Prati nas

Život

Odlučila je

Alenka je dobila zeleno svjetlo za eutanaziju u Švicarskoj, to će je koštati 70.000 kuna

Sa 17 godina u Zagrebu je prošla prvu operaciju na desnom kuku pa na ortopedskoj klinici u Ljubljani na lijevom i desnom, 1995. opet na oba kuka, 1998. na lijevom, 1999. na desnom… U bolnici u Mariboru operirana je 2006., pa 2017. ponovno u Ljubljani, gdje je dobila tešku bakterijsku infekciju.

Objavljeno

|

Alenka Čurin-Janžekovič (screenshot: Televizija Ormož)

“Volim svoj život. Sve bih još jednom ponovila. No, ne želim umirati na rate, među tuđim ljudima. Zato sam izabrala vas da mi u tome pomognete.” Napisala je to 61-godišnja umirovljena učiteljica Alenka Čurin-Janžekovič iz sela Zagorje, u slovenskoj općini Sveti Tomaž, u pismu švicarskoj organizaciji Dignitas koja se nalazi pokraj Züricha. To pismo zapravo je molba da joj pomognu da – umre, javlja Večernji list.

Kao 12-godišnjoj djevojčici u Klinici za ortopediju na Šalati u Zagrebu postavljena joj je dijagnoza – Morquiov sindrom, mukopolisaharidoza IV, nasljedna metabolička bolest. Pojednostavljeno opisano, zbog pomanjkanja enzima za razgradnju šećera, kosti i hrskavica doslovno joj se raspadaju.


Sa 17 godina u Zagrebu je prošla prvu operaciju na desnom kuku pa na ortopedskoj klinici u Ljubljani na lijevom i desnom, 1995. opet na oba kuka, 1998. na lijevom, 1999. na desnom… U bolnici u Mariboru operirana je 2006., pa 2017. ponovno u Ljubljani, gdje je dobila tešku bakterijsku infekciju.

“Ne bojim se”

Dignitas u 70-ak država imaju oko 7100 članova. Među njima je i Alenka koja je platila članarinu i dobila “zeleno svjetlo” za prvi razgovor s liječnikom koji će joj propisati recept, smrtonosnu dozu lijekova. “Ne bojim se. Konačnu sam odluku donijela kad sam trpjela velike bolove, a znam da će biti sve gore i gore”, ispričala je ova umirovljenica koja živi sa suprugom Marijanom Janžekovičem (79), umirovljenim policajcem.

“Teško mi je i osjećam se kao da mi tlo pod nogama propada, svijet mi se ruši, kad se sjetim da bi Alenka svakog dana mogla otići i da ću morati živjeti bez nje. Teško je to objasniti, ali ona najbolje zna kroz što prolazi i kakve bolove trpi. Nemoćni smo. Rekla je da više neće ići na operaciju, nego u Švicarsku”, kaže Marijan.

“Crkva se nema što miješati”

“Država je odvojena od Crkve koja se tu nema što miješati. Ona zbog toga nije u položaju da govori o tome”, kaže Večernjem Alenka i dodaje: “No, moja mi država odriče pravo na dostojanstvenu smrt pa moram u Švicarsku.”

Procedura je jasna. Trošak registracije je 200 švicarskih franaka, a godišnja članarina 90 franaka. Uvjeti za članstvo su neizlječiva bolest u terminalnoj fazi ili bolest koja se pogoršava i neizostavno vodi u smrt. Mogu se prijaviti i oni koje trpe neizdržive bolove koji se ne mogu olakšati i oni s trajnim invaliditetom. Kandidat može biti i relativno zdrav čovjek koji u starosti više ne vidi smisao života. Uvjet je da je svjestan svega i da može sam posegnuti za čašom sa smrtonosnim koktelom barbiturata. Uz molbu šalje se i liječnička dokumentacija. Cijeli postupak okvirno stoji oko 10.790 franaka. Preračunato, to je 70.000 kuna.

U to ulazi 4000 franaka za dokumentaciju, 3000 za pomoć u samoubojstvu, dokumentacija poslije smrti stoji oko 1500, a kremacija, ako se za nju odluči, 2000 franaka. “Neću odustati. U dogovoru s Marijanom odlučila sam pričekati dokle god bude išlo, da što dulje ostanemo zajedno. Sve ovisi o tome što će tijelo reći”, kaže.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP