a i primjetne su promjene u kronobiologiji ljudi pa se starija dob sve više “pomiče”. Moraju biti prisutni i simptomi i razina testosterona ispod određene razine da bi se posegnulo za liječenjem.

Koji su najčešći simptomi andropauze?

Simptomi su mnogobrojni. Na prvom mjestu su naravno smanjenje libida (spolnog nagona) i potencije, smanjenje kvalitete orgazma, volumena ejakulata (sperme) ali i čitav niz nespecifičnih promjena kao što su kronični umor, lako umaranje, smanjena fizička snaga, smanjenje tjelesne dlakavosti, anemija, poremećaji koncentracije, pamćenja, spavanja, manjak inicijative, razdražljivost, depresivnost, promjene raspoloženja, ponekad i “fumade” (valunge) u blažem obliku. Ukratko, simptomi dosta slični onima u perimenopauznih žena.

Obraćaju li se muškarci liječniku zbog andropauze? Što kažu, što ih najviše muči?

Moglo bi se reći da raste svijest o ovom problemu, ali vrlo sporo. Mnogim je muškarcima još uvijek neugodno razgovarati o smetnjama u spolnom životu, prvo sa svojim obiteljskim liječnikom, koji je, nota bene, danas najčešće ženskog roda, a onda i sa specijalistom odgovarajuće struke (andrologijom se bave endokrinolozi i urolozi). Dobar dio muškaraca probleme koje osjećaju jednostavno prihvaća kao neumitni danak dobi, a često su ovi problemi potisnuti u drugi plan drugim, po život opasnijim bolestima (vlastitim ili partneričinim). Relativno je niska razina svijesti o deficitu testosterona i među liječnicima koji se ne bave usko ovom problematikom pa se zaboravlja da nije samo spolna funkcija ta koja je pogođena manjkom testosterona, već se, barem dijelom, i drugi problemi (anemija, osteoporoza, neuropsihološke tegobe…) javljaju kao posljedica manjka testosterona.

Mislite li da je smanjenje seksualne funkcije možda jedan od razloga zašto muškarci šute o svom klimakteriju?

Sigurno je da jest. O tome bi više mogli reći psiholozi koji se bave spolnim životom, ali jasno je da postoji nelagoda, zazor i sram kod velikog broja ljudi kad treba govoriti o spolnom životu. Puno ovisi i o partnerici (ili o partneru – ne treba zaboraviti da u andropauzu ulazi i homoseksualna populacija). Motivacija za postavljanjem dijagnoze i liječenjem vrlo često dolazi upravo s te strane. Partnerica nezainteresirana za spolni život često znači i da će pogođeni muškarac biti demotiviran da potraži pomoć.

Kod žena imamo menopauzu, kod muškaraca andropauzu, no postoji i nešto što se zove “andropauza kod žena”. O čemu je riječ?

Muški spolni hormoni su normalno prisutni i kod žena, kao, uostalom, i obratno – ženski hormoni u muškaraca. U znatno manjim koncentracijama, naravno. Ti hormoni su i kod žena (uz estrogene) odgovorni za spolni nagon, mišićnu snagu, krvnu sliku, lijep ten pa i osjećaj dobroga zdravlja. Starenjem, bolestima hipofize, ali i kirurškim uklanjanjem jajnika ili nadbubrežnih žlijezda gdje se ovi hormoni proizvode, dolazi do pada njihove koncentracije i izostanka spomenutih učinaka. Nadoknada ovih hormona kod žena još je predmet diskusije, iako su preparati DHEA(S) u Americi dostupni i bez recepta.

Kad se govori o muškim spolnim hormonima uvijek se spominje testosteron. No ima ih još, zar ne?

Regulacija proizvodnje muških spolnih hormona polazi od dijela mozga koji se zove hipotalamus. Tu se proizvodi hormon ili čimbenik koji regulira proizvodnju dvaju hormona u hipofizi. On se zove GnRH ili oslobađajući čimbenik gonadotropina. Gonadotropini su, naime, ova dva hormona iz hipofize – LH i FSH. LH (luteinizirajući hormon) u testisima pokreće oslobađanje jedne bjelančevine (akutni regulatorni protein steroida), a ova pak unosi kolesterol u stanice i započinje sintezu testosterona preko niza međuproizvoda. Testosteron se u ciljnim tkivima djelovanjem jednog enzima (5-alfa-reduktaze) pretvara u DHT (dihidro-testosteron) koji je, iako prisutan u 10 puta manjoj koncentraciji, odgovoran za većinu androgenih učinaka.

Tu su još i androstendion i DHEA koji se proizvode u nadbubrežnoj žlijezdi i koji imaju važnu ulogu u nastanku erektilne disfunkcije. Ne treba zaboraviti ni SHBG –protein koji na sebe veže spolne hormone i čija koncentracija značajno utječe na dostupnost slobodnih hormona organizmu.

Može li se andropauzu prolongirati? Ili barem ublažiti simptomi?

Može. Vrlo originalnim postupcima – vježbanjem, zdravim navikama i prehranom. Osobito je preporučljivo ne pušiti. Umjerena konzumacija alkohola, osobito crnog vina (a to znači do 2.5 dl dnevno) može biti korisna, ali sve više od toga je štetno. Kod prehrane, osim općih naputaka o mediteranskoj prehrani i kontroli težine, postoje i namirnice koje djeluju kao  prirodni anti-estrogeni (višak estrogena negativno djeluje na razinu slobodnog testosterona), a to su kupus, cvjetača, brokula, kelj, kineski kupus, prokulice. Unošenje dovoljno kolesterola iz kojega se testosteron stvara također je bitno, a naravno i minerala i vitamina (cink, selen, omega-3 masne kiseline, vitamin D, kalcij (riba, orašasti plodovi).

Nisu dobre preslatke i preslane namirnice, previše kofeina. Nije dobro, ni u ovom smislu, imati višak kilograma. Tu su i kseno-estrogeni iz plastične ambalaže, zagađenja, neorganski uzgojenog mesa i slično, pa je izbjegavanje ovih spojeva također preporučljivo. Nadalje, preporučljivo je smanjenje razine stresa što je više moguće. Hormoni stresa, naime, djeluju negativno na testosteron. S druge strane, fizička aktivnost pomaže tijelu da proizvodi  testosteron. Zato treba ostati aktivan što duže, a preporučuje se 30 minuta intenzivne tjelesne aktivnosti dnevno. Na koncu, ali ne i najmanje važno, dovoljno sna ima nezaobilaznu ulogu u osiguravanju optimalne proizvodnje i ritma izlučivanja hormona. Testosteron se proizvodi najviše za vrijeme tzv. REM faze spavanja pa je važno osigurati dovoljno vremena za punih osam sati spavanja.

Postoji rana menopauza. Postoji li i rana andropauza?

Naravno. To je javljanje opisanih simptoma, praćenih niskim razinama androgena ranije nego što bi se očekivalo. Ovdje nema jasno definirane dobi jer nema ni jasne granice iza koje andropauza nastupa, ali je sasvim jasno da je pojava andropauze, u primjerice 40-godišnjaka preuranjena. Ponekad je i uzrok sasvim očigledan, kao odstranjenje testisa zbog tumora ili neke druge bolesti.

Postoje li hormonalni nadomjesci za muškarce kao što postoje oni za žene? U kojim slučajevima se oni preporučuju, a kad ih je bolje zaobići?

Ima više oblika nadoknade testosterona (gel, injekcije, tablete, a izvan Hrvatske i flasteri i preparati za primjenu preko sluznice usta). Dakako, postoje kriteriji, odnosno indikacije i kontraindikacije za primjenu testosterona. Kriteriji su razina testosterona i prisutnost simptoma (o potrebi i trenutku za primjenu kod stari(ji)h muškaraca se dosta raspravlja), a kontraindikacije su karcinom prostate, karcinom muške dojke, sklonost embolijama, popuštanje srca. Cilj je postići fiziološke (ne pretjerane) koncentracije testosterona bez nuspojava, kojih može biti.

Imaju li i muškarci određene hormonalne cikluse kao što žene imaju mjesečne cikluse? Radi li se i kod muškaraca o mjesečnim ciklusima ili možda tjednim, dnevnim… godišnjim? 

Postoje tzv. cirkadijani i cirkaanualni ritmovi izlučivanja. Već smo spomenuli da se testosteron najviše izlučuje za vrijeme REM faze spavanja, ali postoje i razlike tijekom godine. Testosteron se najviše izlučuje u jesen, iako nisu sve studije konzistentne po ovom pitanju. No valja napomenuti i da se ta ritmičnost postupno gubi starenjem.

Ako neki muškarac posumnja da je ušao u andropauzu, što mu je činiti? U kojem trenutku bi trebao posjetiti liječnika?

Ako se prepoznaje u opisanim simptomima, trebao bi se javiti svome liječniku i zatražiti provjeru hormonskog statusa. Ukoliko ima i simptome i niske razine testosterona – to je onda andropauza.

Jedan prijatelj kojemu je pedesetak godina kaže da je kod sebe primijetio da je smireniji, više se ne uzrujava kao prije, samo bi gledao serije i jeo. Spada li i to u opis andropauze? 

Moglo bi biti. Neka posjeti svog liječnika i zatraži provjeru hormona. Ipak, ako bude htio pričati o tome, upitajte ga i za spolni život. To će najbolje govoriti o tome.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP