Prati nas

Život

Susjedi koje ne vidimo

Sve više ljudi umire samo, bez prijatelja i rodbine

Potresena sam time da često ni susjedi ništa ne primjećuju i da su potpuno ravnodušni. Sve više je ljudi koji nestaju iz našeg društva, a da to nikoga ne zanima. Njima se ne posvećuje pozornost ne samo u trenutku njihove smrti nego ni za života.

Objavljeno

|

Mirogoj (foto: Sandro Bura)

Nitko nije primijetio da ga nema. Tek nakon više od osam mjeseci pronađen je leš muškarca koji je umro s 46 godina – u njegovom stanu u središtu Gelsenkirchena, velikoga grada u Rurskoj oblasti. Kad evangelička pastorica Zuzanna Hanussek o tomu priča, njezin inače živahni i energični glas postaje tiši: “Potresena sam time da često ni susjedi ništa ne primjećuju i da su potpuno ravnodušni. Sve više je ljudi koji nestaju iz našeg društva, a da to nikoga ne zanima. Njima se ne posvećuje pozornost ne samo u trenutku njihove smrti nego ni za života”, kaže ova pastorica u razgovoru za Deutsche Welle.

Na grobu nema rodbine ni prijatelja

Zuzanna Hanussek zna samo ime toga usamljenog čovjeka iz Gelsenkirchena. Nije bilo moguće pronaći ni rodbinu ni prijatelje niti poznanike. Čak ni susjedi nisu znali ili nisu htjeli ništa reći o pokojniku. Evangeličkoj pastorici je zato utoliko važnije bilo da bude barem dostojanstveno pokopan. Skupa s jednim katoličkim župnikom je  sudjelovala na pokopu urne s pokojnikovim pepelom na groblju u Gelsenkirchen-Bueru. Troškove takvih pokopa samaca snose općinske ili gradske vlasti.



Statistika o broju ovakvih pokopa samaca u cijeloj Njemačkoj nema, kaže Stephan Neuser, glavni tajnik Saveza njemačkih pogrebnika u razgovoru za DW. “Ali, s obzirom da su više od 81 posto pogrebnika u Njemačkoj članovi naše udruge, imamo pregled toga i vidimo da je sve više pogreba za koje troškove snose općine.” To vrijedi prije svega za velike gradove. Osobito u oči upada razvoj u Hamburgu, drugom po veličini njemačkom gradu. Prema statistici hamburških groblja, broj pogreba za koje troškove snose gradske vlasti povećao se za više nego dvostruko u razdoblju od deset godina (od 2007. do 2017.). Prošle godine ih je u Hamburgu bilo preko 1.200.

Na upit DW-a Uprava za zdravstvo, njegu i ravnopravnost je priopćila da i u njemačkom glavnom gradu raste broj pokopa za koje nema tko snositi troškove, iako manje dramatično nego u Hamburgu – 2012. ih je bilo 1.979, a 2016. čak 2.300. Statistike gradskih vlasti u Kölnu pokazuju sličan porast: s 486 u 2007. godini na 636 u prošloj godini.

Izolacija i siromaštvo

“Razlog porasta ovih brojeva leži u činjenici da sve više ljudi doživljava duboku starost, ali da su često sami kad umru”, kaže Stephan Neuser. Ali, on podsjeća i na to da financijski aspekti igraju puno veću ulogu nego prije 2004. godine. Do tada su, naime, još zdravstvena osiguranja snosila troškove pogreba. Istina, osobe koje su obvezne snositi troškove pogreba (kao na primjer djeca za svoje roditelje) mogu zatražiti da socijalno preuzme troškove, ako su im primanja premala. Ali, to je onda socijalna pomoć za pogreb, a ne socijalni pogreb po službenoj dužnosti.

Socijalni pogreb po službenoj dužnosti događa se samo ako se u određenom roku ne javi nikakva rodbina pokojnika ili ako postoji rodbina, ali ona nije spremna snositi troškove pogreba. Socijalni pogrebi po službenoj dužnosti su posljedica izolacije i siromaštva, upozorava pastorica Zuzanna Hanussek. Siromašni rođaci često ne žele zatražiti socijalni pogreb “jer se srame” i jer procedura provjere svih uvjeta predugo traje. A ima i rodbine koja nije u stanju brinuti se o pogrebu pokojnika.

Hoće li socijalni ukop pokojnika po službenoj dužnosti ostati anoniman ili će se znati barem njegovo ime, to je prepušteno općinama. U Hamburgu od sredine 2014. postoje nadgrobni spomenici za takve pokojnike samce na kojima stoji ime pokojnika, datum rođenja i smrti. Posljednje nedjelje u studenome (Nedjelja mrtvih) njihova se imena svečano pročitaju na bogoslužju u crkvi svetog Petra u Hamburgu.

I brojni pogrebnici koji provode socijalne pogrebe po službenoj dužnosti jednom u godini organiziraju komemoracije za pokojnike koji su umrli u samoći, kaže Stephan Neuser. U Gelsenkirchenu ta imena budu ugravirana na spomen-ploče. Troškove ne snosi općina nego privatna inicijativa Ruhesteine e.V., suosnivačica koje je Zuzanna Hanussek, a koja se financira donacijama.

“Obraćajte više pozornost na druge ljude”

Angažirani ljudi kao pastorica iz Gelsenkirchena trudi se da mrtvi koji umru usamljeni ne budu zaboravljeni. U propovijedima prilikom ukopa Zuzanna Hanussek i njezin katolički kolega u pravilu malo što mogu reći o takvim pokojnicima, jer se o njima gotovo ništa ne zna. “Ali, na zadušnicama i drugim bogoslužjima mi apeliramo da se više pozornosti obraća na ljude u okruženju u kojem čovjek živi”, kaže pastorica. Da se ruše zidovi izolacije kako se uopće ne bi događalo da netko umre tako anonimno. Za to svatko može nešto učiniti. Primjerice, više razgovarati sa susjedima.

Pastorica Zuzanna Hanussek je u tu svrhu u Gelsenkirchenu pokrenula projekt “Susjedi pomažu susjedima” (Nachbarn helfen Nachbarn). “U prvoj fazi jedna socijalna radnica redovito obilazi kućanstva, u drugoj fazi će biti organizirani ciljani susreti susjeda. Kad se nekoliko puta susretnu, uspostavit će odnose, ali sami to ne bi učinili.” Drugi projekt koji je pokrenula je kafić s besplatnim pićem u kojem se ljudi koji zbog siromaštva inače ne odlaze u kafiće dva puta tjedno mogu sastati. “Time nećemo spasiti svijet, ali pokušavamo ljude izvući iz izolacije.” (Dana Alexandra Scherle, Deutsche Welle)

.

Život

Višnja(50): Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, korupcije, nepotizma…

Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.

Objavljeno

|

Autor

50-godišnja Šibenčanka Višnja Drmić, majka triju kćeri, spakirala je kofere i s obitelji se preselila u Veliku Britaniju. Zašto je odlučila drugo poluvrijeme života započeti u stranoj zemlji, objasnila je za Slobodnu Dalmaciju.

„Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas.“ Višnja se u Šibeniku bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja.



„Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.“

A onda joj se kći prijavila na britansko sveučilište i dobila pozitivan odgovor. „To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.“

U Veliko Britaniji Višnja radi posao njegovatelja. Naravno, nakon stručnog osposobljavanja. Sada živi u Salisburyju, gradiću s 40 tisuća stanovnika. Kaže, došla je s predrasudama o skupoći. „Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže.“

Na pitanje što joj je smetalo u Hrvatskoj odgovara: „Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, “fake news”… jesam li nešto zaboravila?“

Planira li se vratiti? „Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. “I hope” (nadam se)“, kaže Višnja u opširnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Nastavi čitati