Prati nas

Aktivno starenje

guru polaganog života

Kako doista uživati u dugom životu? Donosimo 12 sjajnih savjeta

Kad sam bio mlađi, bio sam dobist i užasavao sam se starenja. Živio sam u uvjerenju da je sve u redu do 35. a onda sve počne naglo propadati. O starijim ljudima sam mislio da su svadljivi. No ako pogledate statistike, uvidjet ćete da su ljudi s najvišom razinom sreće i zadovoljstva oni iznad 60 godina.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako biti sretan?
foto: Pixabay

Prije tri godine, Carl Honoré, novinar koji je zahvaljujući svojoj seriji knjiga započetom naslovom iz 2004. In Praise od Slow, prozvan “guruom polaganog življenja”, doživio je prosvjetljenje.

Kao i svaki pravi Kanađanin, iako je rođen u Škotskoj i neko vrijeme živio u Londonu, obožava hokej i još uvijek ga igra iako mu je 51 godina. No jednoga dana tijekom turnira u Gatesheadu, netko je istaknuo kako je on najstariji među 240 igrača, piše Guardian.


“Znao sam da sam među starijima, no podatak da sam najstariji me prilično šokirao.” Honoréu je tad bilo 48 godina, “velikih 50” se prikradalo i ono što je kasnije nazvao “groznim utegom godina” počelo ga je vući za sobom. Hoće li starenje doista biti tako užasno kao što svi govore? Je li sve što ga ja čekalo samo propadanje, oronulost i smrt?

Vraćajući se vlakom u London i ispijajući pivo koje je ponio jedan od njegovih suigrača, odlučio je napisati knjigu o toj temi.

“Sve moje knjige počinju poput izvantjelesnog iskustva kad sebe vidim nekako sa strane. Morao sam propitati vlastiti stav o tom broju, o tome što starenje doista znači i o tome gdje ću biti za 10 ili 20 godina”, kaže Honoré.

Rezultat je knjiga „B(older): Making the Most od Our Longer Life“ –poziv društvu da se okani dobizma (ageizma, diskriminacije na osnovu dobi) te poziv pojedincima da prestanu brinuti o starenju i dobro iskoriste svaki trenutak vremena koje nam je dano.

Honoré je proputovao svijetom u potrazi za aktivnim starijim ljudima s velikim postignućima, no naglasio je da mu nikako nije bila namjera te izvanredne pojedince postaviti kao novu normu. Više ga je zanimalo stanje uma prosječnog 70 ili 80-godišnjaka koji i dalje rade ako to žele, volontiraju, pokreću vlastite poslove, bave se nekim natjecateljskim sportom, upražnjavaju izvrstan seks – dok se društvo pravi kao da takve osobe ne postoje.

To je pravi dobizam – prisiljavati ljude da se prestanu baviti stvarima u kojima uživaju. No dobizam je i praviti veliku pompu oko toga. Još uvijek se seksate iako vam je 80? I dalje snimate TV emisije iako vam je 90? I dalje trčite maraton iako vam je 100? A zašto ne bi to sve radili?

Zaključak do kojeg je Honoré došao nakon godina istraživanja o tome kako su stariji ljudi tretirani diljem svijeta je taj da živimo u “zlatnom dobu za starije” (iako sam Honoré nikada nije upotrijebio taj termin). Naime, starijih je danas jako puno, zdraviji su, aktivniji i u mnogim stvarima bolji nego u prethodnim generacijama.

Starije se više ne može ignorirati ili marginalizirati. No, smatra Honoré, to je tek početak. „Moglo bi biti još puno bolje ako pomaknemo stative i promijenimo stvari poput zdravstvene zaštite, politike, biznisa i obrazovanja.“

Honoré smatra da je ideja da se obrazujemo između pete i dvadesete godine, potom radimo idućih 40 godina i onda odemo u mirovinu, potpuno zastarjela te zamišlja puno fluidniji način života u kojem se možete konstantno obrazovati i raditi i zapravo nikada ne otići u klasičnu mirovinu.

Na pitanje kada zapravo postajemo stari, Honoré odbija dati neki određeni broj. “Mislim da je pojam starosti vrlo rastezljiv. Definicija je fluidna i trpati ljude u okvire govoreći im ‘Ovo je staro’ jako sužava horizont. Što dobivamo govoreći da je netko star?” Smatra da se dobizam smanjuje, no ostaje endemski. Štoviše, kaže da mu je bio jedan od najgorljivijih zagovornika kad je tek počeo raditi na knjizi.

“Kad sam bio mlađi, bio sam dobist i užasavao sam se starenja. Živio sam u uvjerenju da je sve u redu do 35. a onda sve počne naglo propadati. O starijim ljudima sam mislio da su svadljivi. No ako pogledate statistike, uvidjet ćete da su ljudi s najvišom razinom sreće i zadovoljstva oni iznad 60 godina. To naravno ne znači da neće biti puno nesretnih, no nije točno ono što nam govore i što sami sebi govorimo, a to je da su svi stariji nesretni.”

Danas se ne užasava starenja. “Najveća bojazan mi je bila da ću završiti na nekom sumornom mjestu, no srećom, istina je potpuno drugačija. Puno sam optimističniji nego kad sam počinjao knjigu. Stvorili smo kulturu u kojoj se na starenje gleda kao na posvemašnji užas u kojemu nema nimalo svjetla. Dugo sam sumnjao da to nije točno, no putem sam otkrio da je zapravo potpuno netočno.”

12 koraka Carla Honoréa koji će vam pomoći da budete sretniji kasnije u životu

1. Ako o sebi mislite kao o starom, bit ćete stari. Mediji će dosađivati s demencijom i usamljenošću, no ignorirajte ih. Koncentrirajte se na dobre stvari.

2. Izađite iz sigurno zone. Ne opustite da vas strpaju u ladicu, nastavite eksperimentirati. Izazivajte sebe i stereotipnu sliku koju vam društvo nameće.

3. Pokušajte ostati zdravi. Jedite zdravo i vježbajte – to je dobro za vaše tijelo i um. Vježbanje ne znači da se morate natjecati u hokeju, bit će dovoljan i žustar hod kako biste ostali u formi.

4. Usredotočite se na pozitivne primjere poput Helen Mirren, Davida Attenborougha i Michelangela koji je doživio, za ono vrijeme, duboku starost od 88 godina, od čega je posljednjih 20 radio na dizajnu i izgradnji bazilike svetog Petra u Rimu.

5. Nastojte postati osoba kakva ste oduvijek željeli biti. Jedan od razloga zašto su ljudi najsretniji kad prevale šezdesetu je taj što se osjećaju manje sputanima mišljenjem drugih ljudi. Zadržali su prijašnjeg sebe i čini im se da je sve dobilo smisao.

6. Ne družite se samo s ljudima svoje dobi već održavajte kontakte s raznim generacijama. Međugeneracijsko druženje je možda malo teže, no od njega možete imati jako puno koristi.

7. Budite voljni neke stvari jednostavno pustiti. Ako prijateljstvo ne funkcionira, jednostavno ga ostavite. Pratite strujnice vlastitog života. Sve je manje vremena pa dobro iskoristite ovo preostalo.

8. Starenje bi trebao biti proces otvaranja, a ne zatvaranja vrata. Neke ćemo stvari izgubiti – brzinu, izdržljivost, mentalnu hitrost – no brojne druge stvari ćemo dobiti. Usvojit ćemo nove vještine, imati više društvene svjesnosti, bit ćemo altruističniji, pristupat ćemo problemima s manje težine jer će nas manje brinuti kakav dojam ostavljamo i jer smo u stanju bolje sagledati širu sliku. Sada smo vjerojatno u poziciji da više pridonesemo društvu.

9. Iskrenost je najbolja politika. Ne pretvarajte se da nemate 75, 85 ili koliko god godina već imate. Čim počnete lagati o godinama, dajete tom broju nevjerojatnu moć – moć koju ne zaslužuje. Ljudi to rade jer je s brojem godina povezano jako puno dobističkih pretpostavki, no da biste se tome othrvali, te pretpostavke treba srušiti.

10. Društvo nam govori da su seks, ljubav i romantika rezervirani samo za mlade, no to nije istina. Velika većina starijih osoba i dalje uživa u seksu. I tu nema pravila: uživajte koliko god hoćete, ako hoćete. Neki stariji svoju dob vide kao konačni bijeg od okova zaljubljivanja i požude, no drugi ne mogu zamisliti život bez toga. Što god vas pali.

11. Ignorirajte ljude koji vam govore da nije moguće naučiti starog psa nove trikove. Jer možete. Unatoč raširenom stavu da je kreativnost rezervirana samo za mlade, istina je da s godinama možemo postati još kreativniji. Naše neuronske veze se opuštaju, imamo više samopouzdanja i slobode da propitujemo uvriježena mišljenja. Valja napomenuti da se od ove godine Turnerova nagrada za umjetnost dodjeljuje svim umjetnicima bez obzira na njihovu dob. Eto, sad bi se čak i Michelangelo mogao natjecati.

12. Ne pretvarajte se da smrt ne dolazi. Prihvatite to – ali ne baš odmah. Saznanje da su naši životi ograničeni je vrlo korisno. Kad ti vrijeme istječe, ono postaje dragocjenije. To životu daje oblik i na mnogo načina značenje. Ne zdvajajte morbidno nad konačnošću života. Što vam je smrt bliže, vjerojatnije ćete je se manje bojati i više ćete se fokusirati na ono što je doista važno.

.

Aktivno starenje

Jadranka Milivojević: Samo pozitiva, nema mirovanja u mirovini

Naša sugovornica jedna je od onih penzionerki s bezbroj obaveza i aktivnosti. U mirovini se posvetila stvarima koje smatra važnima, no bez pritiska kakvim žive zaposleni ljudi. Kaže, raspored je u glavi malo drugačiji, relaksiraniji.

Vlatka Koren

Objavljeno

|

Autor

Ovih je dana gospođa Jadranka Milivojević proslavila 67. rođendan. Mnogima sa zagrebačkih Poljanica znana je uglavnom kao predsjednica Vijeća tamošnjeg mjesnog odbora. No ova umirovljena viša medicinska sestra, ponosna mama i baka dvoje gimnazijalaca, pravi je sinonim istinskog življenja pojma ‘aktivno starenje’. Glavne detalje otkrila nam je u razgovoru ugodnom uz kavu prije novog vala zatvaranja ugostiteljskih lokala.

U zasluženoj mirovini Jadranka je posljednje dvije godine. Počela je raditi u bolnici Sestre milosrdnice, a nakon završene Više medicinske škole u Zagrebu, 44 godine provela je u radu s djecom u vrtiću. S punih 65 otišla je u penziju, ali tu život nije stao i danas je sve samo ne mirovanje, priča nam kroz smijeh.


“Djecu obožavam tako da sam dio aktivnosti nastavila u tom smjeru. Ona su izvor radosti, veselja i kad su zdravi, što je bila moja uloga u vrtiću da brinem o tome, kad se igraju, to vas ispunjava i nije vam ništa teško napraviti za njih.” Otkako je umirovljenica, nekoliko sati tjedno odrađuje kao medicinska ispomoć u dva privatna vrtića.

“I dalje sam ostala među tom mojom najdražom i najmlađom populacijom. I to me ispunjava. Jer evo kad dođem među njih, kad vas ta djeca zagrle…Jedino što me sad zovu bakom, a ne tetom (smijeh), onda je to veselje kad se pojavite i kad vas zagrle – nenadoknadivo. Našla sam nekako svoje ispunjenje tu. Da mogu i dalje doprinijeti sa svojim iskustvom i entuzijazmom, da mogu nastaviti dalje u tom smjeru u kojem sam radila cijeli život”, priča i usput otkriva da se vrlo rano s 27 godina nakon kraćeg braka odlučila se rastati i nastaviti život sama sa kćerkom jedinicom. Bivšem suprugu je zahvalna, kaže, jer im je riješio stambeno pitanje u Zagrebu, a sve ostalo bilo je na njoj i djetetu. Pomagali su i roditelji.

Što je Jadranki donijelo umirovljenje…

Danas pored svih obaveza koje ima, sve je ipak drugačije, jer nema onog pritiska kakav je dok se radi. Raspored je u glavi malo drugačiji, relaksiraniji.

“Kad idete na posao, nekako vam je taj ritam ustaljen. Jeste li raspoloženi ili niste, svejedno, morate ići raditi. Ja sam svoje s veseljem obavljala, ali taj jedan ujednačeni ritam dizanja ujutro, žurbe, ovisnosti o prometu, vremenu, svemu. A sada je naravno drugačije. Kada mogu ujutro ustati i na miru popiti svoju kavicu, na terasi ako je lijepo vrijeme ili ovdje u kafiću. Pročitati s interneta sve što me interesira, što mi sada u mirovini dobro dođe jer ne moram kupovati novine. I onda ići polako obavljati svoje aktivnosti. Ma sve se stigne. Moja kćer ima posao, unuci su već veliki, srednjoškolci, dakle nemam nekih velikih obaveza pomoći im sada u onom svakodnevnom smislu. Tako da obavite svoje, dođete opet doma, imate vremena se i opustiti i sjesti sa prijateljima. Znači, taj socijalni kontakt koji je vrlo bitan u ovoj sada dobi, ostvarila sam kroz sve ove svoje aktivnosti i taj dio skraćenog rada u mirovini. I osjećam se ispunjenom”, dodaje gospođa Jadranka.

Jadranka Milivojević (foto: Sandro Bura)

Sretno odrastanje u bivšoj državi

Životni elan i motivaciju pripisuje i roditeljima, uz naslijeđeno dobro zdravlje. Njih dvoje upoznali su se i vjenčali u Banja Luci, gdje je otac služio kao vojni pilot. Prekomanda ih je dovela u Nikšić, gdje je ubrzo i rođena s crnogorskim dokumentima. I zatim ponovo dalje, u Mostar. Bilo joj je tek 15 dana kad su roditelji s njom i starijim bratom doselili u srce Neretve. I na koncu se godinama kasnije s njenim školovanjem skrasili u Zagrebu.

Na tom tragu nije uopće čudno da i danas gospođe Jadranke ima “na sve strane”. Osim što se u mirovini odlučila aktivirati u lokalnoj politici kroz rad u mjesnom odboru, umjetničku crtu dijeli i njeguje na radionicama članova Hrvatske udruge kreativnih amatera. Uz fotografije s ljetnih druženja na Viru i u dvorištu NS Dubrava i omanju kolekciju svojih slika pokazuje nam i prvu na koju je osobito ponosna, vješto dočarani motiv jedrilice na osunčanoj pučini. Štafelaj i kistovi postali su određenim terminima nezaobilazni i u prostoru njihovog mjesnog odbora na Aveniji Dubrava.

Do pandemije živahno u mjesnom odboru, ne manjka i ljubavi i prijateljstava

Do početka pandemije daleko se čuo dobar glas o veseloj zabavi, plesnjacima i kreativno i zdravo provedenom vremenu i programima.  

“Osim naše udruge umirovljenika, tu imamo i Udrugu Valentinovo koji među svojim članovima ima i one starije populacije. Tako da je to još jedno dodatno druženje jednom mjesečno. Uz ove dvije udruge naši stariji sugrađani stvarno mogu naći nešto za sebe. U KUD-u to mogu kroz folklor, pjevanje tradicionalnih napjeva tu iz našeg kraja. Tako da se i oni isto mogu aktivirati i učlaniti ili u udrugu umirovljenika ili se pridružiti kulturno-umjetničkom društvu. Na toj lokaciji je također i klub koji okuplja sugrađane koji nisu iz Hrvatske. Tako da se u ono redovno vrijeme, bez korone, svi zainteresirani mogu javiti, naći svoj termin i uskladiti druženja. Jednom mjesečno do ove situacije znalo se okupiti i stotinjak naših sugrađana treće dobi, uz ples i muziku. U kontaktu smo i govore kako im jako fali sve to, druženja i izleti. Žao mi je što je sada situacija takva, ali nadamo se svi da će brzo proći. Naravno da se tu pojavljuju i ljubavi. Ima tu i parova koji to onako decentno među sobom dijele, tu se nalaze. Ima ljubavi, kako ne, dapače. Ako nema nje, ima barem prijateljstva, jer to je ono što nam je sada možda u ovoj dobi i potrebno više od možda neke strastvene ljubavi”, mišljenja je gospođa Jadranka.

Inače, čelnica VMO Poljanice. Ističući pri tom kako bez obzira na različite stranačke boje, njene konkretno BM365, njih sedmero u Vijeću jako lijepo surađuju. I da nema nadglasavanja oko zajedničkih prioriteta u kojima prednjači rješavanje gorućih komunalnih problema, a nakon potresa i niz pitanja vezanih za obnovu. U četiri godine se, kaže, dosta napravilo, a do proljeća, kada i u metropoli slijede lokalni izbori, nada se da će ispuniti sve one zadatke koje su zacrtali za ovaj mandat.

Punom parom i u akciji pomoći u opremi osoblja s covid odjela

Nekad aktivna u sportu, trenirala je atletiku, gospođa Jadranka se u skladu sa svojim životnim pozivom u sestrinstvu bez puno razmišljanja angažirala i u humanitarnoj akciji koju je ovih dana inicirala Udruga Krin u kojoj je s još nekoliko kolegica s područja Dubrave odlučila kanalizirati svoju silnu životnu energiju. Svjesne da je aktualna pandemija COVID 19 još daleko od kraja i ponukane rastućim pritiskom na zdravstveni sustav pokrenule su akciju pod nazivom “Zajedno možemo više”.

“Aktivnosti udruge su humanitarnog karaktera za osobe u potrebi. Većinom su to bolesni sugrađani, gdje su nam prioritet bili onkološki bolesnici. A s obzirom da je sada epidemiološka situacija takva kakva je, i da je svaka pomoć bitna, naša je inicijativa bila pomoć bolnicama koje imaju COVID odjele. I to koliko humanitarno možemo u toj medicinskoj opremi – odijelima, maskama. Eto, koliko smo mogli skupiti novaca, to smo i odradili. Jedan dio te donacije odnijeli smo u KB Sestre milosrdnice. Nastavljamo i dalje, koliko budemo mogli za našu prvu akciju udruge. Veseli smo, a imamo i informacije da su zadovoljne i bolnice. Oni dobivaju svoja sredstva, ali svaka pomoć i ovakve donacije su im dobrodošli”, ističe naša sugovornica.

Jadranka Milivojević (foto: Sandro Bura)

Iako službeno umirovljena, no i dalje aktivna viša medicinska sestra za razliku od dijela javnosti ne propušta istaknuti presudnu ulogu kolegica i kolega na covid bolničkim odjelima.

“Medicinsko osoblje je sada jako opterećeno, pogotovo na tim odjelima i važno je da imamo i pokažemo tu empatiju prema njihovom radu. Meni je evo i čast i veselje da im tu mogu pomoći, jer eto u mirovini sam i ne mogu se aktivno priključiti”, dodaje gospođa Jadranka.

Jedina neispunjena želja je…

U razgovoru se dotakla i svoje jedine neostvarene želje u ovih 67 godina. A to je upis na Medicinski fakultet zbog kojeg je upravo i upisala srednju školu, računajući da će imati šire znanje kad dođe vrijeme za studij. Na kraju je ispalo da se na prijemnom ispitu polagalo fiziku i kemiju, što su u medicinskoj imale samo dvije godine, tako da se unatoč prijavi za prijemni u zadnji čas taj dan uplašila da to sve ipak neće moći i odustala. Da se vrijeme može vratiti, to bi jedino promijenila i napisala taj prijemni pa što bude, bude.

Obrazovanje je dalje nastavila na Višoj medicinskoj školi, a u to se vrijeme okušala i na modnoj isti, prisjeća se još jednog živopisnog detalja iz mladosti.

“S obzirom da sam ispunjavala taj neki uvjet, bila sam visoka i vitka. Okušala sam se i u tim manekenskim vodama jedno kratko vrijeme. Zadovoljila sam tu neku svoju znatiželju vidjeti kako to izgleda. Mogu reći da je jedan poseban osjećaj kada možete prezentirati odjeću ili nešto i da vas auditorij gleda ili vas snimaju. Ali eto, nekako sam se odlučila ipak za svoju profesiju i nastavak u tom smjeru, a ovo sam ostavila kao samu jednu ispunjenu želju”, otkrila nam je.

Jadrankin tajni recept – samo pozitiva!

U tom istom stilu zanimalo nas je primjećuje li i ona poput dijela zlatne generacije taj famozni suvremeni evergreen trend, o kojem često progovaraju i stručnjaci i mediji. Osjeća li ona taj tzv. “teror mladosti”? Obično se ženama pripisuje da se više od muškaraca opterećuju promjenom koju donose zrelije godine.

“Nemam tih generacijskih problema. Dapače, jako volim mlade. Imaju jako dobrih, novih ideja. Treba i njih prihvatiti sa svim manama i vrlinama. Imamo jedan jako lijep odnos, oni mene isto ne doživljavaju kao neku staricu, već sugovornika s kojim mogu o svemu razgovarati. Jer ja nisam tradicionalna u smislu da je samo ono moje najbolje, iskustvo i ono što sam naučila. Treba i njima dati priliku da se možda sami uvjere je li nešto ispravno ili nije i ne treba ih u tom smislu ograničavati. Tako da nemam taj problem te mladosti. To je život i morate ga prihvatiti. Da sam i ja nekada bila tako mlada i sigurno puno zgodnija i ljepša, ali dozvoljavam da sam i sada za svoje godine isto takva. Znači, pozitiva. Samo pozitiva!” poručuje za kraj Jadranka Milivojević.   

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP