Prati nas

Život

Susjedi koje ne vidimo

Sve više ljudi umire samo, bez prijatelja i rodbine

Potresena sam time da često ni susjedi ništa ne primjećuju i da su potpuno ravnodušni. Sve više je ljudi koji nestaju iz našeg društva, a da to nikoga ne zanima. Njima se ne posvećuje pozornost ne samo u trenutku njihove smrti nego ni za života.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Mirogoj (foto: Sandro Bura)

Nitko nije primijetio da ga nema. Tek nakon više od osam mjeseci pronađen je leš muškarca koji je umro s 46 godina – u njegovom stanu u središtu Gelsenkirchena, velikoga grada u Rurskoj oblasti. Kad evangelička pastorica Zuzanna Hanussek o tomu priča, njezin inače živahni i energični glas postaje tiši: “Potresena sam time da često ni susjedi ništa ne primjećuju i da su potpuno ravnodušni. Sve više je ljudi koji nestaju iz našeg društva, a da to nikoga ne zanima. Njima se ne posvećuje pozornost ne samo u trenutku njihove smrti nego ni za života”, kaže ova pastorica u razgovoru za Deutsche Welle.

Na grobu nema rodbine ni prijatelja

Zuzanna Hanussek zna samo ime toga usamljenog čovjeka iz Gelsenkirchena. Nije bilo moguće pronaći ni rodbinu ni prijatelje niti poznanike. Čak ni susjedi nisu znali ili nisu htjeli ništa reći o pokojniku. Evangeličkoj pastorici je zato utoliko važnije bilo da bude barem dostojanstveno pokopan. Skupa s jednim katoličkim župnikom je  sudjelovala na pokopu urne s pokojnikovim pepelom na groblju u Gelsenkirchen-Bueru. Troškove takvih pokopa samaca snose općinske ili gradske vlasti.


Statistika o broju ovakvih pokopa samaca u cijeloj Njemačkoj nema, kaže Stephan Neuser, glavni tajnik Saveza njemačkih pogrebnika u razgovoru za DW. “Ali, s obzirom da su više od 81 posto pogrebnika u Njemačkoj članovi naše udruge, imamo pregled toga i vidimo da je sve više pogreba za koje troškove snose općine.” To vrijedi prije svega za velike gradove. Osobito u oči upada razvoj u Hamburgu, drugom po veličini njemačkom gradu. Prema statistici hamburških groblja, broj pogreba za koje troškove snose gradske vlasti povećao se za više nego dvostruko u razdoblju od deset godina (od 2007. do 2017.). Prošle godine ih je u Hamburgu bilo preko 1.200.

Na upit DW-a Uprava za zdravstvo, njegu i ravnopravnost je priopćila da i u njemačkom glavnom gradu raste broj pokopa za koje nema tko snositi troškove, iako manje dramatično nego u Hamburgu – 2012. ih je bilo 1.979, a 2016. čak 2.300. Statistike gradskih vlasti u Kölnu pokazuju sličan porast: s 486 u 2007. godini na 636 u prošloj godini.

Izolacija i siromaštvo

“Razlog porasta ovih brojeva leži u činjenici da sve više ljudi doživljava duboku starost, ali da su često sami kad umru”, kaže Stephan Neuser. Ali, on podsjeća i na to da financijski aspekti igraju puno veću ulogu nego prije 2004. godine. Do tada su, naime, još zdravstvena osiguranja snosila troškove pogreba. Istina, osobe koje su obvezne snositi troškove pogreba (kao na primjer djeca za svoje roditelje) mogu zatražiti da socijalno preuzme troškove, ako su im primanja premala. Ali, to je onda socijalna pomoć za pogreb, a ne socijalni pogreb po službenoj dužnosti.

Socijalni pogreb po službenoj dužnosti događa se samo ako se u određenom roku ne javi nikakva rodbina pokojnika ili ako postoji rodbina, ali ona nije spremna snositi troškove pogreba. Socijalni pogrebi po službenoj dužnosti su posljedica izolacije i siromaštva, upozorava pastorica Zuzanna Hanussek. Siromašni rođaci često ne žele zatražiti socijalni pogreb “jer se srame” i jer procedura provjere svih uvjeta predugo traje. A ima i rodbine koja nije u stanju brinuti se o pogrebu pokojnika.

Hoće li socijalni ukop pokojnika po službenoj dužnosti ostati anoniman ili će se znati barem njegovo ime, to je prepušteno općinama. U Hamburgu od sredine 2014. postoje nadgrobni spomenici za takve pokojnike samce na kojima stoji ime pokojnika, datum rođenja i smrti. Posljednje nedjelje u studenome (Nedjelja mrtvih) njihova se imena svečano pročitaju na bogoslužju u crkvi svetog Petra u Hamburgu.

I brojni pogrebnici koji provode socijalne pogrebe po službenoj dužnosti jednom u godini organiziraju komemoracije za pokojnike koji su umrli u samoći, kaže Stephan Neuser. U Gelsenkirchenu ta imena budu ugravirana na spomen-ploče. Troškove ne snosi općina nego privatna inicijativa Ruhesteine e.V., suosnivačica koje je Zuzanna Hanussek, a koja se financira donacijama.

“Obraćajte više pozornost na druge ljude”

Angažirani ljudi kao pastorica iz Gelsenkirchena trudi se da mrtvi koji umru usamljeni ne budu zaboravljeni. U propovijedima prilikom ukopa Zuzanna Hanussek i njezin katolički kolega u pravilu malo što mogu reći o takvim pokojnicima, jer se o njima gotovo ništa ne zna. “Ali, na zadušnicama i drugim bogoslužjima mi apeliramo da se više pozornosti obraća na ljude u okruženju u kojem čovjek živi”, kaže pastorica. Da se ruše zidovi izolacije kako se uopće ne bi događalo da netko umre tako anonimno. Za to svatko može nešto učiniti. Primjerice, više razgovarati sa susjedima.

Pastorica Zuzanna Hanussek je u tu svrhu u Gelsenkirchenu pokrenula projekt “Susjedi pomažu susjedima” (Nachbarn helfen Nachbarn). “U prvoj fazi jedna socijalna radnica redovito obilazi kućanstva, u drugoj fazi će biti organizirani ciljani susreti susjeda. Kad se nekoliko puta susretnu, uspostavit će odnose, ali sami to ne bi učinili.” Drugi projekt koji je pokrenula je kafić s besplatnim pićem u kojem se ljudi koji zbog siromaštva inače ne odlaze u kafiće dva puta tjedno mogu sastati. “Time nećemo spasiti svijet, ali pokušavamo ljude izvući iz izolacije.” (Dana Alexandra Scherle, Deutsche Welle)

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Zajec.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP