Prati nas

Mozaik

Pisati se mora

Velik interes za književne radionice namijenjene osobama 55+

Projekt ‘Koja je tvoja priča?’ Književnog kluba Booksa namijenjen je osobama 55+ i donosi šest različitih radionica: pisanje proze, poezije, ‘Čitateljski klub’, radionicu ilustriranja književnog teksta, susret s piscima i ‘Raspričavanje’, odnosno radionicu pripovijedanja priča u društvu.

Objavljeno

|

Sastanak voditelja i organizatora radionica (foto: Booksa)

“Ne mora se živjeti, ali pisati se mora”, rekao je svojedobno legendarni novinar Slobodne Dalmacije i autor nekih od najljepših stihova u hrvatskoj glazbi, Momčilo Popadić. Oni kojima su riječi glavno sredstvo izražavanja dobro znaju o čemu govorimo. Poriv da se piše, da se ispriča priča, da se izraze misli i da se osjećaji izliju na papir, jedan je od najizraženijih čovjekovih poriva pa i ne čudi da zapravo puno ljudi piše, iako mnogi tek onako, za sebe.

Pisanje je ujedno i vještina koja se može izbrusiti – čitanjem, savjetima nekog iskusnijeg pisca ili (dobronamjernim) kritikama čitatelja. Baš to, susret s piscem, javno čitanje i druženje s drugim zaljubljenicima u umjetnost riječi ono je što nudi projekt “Koja je tvoja priča?” koju je pokrenuo Književni klub Booksa. Zanimljivo, ovaj je projekt namijenjen osobama od 55 godina ili starijima i financiran je sredstvima Europskog socijalnog fonda za osobe 54+.


Razgovarali smo s Anom Profetom iz Bookse koja nam je opisala projekt i pohvalila se da je odaziv doista jako velik.

“Da, odaziv je stvarno velik tako da smo radionice za ovu godinu već popunili. Ali organiziramo još radionica nagodinu pa se ljudi mogu prijaviti. Osobe koje nam dolaze pišu jer imaju potrebu pisati, ali nisu uvijek sigurni valja li to ili ne. Imamo polaznike raznih struka – od ekonomista, prirodoslovaca, onih sa srednjom stručnom spremom, pa do umirovljenika. Društvo je doista jako šaroliko. To su uglavnom ljudi koji nemaju nikakvog profesionalnog spisateljskog iskustva. Tek je jedna gospođa nešto objavljivala po portalima, ali oni svi uglavnom pišu za sebe jer imaju potrebu pisati. Naši polaznici uglavnom su žene: od 11 ljudi, samo je trojica muškaraca. Ponekad bude i samo jedan. No bilo bi nam drago da ih je više”, priča nam Profeta.

Projekt “Koja je tvoja priča?” donosi šest različitih radionica: pisanje proze, poezije, “Čitateljski klub”, radionicu ilustriranja književnog teksta, susret s piscima i “Raspričavanje”, odnosno radionicu pripovijedanja priča u društvu. Profeta nam je opisala svaku pojedinu.

Radionicu kreativnog pisanja proze vodi nam naš poznati pisac Zoran Ferić. Prva radionica koja traje do kraja godine već je popunjena ali organiziramo još jednu sljedeće godine. Radionicu kreativnog pisanja poezije vodi pjesnikinja Dorta Jagić, dobitnica nagrade na Goranovom proljeću.”

“Radionice poezije i proze održavaju se jednom tjedno, a između toga polaznici pišu svojevrsne zadaće, pa kad se sljedeći put sastanu, to se čita i daje se povratna informacija. Dakle, osvrt ne daje samo voditelj, nego i polaznici međusobno uče podijeliti konstruktivnu kritiku. Tako uče dati i primiti kritiku. Naravno, moderatori paze da sve bude pristojno i civilizirano. Po završetku svake radionice bit će organizirano javno čitanje napisanog. Polaznici su u početku sramežljivi, ali brzo se opuste tako da je atmosfera odlična”, kaže nam Profeta.

Koja je tvoja priča?

Čitateljski klub je radionica na tragu one koje smo organizirali i prijašnjih godina kad polaznici pročitaju određeni naslov o kojemu se onda na sastancima diskutira. Naslova koje ćemo čitati bit će ukupno 10. Zasad imamo prvi naslov, to je zbirka kratkih priča Tanje Mravak, ‘Naša žena’, a o ostalim naslovima odlučit ćemo ovisno o željama i interesima polaznika.”

“U radionici Kružoci s piscima u goste nam dolazi pet domaćih pisaca čija se djela čitaju na Književnom klubu pa će ih polaznici imati prilike upoznati i prodiskutirati s njima o njihovoj knjizi. Točna imena pisaca koji će sudjelovati također ćemo znati kasnije. Ovisi koje će biti želje naših polaznika. Jako je zanimljiva i Radionica ilustriranja književnog teksta koju mentorira grupa ‘Škart’ iz Beograda. Ta je radionica najavljena za ožujak iduće godine.”

Posljednja radionica je ‘Raspričavanje’. “To bi ukratko migli opisati kao mješavinu pub-kviza i kreativnog pisanja. Naime, male skupine ljudi koje će voditi Ivana Bodrožić, dobiju nekoliko određenih pojmova, neku fotografiju ili predmet i moraju u roku od 45 minuta napisati priču u kojoj će biti spomenuti baš ti zadani pojmovi. To može biti neka SF priča, ljubavna priča, detektivska priča – bilo što, samo da budu uključeni ti pojmovi. Tako nešto već smo radili i to bude doista vrlo zabavno. Priče znaju biti vrlo zanimljive i duhovite pa bude puno smijeha i dobre zabave”, opisuje Profeta.

Inače, za ove radionica vlada velik interes tako da se već sada pune liste čekanja za iduću godinu, no još ima mjesta za iduću godinu za radionicu pisanja poezije. “Primili smo dva puta više ljudi nego smo planirali. I nas je iznenadio interes. Ljudima nedostaje takvih sadržaja. Grupe imaju po 11 polaznika, iako je prvotno bilo planirano 5. Naravno, broj sudionika je ograničen jer se ne može raditi s prevelikim grupama. To je neizvedivo.”

Radionice su za sve polaznike besplatne. Jedino što moraju donijeti je dobru volje jer će čak i tekice i olovke dobiti u Booksi.

“Naši polaznici su uglavnom stara škola pa se služe bilježnicama i olovkama. No čak i te bilježnice ne moraju nositi sa sobom jer smo mi baš za ovaj projekt izradili nešto teka i olovaka i taj materijal uručili našim polaznicima. Nitko ne piše na laptopu, iako moram reći da sa svima komuniciramo mailom. Osim toga, naši su polaznici jako aktivni na društvenim mrežama pa su se radionice napunile tek što smo Facebookom proširili glas. Moram na kraju reći i da mi je jako drago da nam je zbog ovog projekta došlo i puno ljudi koji nikada prije nisu bili u Booksi i za naš klub možda nisu niti čuli, no sada su nam redoviti posjetitelji”, kaže naša sugovornica.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP