Prati nas

Mozaik

Droga i seks u socijalizmu: Život zlatnih omladinaca u Zagrebu

Prosjede tako nekoliko sati, obično do 15 po podne, a zatim odlaze kući na ručak, jer se tatica tada vraća s posla i nema smisla da bez svog sineka, ili kćerkice, ruča. Nisu dugo unutar tog zatvorskog, četvorozidnog prostora. U 17 sati već su ponovo vani i – kući se vraćaju kako tko i kako kada, ali najčešće zadnjim tramvajem.

Objavljeno

|

Kako se živjelo u Jugoslaviji?
Zagreb (foto: igoyugo.tumblr.com)

“Spavaju do jedanaest sati, zatim se prošeću do Trga Republike i tu u jednoj od kafeterija popiju dugu ili kratku kavicu. Na Zdencu života zadrže se sat-dva, stignu u svoj hram slobode, kavanu Opera. Ima i drugih “hramova”. Na primjer, Džamfa (slastičarnica u Nikolićevoj), vila Rebar, dvorac Brezovica itd., i svaki je od njih gotovo uvijek u određenom vremenu pun”, pisao je o životu privilegiranih omladinaca zagrebački “Vjesnik u srijedu” daleke 1969. godine.

Prosjede tako nekoliko sati, obično do 15 po podne, a zatim odlaze kući na ručak, jer se tatica tada vraća s posla i nema smisla da bez svog sineka, ili kćerkice, ruča. Nisu dugo unutar tog zatvorskog, četvorozidnog prostora. U 17 sati već su ponovo vani i – kući se vraćaju kako tko i kako kada, ali najčešće zadnjim tramvajem.



U modi, i ne samo u njoj, pokušavaju se što više približiti nekim zapadnim vršnjacima. Uske prugaste hlače, košulje vatrenih boja usko pripijene uz tijelo, odijela u obliku vojničkih uniformi, specijalne cipele, haljine prema kojima običan mini izgleda kao toaleta, duga haljina, prozirne bluze, prugaste čarape – ukratko, beat i mini moda.

Crni ima gustu bradu i brkove. Ostali nose ili dugu kosu, ili samo “šarmantnu” bradicu. Jedino je Španga uredno pošišan, ali to je nadoknadio zaliscima na kojima bi mu pozavidio gotovo svaki austrougarski oficir …

Gotovo se svi slažu da nikad mlada generacija nije nastupila tako bučno i provokantno kao danas. Zapanjuje svijet svojim ponašanjem, odijevanjem, razgovorima i postupcima ruši sve zakone estetike starijih. Šokirani, stariji joj zamjeraju apolitičnost, bezidejnost, skepticizam, nihilizam, pa čak i bakunjinizam. Činjenica je, međutim, da je današnja mlada generacija vrlo “slojevita”. Iako su svi oni djeca našega, današnjeg svijeta – razlike među mladima nevjerovatno su velike. Oni o kojima danas pišemo možda su samo iznimka, a možda i nisu. Ovisi o tome kako ih promatramo.

U Indiju – zbog droge!

Sjede nonšalantno, zavaljeni u bijele stolice na terasi Opere i pričaju o sebi.  Čini se da je Nera u ovom društvu ipak bila najslobodnija. “Ajde, društvo, recite “frendu” nekaj o sebi! Čovek nas lepo pita, pa je red da mu i odgovorimo, Kaj ne, možemo “spikati” o svemu?” Pri tom je glavu okrenula k meni, i kad sam potvrdno kimnuo glavom, progovorio je Crni: “Pa, sastajemo se ovdje gotovo svaki dan, od 11 do 14, i po podne od 19 do 21 sat. Ovdje nam je dobro. Vlada puna sloboda. Iako smo u centru grada, sami smo. Uvijek smo u škvadri. Čkame (djevojke), ako nisu s nama, sjede preko puta u svojoj grupi.”

Rekli ste da tu, na terasi, vlada sloboda. Kakva sloboda? “Sloboda, znaš kaj je sloboda. Nema drmatora mira. Mi nikoga ne šljivimo, a nitko ne šljivi ni nas kad, na primjer, uživamo u gledanju onoga što ostaje na svjetlu dana kad ženske u fantabluzičnim (strašno kratkim) mini-suknjama lijepo prebace nogu preko noge.”

Ovamo dolazi uglavnom “motorizirana” mlađarija. Poželjno je da na kolima stoji marka Mini Cooper, Austin, MG, Triumph ili slično. Morž: “Točno je da nas stvari sa Zapada privlače kao magnet. Pušimo Kent, Pall Mall, Lucky Strike, a ženske čitaju neke ženske časopise kao Grazia, Elle, Bazar…”

O čemu najčešće razgovarate? Momci: “O mačkama, zatim o automobilima, pop-muzici, tu i tamo o politici, pomalo filozofiramo.” Djevojke: “O momcima, modi, muzici, o intimnim avanturicama.”

Svi su se složili da najviše uživaju u putovanju. Momci bi svi željeli u Indiju, dok djevojke više privlači Zapad. Nera: “San su mi sportska kola. Da ih imam, putovala bih po svijetu. Kamo? Pa u Englesku, Francusku, Skandinaviju… Posjetila bih sve klubove, sva mjesta gdje se skupljaju mladi ljudi. Svakako bih htjela vidjeti Beatlese i Rolling Stonese.”

Zašto bi mladići baš u Indiju? Čemu te priče da bi htjeli studirati indologiju? Zbog droge – rekoše. “Tamo se slobodno uživa i poslije se “haj” osjećaš”, objasnio je Bonča, koji, čini se, financijski jedini stoji loše. Nema cipela pa hoda bos. Međutim, kasnije sam shvatio da je to samo jedan njegov hipi-štos, jer je nedugo zatim iz džepa izvadio kutiju Pall Malla, koja, uzgred rečeno, stoji oko 9 novih dinara.

Uzimate li je i vi? “Ne svi. Neki su samo pokušali i zatim odustali, a nekima je to, kako se kaže, ušlo u krv. Nabavljamo je od stranaca, od bitnika. Donedavno je veza bio Kinez, ali što se s njim dogodilo, vjerojatno znate. Uostalom, veza nije ni potrebna. Oči narkomana dovoljno govore i one su najbolji posrednik pri sklapanju poznanstava s pravim ljudima. Pušimo hašiš, LSD rjeđe, jer se teže nabavlja. Kad nemamo, uzimamo one stvari koje su pronašli Beograđani. Pravimo i dinamit-koktele.”

Vi ste, dakle obični narkomani? “Ne, nismo. Znamo da to čudno zvuči, ali sve to radimo iz dosade. Isto tako iz čiste dosade luđački jurimo, po ulicama, da gume škripe sve u šesnaest, ali i to je već pomalo dosadno. Zamislite ovo: nama je već i dosada postala dosadna. Zar to nije funny (smiješno)?”

Slušao sam mnogo o vašim žurovima. Mnogi tvrde da u tome možda i vodite u cijeloj Evropi?  “Čuj, tulumi su ti nekaj posebno. Kolima pokupimo mačke i onda u stan, jasno ak su starci na vikendu. Igramo ‘tratinčicu na flašu’, Hay King George. Hay King George ti je nekaj specijalno. Sjedne se oko stola, zavrti se flaša i onaj prema kome je okrenut grlić izvodi scenu svlačenja. Pobjednik je onaj tko ostane obučen.”

Nera je primijetila da je sada u modi muški striptiz i to uz muziku Raya Charlesa. “To ti je ravnopravnost. Zašto da samo djevojke to čine?” Bosonogi mladić, na pitanje da li samo tulumare i prave ponoćne seanse odgovara: “Ne, poslije 21 sat odlazimo iz Opere, svratimo se u Tavernu, Korčulu, čoporativno lunjamo gradom. Kad nam dosadi, kolima skočimo u Zagorje. Sad je vrlo moderno ići u Sutlanske toplice. Tam je nekakva špilja, pa se kupamo. Kako? Goli, naravno. Kad je dobra škvadra, kaj se imaš sramiti. Ne, omjer nije 1:1. Mačkih ima manje, ali to ne smeta, zar ne, dečki?” Ovaj put smijeh je bio dokaz da bosonogi govori istinu.

“Free love”

Rekoh im, sjećajući se jedne izreke: “Kazati istinu – to je revolucionarno!”, misleći pri tom na istinu i revolucionarnost. “Rekli smo ti sve to, jer, valjda, imaš mozga pa nebuš sve to i napisal. A revolucionarnost? Mi smo papifisti. Niš nas ne dira. Nismo izopćeni iz društva i ne mrzimo ga, samo – neka svatko gleda svoj posao.”

Recite što za vas zapravo znači riječ demokracija? Crni: “Htio bih da sjednem gdje mi se prohtije, recimo na sredinu ulice i da na mene nitko ne obraća pažnju.” Žuta: “To je sjesti ispred Opere i pušiti, a da to nikoga ne dira.”

Za Rusellov sud u Stockholmu čula su samo dvojica: bosonogi, koji se nedavno vratio iz Švedske, i jedan student Filozofskoga fakulteta. “Free love” (slobodna ljubav) za njih je potpuno normalna. Nera: “To je fina stvar. Samo mislim da mi nismo još za to. Skandinavci da, ali, mi nikako ne. Zaostali smo još za tim, kao, uostalom, i za svim onim što je na Zapadu u centru pažnje mladih ljudi. Za brak jesam, ali tek poslije tih ludih godina. Željela bih ‘brak u trapericama’.” Pitam je što je to, i Nera odmah objašnjava! “Vidiš, to ti je ovako: i dalje s mužem na čagu (ples), u Operu, na tulum…”

Zar i iste igre? “Da, ali to ovisi o partneru.”

Kad smo već kod partnera, recite mi, djevojke, kakve muškarce volite? “Lijepa ružnoća, znaš kaj je to? To je Belmondo, Eddie Constantine. Volimo grube tipove koji su opet u ljubavi nježni, ali, za ime božje, papučare ne. Od naših nam se sviđaju Relja Bašić, Bekim Fehmiu i Lado Leskovar.”

Bježite li često od ispraznosti ovog života? “Da, puno putujemo. Crni i njegova škvadra u Beograd, ostali na more, u Sloveniju, u Italiju. Iz Italije, uglavnom, donosimo modne novosti, ili ludosti, ako hoćete. Vjerujem da bismo poludjeli da smo uvijek na jednom mjestu.”

A sutra, zar za vas sutra ne postoji? “Ne. Postoji samo danas. Drugo je nevažno. Mi smo i egzistencijalisti, i hedonisti i epikurejci. Mi smo sve, ali ujedno i jedno veliko NIŠTA. Da mi vladamo, bio bi mir, nitko se ni na koga ne bi osvrtao, sve bi bilo dopušteno, a to bi ipak bilo loše. Kod nas nema dinamike, a čovjek treba da bude dinamičan, nama je dosadno, a i to je loše. Prema tome, ne predstavljamo zaista ništa što bi bilo vrijedno spomena. Onim pubertetskim glupanima, koji u nama gledaju idole, okrećemo leđa. Zbilja nas iznenađuje to što oni u našoj NIŠTICI vide NEŠTO. Savjetujemo im neka idu do vraga!”

To je, eto, samo jedan mali dio naše “zlatne” omladine. To su, slobodno ih mogu nazvati, mala djeca velikih roditelja. Djevojčice i mladići od 15 do 23 godine. Mladež koja želi “love do krova”, uspjeti u društvu linijom manjeg otpora, a ne na osnovu zalaganja, koja želi piti na tuđi račun i voziti ludo ulicama, za koju je beat mrtav (oduševljavaju se Otisom Reddingom, Wilsonom Picketom i Percyjem Sledgeom), a Šerfezi narodni pjevač, od kojih svaki treći ili četvrti ima kola (“Tko ima kola, ima sve!” – Nera), za koju je emancipacija – ravnopravnost u svlačenju.

To je dio mladeži koja gubi svoje JA u različitim “hramovima slobode”. To su djeca iz “dobrih” kuća, financijski izvrsno situiranih, a ipak su prepuštena ulici. Zar je onda čudno da se njihova “traženja” često završavaju u kriminalu i psihopatiji?

Srednjoškolci i studenti, koji to zapravo nisu, a čije se kretanje može ograničiti na: Opera – tulum – ples – kartanje – kino. To je zapravo veliki čopor u kojem su samo dvoje pravi prijatelji, a ostali samo znanci. To je mladež koja svaki dan iznova pita: “A kaj bumo delali danas?”

Koji je uzrok toj bezidejnosti, nezainteresiranosti, tom protestu protiv društva? Odgovor je kompleksan. Možda je to spontani protest protiv društva što mladim ljudima nije osiguralo mjesto koje im pripada, pa mu zato okreću leđa. A možda opet gledaju odrasle i uče na njihovim primjerima i drže se njihove formule: “Ulazi kroz mala vrata i drži se uvijek linije manjeg otpora!”

Koje je od toga dvoje točno, neka odrede sociolozi i psiholozi. Činjenica je, međutim, da taj dio mlade generacije, koji ima mnogo veću slobodu od svih prijašnjih, ne može živjeti izdvojeno od društva, čiji je i sam dio. Oni se žale na pomanjkanje klubova s džuboksom, u kojima se puši, pleše, pije, ili sluša muzika, sportskih terena za mlade, za tenis, ili mini-golf…

To je mladež koja traži samu sebe, a društvo joj ne pomaže kako treba. Nemojmo zaboraviti da bez kompromisa nema društva. Oni shvaćaju da će zaglaviti, a uostalom neki od njih već i jesu. Mladići odlaze na Zapad i vraćaju se obogaćeni “novim tekovinama zapadne kulture”, a djevojke putuju u Italiju, Francusku, Englesku, gdje rade kao manekenke, vodiči, statisti i strpljivo čekaju svoga princa, ne na konju, nego s debelom čekovnom knjižicom.

Žalosno je što većina njihovih roditelja nema pojma o njihovu životu, dok ostali ili rezignirano sliježu ramenima, ili “shvaćaju” mlade. No, na kraju valja još jednom ponoviti: riječ je zaista o malom dijelu današnje generacije mladih.

/autor: I. Podunajec/VUS, 1969./Yugopapir/

.

Mozaik

Predsjedničina kći je upisala Harvard. Zašto Hrvati ne mogu prihvatiti njezin uspjeh?

Vijest da je kćer Kolinde Grabar Kitarović upisala Harvard, rekla nam je puno toga o njoj: ona je pametna, radišna, uporna, snalažljiva, uspješna. No ono što smo nakon objave te vijesti saznali o nama samima, nije baš tako pohvalno.

Objavljeno

|

Mediji su danas prenijeli vijest da je kćer predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Katarina, upisala Harvard, jedno od najboljih sveučilišta na svijetu. Štoviše, na prijemnom je ispitu bila među jedan posto najboljih u svijetu pa je dobila stipendiju koja će joj pokrivati sve troškove studiranja i smještaja, piše Jutarnji.

Bravo, draga Katarina!



Inače, Katarina Kitarović je i državna prvakinja u umjetničkom klizanju pa je iz toga vidljivo da se radi o doista iznimnoj mladoj ženi, inteligentnoj, spretnoj, izraženih radnih navika, upornoj, uspješnoj… Jednom riječju, ona je dijete koje bi svaki roditelj poželio.

Nakon objave ove vijesti, doznali smo, dakle, da predsjednica ima jako pametnu i uspješnu kćer. Ali, nažalost, doznali smo još ponešto o nama samima. Nakon objave vijesti, po portalima je krenuo pravi, što bi se reklo, shit storm – osim velikog broja pozitivnih komentara, našao se ovdje i zavidan broj onih koji uspjeh Kolindine kćeri nikako ne mogu provariti. On ih peče i boli. Hm, tko zna zašto?

Moram naglasiti da uopće nisam fan naše predsjednice. Nisam za nju glasala, niti ću to učiniti na sljedećim izborima. Ali priča o njezinoj kćeri s time nema veze. Izdvojila sam nekoliko meni “najdražih” komentara i dala na njih svoj osvrt. Odmah će vam biti jasno na što ciljam…

“Ma kakav je to uspjeh? Mama ima para pa je šalje, i moje bi studirale u inozemstvu.”

Da, Katarinina mama “ima para” jer je predsjednica države. Međutim, djevojka je dobila stipendiju tako da sve mamima pare neće biti potrebne jer joj sam Harvard omogućuje studiranje. Ako Harvard odluči stipendirati i vaše kćeri, svaka im čast.

“Lako je njoj bilo doći do Harvarda s maminim vezama!”

Harvard je, podsjetimo, jedno od najboljih, najprestižnijih, najutjecajnijih i najrespektiranijih sveučilišta na svijetu. Broj jedan se ne postaje tako što se rade protekcije djeci moćnika – kao što to rade neka druga sveučilišta. Ne znam zašto mi je sad na pamet palo nekoliko hrvatskih… Osim toga, u svijetu ima i važnijih funkcija od predsjednice Hrvatske. Njihovi kandidati su i sinovi i kćeri predsjednika Amerike, pa se ipak svi ne upišu. Jednom Harvardu, radno mjesto roditelja nekog studenta neće značiti baš tako mnogo kao što znači u našoj maloj provinciji.

“A gdje će se upisati kćeri radnika Uljanika, draga predsjednice?”

Ovo dvoje ima veze isto kao i juha s rezancima i anticiklona. Bi li radnicima Uljanika bilo bolje da je Kolindina kćer upisala, recimo, Prometni fakultet u Zagrebu? Ili da ga uopće nije upisala? Trebaju li djeca političara biti neobrazovana i nezaposlena jer će tada radnicima u Hrvatskoj biti lakše? Uostalom, zašto se neko genijalno dijete čiji roditelj radi u Uljaniku također ne bi upisalo na Harvard ako je prošlo na prijemnom i dobilo stipendiju? Podsjećamo, studiranje predsjedničine kćeri neće se financirati iz proračuna, a još manje iz stečajne mase Uljanika. Dakle, to dvoje nema nikakve međusobne veze.

“U Hrvatskoj ima masu darovitije djece, ali im mama nije predsjednica pa ne mogu ići na Harvard!”

Stvarno? U Hrvatskoj su djeca baš tako masovno genijalna i radišna da bi im Harvard dao stipendiju, ali eto, siroti nemaju mamu predsjednicu? Ako su djeca tako inteligenta, sigurno su to naslijedila od svojih jednako inteligentnih roditelja. A ako smo svi baš tako inteligentni i genijalni – zašto smo tu gdje jesmo? Da, znam, znam, lopovi, ratni profiteri, privatizacija itd. Ali da baš od te sve inteligencije nismo mogli iznaći način kako se tome oduprijeti i pretvoriti Hrvatsku u bogatu, prosperitetnu i uspješnu zemlju… Nisam sigurna. Nešto mi smrdi u toj teoriji o posvemašnjoj inteligenciji Hrvata. Smrdi – kao da nije točna.

“Prvo kćer bivšeg premijera Sanadera, a sad ova! Sve jedno ljepše od drugoga”

O objema situacijama znam samo onoliko koliko se moglo doznati iz medija, no čini mi se da ova dva slučaja nemaju nikakve veze. Koliko smo uspjeli saznati iz iskaza svjedoka na suđenju bivšem premijeru, Petri Sanader i njenom momku je boravak u Americi navodno plaćao otac preko sumnjivih prijatelja i poslova. Barem tako tvrdi Robert Ježić. Katarina Kitarović je dobila stipendiju prestižnog fakulteta. Čini mi se da se ta dva slučaja razlikuju kao nebo i zemlja.

“Mamina dušica je uspješna u čemu god da se okuša: prvo klizanje, pa sad Harvard! Joj da je meni biti kćer predsjednice!”

Ma da, kad na klizaljkama izvodiš piruetu ili trostruki aksel, jako je važno na kojoj su ti mama i tata funkciji. Nema to ni slučajno veze s danonoćnim treninzima. U redu, netko može reći da je Katarina imala mogućnosti trenirati jer je iz bogate obitelji, ali bar smo mi u Hrvatskoj svjedoci da svaki čas vrlo uspješan sportaš postane netko čiji roditelji nisu bogati, nego se izdignuo zahvaljujući isključivo svom vlastitom talentu i upornosti. Zašto to ne bi mogao biti slučaj i kad je u pitanju Katarina Kitarović? Aha, znam – zato što joj je mama predsjednica Hrvatske, a nju ne volimo. Prema tome – njezino dijete ne smije biti uspješno!

Vijest da je Katarina Kitarović, dakle, upisala Harvard rekla je dosta o njoj samoj: da je pametna, uporna, radišna, uspješna. A što je rekla o nama? Da smo zlobni i glupi? Ne želim vjerovati da je to istina.

Nastavi čitati