Prati nas

Život

Odlučila je

Alenka je dobila zeleno svjetlo za eutanaziju u Švicarskoj, to će je koštati 70.000 kuna

Sa 17 godina u Zagrebu je prošla prvu operaciju na desnom kuku pa na ortopedskoj klinici u Ljubljani na lijevom i desnom, 1995. opet na oba kuka, 1998. na lijevom, 1999. na desnom… U bolnici u Mariboru operirana je 2006., pa 2017. ponovno u Ljubljani, gdje je dobila tešku bakterijsku infekciju.

Objavljeno

|

Alenka Čurin-Janžekovič (screenshot: Televizija Ormož)

“Volim svoj život. Sve bih još jednom ponovila. No, ne želim umirati na rate, među tuđim ljudima. Zato sam izabrala vas da mi u tome pomognete.” Napisala je to 61-godišnja umirovljena učiteljica Alenka Čurin-Janžekovič iz sela Zagorje, u slovenskoj općini Sveti Tomaž, u pismu švicarskoj organizaciji Dignitas koja se nalazi pokraj Züricha. To pismo zapravo je molba da joj pomognu da – umre, javlja Večernji list.

Kao 12-godišnjoj djevojčici u Klinici za ortopediju na Šalati u Zagrebu postavljena joj je dijagnoza – Morquiov sindrom, mukopolisaharidoza IV, nasljedna metabolička bolest. Pojednostavljeno opisano, zbog pomanjkanja enzima za razgradnju šećera, kosti i hrskavica doslovno joj se raspadaju.



Sa 17 godina u Zagrebu je prošla prvu operaciju na desnom kuku pa na ortopedskoj klinici u Ljubljani na lijevom i desnom, 1995. opet na oba kuka, 1998. na lijevom, 1999. na desnom… U bolnici u Mariboru operirana je 2006., pa 2017. ponovno u Ljubljani, gdje je dobila tešku bakterijsku infekciju.

“Ne bojim se”

Dignitas u 70-ak država imaju oko 7100 članova. Među njima je i Alenka koja je platila članarinu i dobila “zeleno svjetlo” za prvi razgovor s liječnikom koji će joj propisati recept, smrtonosnu dozu lijekova. “Ne bojim se. Konačnu sam odluku donijela kad sam trpjela velike bolove, a znam da će biti sve gore i gore”, ispričala je ova umirovljenica koja živi sa suprugom Marijanom Janžekovičem (79), umirovljenim policajcem.

“Teško mi je i osjećam se kao da mi tlo pod nogama propada, svijet mi se ruši, kad se sjetim da bi Alenka svakog dana mogla otići i da ću morati živjeti bez nje. Teško je to objasniti, ali ona najbolje zna kroz što prolazi i kakve bolove trpi. Nemoćni smo. Rekla je da više neće ići na operaciju, nego u Švicarsku”, kaže Marijan.

“Crkva se nema što miješati”

“Država je odvojena od Crkve koja se tu nema što miješati. Ona zbog toga nije u položaju da govori o tome”, kaže Večernjem Alenka i dodaje: “No, moja mi država odriče pravo na dostojanstvenu smrt pa moram u Švicarsku.”

Procedura je jasna. Trošak registracije je 200 švicarskih franaka, a godišnja članarina 90 franaka. Uvjeti za članstvo su neizlječiva bolest u terminalnoj fazi ili bolest koja se pogoršava i neizostavno vodi u smrt. Mogu se prijaviti i oni koje trpe neizdržive bolove koji se ne mogu olakšati i oni s trajnim invaliditetom. Kandidat može biti i relativno zdrav čovjek koji u starosti više ne vidi smisao života. Uvjet je da je svjestan svega i da može sam posegnuti za čašom sa smrtonosnim koktelom barbiturata. Uz molbu šalje se i liječnička dokumentacija. Cijeli postupak okvirno stoji oko 10.790 franaka. Preračunato, to je 70.000 kuna.

U to ulazi 4000 franaka za dokumentaciju, 3000 za pomoć u samoubojstvu, dokumentacija poslije smrti stoji oko 1500, a kremacija, ako se za nju odluči, 2000 franaka. “Neću odustati. U dogovoru s Marijanom odlučila sam pričekati dokle god bude išlo, da što dulje ostanemo zajedno. Sve ovisi o tome što će tijelo reći”, kaže.

.

Život

Višnja(50): Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, korupcije, nepotizma…

Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.

Objavljeno

|

Autor

50-godišnja Šibenčanka Višnja Drmić, majka triju kćeri, spakirala je kofere i s obitelji se preselila u Veliku Britaniju. Zašto je odlučila drugo poluvrijeme života započeti u stranoj zemlji, objasnila je za Slobodnu Dalmaciju.

„Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas.“ Višnja se u Šibeniku bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja.



„Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.“

A onda joj se kći prijavila na britansko sveučilište i dobila pozitivan odgovor. „To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.“

U Veliko Britaniji Višnja radi posao njegovatelja. Naravno, nakon stručnog osposobljavanja. Sada živi u Salisburyju, gradiću s 40 tisuća stanovnika. Kaže, došla je s predrasudama o skupoći. „Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže.“

Na pitanje što joj je smetalo u Hrvatskoj odgovara: „Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, “fake news”… jesam li nešto zaboravila?“

Planira li se vratiti? „Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. “I hope” (nadam se)“, kaže Višnja u opširnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Nastavi čitati