Prati nas

Mozaik

kasno odrastanje

Mladi Hrvati ne napuštaju obiteljsko gnijezdo. Jesu li krivi i roditelji?

Hrvatska je prvak svijeta po postotku mladih koji i u odrasloj dobi ostaju živjeti s roditeljma u obiteljskom domu. No nije to samo hrvatski problem. Roditelji diljem svijeta nastavljaju izdašno financijski pomagati svojoj djeci čak i onda kad ta ista djeca već imaju svoje poslove i obitelji.

Objavljeno

|

Kako razgovarati s odraslom djecom? Što kad djeca odrastu?
foto: BigStock

“Da, sin još uvijek živi s nama. Ima 28 godina i pri kraju je s fakultetom. Dobro, malo je otegnuo sa studiranjem, ali što i kad diplomira? Nije da ga baš čeka posao. Studira ekonomiju, a ako i uspije naći posao, početna plaća bit će mu najviše 3000 kuna. Pa što može s tim? A za nekakav bolje plaćen posao treba mu veza – koju nema. Svi znamo kako to ide. Sad se uglavnom posvetio tome da završi fakultet. Prije je znao povremeno raditi u jednom kafiću, a odradi nešto i preko ljeta. Djeci je danas jako teško da se osamostale”, opisuje nam svoju obiteljsku situaciju gospođa Blaženka (56) iz Zagreba.

“Kćer se udala i odselila prije dvije godine, a sin srednjoškolac je još uvijek s nama. Kći živi s mužem u njihovoj obiteljskoj kući. Oni su u prizemlju, a zetovi roditelji na katu. Da nije tako, bilo bi im izuzetno teško plaćati stanarinu ili kredit za stan. Oboje rade, ali nemaju velike plaće. Osim toga, kći je zaposlena na određeno pa ne može dići kredit. Zet radi za stalno, ali sve vam je to danas nesigurno. Nikad ne znaš hoće li firma propasti, hoćeš li ti ostati raditi… Drugačije je bilo u naše vrijeme kad si imao neku sigurnost”, priča Lidija (51) iz Zagreba.



“Djeca još uvijek žive s nama. Imamo sina i kćer. Sin je diplomirao jezike, a kći još uvijek studira. Sin radi u jednoj školi no nema punu satnicu pa se još malo ‘krpa’ nekakvim prijevodima. Kći ne radi već se u potpunosti posvetila studiranju. Ostalo joj je još pet ispita do kraja. Naravno da bi se željeli osamostaliti, no to je danas jako teško. Sav novac koji bi zaradili morali bi dati za stanarinu ili kredit pa im za život ne bi ostalo baš puno. A ovako si ipak mogu priuštiti i kino i poneko putovanje jer mama i tata plaćaju i hranu i režije. Ne znam je li to baš dobro tako, ali tako je”, govori nam Jasenka (55) iz Zagreba.

Nikako da odlete iz obiteljskog gnijezda

Jesu li današnja vremena doista puno teža nego kad smo mi bili mladi, ili su nove generacije ovisnije o pomoći roditelja i teže se osamostaljuju? Vjerojatno ne postoji jedan odgovor na ova pitanja jer je svaki slučaj poseban. No činjenica je da sve više mladih ostaje s roditeljima duže, a čak i kad se napokon odsele, duže ostaju ovisni o roditeljskoj financijskoj pomoći.

Prema novim podacima Eurostata, Hrvatska je prva na ljestvici onih zemalja čiji mladi dulje ostaju s roditeljima u zajedničkom kućanstvu. Naime, čak 93,1 posto mladih muškaraca u dobi od 16 do 29 godina i dalje živi s roditeljima. Iza nas su Slovačka (89,2 posto), Italija (88,3 posto) i Malta (87 posto).

I kod djevojaka je slično jer čak 82,3 posto djevojaka i dalje živi u obiteljskom domu. No u ovoj kategoriji ipak nismo prvi – ispred nas je Malta – ali daleko smo od, primjerice, Norveške gdje samo 40,8 posto muškaraca i 30,1 posto žena u dobnoj skupini od 24 do 29 godina još uvijek živi s roditeljima.

Zašto bi se trudili, ako ne moraju?

No problem financijske ovisnosti o roditeljima nije prisutan samo u Hrvatskoj. Nedavno istraživanje provedeno u Sjedinjenim američkim državama otkrilo je da čak 79 posto roditelja i dalje služi kao obiteljski bankomat svojoj već odrasloj djeci pa im tako plaćaju račune za telefon, stanarinu ali i pokrivaju neke svakodnevne manje troškove. Ustanovljeno je da godišnje američki roditelji na svoju odraslu djecu potroše oko 500 milijardi dolara što je dvostruko više nego što uplaćuju u mirovinske fondove.

Također, mladi sve češće ostaju živjeti s roditeljima i nakon tridesete. 2015. godine čak je 34,1 posto mladih između 18 i 34 godine ostalo živjeti s roditeljima što je u odnosu na 2005. povećanje od čak 26 posto. Dodajmo i kako jedna od četiri mlade osobe koja živi s roditeljima niti ide na fakultet, niti radi.

Iako krivca za ovakvo stanje bez sumnje valja tražiti u nesigurnim poslovima i visokim troškovima života koji mladima ne dopuštaju da se osamostale, dio krivice snose i sami roditelji koji u želji da pomognu djeci i sačuvaju ih financijskih muka koje su možda i sami prošli u mladosti, podmeću svoja leđa i kad treba i kad možda ne bi trebalo. Naime, roditelji ne žele da njihovoj djeci padne standard nakon odlaska iz roditeljskog doma, iako je to zapravo normalno i ono što mladog čovjek prisili da se više potrudi i snađe kako bi se malo po malo popeo na razinu financijske sigurnosti koju imaju njegovi roditelji.

Pomoć ili “klipovi pod noge”?

Je li takva roditeljska pomoć doista pomoć ili bi svojoj djeci napravili veću uslugu da ih puste da se sami snađu, pitali smo prof.dr.sc. Editu Slunjski, redovitu profesoricu na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

“Kad bismo sve ciljeve odgoja, bilo da je riječ o onom koji se odvija u krugu obitelji ili pak školi, sveli pod zajednički nazivnik, on bi glasio: samostalnost. Ukratko rečeno, to podrazumijeva osposobljavanje djeteta za kvalitetno življenje bez odraslih. Poticanje razvoja samostalnosti uključuje stvaranje niza pretpostavki koje djetetu omogućuju ne samo neovisno mišljenje i djelovanje nego i iskustvo preuzimanja odgovornosti za njih. To često znači dulji put jer je mnoge stvari brže i jednostavnije učiniti bez djeteta, no u konačnici, dovoljno vremena i pravo na pogrješke sastavni su dio učenja.”

“Odgoj samostalnosti uključuje poticanje djeteta na odlučivanje o vlastitim postupcima i aktivnostima, koji se tiču njega samog. Jer, teško je očekivati da bi itko mogao preuzeti odgovornost za odluke u čijem donošenju nije sudjelovao. To može biti veliki izazov za obitelj, ali i školu u vremenu sveopće užurbanosti i opterećenosti dnevnim obvezama i poslovima. No, kako to znaju reći mudri ljudi, ako nekoga želiš nahraniti za cijeli život, nemoj mu dati ribu nego na nauči pecati. Dodamo li tome jedan suvremeni odgojni štih, reći ćemo: nauči ga kako pecati i kako doživotno unaprjeđivati vlastitu ribolovnu opremu. Tada ćeš za njega učiniti najviše što možeš”, kaže profesorica Slunjski.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Predsjedničina kći je upisala Harvard. Zašto Hrvati ne mogu prihvatiti njezin uspjeh?

Vijest da je kćer Kolinde Grabar Kitarović upisala Harvard, rekla nam je puno toga o njoj: ona je pametna, radišna, uporna, snalažljiva, uspješna. No ono što smo nakon objave te vijesti saznali o nama samima, nije baš tako pohvalno.

Objavljeno

|

Mediji su danas prenijeli vijest da je kćer predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Katarina, upisala Harvard, jedno od najboljih sveučilišta na svijetu. Štoviše, na prijemnom je ispitu bila među jedan posto najboljih u svijetu pa je dobila stipendiju koja će joj pokrivati sve troškove studiranja i smještaja, piše Jutarnji.

Bravo, draga Katarina!



Inače, Katarina Kitarović je i državna prvakinja u umjetničkom klizanju pa je iz toga vidljivo da se radi o doista iznimnoj mladoj ženi, inteligentnoj, spretnoj, izraženih radnih navika, upornoj, uspješnoj… Jednom riječju, ona je dijete koje bi svaki roditelj poželio.

Nakon objave ove vijesti, doznali smo, dakle, da predsjednica ima jako pametnu i uspješnu kćer. Ali, nažalost, doznali smo još ponešto o nama samima. Nakon objave vijesti, po portalima je krenuo pravi, što bi se reklo, shit storm – osim velikog broja pozitivnih komentara, našao se ovdje i zavidan broj onih koji uspjeh Kolindine kćeri nikako ne mogu provariti. On ih peče i boli. Hm, tko zna zašto?

Moram naglasiti da uopće nisam fan naše predsjednice. Nisam za nju glasala, niti ću to učiniti na sljedećim izborima. Ali priča o njezinoj kćeri s time nema veze. Izdvojila sam nekoliko meni “najdražih” komentara i dala na njih svoj osvrt. Odmah će vam biti jasno na što ciljam…

“Ma kakav je to uspjeh? Mama ima para pa je šalje, i moje bi studirale u inozemstvu.”

Da, Katarinina mama “ima para” jer je predsjednica države. Međutim, djevojka je dobila stipendiju tako da sve mamima pare neće biti potrebne jer joj sam Harvard omogućuje studiranje. Ako Harvard odluči stipendirati i vaše kćeri, svaka im čast.

“Lako je njoj bilo doći do Harvarda s maminim vezama!”

Harvard je, podsjetimo, jedno od najboljih, najprestižnijih, najutjecajnijih i najrespektiranijih sveučilišta na svijetu. Broj jedan se ne postaje tako što se rade protekcije djeci moćnika – kao što to rade neka druga sveučilišta. Ne znam zašto mi je sad na pamet palo nekoliko hrvatskih… Osim toga, u svijetu ima i važnijih funkcija od predsjednice Hrvatske. Njihovi kandidati su i sinovi i kćeri predsjednika Amerike, pa se ipak svi ne upišu. Jednom Harvardu, radno mjesto roditelja nekog studenta neće značiti baš tako mnogo kao što znači u našoj maloj provinciji.

“A gdje će se upisati kćeri radnika Uljanika, draga predsjednice?”

Ovo dvoje ima veze isto kao i juha s rezancima i anticiklona. Bi li radnicima Uljanika bilo bolje da je Kolindina kćer upisala, recimo, Prometni fakultet u Zagrebu? Ili da ga uopće nije upisala? Trebaju li djeca političara biti neobrazovana i nezaposlena jer će tada radnicima u Hrvatskoj biti lakše? Uostalom, zašto se neko genijalno dijete čiji roditelj radi u Uljaniku također ne bi upisalo na Harvard ako je prošlo na prijemnom i dobilo stipendiju? Podsjećamo, studiranje predsjedničine kćeri neće se financirati iz proračuna, a još manje iz stečajne mase Uljanika. Dakle, to dvoje nema nikakve međusobne veze.

“U Hrvatskoj ima masu darovitije djece, ali im mama nije predsjednica pa ne mogu ići na Harvard!”

Stvarno? U Hrvatskoj su djeca baš tako masovno genijalna i radišna da bi im Harvard dao stipendiju, ali eto, siroti nemaju mamu predsjednicu? Ako su djeca tako inteligenta, sigurno su to naslijedila od svojih jednako inteligentnih roditelja. A ako smo svi baš tako inteligentni i genijalni – zašto smo tu gdje jesmo? Da, znam, znam, lopovi, ratni profiteri, privatizacija itd. Ali da baš od te sve inteligencije nismo mogli iznaći način kako se tome oduprijeti i pretvoriti Hrvatsku u bogatu, prosperitetnu i uspješnu zemlju… Nisam sigurna. Nešto mi smrdi u toj teoriji o posvemašnjoj inteligenciji Hrvata. Smrdi – kao da nije točna.

“Prvo kćer bivšeg premijera Sanadera, a sad ova! Sve jedno ljepše od drugoga”

O objema situacijama znam samo onoliko koliko se moglo doznati iz medija, no čini mi se da ova dva slučaja nemaju nikakve veze. Koliko smo uspjeli saznati iz iskaza svjedoka na suđenju bivšem premijeru, Petri Sanader i njenom momku je boravak u Americi navodno plaćao otac preko sumnjivih prijatelja i poslova. Barem tako tvrdi Robert Ježić. Katarina Kitarović je dobila stipendiju prestižnog fakulteta. Čini mi se da se ta dva slučaja razlikuju kao nebo i zemlja.

“Mamina dušica je uspješna u čemu god da se okuša: prvo klizanje, pa sad Harvard! Joj da je meni biti kćer predsjednice!”

Ma da, kad na klizaljkama izvodiš piruetu ili trostruki aksel, jako je važno na kojoj su ti mama i tata funkciji. Nema to ni slučajno veze s danonoćnim treninzima. U redu, netko može reći da je Katarina imala mogućnosti trenirati jer je iz bogate obitelji, ali bar smo mi u Hrvatskoj svjedoci da svaki čas vrlo uspješan sportaš postane netko čiji roditelji nisu bogati, nego se izdignuo zahvaljujući isključivo svom vlastitom talentu i upornosti. Zašto to ne bi mogao biti slučaj i kad je u pitanju Katarina Kitarović? Aha, znam – zato što joj je mama predsjednica Hrvatske, a nju ne volimo. Prema tome – njezino dijete ne smije biti uspješno!

Vijest da je Katarina Kitarović, dakle, upisala Harvard rekla je dosta o njoj samoj: da je pametna, uporna, radišna, uspješna. A što je rekla o nama? Da smo zlobni i glupi? Ne želim vjerovati da je to istina.

Nastavi čitati