Prati nas

Mozaik

sreća je stvar odluke

Kako biti sretna žena od 70 godina

Dobizam je za žene veći problem od same dobi. Naša tijela i naša seksualnost su podcijenjene, moramo se nositi s konstantnim šalama na račun punica i svekrva, a medijima smo gotovo nevidljive. Pa ipak, većina žena te dobi koje poznajem su vesele, energične i zadovoljne životnim stadijem u kojem se nalaze.

Objavljeno

|

Tko je preživio ebolu?
Ilustracija (foto: BigStock)

“Kad sam rekla svojim prijateljicama da pišem knjigu o starijim ženama poput nas, smjesta su se pobunile rekavši mi da one nisu stare. Ono što su zapravo željele reći je da se ne ponašaju niti osjećaju kao stereotipne žene njihovih godina. Stara, prema tom stereotipnom mišljenju, znači ona koja voli zapovijedati, beskorisna je, nesretna i samo smeta. Ideja našega društva o starijim ženama je toliko toksična da nijedna, bez obzira na dob, ne želi priznati da je stara”, piše za New York Times psihologinja Mary Pipher.

“U Americi je dobizam (ageizam – diskriminacija na osnovu dobi) za žene veći problem od same dobi. Naša tijela i naša seksualnost su podcijenjene, moramo se nositi s konstantnim šalama na račun punica i svekrva, a medijima smo gotovo nevidljive. Pa ipak, većina žena te dobi koje poznajem su vesele, energične i zadovoljne životnim stadijem u kojem se nalaze. Otporne smo i znamo kako uspjeti na marginama društva. Naša sreća proizlazi iz samospoznaje, emocionalne inteligencije i suosjećanja za druge.


Većini nas ne nedostaju muški pogledi. Oni najčešće dolaze uz bezobrazno dovikivanje na ulici, napastovanje i neželjenu pažnju. Umjesto toga, osjećamo se slobodnima od tiranije fizičkog izgleda. Po prvi puta od vremena kad sam imala 10 godina, osjećam se opušteno vezano uz moj izgled. Sada mogu nositi tajice umjesto najlonki i traperice umjesto poslovnog kostima.

Pa ipak u ovoj životnoj fazi suočene smo s mnogim izazovima. Ne uspijeva nam baš uvijek izbjeći tugu. Sve mi patimo, no svima ne uspijeva rasti s tom patnjom. One koje ipak rastu, usput razvijaju i moralnu imaginaciju te kapacitet za brigu za drugoga. To njihanje od radosti do očaja čini stariju dob pogodnom za duhovni i emocionalni razvoj.

Do sedamdesetih godina razvile smo određenu otpornost. Mnoge od nas su naučile da je sreća vještina i izbor. Ne moramo čitati horoskop da bi znale kakav će nam biti dan. Znamo i same stvoriti dobar dan.

Naučile smo u svakome danu vidjeti humor, ljubav i ljepotu. Razvile smo stav da život treba cijeniti. Zahvalnost nije vrlina već sredstvo preživljavanja, a naš kapacitet za zahvalnost raste s našom patnjom. Upravo zato oni najmanje privilegirani cijene najmanje darove.

Mnoge žene procvjetaju kad nauče kako preživjeti svaku situaciju. Da, baš svaku. Kad odlazimo s prijateljevog sprovoda, možemo osjetiti miris drveta u zraku i osjetiti snježnu pahulju na jeziku.

Naša sreća je izgrađena od stava i namjere. Stav nije sve, ali je skoro sve. Jednom sam posjetila veliku jazz umjetnicu Jane Jarvis kad je već bila stara, nepokretna i živjela u malom stanu čiji je prozor gledao na zid. Kad sam je pitala je li sretna, odgovorila mi je da sve što joj je potrebno za sreću ima između svojih ušiju.

Možda nemamo kontrolu, ali imamo izbor. S namjerom i usmjerenom pažnjom, uvijek je moguće naći put naprijed. Na koncu uvijek nađemo ono što tražimo. Ako u svemiru potražimo dokaz ljubavi, naći ćemo ga. Ako tražimo ljepotu, ulit će se u naše živote svakoga trenutka. Ako tražimo događaje koje bi mogli cijeniti, otkrit ćemo da ih je pregršt.

Sa starijom dobi dolazi i nevjerojatna računica. Koliko god da nam je oduzeto, pronađemo još više toga što bi mogli voljeti i cijeniti. Pronalazimo blaženstvo na dnevnoj bazi. Kao što jedan prijatelj reče: „Kad sam bio mlad, trebao mi je posjet planinama ili nevjerojatan seksualni susret da osjetim blaženstvo. No sada ga osjetim gledajući gusjenicu u vrtu.“

Starije žene su naučile važnost realnih očekivanja. Znamo da naše želje neće biti ispunjene, da svijet nije organiziran oko nas i da drugi, pogotovo naša djeca, ne čekaju našu prosudbu i mišljenje. Znamo da su radost i tuga u životu pomiješani baš kao sol i voda u moru. Ne očekujemo savršenstvo niti odmor od patnje. Dobra knjiga, komad domaće pite i poziv od prijatelja dovoljni su da nas usreće. Kao što je rekla moja teta Grace: „Uvijek dobijem što želim jer znam što trebam željeti.“

Prema sebi možemo biti bolje, ali i iskrenije i autentičnije. Oni dijelovi naše osobnosti koji žele udovoljavati drugima, govore nešto tiše, a prave mi govore glasnije i češće. Ne trebamo se pred drugima i samima sobom praviti da nemamo potreba. Možemo reći „ne“ svemu što ne želimo raditi. Možemo slušati svoje srce i raditi u našem najboljem interesu. Manje nas obuzima tjeskoba, zadovoljnije smo, manje ambiciozne ali zato sposobnije živjeti u trenutku uživajući u svim nevjerojatnom mogućnostima.

Mnoge od nas imaju sigurnost dobrih prijatelja i dugotrajnih partnera. Postoji određena dragost u 50-godišnjim prijateljstvima i vezama koja se ne da opisati riječima. Međusobno si znamo slabosti, mane i darove. Imali smo svojih svađa i nesuglasica i zahvalni smo što smo zajedno. Samo jedna riječ ili pogleda mogu imati jako puno značenja. Doista sretne žene povezane su s širokom mrežom prijateljica. One mogu biti najbolja polica emocionalnog osiguranja.

Jedina konstanta u našim životima je promjena. Ako rastemo u mudrosti i empatiji, vidimo puno dalje. Proživjele smo sedam desetljeća naše povijesti, od Trumana do Trumpa. Poznavala sam svoju prabaku i ako poživim dovoljno dugo, upoznat ću svoje praunuke. Poznavat ću sedam generacija svoje obitelji. Znat ću gdje pripadam u dugom nizu škotsko-irskih predaka. Ja sam danas živa zahvaljujući tisućama generacija homo sapiensa koji su bili dovoljno otporni i uspjeli othraniti svoju djecu. Ja dolazim – zapravo svi dolazimo – iz jako otporne loze. Da nije tako, ne bismo ni bili ovdje.

Do 70. rođendana doživjet ćemo više tragedija i više blagoslova nego smo mogle pretpostaviti. Ako smo mudre, shvatit ćemo da smo tek kap u velikoj rijeci koju zovemo životom i da je pravo čudo i privilegija biti živ.”

.

Mozaik

Što god da pisalo, garancija vam vrijedi dvije godine!

‘Često imamo situacije da se potrošače zavarava vezano za trajanje jamstva. Kad se kaže da imaju jamstvo od samo godinu dana, to nije točno jer zakonski vrijedi rok od dvije godine za reklamaciju bilo kojeg uređaja.’

Objavljeno

|

“Taman je istekla garancija i mašina se pokvarila. Evo, pet godina i par mjeseci je prošlo otkako smo je kupili. Majstor je rekao da je crkla elektronika i da se to ne popravlja. Sad kupujemo novu. Ma dobro smo i prošli. Evo susjedu krepala nakon tri godine. U redu, njegova je još bila pod garancijom, ali ipak. Problem je to i nepotrebna komplikacija. A prije – prije si kupio mašinu i imao si je čitav život. Danas mi se čini da su stvari baš tako dizajnirane da se pokvare kad istekne garancija”, govori Branko Šimić (68) umirovljeni grafičar iz Zagreba.

Vjerujemo da su se mnogi susreli s ovakvim problemom, iako nije do kraja jasno radi li se samo o dojmu ili su današnji uređaju doista tako “programirani” da se pokvare taman kad istekne jamstvo. Bilo kako bilo, Europski parlament usvojio je Izvješće o produljenju trajanja uređaja kojim se zabranilo programirano kvarenje, ugradnja vitalnih dijelova koji se nakon kvara više ne mogu zamijeniti, a usvojen je i prijedlog o većoj dostupnost rezervnih dijelova i uvođenja minimalnog trajanja električnih aparata.


No bez obzira na akcije Europskog parlamenta, i u okviru već postojećih propisa, prava potrošača su u nekim slučajevima veća – samo što to mnogi kupci ne znaju. Da – opet se radi o malim slovima na ugovorima i jamstvenim listovima koji, barem u ovom slučaju, nezadovoljnom potrošaču idu na ruku.

Porazgovarali smo s Dunjom Maletić, pravnom savjetnicom iz područja zaštite potrošača koja nam je otkrila neke od dobro čuvanih tajni koje bi kupci morali znati.

Dunja Maletić (foto: privatni album)

“Često imamo situacije da se potrošače zavarava vezano za trajanje jamstva. Kad se kaže da imaju jamstvo od samo godinu dana, to nije točno jer zakonski vrijedi rok od dvije godine za reklamaciju bilo kojeg uređaja da se ostvari pravo na besplatni popravak ili zamjenu uređaja. Znači, to je prvo: zavarava se kupce vezano uz duljinu trajanja roka za reklamaciju”, otkriva nam Maletić.

Važno je znati i da, barem u prvo vrijeme, imate pravo birate želite li pokvareni uređaj popravljati ili uzeti novi. “Drugo je – i to potrošači trebaju znati – ako kupe uređaj i u prvih šest mjeseci dođe do kvara, oni imaju pravo predati u tih prvih šest mjeseci uređaj na servis da bi se ustanovilo postojanje kvara, ali u prvih šest mjeseci mogu birati žele li popravak ili novi uređaj. Nakon protoka tih šest mjeseci, ide se na popravak, ali unutar tih šest mjeseci kupac bira hoće li popravak ili zamjenu. Ako je popravak nemoguć, onda ide zamjena. To vrijedi općenito za sve električne uređaje koje je kupila fizička osoba. Dakle, ne ako je kupljen preko firme ili obrta već ako ga je kupila fizička osoba.”

Otpremanje uređaja na servis također je zadaća trgovca, nastavlja Maletić: “Treba naglasiti još jedan detalj kojeg potrošači često nisu svjesni. Oni ne moraju uređaj slati na servis o svom trošku, nego je trgovac kod kojeg je uređaj kupljen dužan poslati uređaj na servis i vratiti ga nazad potrošaču. Hoće li za to vrijeme potrošač dobiti zamjenski uređaj nije regulirano zakonima i propisima već to ovisi o dobroj volji trgovca. Treba naglasiti i da mnogi trgovci kažu da uređaj može biti na servisu 45 dana, no to ne propisuje ni jedan zakon već smatramo da bi razumni rok za popravak trebao biti mnogo kraći. Tako da kad netko kaže potrošaču da je rok 45 dana, ovaj mora znati da to nije tako propisano već da se radi o subjektivnom tumačenju.”

Oko nekih rokova ipak valja biti oprezan, kaže Maletić: “Kad se neki uređaj, recimo mobitel ili tablet, kupi u poslovnici, trgovac nije dužan odobriti zamjenu u roku od 14 dana ako taj uređaj nema nedostatka. To je također korisno znati. Znači, za uređaje kupljene u poslovnici ne vrijedi onaj rok od 14 dana kao kod ugovora sklopljenih na daljinu, preko telefona ili interneta.”

Za kraj, Maletić savjetuje koji je najbolji način za upućivanje prigovora: “Jedini ispravni način je pisani način. Dakle, prigovor trgovcu se uvijek mora uputiti pisanim putem – e-mailom ili regularnom poštom – kako bi postojao pisani trag o reklamaciji, ali i zbog još jedne važne stvari. Naime, na pisani prigovor je trgovac dužan odgovoriti u roku od 15 dana, dok se u razgovoru osobno u poslovnici ili preko telefonom stvari mogu unedogled odugovlačiti. Znači, prigovor uvijek treba upućivati pisanim putem.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP