Prati nas

Mozaik

The Guardian o Jugi: Funkcionari moraju imati knjižicu, sjever financira jug

Bogati sjever države financira ekstremno siromašni jug. Koncepti lijevoga i desnoga postali su zbrkani. Maršal Tito, koji je i progresivan i konzervativan, predsjeda državom poput kakvog monarha.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Partijska knjižica (foto: Njuškalo/ MV)

Koliko je 70-ih godina 20. stoljeća komunizam bio živ u Jugoslaviji, što je sve određivao te koje je beneficije donosila partijska knjižica, pokazuje prilog britanskog The Guardiana objavljen 21. veljače 1970. godine.

Ono što je na prvu vidljivo jest da su, za razliku od američkog tiska, Britanci u to vrijeme s više naklonosti gledali na pokojnu državu kojoj su najviše zamjerali – ograničavanje sloboda. Što su pisali o Jugoslaviji u vrijeme osvita Hrvatskog proljeća u kojem su Hrvati, usprkos državnoj represiji, pokušali legitimirati vlastiti nacionalni identitet, pročitajte u nastavku.


Jugoslavija je kontradiktorna; komunističko, a opet slobodno društvo. Objasniti to možemo tako da se više ne radi čisto komunističkom društvu, ali postoje anomalije koje bi zapadna društva mogla nazvati ozbiljnim ograničavanjem sloboda. Iznad svega, Jugoslavija je samodisciplinirana.

Ipak, zahvaljujući njenom samoupravljanju i decentralizaciji, teško ju je uspoređivati. Netko bi mogao pomisliti da je riječ o zapadnjačkoj državi poput, recimo, Italije, ali Savez komunista (SK, Partija) još uvijek igra veliku ulogu.

Funkcionari i direktori su partijaši

Iako Jugoslaveni nisu prihvatili kremaljski komunizam, ne žele društvo zasnovano na privatnom vlasništvu. Ne dive se ni britanskoj demokraciji u kojoj opozicija pokušava zbaciti vladajuće ili američkom sustavu u kojem od naroda otuđene elite rade za vlastitu korist.

Teoretski, SK je odvojen od države. U stvarnosti, federalni i republički ministri i funkcionari su članovi Partije koja više ne izdaje naredbe, već određuje načela prema kojima će vlada postupati. Vlada će donositi taktike, ali neće ni pomisliti usprotiviti se Partiji.

Za onoga tko želi postati ministar, ključno je biti članom Partije. Članstvo je gotovo jednako važno za izbor u parlamente. Presudno je za oficire i diplomate. Direktori većina tvornica i institucija su članovi Partije.

Obični građani ne moraju biti komunisti

S druge strane, u svakodnevnom životu, članstvo u Partiji je stvar izbora i nije nužno biti komunistom. Ako je šef tvornice komunist, njegov poslovođa ne mora biti član SK. Predstavnik makedonskog Ministarstva informiranja koji me je vodio (Jugoslavijom, op MV.) nije bio član partije, a nisu ni brojni profesori.

Još je važniji trend smanjenja utjecaja Vlade na svim razinama. To i decentralizacija toliko su napredovali da mnogi komunisti pokušavaju povratiti neku vrstu središnjeg upravljanja. No to ne znači da žele povratak komunizma sovjetskog tipa, već nekakav osjećaj jugoslavenske nacionalne politike koja bi ujedinila nezavisne trendove koje samoupravljanje stvara. Iako postoji i struja koja bi voljela centralno kontroliran sustav na ideološkim principima.

Josip Broz Tito (foto: Muzej Jugoslavije)

Tito upravlja kao kralj, bogati sjever financira jug

Postoji i prirodna napetosti između progresivaca i konzervativaca, između bogatih i siromašnih. Bogati sjever države financira ekstremno siromašni jug. Koncepti lijevoga i desnoga postali su zbrkani. Maršal Tito, koji je i progresivan i konzervativan, predsjeda državom poput kakvog monarha.

Liniju između partijske moći i građanske neovisnosti teško je odrediti. Mnogi Jugoslaveni tvrde da su postigli revoluciju pa je članstvo u Partiji sve manje važno. Jedan mlađi ministar je kazao: “Više ne ovisimo o principima. Smetaju nam. Sada smo puno pragmatičniji.”

Stara loša vremena objašnjava riječima: “U 25 godina pokušavamo dosegnuti ono za što je Oxfordu, Cambridgeu, Harvardu i Yaleu trebalo 250 godina. Bili smo okupirani i sjećanja na ta vremena još postoje. Ono što se događalo nakon revolucije, bilo je apsolutno neophodno. Sada su stvari drugačije.”

.

Mozaik

Kažete da su mjere prestroge? A koga ste spremni žrtvovati?

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

Piše neki dan jedna prijateljica na Facebooku: “Mislim stvarno, zatvoriti čitavu zemlju zbog obične gripe! Pa to je suludo! Svake godine od gripe umre više ljudi nego je dosad umrlo od ove, kak ti, jako opasne bolesti. A gdje su tek svi oni koji umru od infarkta, možda nog udara, raka i ostalih bolesti? Stvarno, ljudi – probudite se! Ne budite tolike ovce! Sve je ovo smišljeno!”

Već sam odavno naučila da prepiranje preko društvenih mreža ne vodi nikamo. Nisam joj zato ništa odgovorila, već joj samo zalijepila link na članak u kojem svjetski priznati epidemiolozi (još jednom: e-pi-de-mi-o-lo-zi) pojašnjavaju da se doista radi o opasnoj bolesti, da je epidemija – štoviše, pandemija – stvarna, da se takve stvari događaju u svijetu s vremena na vrijeme pa smo tako već imali i SARS i MERS i hongkonšku gripu i španjolsku gripu i štošta drugo i da je mnogo ljudi umrlo, a oni koji nisu – nisu isključivo radi pravodobne reakcije stručnjaka, da su zdravstveni sustavi Italije, Španjolske, a doskora i SAD-a, pred kolapsom i da je situacija ozbiljna.


Ona je, naravno, odgovorila da je “to plaćeni članak” i tako je naša rasprava završila i prije nego je počela. Razumijem ja njezinu ljutnju. Ona radi u turizmu i prihodi su joj pali na nulu i upitno je kada će se stvari vratiti u normalu.

No da mi se dalo raspravljati i da mislim da ima neke svrhe objašnjavati ponovno ljudima sve ono što su silni svjetski stručnjaci već sto puta pojasnili, pitala bih je ovo:

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta, unatoč činjenici da je pola svijeta u karanteni, to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Aha, nisi mislila na svoju mamu. Nego na čiju? Možda na moju?

Znaš, svi ti ljudi koji su umrli nečiji su roditelji, nečije bake i djedovi, strine i tetke. Ali ne umiru samo stari. Podacima stručnjaka možeš ili ne moraš vjerovati, ali mrtve ne možeš zanemariti.

A i kad već spominjem stručnjake…

Znaš, sveznajuća moja prijateljice, studij medicine traje pet godina, specijalizacija još najmanje toliko, onda stažiranje pa rad u bolnici tijekom kojega neprestano učiš. I zamisli sad čitavu epidemiološku zajednicu neke zemlje, pa to pomnoži s brojem država na svijetu i dobit ćeš nevjerojatno velik broj stručnjaka specijaliziranih upravo za ovo usko područje. I svi oni – da, baš svi! – kažu da je virus opasan, da su mjere nužne i da se moramo strpiti. Ponovit ću – svi stručnjaci na svijetu!

Odakle ti samopouzdanje da ideš tvrditi nešto što je u direktnoj suprotnosti s mišljenjem čitave svjetske znanstvene zajednice? Podsjeti me, koje je ono tvoje područje? U čemu si ti stručna?

Zar te baš nimalo ne smeta što niti teoretski nije moguće da baš nitko od svih stručnjaka na svijetu nije primijetio da je virus ‘tek nešto malo jača prehlada’? Ah, pa što nisu tebe pitali! Da se tebe pitalo, sjedili bi sad na kavi i uživali u proljetnom suncu, a za virus nitko ne bi niti znao.

Točno, umirali bi ljudi po prekrcanim bolnicama, a nitko ne bi znao zašto i od čega, ni da ih je moguće spasiti. Ali ako hrpa ljudi umre od gripe i od srčanog udara, pa što je onda još nekoliko tisuća umrlih od korone? To nije ništa i to ti ne znači ništa jer nije u pitanju nitko tvoj.

A što ako ipak oboli netko iz tvoje obitelji? Hoćeš li se tada ispričati?

Ma da. Nisam ni mislila.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP