Prati nas

Mozaik

kasno odrastanje

Mladi Hrvati ne napuštaju obiteljsko gnijezdo. Jesu li krivi i roditelji?

Hrvatska je prvak svijeta po postotku mladih koji i u odrasloj dobi ostaju živjeti s roditeljma u obiteljskom domu. No nije to samo hrvatski problem. Roditelji diljem svijeta nastavljaju izdašno financijski pomagati svojoj djeci čak i onda kad ta ista djeca već imaju svoje poslove i obitelji.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako razgovarati s odraslom djecom? Što kad djeca odrastu?
foto: BigStock

“Da, sin još uvijek živi s nama. Ima 28 godina i pri kraju je s fakultetom. Dobro, malo je otegnuo sa studiranjem, ali što i kad diplomira? Nije da ga baš čeka posao. Studira ekonomiju, a ako i uspije naći posao, početna plaća bit će mu najviše 3000 kuna. Pa što može s tim? A za nekakav bolje plaćen posao treba mu veza – koju nema. Svi znamo kako to ide. Sad se uglavnom posvetio tome da završi fakultet. Prije je znao povremeno raditi u jednom kafiću, a odradi nešto i preko ljeta. Djeci je danas jako teško da se osamostale”, opisuje nam svoju obiteljsku situaciju gospođa Blaženka (56) iz Zagreba.

“Kćer se udala i odselila prije dvije godine, a sin srednjoškolac je još uvijek s nama. Kći živi s mužem u njihovoj obiteljskoj kući. Oni su u prizemlju, a zetovi roditelji na katu. Da nije tako, bilo bi im izuzetno teško plaćati stanarinu ili kredit za stan. Oboje rade, ali nemaju velike plaće. Osim toga, kći je zaposlena na određeno pa ne može dići kredit. Zet radi za stalno, ali sve vam je to danas nesigurno. Nikad ne znaš hoće li firma propasti, hoćeš li ti ostati raditi… Drugačije je bilo u naše vrijeme kad si imao neku sigurnost”, priča Lidija (51) iz Zagreba.


“Djeca još uvijek žive s nama. Imamo sina i kćer. Sin je diplomirao jezike, a kći još uvijek studira. Sin radi u jednoj školi no nema punu satnicu pa se još malo ‘krpa’ nekakvim prijevodima. Kći ne radi već se u potpunosti posvetila studiranju. Ostalo joj je još pet ispita do kraja. Naravno da bi se željeli osamostaliti, no to je danas jako teško. Sav novac koji bi zaradili morali bi dati za stanarinu ili kredit pa im za život ne bi ostalo baš puno. A ovako si ipak mogu priuštiti i kino i poneko putovanje jer mama i tata plaćaju i hranu i režije. Ne znam je li to baš dobro tako, ali tako je”, govori nam Jasenka (55) iz Zagreba.

Nikako da odlete iz obiteljskog gnijezda

Jesu li današnja vremena doista puno teža nego kad smo mi bili mladi, ili su nove generacije ovisnije o pomoći roditelja i teže se osamostaljuju? Vjerojatno ne postoji jedan odgovor na ova pitanja jer je svaki slučaj poseban. No činjenica je da sve više mladih ostaje s roditeljima duže, a čak i kad se napokon odsele, duže ostaju ovisni o roditeljskoj financijskoj pomoći.

Prema novim podacima Eurostata, Hrvatska je prva na ljestvici onih zemalja čiji mladi dulje ostaju s roditeljima u zajedničkom kućanstvu. Naime, čak 93,1 posto mladih muškaraca u dobi od 16 do 29 godina i dalje živi s roditeljima. Iza nas su Slovačka (89,2 posto), Italija (88,3 posto) i Malta (87 posto).

I kod djevojaka je slično jer čak 82,3 posto djevojaka i dalje živi u obiteljskom domu. No u ovoj kategoriji ipak nismo prvi – ispred nas je Malta – ali daleko smo od, primjerice, Norveške gdje samo 40,8 posto muškaraca i 30,1 posto žena u dobnoj skupini od 24 do 29 godina još uvijek živi s roditeljima.

Zašto bi se trudili, ako ne moraju?

No problem financijske ovisnosti o roditeljima nije prisutan samo u Hrvatskoj. Nedavno istraživanje provedeno u Sjedinjenim američkim državama otkrilo je da čak 79 posto roditelja i dalje služi kao obiteljski bankomat svojoj već odrasloj djeci pa im tako plaćaju račune za telefon, stanarinu ali i pokrivaju neke svakodnevne manje troškove. Ustanovljeno je da godišnje američki roditelji na svoju odraslu djecu potroše oko 500 milijardi dolara što je dvostruko više nego što uplaćuju u mirovinske fondove.

Također, mladi sve češće ostaju živjeti s roditeljima i nakon tridesete. 2015. godine čak je 34,1 posto mladih između 18 i 34 godine ostalo živjeti s roditeljima što je u odnosu na 2005. povećanje od čak 26 posto. Dodajmo i kako jedna od četiri mlade osobe koja živi s roditeljima niti ide na fakultet, niti radi.

Iako krivca za ovakvo stanje bez sumnje valja tražiti u nesigurnim poslovima i visokim troškovima života koji mladima ne dopuštaju da se osamostale, dio krivice snose i sami roditelji koji u želji da pomognu djeci i sačuvaju ih financijskih muka koje su možda i sami prošli u mladosti, podmeću svoja leđa i kad treba i kad možda ne bi trebalo. Naime, roditelji ne žele da njihovoj djeci padne standard nakon odlaska iz roditeljskog doma, iako je to zapravo normalno i ono što mladog čovjek prisili da se više potrudi i snađe kako bi se malo po malo popeo na razinu financijske sigurnosti koju imaju njegovi roditelji.

Pomoć ili “klipovi pod noge”?

Je li takva roditeljska pomoć doista pomoć ili bi svojoj djeci napravili veću uslugu da ih puste da se sami snađu, pitali smo prof.dr.sc. Editu Slunjski, redovitu profesoricu na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

“Kad bismo sve ciljeve odgoja, bilo da je riječ o onom koji se odvija u krugu obitelji ili pak školi, sveli pod zajednički nazivnik, on bi glasio: samostalnost. Ukratko rečeno, to podrazumijeva osposobljavanje djeteta za kvalitetno življenje bez odraslih. Poticanje razvoja samostalnosti uključuje stvaranje niza pretpostavki koje djetetu omogućuju ne samo neovisno mišljenje i djelovanje nego i iskustvo preuzimanja odgovornosti za njih. To često znači dulji put jer je mnoge stvari brže i jednostavnije učiniti bez djeteta, no u konačnici, dovoljno vremena i pravo na pogrješke sastavni su dio učenja.”

“Odgoj samostalnosti uključuje poticanje djeteta na odlučivanje o vlastitim postupcima i aktivnostima, koji se tiču njega samog. Jer, teško je očekivati da bi itko mogao preuzeti odgovornost za odluke u čijem donošenju nije sudjelovao. To može biti veliki izazov za obitelj, ali i školu u vremenu sveopće užurbanosti i opterećenosti dnevnim obvezama i poslovima. No, kako to znaju reći mudri ljudi, ako nekoga želiš nahraniti za cijeli život, nemoj mu dati ribu nego na nauči pecati. Dodamo li tome jedan suvremeni odgojni štih, reći ćemo: nauči ga kako pecati i kako doživotno unaprjeđivati vlastitu ribolovnu opremu. Tada ćeš za njega učiniti najviše što možeš”, kaže profesorica Slunjski.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Urbani vrtovi sve su popularniji: ‘Zvuči li vam dobro 50 kila krumpira?’

Komad obradive zemlje na gradskim područjima nikada nije bio toliko na cijeni koliko sada u jeku koronakrize. Istražili smo koliko po Hrvatskoj ima urbanih vrtova, što se u njima sadi i isplati li se baviti se poljoprivredom u gradskim sredinama.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Kad sam se ja ’65. godine doselila u Zagreb, bila sam sretna što sam se riješila i zemlje i plijevljenja i svog tog rada u polju. Beton, tramvaji, grad općenito, savršeno su mi odgovarali i nisam mogla ni zamisliti da će čeprkanje po vrtu opet postati poželjno i moderno”, kaže nam gospođa Mirjana dok gleda vrt s povrćem koji je niknuo na javnoj površini u zagrebačkoj četvrti Prečko.

Doista, kad je u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata počeo novi val doseljavanja stanovništva u gradove, mnogi su bili sretni što su ruralno okruženje zamijenili urbanim i tako se riješili poljoprivrede i rada na zemlji. Malotko je tada mogao pretpostaviti da će ponovno doći vrijeme kad će vlastiti vrt i vlastita uzgojena hrana postati pravi luksuz, a rad na zemlji prijeko potreban odmor od stresa urbanog života.


Prvi pokušaji uzgoja voća i povrća u gradovima još tamo sedamdesetih i osamdesetih godina nisu doživjeli opće prihvaćanje jer je bilo onih koji su smatrali da gredicama mrkve i kupusa nikako nije mjesto u središtu velikog grada. No financijski razlozi natjerali su sve one građane s imalo povrtlarskog duha da pokušaju uzgojiti vlastitu hranu na ono malo obradive zemlje koja im je bila dostupna između blokova betona.

Danas, u jeku koronakrize, svak onaj kojemu je dostupan barem jedan četvorni metar obradive površine ili balkon na koji se mogu smjestiti tegle s biljkama, smatra se pravim srećkovićem jer sve više ljudi shvaća da uzgoj vlastite hrane ima itekako mnogo prednosti.

Sve više to uviđaju i gradske vlasti koje svima onima koji nemaju vlastiti komad zemlje ili dovoljno velik balkon ili terasu,  omogućuju vrlo povoljan ili čak posve besplatan najam gradskih površina prenamijenjenih u urbane vrtove. Od Pule, preko Varaždina i Zagreba, pa do Osijeka, sve je više gradskih vrtova koji snažan procvat doživljavaju upravo tijekom pandemije koronavirusa.

Pula, Varaždin, Osijek, Zagreb…

Urbani vrtovi na području Pule tradicija su koja se njeguje već desetljećima, a trenutno je na području tog grada čak 150 tisuća četvornih metara površine namijenjene upravo toj svrsi, a svi zainteresirani mogu se javiti Udruzi Zelena Istra.

Grad Osijek svojim je stanovnicima pilot projektom Urbani vrtovi Osijek osigurao oko 11 tisuća četvornih metara prostora podijeljenoga u 180 vrtnih parcela veličine oko 50 četvornih metara.

U Zagrebu ima čak 13 gradskih vrtova u kojima su parcele veličine od 40 do 50 četvornih metara, a broj njihovih korisnika popeo se na više od 1500. Gdje se vrtovi nalaze, kolike su im površine i kako doći do svog komada zemlje, možete se informirati na ovom linku.

U Varaždinu su gradski vrtovi ukupne površine oko 6000 kvadrata preko Udruge Gredica organizirani na području gradskih četvrti Banfica i Biškupec, a upravo onamo smo se uputili kako bismo doznali kako doći do svog komada gradskog vrta, koliko se zapravo hrane može uzgojiti u jednom takvom vrtu te koliko je potrebno ulaganja i posla.

Počelo je na balkonu…

“Ovo mi je prvi pošteni vrt, što bi se reklo. Do sad je sve to bilo samo na balkonu. Počelo je tako da sam prije dvije godine počela peći vlastiti kruh. Iako nisam ni vegetarijanka ni veganka, primijetila sam da mi paše zdravija, organski uzgojena hrana i odlučila sam imati svoj vrt. No balkon mi je nakon nekog vremena postao premali, a u gradu su rekli da postoji opcija da imamo gradske vrtove i da se svi koji smo zainteresirani javimo u Udrugu Gredica. Preko njih sam dobila parcelicu od 60 kvadrata”, govori nam gospođa Irina Helga Breskvar iz Varaždina kojoj je pošlo za rukom postati urbanom vrtlarkom. Prvi urbani vrtovi u Varaždinu, kaže, pojavili su se prije šest ili sedam godina.

“Već sam prije čula za to, ali nekako mi je to prošlo kroz uho pa sam se priključila dosta kasno. Ove godine je Udruga od grada dobila još jednu veliku površinu koju su podijelili na 60 parcela i tko je htio, mogao se javiti i dobiti svoj komad vrta za 150 kuna godišnje. Što se opreme tiče, dobili smo navodnjavanje, a trenutno tražimo sponzora koji bi nam napravio drvenu kućicu u kojoj bi mogli ostavljati alat i da si to malo ogradimo tako da nam to, ne daj Bože, netko ne pokrade. Nažalost, ima svega no mi se nadamo da ipak neće doći do neke krađe ili devastacije.”

Uzgaja se samo eko, a u radnim akcijama svi sudjeluju

U vrtovima se može naći doista svega. Vlasnici parcela ponekad ni sami ne znaju što su sve posadili.

“Posadila sam – svega! Ja inače radim na tržnici i dobila sam razne flance tako da kad sam posadila nisam točno ni znala što sam sve posadila. Rekli su mi ljudi da posadim i da ću vidjeti što je kad naraste”, prepričava nam dalje uz smijeh gospođa Breskvar i dodaje kako su svi proizvodi ekološki.

“Da, ti naši vrtovi su eko to znači da nema špricanja s umjetnim sredstvima već samo s prirodnim. Znači razna ulja, prašak za pecivo, soda bikarbona… Protiv puževa se borimo ljuskama jajeta i takvim stvarima. No kad vi vidite kako to izgleda kad izađe van, kako je to zdravo i ukusno, kad vidite da sve ima drugačiji tek nego ono kupljeno u dućanu… Moj paradajz miriši – time sam vam sve rekla!” No rad u polju ima još jednu vrlo pozitivnu stranu.

“To malo kopanja i  plijevljenja… Vi time izbacite svu negativnu energiju, sve frustracije koje su se nakupile toga dana ostavite iza sebe na vrtu. Evo, zadnje mi je nikla korabica i to mi je prva koraba u životu. Kad vi vidite kako od te stabljičice širine 2-3 milimetra izraste biljka i kad to pratite svaki dan i divite se tome kako to raste. Vi se jednostavno zaljubite. Vi tu biljku pratite, njegujete ju, brišete s nje lisne uši, to je nešto nevjerojatno. I na kraju kad znate što ćete pojesti, da će to biti zdravo i ukusno. Ne bude vam ništa teško”, priča nam gospođa Breskvar.

foto: Markus Spiske/ Unsplash

“Zvuči li vam 50 kila krumpira dobro?”

“To je zapravo gradska površina, nekih 6000 kvadrata je grad dao na korištenje Udruzi Gredica na pet godina. Oni su onda na svojim internet stranicama objavili da dijele 60 parcela i da se može javiti tko želi. Nije bilo nikakvog natječaja jer je parcela u početku bilo više nego zainteresiranih pa dugo vremena nisu sve parcelice niti bile podijeljene”, kaže gospođa Breskvar.

“Sada su ipak sve parcele dobile svoje privremene vlasnike tako da slobodnih vrtova više nema, ali uvijek možete pitati je li netko u međuvremenu odustao pa možete uzeti njegovu parcelu. Jedini je uvjet da je eko proizvodnja i kad su neke zajedničke radne akcije, svi moramo sudjelovati. Recimo, čistili smo područje koje je bilo pod ambrozijom, radili zajednički put i parkiralište, onda smo napravili malo prostora gdje ćemo staviti zajedničku klupu, pokušat ćemo nabaviti i nekakvu alatnicu, stavit ćemo i ljuljačku jer dolazi puno djece s roditeljima i tako. Time smo napravili dobro djelo i za nas i za zajednicu. Zapravo je to jedno lijepo druženje. Izmjenjuju se iskustva i znanja kako se postaviti prema određenoj biljci i kako je njegovati i slično. Onda imamo jednu zajedničku kutiju u koju svatko može staviti nešto što mu je viška. Neko, recimo, napiše poruku: ‘Evo ostavio sam grašak, slobodno si uzmite’. Ili rukavice. Dijelimo i kante i slične stvari. Rode se tu i jako lijepa prijateljstva”, nastavlja ova urbana vrtlarica.

Na kraju nas je zanimalo isplati si se sve to skupa i ima li jedna takva urbana parcela kakvog utjecaja na kućni budžet?

“Recite, zvuči li vam dobro 50 kila krumpira?” odgovora nam uz osmijeh gospođa Breskvar pa nastavlja: “Evo ja upravo sada čekam mladi krumpir. Salatu već čekam treću turu, dobro mi uspijeva i češnjak. Pa kila češnjaka vam je 40 kuna, tako da ako dobijem dvije-tri kile češnjaka to je odlično. Ovo je dobro i financijski, a i zdravo je. Najveći trošak su vam same biljčice, ali često se to i dijeli. Možete i doma sami zasijati pa vas onda flanci ne koštaju toliko. Financijski se svakako isplati.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP