Prati nas

Mozaik

POGLED IZA KAMERE

Uvijek ste željeli snimiti vlastiti film? Sad možete!

Udruga Bacači sjenki organizira radionicu filmskog stvaralaštva namijenjenu osobama 54+. Polaznici će na radionicama svladati promišljanje filma i medija iz više aspekata te upoznati sve ono što zapravo ne vidimo dok gledamo filmove, TV ili dok se zabavljamo računalnim igrama.

Objavljeno

|

foto: Jakob Owens/Unsplash

Nema tog filmofila koji bar jednom nije poželio režirati vlastiti film. No kako nas život često odvuče u drugom pravcu, mnogim se ljubiteljima filma ta želja nikad ne ostvari. Život nosi svoje obaveze – posao, djeca, kuća… Sve su to razlozi zašto odustajemo od svih snova i hobija i ostavljamo ih da čekaju neka bolja vremena. No ta bolja (i slobodna) vremena često ne dođu sve do penzije. No kako se tada posvetiti filmu kad su sve radionice uglavnom za školsku djecu i mlade?

Imamo dobru vijest za sve one u najboljim godinama koji bi se željeli okušati u stvaranju filma! Naime, Udruga Bacači sjenki iz Zagreba, zajedno sa svojim partnerima “Kulturno umjetničkim središtem“ iz Sinja te Kulturno prosvjetnim društvom “Sloga“ iz Pakraca, pokreću interdisciplinarni program „Samo nebo nam je granica“ sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda.


“Ovaj program je zabavnog, emancipacijskog i obrazovnog karaktera te generaciji 54+ nudi mogućnost ulaska u svijet filma izvan standardnog kino ili TV gledateljskog i stvaralačkog iskustva. Polaznici će na radionicama svladati promišljanje filma i medija iz više aspekata te upoznati sve ono što zapravo ne vidimo dok gledamo filmove, TV ili dok se zabavljamo računalnim igrama  na našim računalima”, kaže nam Željka Novosel iz Udruge Bacači sjenki.

Bacači sjenki su odavno prepoznati po svojim edukacijskim i umjetničkim projektima i poznato su ime kako u Hrvatskoj, tako i u drugim zemljama.

“Naše djelovanje kreće se u rasponu od društvene prakse u lokalnoj zajednici, preko novomedijskih i participativnih izvedbenih umjetnosti, do preispitivanja medija i izmještanja uvriježenih motrišta na goruće probleme i izazove suvremenog društva. Pritom inzistiramo na interdisciplinarnom i intermedijalnom pristupu koji podrazumijeva integralan i problematski diskurzivan pristup edukaciji. Koncept integralne edukacije: rezultat je (provjerenog) eksperimenta i rada interdisciplinarnog tima stručnjaka”, objašnjava Novosel.

Kako se i gdje prijaviti?

Program se provodi za polaznike iz Zagreba, Sinja i Pakraca u razdoblju od sredine studenog 2018. do sredine svibnja 2019. godine kroz 3 obrazovne razine: početne, napredne i majstorske radionice u kontinuiranom trajanju od 5 dana, od 9:00 do 15:00., a broj mjesta je ograničen. Na radionicama je predviđeno sudjelovanje 20 polaznika, a svim sudionicima osiguran je topli obrok za vrijeme trajanja radionice.

Zainteresirani polaznici mogu se prijaviti putem: telefona 01/464 02 62, e-mail adrese: samonebonamjegranica@gmail.com ili putem on-line prijavnice na stranici udruge Bacači sjenki. Zagrebačka početna radionica je popunjena, no rok za radionicu u Sinju je do 05. prosinca 2019. te do 09. siječnja 2019. za radionicu u Pakracu.

17 godina Bacača sjenki

Udruga Bacači sjenki skoro je punoljetna. Djeluje već 17 godina i provela je i kontinuirano provodi brojne projekte: Pametniji grad, Sve je u novcu, Frooom! (namijenjen djeci osnovnoškolskog uzrasta već osam godina oduševljava generacije učenika i njihovih roditelja svojim pristupom vizualnoj umjetnosti, filmu te kritičkom razmišljanju korz zabavne i praksi orjenitrane radionice), Šapat zidova (hipertekstualnost javnih, urbanih i dijeljenih prostora; sudionički urbanizam i terafilija; resursnost prostora za boljitak zajednice; značajke i znamenitost, povijesna i sadržajna, tih prostora), Zidne novine, Bitka na Neretvi, Mala retrospektiva smrti, Ex-pozicija, Kiklop (dramski), Shadow Casters (intermedijalni međunarodni Master Class za profesionalce iz različitih disciplina zainteresiranih za izvedbenu djelatnost u urbanim, javnim i netipično umjetničko -izvedbenim prostorima), Studio Bacača Sjenki (specijalizirane i tematski ciljane radionice za profesionalce) i mnogi drugi.

U svojim projektima Bacači sjenki potiču rasprave o raznim aktualnim temama poput prirode i procesu globalizacije, zatim bave se društvenim, političkim i kulturnim pitanjima te otkrivaju akutne probleme lokalnih zajednica temeljito istražujući prošlost i sadašnjost urbanih lokacija

Projekt Samo nebo nam je granica, iako namijenjen starijima od 55+, je zapravo najmlađi u širokoj paleti projekata ove udruge.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP