Prati nas

Zdravlje

dvostruki stres

Istovremeno brinete i o djeci i o roditeljima? Vi ste ‘sendvič generacija’

Imate li malodobnu djecu te istovremeno brinete za ostarjele roditelje ili rođake, pripadate tzv. “sendvič generaciji” koja se nalazi u vrlo nezavidnom položaju. Naime, zbog te dvostruke brige, izložena je velikom stresu što utječe na mentalno zdravlje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako izgleda žena u menopauzi? Koji su znakovi klimakterija? Luda sam od menopauze.
foto: BigStock

Čitava jedna generacija ljudi koja istovremeno brine za svoju djecu ali i za ostarjele roditelje i rođake, izložena je nevjerojatnom stresu što se odražava na njihovom mentalnom zdravlju, piše Mirror. Procjenjuje se da je samo u Velikoj Britaniji pripadnika takve tzv. “sendvič generacije” ima čak 1,3 milijuna, a sve više njih pati od depresije i tjeskobe.

Vrijeme u kojem ljudi postaju roditelji sve kasnije i u kojem starije osobe žive sve dulje, predstavlja strahovit pritisak na osobe koje se nalaze u sredini i koje brinu i za djecu i za starije rođake. Dakako, tom su stresu najviše izložene žene jer one uglavnom nose teret brige za druge. S obzirom na razmjere ovoga problema, pokrenute su i kampanje poput one Fair Care for All kojom se zahtijeva veća podrška pravoj vojsci tih neplaćenih skrbnika.


Hugh Stickland iz Ureda za statistiku Velike Britanije kaže: “Sa sve brojnijom populacijom starijih osoba i sve češćim zasnivanje obitelji u kasnijoj dobi, sve više ljudi naći će se u toj nezavidnoj ‘sendvič’ poziciji u kojoj se moraju brinuti i za djecu i za ostarjele roditelje. To više utječe na žene nego na muškarce jer one više skrbe za djecu, bolesne ili nepokretne članove obitelji i za samo kućanstvo.”

Stickland kaže i kako su ljudi koji pomažu drugima više od pet sati tjedno, u većoj opasnosti da razviju neke mentalne poteškoće. “U usporedbi s općom populacijom, oni koji provode više vremena skrbeći za druge, lošijeg su općeg zdravlja i pokazuju manje zadovoljstva vlastitim životom. Također, češće pate od tjeskobe i depresije”, kaže Stickland.

Podaci iz dugoročne studije o britanskim kućanstvima koja je obuhvatila 34.000 osoba i trajala od 2016. do 2017., pokazala je da ljudi koji skrbe za druge 20 ili više sati tjedno, u 33 posto slučajeva imaju neke mentalne probleme. Alistair McQueen iz Aviva osiguranja kaže kako se u budućnosti može očekivati da će problemi ovog tipa postati sve prisutniji s obzirom da ljudi sve kasnije imaju djecu, a njihovi roditelji i rođaci žive sve dulje.

.

Nema predaje

‘Kao da mi izmiče tlo pod nogama!’ Kako se othrvati stresu povezanim s koronavirusom

Osim epidemije koronavirusa, zadesila nas je još jedna – epidemija stresa. Malotko je ostao posve pribran i imun na novonastalu situaciju, a sva ta neizvjesnost u kojoj smo se naši, imala je utjecaja na naše psihičko zdravlje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“U našem kućanstvu uvijek sam ja bila ta koja je smirivala stresnu situaciju: sve vezano uz posao, uz školu i obrazovanje djece, uz plaćanje računa… Muž i ja oboje radimo, dolazimo umorni kući, djeca su zahtjevna i naravno da je znalo doći do stresnih situacija i povišenih tonova. No dosad mi je uspijevalo nekako držati sve konce u rukama i vratiti sve na normalan, uobičajen kolosijek”, opisuje svoju situaciju gospođa Snježana (53) iz Zagreba.

“No onda je došla epidemija i iznenada sam se počela osjećati kao da mi izmiče tlo pod nogama. Ta neizvjesnost što donosi sutra, hoćemo li se razboliti i kad će sve završiti, pa onda smanjenje prihoda, pa škola od kuće (mlađi sin je još u srednjoj školi), pa rad od kuće… Iako se svi inače dobro slažemo, sad kad smo stalno bili zajedno, počeli smo se svađati oko sitnica, a ja više iznenada nisam imala enirgije niti ideje kako to zaustaviti”, govori dalje gospođa Snježana.


“Po prvi puta sam doista podlegla stresu, nisam više bila funkcionalna kao prije, a zbog toga me počela peći savjest jer mi se činilo da nisam svojoj obitelji onoliko korisna koliko bih trebala biti, i to baš sada kad sam im možda bila najpotrebnija. Počelo me živcirati i ono što me prije smirivalo ili uopće ne bih primijećivala. Poslije jedne dosta burne svađe, uvidjela sam da tako više ne ide. Nije me sram priznati da sam potražila pomoć. Nazvala sam psihologa. I to je bila dobra odluka. Nisam dobila sad neki savjet koji bih isti čas mogla primijeniti, ali sam ipak od stručne osobe čula par stvari koje su mi pomogle. Za početak, doznala sam da u ovome nisam sama, da se puno ljudi osjeća kao ja i da dosta ljudi traži pomoć. Ta spoznaja bila mi je utješna. I kasnije je bilo lakše. Sad na prvi znak da pucam po šavovima, zovem psihologa i ne dopuštam da se kaotično stanje u mojoj glavi razbukta”, kaže na kraju Snježana.

Što je stres, kako ga prepoznati i što učiniti?

Doista, ovakve priče u posljednje su vrijeme vrlo česte. Stres, na koji niti prije nismo bili posve imuni, sada je postao još intenzivniji s obzirom da nam je svima budućnost neizvjesnija. Ipak, neki se s pritiskom nose bolje, nego gore. Zašto je to tako, rekla nam je Andrea Vranić, izvanredna profesorica na Odsjeku za psihologiju, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica Zagrebačkog psihološkog društva.

Što je to stres?

O stresu govorimo kao o stanju narušene psihičke i tjelesne ravnoteže do kojeg dovodi osjećaj ugroženosti ili osobni doživljaj da se ne možemo suočiti sa zahtjevima okoline ili im se prilagoditi. Stres je univerzalno stanje, svi se možemo (ponekad) tako osjećati, a stres mogu izazvati različite individualne ili pak društvene okolnosti. Ključ je u subjektivnoj procjeni – razlikujemo se u onome kakvima procjenjujemo događaje oko nas. Nekima stres izazove gradski promet, drugima javni nastupi, trećima ispit. Što izaziva stres ovisi, kako o našim osobinama, tako i prošlim iskustvima.

Koji su to najčešći znakovi da smo pod prevelikim stresom, odnosno, koji bi bili znakovi da smo pred “pucanjem”, što bi se kolokvijalno reklo? Kad bi stvarno trebalo nešto poduzeti?

Stanje stresa prate tjelesne reakcije, npr. pojačan rad srca i pluća, povišen krvni tlak, povećana napetost mišića – kojima se organizam priprema za reakciju i zaštitu. Iz ove reakcije mogu proizaći i neki pozitivni ishodi; dakle, ne da “samo” preživimo, već i da postanemo otporniji na svakodnevne nedaće. No, ključna riječ je umjereno.

Naš organizam ne može dugotrajno podnositi povišenu razinu pobuđenosti pa tako nakon perioda odupiranja stresu dolazi do iscrpljenosti. I tada se javljaju teži tjelesni simptomi: kronični umor, poteškoće spavanja i nesanica, glavobolje, a zbog oslabljenog imuniteta organizam lakše pobolijeva.

Emocionalno se stres očituje kroz osjećaj tjeskobe i anksioznosti, potištenosti, straha, bijesa. U stanju stresa luče se povećane razine tzv. stres-hormona kortizola, ali i adrenalina (zbog trajne pripravnosti na reagiranje), koje dovode do biokemijske neravnoteže. Što to znači? Povećane razine hormona dovode do promjena u tijelu, pa tako i u mozgu, te u konačnici oslabljuju naše sposobnost koncentracije, potom organizacije, planiranja i donošenja odluka – drugim riječima, oslabljuju naše rezoniranje i razmišljanje.

Imajući to u vidu – da, posljednjih par mjeseci, ali i vrijeme koje nam tek dolazi, izuzetno su i bit će zahtjevni jako velikom broju ljudi. Onima sa starijim ili kronično bolesnim članovima obitelji, onima koji zbog npr. posla žive odvojeni od svojih obitelji, onima koji ne znaju što će biti s njihovim plaćama ili radnim mjestom, posebice u područjima rada najviše pogođenih mjerama suzbijanja pandemije. Tu najčešće spominjemo ugostiteljstvo, turizam, trgovinu, no ne zaboravimo kako su se ove mjere odrazile na poslove medicinskih djelatnika, učitelja i nastavnika te svih drugih službi i zaposlenja kojima je temelj rad s ljudima.

Osim formalnih promjena (npr. protokola zaprimanja u bolnice ili on-line nastave) mjere su mnogima donijele izostanak ili smanjenje uobičajenog kontakta, neverbalne komunikacije, osmijeha, zagrljaja. A ljudi su, prije svega, društvene životinje.

Možemo li si nekako pomoći?

Nažalost, ovdje je riječ o vanjskim stresorima, na koje ne možemo utjecati, kao što bi mogli na prebukiranje dogovorima (kojima smo  često skloni) ili zatrpavanje poslom (ako se sami njime natovarujemo). Drugim riječima, stresor je tu, čak i ostaje tu. Ono što ipak možemo je pokušati osnažiti organizam te mu barem tako slati poruku da se netko za nj brine.

U stresnim situacijama poželjno je pokušati zdravo se i uravnoteženo hraniti, redovitim obrocima, zdravim namirnicama, povrćem i voćem. Također, treba pokušati dovoljno i dobro spavati (možda uvođenjem higijene spavanja tako da se odlazi na spavanje u isto vrijeme, uz istu rutinu). Važno je pokušati se opustiti, koliko je to moguće. Uz prijatelje, knjigu, filmove.

Možda najvažnije je nikako ne zaboraviti fizičku aktivnost koja poboljšava raspoloženje povišenjem razine serotonina u mozgu za što je najbolja aerobna vježba, npr. hodanje, trčanje, bicikliranje ili plivanje. Posebnu korist vježbanje ima za izlučivanje endorfina (čiji naziv doslovno znači “vlastiti morfin”, odnosno morfij, sredstvo za ublažavanje boli koje tijelo samo proizvodi).  Fizička aktivnost je povezana s lučenjem više hormona (npr. hormon rasta, adrenalin, inzulin, testosteron i estrogen,…) koji pogoduju nizu važnih tjelesnih reakcija. Popis je dug pa izdvajam samo neke (osnaživanje mišićnog tonusa, ubrzavanje bazalnog metabolizma, razgradnja masti).

No, da ne bude zabune – promijeniti navike nije jednostavno niti u najpovoljnijim okolnostima. Lako je iz udobnih cipela nabrojati što bi ljudi trebali raditi kako bi si pomogli. Kada je to lako, ljudi to čine i sami, spontano. Boriti se u bremenita vremena, kada se treba starati za obitelj, kad ne možemo zaspati jer ne znamo otkud nam novci za bolju i zdraviju prehranu, je izuzetno teško.

Mogu li se građani nekome obratiti za pomoć? Imate li možda podatak, jesu li ljudi u ovom razdoblju više tražili psihološku pomoć?

Dobra vijest je da za to postoje obučeni saveznici – psiholozi, psihoterapeuti – koji mogu saslušati, umiriti, dodati neke druge naočale i perspektivu gledanja na probleme i, što je najvažnije, biti tu.

Tijekom proteklog razdoblja veći je broj sugrađana prepoznao ovu potrebu i zatražio psihološku pomoć, u vidu poziva na telefone za psihološku pomoć dostupne u svim županijama, ali i mnogim nevladinim organizacijama čiji su stručnjaci bili često dostupni za savjetovanje 0-24. U ranijim mjesecima su psihološke savjetodavne službe, odnosno odlasci psihologu bili onemogućeni zbog “zatvaranja”, no to je sada i te kako opcija. Ne samo opcija, mnogima je izuzetno potrebno.

Otvoreni telefoni za psihološku pomoć građanima

Nastavni zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” otvorio je osam telefonskih linija na koje mogu zvati građani iz cijele Hrvatske.
Svaki dan od 8 do 22 sata bit će im pružena psihološka pomoć u  situaciji vezano uz dvije paralelne krize, koronavirus i potres u Zagrebu.

Telefoni: 01 6468 334, 01 6468 335, 01 6468 337, 01 6468 338, 01 2991 356, 01 4696 276, 01 4696 107, 01 4696 297.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP