Prati nas

Mozaik

sreća je stvar odluke

Kako biti sretna žena od 70 godina

Dobizam je za žene veći problem od same dobi. Naša tijela i naša seksualnost su podcijenjene, moramo se nositi s konstantnim šalama na račun punica i svekrva, a medijima smo gotovo nevidljive. Pa ipak, većina žena te dobi koje poznajem su vesele, energične i zadovoljne životnim stadijem u kojem se nalaze.

Objavljeno

|

Tko je preživio ebolu?
Ilustracija (foto: BigStock)

“Kad sam rekla svojim prijateljicama da pišem knjigu o starijim ženama poput nas, smjesta su se pobunile rekavši mi da one nisu stare. Ono što su zapravo željele reći je da se ne ponašaju niti osjećaju kao stereotipne žene njihovih godina. Stara, prema tom stereotipnom mišljenju, znači ona koja voli zapovijedati, beskorisna je, nesretna i samo smeta. Ideja našega društva o starijim ženama je toliko toksična da nijedna, bez obzira na dob, ne želi priznati da je stara”, piše za New York Times psihologinja Mary Pipher.

“U Americi je dobizam (ageizam – diskriminacija na osnovu dobi) za žene veći problem od same dobi. Naša tijela i naša seksualnost su podcijenjene, moramo se nositi s konstantnim šalama na račun punica i svekrva, a medijima smo gotovo nevidljive. Pa ipak, većina žena te dobi koje poznajem su vesele, energične i zadovoljne životnim stadijem u kojem se nalaze. Otporne smo i znamo kako uspjeti na marginama društva. Naša sreća proizlazi iz samospoznaje, emocionalne inteligencije i suosjećanja za druge.


Većini nas ne nedostaju muški pogledi. Oni najčešće dolaze uz bezobrazno dovikivanje na ulici, napastovanje i neželjenu pažnju. Umjesto toga, osjećamo se slobodnima od tiranije fizičkog izgleda. Po prvi puta od vremena kad sam imala 10 godina, osjećam se opušteno vezano uz moj izgled. Sada mogu nositi tajice umjesto najlonki i traperice umjesto poslovnog kostima.

Pa ipak u ovoj životnoj fazi suočene smo s mnogim izazovima. Ne uspijeva nam baš uvijek izbjeći tugu. Sve mi patimo, no svima ne uspijeva rasti s tom patnjom. One koje ipak rastu, usput razvijaju i moralnu imaginaciju te kapacitet za brigu za drugoga. To njihanje od radosti do očaja čini stariju dob pogodnom za duhovni i emocionalni razvoj.

Do sedamdesetih godina razvile smo određenu otpornost. Mnoge od nas su naučile da je sreća vještina i izbor. Ne moramo čitati horoskop da bi znale kakav će nam biti dan. Znamo i same stvoriti dobar dan.

Naučile smo u svakome danu vidjeti humor, ljubav i ljepotu. Razvile smo stav da život treba cijeniti. Zahvalnost nije vrlina već sredstvo preživljavanja, a naš kapacitet za zahvalnost raste s našom patnjom. Upravo zato oni najmanje privilegirani cijene najmanje darove.

Mnoge žene procvjetaju kad nauče kako preživjeti svaku situaciju. Da, baš svaku. Kad odlazimo s prijateljevog sprovoda, možemo osjetiti miris drveta u zraku i osjetiti snježnu pahulju na jeziku.

Naša sreća je izgrađena od stava i namjere. Stav nije sve, ali je skoro sve. Jednom sam posjetila veliku jazz umjetnicu Jane Jarvis kad je već bila stara, nepokretna i živjela u malom stanu čiji je prozor gledao na zid. Kad sam je pitala je li sretna, odgovorila mi je da sve što joj je potrebno za sreću ima između svojih ušiju.

Možda nemamo kontrolu, ali imamo izbor. S namjerom i usmjerenom pažnjom, uvijek je moguće naći put naprijed. Na koncu uvijek nađemo ono što tražimo. Ako u svemiru potražimo dokaz ljubavi, naći ćemo ga. Ako tražimo ljepotu, ulit će se u naše živote svakoga trenutka. Ako tražimo događaje koje bi mogli cijeniti, otkrit ćemo da ih je pregršt.

Sa starijom dobi dolazi i nevjerojatna računica. Koliko god da nam je oduzeto, pronađemo još više toga što bi mogli voljeti i cijeniti. Pronalazimo blaženstvo na dnevnoj bazi. Kao što jedan prijatelj reče: „Kad sam bio mlad, trebao mi je posjet planinama ili nevjerojatan seksualni susret da osjetim blaženstvo. No sada ga osjetim gledajući gusjenicu u vrtu.“

Starije žene su naučile važnost realnih očekivanja. Znamo da naše želje neće biti ispunjene, da svijet nije organiziran oko nas i da drugi, pogotovo naša djeca, ne čekaju našu prosudbu i mišljenje. Znamo da su radost i tuga u životu pomiješani baš kao sol i voda u moru. Ne očekujemo savršenstvo niti odmor od patnje. Dobra knjiga, komad domaće pite i poziv od prijatelja dovoljni su da nas usreće. Kao što je rekla moja teta Grace: „Uvijek dobijem što želim jer znam što trebam željeti.“

Prema sebi možemo biti bolje, ali i iskrenije i autentičnije. Oni dijelovi naše osobnosti koji žele udovoljavati drugima, govore nešto tiše, a prave mi govore glasnije i češće. Ne trebamo se pred drugima i samima sobom praviti da nemamo potreba. Možemo reći „ne“ svemu što ne želimo raditi. Možemo slušati svoje srce i raditi u našem najboljem interesu. Manje nas obuzima tjeskoba, zadovoljnije smo, manje ambiciozne ali zato sposobnije živjeti u trenutku uživajući u svim nevjerojatnom mogućnostima.

Mnoge od nas imaju sigurnost dobrih prijatelja i dugotrajnih partnera. Postoji određena dragost u 50-godišnjim prijateljstvima i vezama koja se ne da opisati riječima. Međusobno si znamo slabosti, mane i darove. Imali smo svojih svađa i nesuglasica i zahvalni smo što smo zajedno. Samo jedna riječ ili pogleda mogu imati jako puno značenja. Doista sretne žene povezane su s širokom mrežom prijateljica. One mogu biti najbolja polica emocionalnog osiguranja.

Jedina konstanta u našim životima je promjena. Ako rastemo u mudrosti i empatiji, vidimo puno dalje. Proživjele smo sedam desetljeća naše povijesti, od Trumana do Trumpa. Poznavala sam svoju prabaku i ako poživim dovoljno dugo, upoznat ću svoje praunuke. Poznavat ću sedam generacija svoje obitelji. Znat ću gdje pripadam u dugom nizu škotsko-irskih predaka. Ja sam danas živa zahvaljujući tisućama generacija homo sapiensa koji su bili dovoljno otporni i uspjeli othraniti svoju djecu. Ja dolazim – zapravo svi dolazimo – iz jako otporne loze. Da nije tako, ne bismo ni bili ovdje.

Do 70. rođendana doživjet ćemo više tragedija i više blagoslova nego smo mogle pretpostaviti. Ako smo mudre, shvatit ćemo da smo tek kap u velikoj rijeci koju zovemo životom i da je pravo čudo i privilegija biti živ.”

.

Mozaik

Upoznajte hrvatske gradonačelnike s brojnim obiteljima

Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji?

Objavljeno

|

Autor

Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života, piše Gradonačelnik.hr. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji, pokušali smo saznati od nekoliko njih koji imaju najviše djece.

Ugled profesije političara u Hrvatskoj možda i nije na najvišoj razini, no nitko ne može osporiti da obnašanje javnih dužnosničkih funkcija oduzima jako puno vremena, dapače, da radno vrijeme gotovo i ne postoji te da funkcija ne prestaje izlaskom iz ureda. Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji, pokušali smo saznati od nekoliko njih koji imaju najviše djece.


Gordana Lipšinić, gradonačelnica Ozlja, majka četvero djece i udomiteljica djevojčice

Kada je postala gradonačelnica Ozlja, najmlađe dijete u obitelji Gordane Lipšinić imalo je 13 godina, dok su ostalo troje djece već bili poodrasli. Zato kaže da je težinu dnevnih briga oko djece iskusila na ranijim poslovima na kojima je radila, među ostalima i kao direktorica savjetodavnog centra Erste banke u Karlovcu. Osim vlastite četvero djece, Lipšinići su svojedobno i udomili djevojčicu od osam godina, koja je s njima živjela do svoje 18. godine, a danas se i udala, no i dalje je ravnopravan član obitelji.

Lipšinić je ispričala da joj je u dva ranija izborna ciklusa nuđeno da prihvati da bude kandidatkinja za gradonačelnicu, no odlučila je prihvatiti tek prije sedam godina, naravno, kako kaže, nakon što se konzultirala s obitelji, sa suprugom i djecom. “Tek kad sam dobila njihovu bezrezervnu podršku sam to prihvatila”, kazala je. “To mi je bilo jako važno. Brinula me ona uzrečica o tome da ‘vlast kvari ljude’ – nisam željela da se to meni dogodi. Obitelj me ohrabrila tvrdnjom da sam se u dotadašnjoj karijeri uspjela etablirati kao osoba i stručnjak i da je upravo to jamstvo da se to meni neće dogoditi”, kazala nam je.

“Bez obzira što su odrasli, naravno da obitelj treba majku i nekoga tko će brinuti o kućanskim poslovima. Imam priličnu radnu energiju, a i cijeli život sam radila na poslovima koji su zahtijevali angažiranost i puno više od radnog vremena – za drugi način ni ne znam. Uspijevam uz pomoć obitelji, naročito supruga koji je preuzeo puno toga oko prehrane obitelji”, kaže Lipšinić i dodaje da bi joj vjerojatno bilo nešto teže kao ženi, kada bi u njihovoj kući postojala stroga podjela na muške i ženske poslove, no da to kod njih nikad nije bilo tako. Gradonačelnica Lipšinić ima i unuke koji su prije četiri godine odselili u inozemstvo s roditeljima, liječnicima koji su “otišli za zelenijim pašnjacima”, kako se izrazila, te ih ne viđa koliko bi voljela, ali se tješi da je kvaliteta zajednički provedenog vremena važnija od kvantitete.

Ivan Budalić: Uz petero djece i posao ključna podrška supruge

Gradonačelnik Imotskog Ivan Budalić ponosni je otac petero djece, odreda sinova, Josipa (23), Tonija (22), Anđelka (21), Ivana (18) i najmlađeg, trogodišnjeg Mihaela (3), kako kaže gradonačelnik Budalić, mezimca cijele obitelji.

“Kao i svaki roditelj, uvijek balansirate rad i obiteljski život te se uvijek trudite dati svoj maksimum i na jednoj i na drugoj strani. I upravo zato je važno da u supružniku imate nadopunu, podršku i partnerstvo – u svakom smislu te riječi. Sretan sam što uz sebe imam suprugu koja razumije zahtjevnost ovog posla te smo i u roditeljstvu i podjeli obveza oko djece u potpunosti zajedno. Sretan sam što mi je u svemu obitelj uvijek podrška. A u mom poslu, oni su moja inspiracija i pokretač da radim i borim se dalje”, kaže Budalić, koji kaže da je za njega posao gradonačelnika jako sličan roditeljstvu.

“To je posao koji nema radnog vremena, koji podrazumijeva predanost, koji traži odgovornost i koji direktno utječe na budućnost treće strane. Tako da vam odgoj petorice sinova uvelike pomogne u izdržljivosti, ustrajnosti i proaktivnosti u poslu. I to je taj segment za koji kažem da je moja obitelj uistinu moja inspiracija u poslu.”

Budalić kaže da kada se nešto voli, onda se pronađe vremena posvetiti se i uskladiti i obitelj i posao.

“Svaki roditelj zna da je ključna stvar određivanje prioriteta. Roditeljstvo vas nauči da nemate vremena za nebitne stvari, već da svojoj obitelji trebate biti u potpunosti posvećeni. Iako je u vođenju grada zapravo nemoguće ‘ne nositi posao kući’, ja se trudim kod kuće u potpunosti biti posvećen obitelji. Sinovi su već veliki i oni sada grade svoje putove i svoju budućnost i znaju da u svemu imaju podršku roditelja. No, supruga i ja uživamo u pažnji i odgoju našeg mezimca Mihaela, koji je sreća i smijeh svih ukućana”, ispričao nam je Budalić.

“Kada ste otac, a posebno otac petero djece, tada stalno mislite na budućnost i na skrb, razvoj i napredovanje. Iako djeci dajem slobodu u gradnji njihove budućnosti, moja želja je, naravno, da prepoznaju Imotski i Imotsku krajinu kao svoj dom, te mjesto gdje će i oni graditi obitelj. To je moj cilj i moja misija za moje sinove, ali i za sve mlade ljude u Imotskom. Mislim da je Imotski idealan grad u kojem je moguće raditi, ali i imati predivan obiteljski život te ovako velike obitelji. Upravo zato želim mladima dati prilike i perspektive i moja misija je da doprinesem tim mogućnostima i da ostvarimo priliku i potencijal za našu djecu”, zaključuje Budalić.

Antonija Jozić: “Bez podrške obitelji ne bih mogla obnašati ovako odgovornu i zahtjevnu dužnost”

Antonija Jozić, gradonačelnica Pleternice, ima četvoro djece, dva sina od 8 i 22 godine i dvije kćeri od 11 i 16 godina. “Velika obitelj je veliki blagoslov uz sve izazove njihovog odrastanja. Naravno da mi je obitelj velika podrška, od supruga, mame i naravno djece i da nije njihove podrške teško da bih mogla obnašati ovako odgovornu i zahtjevnu dužnost koja često podrazumijeva i višednevna putovanja, obveze 24 sata na dan, sedam dana u tjednu i nepostojanje privatnog života. Da je lako, nije, no vjerujem da je tako svakome neovisno o tome je li muškarac ili žena na političkoj funkciji ili npr. privatnom biznisu”, kaže Jozić.

Gradonačelnica Pleternice dodaje jednu osobnu opasku o izazovima i problemima s kojima se suočavaju političari: “Kad ljudi na društvenim mrežama ružno komentiraju političare, njihove poteze, izgled i slično čisto sumnjam da itko od tih komentatora razmišlja da ta piskaranja možda čitaju i naša djeca u različitim razvojnim fazama. Ona naravno prolaze i sve pozitivne, ali i sve negativne strane moje dužnosti. Znam da su ponosni, ali isto tako kao njihova majka znam i da im nije lako. Različito komentiraju moju dužnost i kako odrastaju tako je različito i proživljavaju.”

Najstariji sin, kaže ona, najviše komentira dnevne političke događaje i pokazuje interes za sve oko njezinog posla. “Cure su manje-više fokusirane na projekte koje radim, a najmlađi sin jedino pita što ću mu kuhati subotom kad sam slobodna. Njemu je sasvim uobičajeno da je mama gradonačelnica jer se rodio u vrijeme dok sam obnašala dužnost zamjenice gradonačelnika”, otkriva Jozić.

Kaže da je motiv njenog ulaska u politiku bila želja da se neke stvari promijene i naprave, a konkretno je to bila škola u naselju u kojem živi u trenutku kada je već postala majkom jednog djeteta. Škola je, naime, bila u derutnom stanju. “Željela sam svojim radom i angažmanom potaknuti njenu obnovu2, što je i učinjeno u vrijeme dok je bila zamjenica gradonačelnika.

“Je li mi teže nego muškim kolegama? Ne znam, ne volim stvari gledati kroz muško-žensku prizmu, no želim vjerovati da svaki gradonačelnik ili svaka gradonačelnica želi najbolje za svoj grad i da taj mandat za koji su nam građani dali povjerenje maksimalno iskoristimo za osiguravanje boljih gospodarsko-društvenih uvjeta u našim gradovima”, zaključuje.

Branko Dukić: “Djeca prigovore gradonačelniku iznose direktno za ručkom. I imaju manje razumijevanja od oporbe”

Gradonačelnik Zadra Branko Dukić ima četvero djece, Bornu (21 g.), Luciju (19 g.), Nikolinu (17 g.) i Katarinu (10 g.). U razgovoru za naš portal kaže da mu nije problem usklađivati obiteljske i političke, odnosno gradske obaveze.

“Nije se nešto bitno promijenilo u životu moje obitelji u tom segmentu. Posao liječnika i obveze koje sam imao kroz rad u udrugama, mjesnom odboru i ostale aktivnosti tražile su svakodnevno balansiranje”, kaže Dukić, koji ipak priznaje da mu obitelj i nije najsretnija zbog toga što se odlučio za karijeru u politici. “Nisu baš najsretniji, ali poštuju i podržavaju moju odluku. Funkcija na koju sam izabran izložila je i njih javnosti. Mi smo ista obitelj i oni su ista djeca, samo dvije godine starija nego kad sam se odlučio prihvatiti kandidaturu za gradonačelnika, a osjećaju neke promjene, no to je isto dio života. S druge strane koriste često priliku pa svoje želje i prigovore iznose direktno za gradonačelniku za ručkom. Nekad pokazuju manje razumijevanja od oporbe”, šali se Dukić.

Zadarski gradonačelnik kaže kako to što ima četvero djece jest utjecalo na to što se odlučio ući u politiku. 2Nisam poseban po tome što volim svoju djecu i što im želim osigurati poštenu šansu da postanu zdravi, samostalni ljudi i zasnuju svoje obitelji, ako je moguće u Zadru. Koliko god sam vezan za svoju obitelj potreba za doprinos zajednici u kojoj živim je postojala i ranije. Prije je to bilo vezano uz Stanove, gradsku četvrt u kojoj sam se rodio i u kojoj i danas živim. Želio samo poboljšati uvjete i kvalitetu života svima nama koji smo tamo odrastali i koji živimo s tim kvartom iz dana u dan. Isti motiv vodio me i dalje kada se ta želja prenijela na razvoj cijeloga grada. Želim da moja djeca budu ponosna na mene, a to što sam otac njih četvero pomaže mi da možda malo bolje razumijem druge roditelje i potrebe koje imaju. Nadam se da se to osjeća kroz moj rad i prioritete koje smo postavili. Sve što radim ima za cilj da Zadrani ostaju ovdje, da žive, rade i zasnivaju obitelji i da nemaju potrebu odlaziti u druge gradove u zemlji ili izvan nje. Kao otac bih htio da su mi moja djeca bliže, ali na kraju oni će biti ti koji će odlučiti gdje i kako žele živjeti”, dodaje na kraju Dukić. (Dalibor Dobrić, Gradonačelnik.hr)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP