Prati nas

Mozaik

kasno odrastanje

Mladi Hrvati ne napuštaju obiteljsko gnijezdo. Jesu li krivi i roditelji?

Hrvatska je prvak svijeta po postotku mladih koji i u odrasloj dobi ostaju živjeti s roditeljma u obiteljskom domu. No nije to samo hrvatski problem. Roditelji diljem svijeta nastavljaju izdašno financijski pomagati svojoj djeci čak i onda kad ta ista djeca već imaju svoje poslove i obitelji.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako razgovarati s odraslom djecom? Što kad djeca odrastu?
foto: BigStock

“Da, sin još uvijek živi s nama. Ima 28 godina i pri kraju je s fakultetom. Dobro, malo je otegnuo sa studiranjem, ali što i kad diplomira? Nije da ga baš čeka posao. Studira ekonomiju, a ako i uspije naći posao, početna plaća bit će mu najviše 3000 kuna. Pa što može s tim? A za nekakav bolje plaćen posao treba mu veza – koju nema. Svi znamo kako to ide. Sad se uglavnom posvetio tome da završi fakultet. Prije je znao povremeno raditi u jednom kafiću, a odradi nešto i preko ljeta. Djeci je danas jako teško da se osamostale”, opisuje nam svoju obiteljsku situaciju gospođa Blaženka (56) iz Zagreba.

“Kćer se udala i odselila prije dvije godine, a sin srednjoškolac je još uvijek s nama. Kći živi s mužem u njihovoj obiteljskoj kući. Oni su u prizemlju, a zetovi roditelji na katu. Da nije tako, bilo bi im izuzetno teško plaćati stanarinu ili kredit za stan. Oboje rade, ali nemaju velike plaće. Osim toga, kći je zaposlena na određeno pa ne može dići kredit. Zet radi za stalno, ali sve vam je to danas nesigurno. Nikad ne znaš hoće li firma propasti, hoćeš li ti ostati raditi… Drugačije je bilo u naše vrijeme kad si imao neku sigurnost”, priča Lidija (51) iz Zagreba.


“Djeca još uvijek žive s nama. Imamo sina i kćer. Sin je diplomirao jezike, a kći još uvijek studira. Sin radi u jednoj školi no nema punu satnicu pa se još malo ‘krpa’ nekakvim prijevodima. Kći ne radi već se u potpunosti posvetila studiranju. Ostalo joj je još pet ispita do kraja. Naravno da bi se željeli osamostaliti, no to je danas jako teško. Sav novac koji bi zaradili morali bi dati za stanarinu ili kredit pa im za život ne bi ostalo baš puno. A ovako si ipak mogu priuštiti i kino i poneko putovanje jer mama i tata plaćaju i hranu i režije. Ne znam je li to baš dobro tako, ali tako je”, govori nam Jasenka (55) iz Zagreba.

Nikako da odlete iz obiteljskog gnijezda

Jesu li današnja vremena doista puno teža nego kad smo mi bili mladi, ili su nove generacije ovisnije o pomoći roditelja i teže se osamostaljuju? Vjerojatno ne postoji jedan odgovor na ova pitanja jer je svaki slučaj poseban. No činjenica je da sve više mladih ostaje s roditeljima duže, a čak i kad se napokon odsele, duže ostaju ovisni o roditeljskoj financijskoj pomoći.

Prema novim podacima Eurostata, Hrvatska je prva na ljestvici onih zemalja čiji mladi dulje ostaju s roditeljima u zajedničkom kućanstvu. Naime, čak 93,1 posto mladih muškaraca u dobi od 16 do 29 godina i dalje živi s roditeljima. Iza nas su Slovačka (89,2 posto), Italija (88,3 posto) i Malta (87 posto).

I kod djevojaka je slično jer čak 82,3 posto djevojaka i dalje živi u obiteljskom domu. No u ovoj kategoriji ipak nismo prvi – ispred nas je Malta – ali daleko smo od, primjerice, Norveške gdje samo 40,8 posto muškaraca i 30,1 posto žena u dobnoj skupini od 24 do 29 godina još uvijek živi s roditeljima.

Zašto bi se trudili, ako ne moraju?

No problem financijske ovisnosti o roditeljima nije prisutan samo u Hrvatskoj. Nedavno istraživanje provedeno u Sjedinjenim američkim državama otkrilo je da čak 79 posto roditelja i dalje služi kao obiteljski bankomat svojoj već odrasloj djeci pa im tako plaćaju račune za telefon, stanarinu ali i pokrivaju neke svakodnevne manje troškove. Ustanovljeno je da godišnje američki roditelji na svoju odraslu djecu potroše oko 500 milijardi dolara što je dvostruko više nego što uplaćuju u mirovinske fondove.

Također, mladi sve češće ostaju živjeti s roditeljima i nakon tridesete. 2015. godine čak je 34,1 posto mladih između 18 i 34 godine ostalo živjeti s roditeljima što je u odnosu na 2005. povećanje od čak 26 posto. Dodajmo i kako jedna od četiri mlade osobe koja živi s roditeljima niti ide na fakultet, niti radi.

Iako krivca za ovakvo stanje bez sumnje valja tražiti u nesigurnim poslovima i visokim troškovima života koji mladima ne dopuštaju da se osamostale, dio krivice snose i sami roditelji koji u želji da pomognu djeci i sačuvaju ih financijskih muka koje su možda i sami prošli u mladosti, podmeću svoja leđa i kad treba i kad možda ne bi trebalo. Naime, roditelji ne žele da njihovoj djeci padne standard nakon odlaska iz roditeljskog doma, iako je to zapravo normalno i ono što mladog čovjek prisili da se više potrudi i snađe kako bi se malo po malo popeo na razinu financijske sigurnosti koju imaju njegovi roditelji.

Pomoć ili “klipovi pod noge”?

Je li takva roditeljska pomoć doista pomoć ili bi svojoj djeci napravili veću uslugu da ih puste da se sami snađu, pitali smo prof.dr.sc. Editu Slunjski, redovitu profesoricu na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

“Kad bismo sve ciljeve odgoja, bilo da je riječ o onom koji se odvija u krugu obitelji ili pak školi, sveli pod zajednički nazivnik, on bi glasio: samostalnost. Ukratko rečeno, to podrazumijeva osposobljavanje djeteta za kvalitetno življenje bez odraslih. Poticanje razvoja samostalnosti uključuje stvaranje niza pretpostavki koje djetetu omogućuju ne samo neovisno mišljenje i djelovanje nego i iskustvo preuzimanja odgovornosti za njih. To često znači dulji put jer je mnoge stvari brže i jednostavnije učiniti bez djeteta, no u konačnici, dovoljno vremena i pravo na pogrješke sastavni su dio učenja.”

“Odgoj samostalnosti uključuje poticanje djeteta na odlučivanje o vlastitim postupcima i aktivnostima, koji se tiču njega samog. Jer, teško je očekivati da bi itko mogao preuzeti odgovornost za odluke u čijem donošenju nije sudjelovao. To može biti veliki izazov za obitelj, ali i školu u vremenu sveopće užurbanosti i opterećenosti dnevnim obvezama i poslovima. No, kako to znaju reći mudri ljudi, ako nekoga želiš nahraniti za cijeli život, nemoj mu dati ribu nego na nauči pecati. Dodamo li tome jedan suvremeni odgojni štih, reći ćemo: nauči ga kako pecati i kako doživotno unaprjeđivati vlastitu ribolovnu opremu. Tada ćeš za njega učiniti najviše što možeš”, kaže profesorica Slunjski.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Kane Tanaka (117) je najdugovječnija Japanka – uživa u svakom danu

Svoju dugovječnost je u petak proslavila pijući omiljeno piće – Coca Colu, odjevena u majicu na kojoj je otisnuto njeno lice, a koju joj je darovao njen unuk – šezdesetogodišnji Eiji.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Japanka Kane Tanaka, koja je prema Guinessovoj knjizi rekorda najstarija osoba na svijetu, postavila je ove subote novi rekord. Postala je najdugovječnija Japanka svih vremena sa navršenih 117 godina i 261 danom.

Rekord je držao njen sunarodnjak Nabi Tajima, stanovnik otoka Kikai, no on je preminuo u travnju 2018. godine, prema podacima koje je objavilo tamošnje Ministarstvo zdravlja, rada i socijalne skrbi.


Gospođa Tanaka je rođena 2. siječnja daleke 1903. godine kao sedmo od ukupno devetero djece u obitelji. Rođena je prerano, a dojila ju je žena koja joj nije bila biološka majka. Tijekom Drugog svjetskog rata radila je u trgovini zajedno sa suprugom Hideom. Do kraja rata umrli su joj i suprug i sin.

Kane Tanaka se umirovila u 63. godini. Sedamdesetih je boravila u Sjedinjenim Državama gdje ima nekoliko nećaka i nećakinja. U 103. godini dijagnosticiran joj je karcinom debelog crijeva koji je pobijedila. Sa 107. godina napisala je knjigu u kojoj govori o dugovječnosti. Sada živi u domu za stare i nemoćne u Fukuoki na jugozapadu Japana. Titulu najstarije Zemljanke ponijela je u ožujku prošle godine.

Svoju dugovječnost i rekord najdugovječnije Japanke proslavila je pijući omiljeno piće – Coca Colu, odjevena u majicu na kojoj je otisnuto njeno lice, a koju joj je darovao njen unuk – šezdesetogodišnji Eiji. “Čak i usred pandemije koronavirusa, moja baka je dobre i čini se da uživa u svakome danu. Kao obitelj smo sretni i ponosni na njen rekord”, kazao je Eiji.

Podsjetimo, prije dvije godine, na pitanje koji joj je dio života najdraži, odgovorila je: “Ovaj, sada.” Ova drevna starica kaže da bi voljela još poživjeti i proslaviti 120. rođendan. Rado krati vrijeme matematičkim igrama i kaligrafijom.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP