Prati nas

Život

Susjedi koje ne vidimo

Sve više ljudi umire samo, bez prijatelja i rodbine

Potresena sam time da često ni susjedi ništa ne primjećuju i da su potpuno ravnodušni. Sve više je ljudi koji nestaju iz našeg društva, a da to nikoga ne zanima. Njima se ne posvećuje pozornost ne samo u trenutku njihove smrti nego ni za života.

Objavljeno

|

Mirogoj (foto: Sandro Bura)

Nitko nije primijetio da ga nema. Tek nakon više od osam mjeseci pronađen je leš muškarca koji je umro s 46 godina – u njegovom stanu u središtu Gelsenkirchena, velikoga grada u Rurskoj oblasti. Kad evangelička pastorica Zuzanna Hanussek o tomu priča, njezin inače živahni i energični glas postaje tiši: “Potresena sam time da često ni susjedi ništa ne primjećuju i da su potpuno ravnodušni. Sve više je ljudi koji nestaju iz našeg društva, a da to nikoga ne zanima. Njima se ne posvećuje pozornost ne samo u trenutku njihove smrti nego ni za života”, kaže ova pastorica u razgovoru za Deutsche Welle.

Na grobu nema rodbine ni prijatelja

Zuzanna Hanussek zna samo ime toga usamljenog čovjeka iz Gelsenkirchena. Nije bilo moguće pronaći ni rodbinu ni prijatelje niti poznanike. Čak ni susjedi nisu znali ili nisu htjeli ništa reći o pokojniku. Evangeličkoj pastorici je zato utoliko važnije bilo da bude barem dostojanstveno pokopan. Skupa s jednim katoličkim župnikom je  sudjelovala na pokopu urne s pokojnikovim pepelom na groblju u Gelsenkirchen-Bueru. Troškove takvih pokopa samaca snose općinske ili gradske vlasti.


Statistika o broju ovakvih pokopa samaca u cijeloj Njemačkoj nema, kaže Stephan Neuser, glavni tajnik Saveza njemačkih pogrebnika u razgovoru za DW. “Ali, s obzirom da su više od 81 posto pogrebnika u Njemačkoj članovi naše udruge, imamo pregled toga i vidimo da je sve više pogreba za koje troškove snose općine.” To vrijedi prije svega za velike gradove. Osobito u oči upada razvoj u Hamburgu, drugom po veličini njemačkom gradu. Prema statistici hamburških groblja, broj pogreba za koje troškove snose gradske vlasti povećao se za više nego dvostruko u razdoblju od deset godina (od 2007. do 2017.). Prošle godine ih je u Hamburgu bilo preko 1.200.

Na upit DW-a Uprava za zdravstvo, njegu i ravnopravnost je priopćila da i u njemačkom glavnom gradu raste broj pokopa za koje nema tko snositi troškove, iako manje dramatično nego u Hamburgu – 2012. ih je bilo 1.979, a 2016. čak 2.300. Statistike gradskih vlasti u Kölnu pokazuju sličan porast: s 486 u 2007. godini na 636 u prošloj godini.

Izolacija i siromaštvo

“Razlog porasta ovih brojeva leži u činjenici da sve više ljudi doživljava duboku starost, ali da su često sami kad umru”, kaže Stephan Neuser. Ali, on podsjeća i na to da financijski aspekti igraju puno veću ulogu nego prije 2004. godine. Do tada su, naime, još zdravstvena osiguranja snosila troškove pogreba. Istina, osobe koje su obvezne snositi troškove pogreba (kao na primjer djeca za svoje roditelje) mogu zatražiti da socijalno preuzme troškove, ako su im primanja premala. Ali, to je onda socijalna pomoć za pogreb, a ne socijalni pogreb po službenoj dužnosti.

Socijalni pogreb po službenoj dužnosti događa se samo ako se u određenom roku ne javi nikakva rodbina pokojnika ili ako postoji rodbina, ali ona nije spremna snositi troškove pogreba. Socijalni pogrebi po službenoj dužnosti su posljedica izolacije i siromaštva, upozorava pastorica Zuzanna Hanussek. Siromašni rođaci često ne žele zatražiti socijalni pogreb “jer se srame” i jer procedura provjere svih uvjeta predugo traje. A ima i rodbine koja nije u stanju brinuti se o pogrebu pokojnika.

Hoće li socijalni ukop pokojnika po službenoj dužnosti ostati anoniman ili će se znati barem njegovo ime, to je prepušteno općinama. U Hamburgu od sredine 2014. postoje nadgrobni spomenici za takve pokojnike samce na kojima stoji ime pokojnika, datum rođenja i smrti. Posljednje nedjelje u studenome (Nedjelja mrtvih) njihova se imena svečano pročitaju na bogoslužju u crkvi svetog Petra u Hamburgu.

I brojni pogrebnici koji provode socijalne pogrebe po službenoj dužnosti jednom u godini organiziraju komemoracije za pokojnike koji su umrli u samoći, kaže Stephan Neuser. U Gelsenkirchenu ta imena budu ugravirana na spomen-ploče. Troškove ne snosi općina nego privatna inicijativa Ruhesteine e.V., suosnivačica koje je Zuzanna Hanussek, a koja se financira donacijama.

“Obraćajte više pozornost na druge ljude”

Angažirani ljudi kao pastorica iz Gelsenkirchena trudi se da mrtvi koji umru usamljeni ne budu zaboravljeni. U propovijedima prilikom ukopa Zuzanna Hanussek i njezin katolički kolega u pravilu malo što mogu reći o takvim pokojnicima, jer se o njima gotovo ništa ne zna. “Ali, na zadušnicama i drugim bogoslužjima mi apeliramo da se više pozornosti obraća na ljude u okruženju u kojem čovjek živi”, kaže pastorica. Da se ruše zidovi izolacije kako se uopće ne bi događalo da netko umre tako anonimno. Za to svatko može nešto učiniti. Primjerice, više razgovarati sa susjedima.

Pastorica Zuzanna Hanussek je u tu svrhu u Gelsenkirchenu pokrenula projekt “Susjedi pomažu susjedima” (Nachbarn helfen Nachbarn). “U prvoj fazi jedna socijalna radnica redovito obilazi kućanstva, u drugoj fazi će biti organizirani ciljani susreti susjeda. Kad se nekoliko puta susretnu, uspostavit će odnose, ali sami to ne bi učinili.” Drugi projekt koji je pokrenula je kafić s besplatnim pićem u kojem se ljudi koji zbog siromaštva inače ne odlaze u kafiće dva puta tjedno mogu sastati. “Time nećemo spasiti svijet, ali pokušavamo ljude izvući iz izolacije.” (Dana Alexandra Scherle, Deutsche Welle)

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP