Prati nas

Mozaik

sreća je stvar odluke

Kako biti sretna žena od 70 godina

Dobizam je za žene veći problem od same dobi. Naša tijela i naša seksualnost su podcijenjene, moramo se nositi s konstantnim šalama na račun punica i svekrva, a medijima smo gotovo nevidljive. Pa ipak, većina žena te dobi koje poznajem su vesele, energične i zadovoljne životnim stadijem u kojem se nalaze.

Objavljeno

|

Tko je preživio ebolu?
Ilustracija (foto: BigStock)

“Kad sam rekla svojim prijateljicama da pišem knjigu o starijim ženama poput nas, smjesta su se pobunile rekavši mi da one nisu stare. Ono što su zapravo željele reći je da se ne ponašaju niti osjećaju kao stereotipne žene njihovih godina. Stara, prema tom stereotipnom mišljenju, znači ona koja voli zapovijedati, beskorisna je, nesretna i samo smeta. Ideja našega društva o starijim ženama je toliko toksična da nijedna, bez obzira na dob, ne želi priznati da je stara”, piše za New York Times psihologinja Mary Pipher.

“U Americi je dobizam (ageizam – diskriminacija na osnovu dobi) za žene veći problem od same dobi. Naša tijela i naša seksualnost su podcijenjene, moramo se nositi s konstantnim šalama na račun punica i svekrva, a medijima smo gotovo nevidljive. Pa ipak, većina žena te dobi koje poznajem su vesele, energične i zadovoljne životnim stadijem u kojem se nalaze. Otporne smo i znamo kako uspjeti na marginama društva. Naša sreća proizlazi iz samospoznaje, emocionalne inteligencije i suosjećanja za druge.



Većini nas ne nedostaju muški pogledi. Oni najčešće dolaze uz bezobrazno dovikivanje na ulici, napastovanje i neželjenu pažnju. Umjesto toga, osjećamo se slobodnima od tiranije fizičkog izgleda. Po prvi puta od vremena kad sam imala 10 godina, osjećam se opušteno vezano uz moj izgled. Sada mogu nositi tajice umjesto najlonki i traperice umjesto poslovnog kostima.

Pa ipak u ovoj životnoj fazi suočene smo s mnogim izazovima. Ne uspijeva nam baš uvijek izbjeći tugu. Sve mi patimo, no svima ne uspijeva rasti s tom patnjom. One koje ipak rastu, usput razvijaju i moralnu imaginaciju te kapacitet za brigu za drugoga. To njihanje od radosti do očaja čini stariju dob pogodnom za duhovni i emocionalni razvoj.

Do sedamdesetih godina razvile smo određenu otpornost. Mnoge od nas su naučile da je sreća vještina i izbor. Ne moramo čitati horoskop da bi znale kakav će nam biti dan. Znamo i same stvoriti dobar dan.

Naučile smo u svakome danu vidjeti humor, ljubav i ljepotu. Razvile smo stav da život treba cijeniti. Zahvalnost nije vrlina već sredstvo preživljavanja, a naš kapacitet za zahvalnost raste s našom patnjom. Upravo zato oni najmanje privilegirani cijene najmanje darove.

Mnoge žene procvjetaju kad nauče kako preživjeti svaku situaciju. Da, baš svaku. Kad odlazimo s prijateljevog sprovoda, možemo osjetiti miris drveta u zraku i osjetiti snježnu pahulju na jeziku.

Naša sreća je izgrađena od stava i namjere. Stav nije sve, ali je skoro sve. Jednom sam posjetila veliku jazz umjetnicu Jane Jarvis kad je već bila stara, nepokretna i živjela u malom stanu čiji je prozor gledao na zid. Kad sam je pitala je li sretna, odgovorila mi je da sve što joj je potrebno za sreću ima između svojih ušiju.

Možda nemamo kontrolu, ali imamo izbor. S namjerom i usmjerenom pažnjom, uvijek je moguće naći put naprijed. Na koncu uvijek nađemo ono što tražimo. Ako u svemiru potražimo dokaz ljubavi, naći ćemo ga. Ako tražimo ljepotu, ulit će se u naše živote svakoga trenutka. Ako tražimo događaje koje bi mogli cijeniti, otkrit ćemo da ih je pregršt.

Sa starijom dobi dolazi i nevjerojatna računica. Koliko god da nam je oduzeto, pronađemo još više toga što bi mogli voljeti i cijeniti. Pronalazimo blaženstvo na dnevnoj bazi. Kao što jedan prijatelj reče: „Kad sam bio mlad, trebao mi je posjet planinama ili nevjerojatan seksualni susret da osjetim blaženstvo. No sada ga osjetim gledajući gusjenicu u vrtu.“

Starije žene su naučile važnost realnih očekivanja. Znamo da naše želje neće biti ispunjene, da svijet nije organiziran oko nas i da drugi, pogotovo naša djeca, ne čekaju našu prosudbu i mišljenje. Znamo da su radost i tuga u životu pomiješani baš kao sol i voda u moru. Ne očekujemo savršenstvo niti odmor od patnje. Dobra knjiga, komad domaće pite i poziv od prijatelja dovoljni su da nas usreće. Kao što je rekla moja teta Grace: „Uvijek dobijem što želim jer znam što trebam željeti.“

Prema sebi možemo biti bolje, ali i iskrenije i autentičnije. Oni dijelovi naše osobnosti koji žele udovoljavati drugima, govore nešto tiše, a prave mi govore glasnije i češće. Ne trebamo se pred drugima i samima sobom praviti da nemamo potreba. Možemo reći „ne“ svemu što ne želimo raditi. Možemo slušati svoje srce i raditi u našem najboljem interesu. Manje nas obuzima tjeskoba, zadovoljnije smo, manje ambiciozne ali zato sposobnije živjeti u trenutku uživajući u svim nevjerojatnom mogućnostima.

Mnoge od nas imaju sigurnost dobrih prijatelja i dugotrajnih partnera. Postoji određena dragost u 50-godišnjim prijateljstvima i vezama koja se ne da opisati riječima. Međusobno si znamo slabosti, mane i darove. Imali smo svojih svađa i nesuglasica i zahvalni smo što smo zajedno. Samo jedna riječ ili pogleda mogu imati jako puno značenja. Doista sretne žene povezane su s širokom mrežom prijateljica. One mogu biti najbolja polica emocionalnog osiguranja.

Jedina konstanta u našim životima je promjena. Ako rastemo u mudrosti i empatiji, vidimo puno dalje. Proživjele smo sedam desetljeća naše povijesti, od Trumana do Trumpa. Poznavala sam svoju prabaku i ako poživim dovoljno dugo, upoznat ću svoje praunuke. Poznavat ću sedam generacija svoje obitelji. Znat ću gdje pripadam u dugom nizu škotsko-irskih predaka. Ja sam danas živa zahvaljujući tisućama generacija homo sapiensa koji su bili dovoljno otporni i uspjeli othraniti svoju djecu. Ja dolazim – zapravo svi dolazimo – iz jako otporne loze. Da nije tako, ne bismo ni bili ovdje.

Do 70. rođendana doživjet ćemo više tragedija i više blagoslova nego smo mogle pretpostaviti. Ako smo mudre, shvatit ćemo da smo tek kap u velikoj rijeci koju zovemo životom i da je pravo čudo i privilegija biti živ.”

.

Mozaik

Do kad žene smiju živjeti?

Umjetnica je, zamislite, poručila ženama da i nakon šezdesete imaju pravo na seksualnost, umjesto da život svedu na štrikanje, ugađanje obitelji i čekanje smrti. Kakva šokantna teza! Nažalost, upravo su je zbog toga izvrijeđale zrele žene i poneki muškarac u godinama.

Objavljeno

|

Imam više od pedeset godina pa sam vas htjela pitati – do kad smijem živjeti? Ono, dobro se osjećam, zdrava sam, situirana, pa sam vas htjela zamoliti da me ostavite na životu još malo. Ako vam to neće smetati, naravno. Jer ako će vam smetati, onda ništa. Što se može.

Naime, žene iznad pedeset iz nekog razloga ne smiju sve ono što su smjele s, recimo, 35 ili 49. Pa zato pitam: Smijem li još malo živjeti? Čini vam se neobično ovo moje pitanje? Da pojasnim…



Na netom završenom Eurosongu je nastupila Madonna kojoj je već – pazite sad da od šoka ne padnete u nesvijest! – 60 godina! Društvenim mrežama su se prolili komentari tipa “Ajde bakice, odi doma, pusti mlađima da pjevaju!”, “Što ti s toliko godina imaš tu još raditi?”, “Madonna je jadna pukla i umjesto da uživa u penziji ona pjeva i nastupa!”

Madonna je baba…

Madonnu ste nazvali bakom? Zbilja? Zatvorite sad oči i zamislite svoju baku? Liči li na Madonnu? Nisam ni mislila.

Kao što svi znamo, Madonna je najveća od najvećih, pop kraljica i sve druge (i SVI drugi) da se još jednom rode, neće joj biti ni do koljena. Svih granica koje je Madonna za nas probila nismo niti svjesni. Njoj odavno više ne treba ni slave ni novca, nego pjeva i nastupa… pa zato što to voli, pretpostavljam.

… ali Jagger se super drži!

Kad je nedavno objavljen video Micka Jaggera kako vježba za nastup samo par tjedana nakon operacije srca, nije bilo baš puno onih koji su se pitali zašto ovaj još uvijek nastupa jer – hej, to je Mick Jagger i svi mu se dive koliko je još energije u njemu.

A Madonna? E ona bi morala doma štrikati jer nije primjereno da žena od 60 godina pjeva i nastupa. No imamo mi i svoju Madonnu.

A tek Vlasta!

Naša konceptualna umjetnica Vlasta Delimar koja je, baš kao i Madonna, svojim stavovima o životu i seksu oduvijek skandalizirala javnost, i ovaj put je učinila nešto posve “nezamislivo, suludo i bolesno”. Ona je, zamislite, iznijela tezu da i žene iznad 60 godina i dalje smiju imati seksualni život i doživljavati orgazam. Kakva šokantna teza! Nažalost, upravo su je zbog toga izvrijeđale zrele žene i poneki muškarac u godinama.

Jer svi znamo da žene nakon neke godine trebaju postati biljke, doma štrikati, peći kolače i čekati smrt. I što je najvažnije, ni u kojem slučaju ne smiju niti pomišljati na seks.

Jer seks je, kao što nas društvo konstantno podsjeća, rezervirano samo za mlade, lijepe i zdrave ljude. A kad pređeš neku godinu, možda pedesetu ili šezdesetu, seksualni nagon ti se naglo gasi, spolni organ ti kirurški odstrane, a kad ti netko spomene “obrađivanje vrta” jedino na što ti smiješ pomisliti su krizanteme.

Ne, stvarno – do kad žena smije imati seksualne odnose? O kome ovisi odgovor na ovo pitanje? Možda o mišljenju svih drugih osim te žene same i njezinog ljubavnika?

Zato sam postavila ono pitanje na početku: do kad smijem živjeti? Do kad smijem pjevati, plesati, oblačiti se kako želim, zaljubiti se, osjećati se poželjno?

Svakako mi javite do kad smijem živjeti, a kad taj rok prođe, ja ću odmah prestati sa svim aktivnostima u kojima uživam i posvetiti se samo onima primjerenima za jednu stariju ženu.

Ma ne pada mi na pamet, naravno. Ja ću, baš svima uprkos, biti kao Madonna i Vlasta! A budite i vi!

Nastavi čitati