Prati nas

Mozaik

Organizirani odlazak

Kako stranci mogu dobiti uslugu eutanazije u Nizozemskoj

Ovim je objašnjenjem nizozemska vlada prekinula sporenja oko toga smiju li nizozemski liječnici obavljati eutanaziju nad stranim državljanima. No to ne znači da je ovu uslugu jednostavno dobiti. Najveća prepreka na koju strani državljani nailaze jest pronaći liječnika koji će se prihvatiti njihovog slučaja. Također, trebaju pronaći lokaciju na kojoj će se zahvat obaviti, a moraju se unaprijed pobrinuti i za zbrinjavanje zemnih ostataka.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Kako obaviti eutanaziju?
foto: Pixabay

Gdje i kako se može obaviti eutanazija? Pitanje je to koje nam je poslalo nekoliko čitatelja nakon objave priloga o Nizozemki Annie Zwijnenberg čiji je voljni odlazak s ovog svijeta zabilježen u dokumentarcu “Prije no što bude prekasno”. Kako u Hrvatskoj, kao i u većini europskih država, eutanazija i asistirano samoubojstvo nisu dopušteni, provjerili smo što za strance propisuje Nizozemsko zakonodavstvo.

Kako na svojim stranicama ističe nizozemska vlada, eutanazijom se smatra postupak u kojem liječnik okončava pacijentov život ili mu pruža asistenciju u kontroliranom samoubojstvu na vlastiti zahtjev. Cilj je prekinuti patnju kada ne postoje izgledi za oporavak. Samo ako se provodi prema propisanim pravilima, navodi se u objašnjenju, eutanazija nije kazneno djelo.


Kada je riječ o okončanju života, nizozemski liječnici nisu dužni ispuniti pacijentovu želju. Ako ne žele obavljati taj zahtjev, savjetuje im se da porazgovaraju sa svojim pacijentima i usmjere ih k drugom liječniku. Liječnik koji je obavio eutanaziju, o svemu mora izvijestiti prvog nadležnog patologa s kojim će zajedno prijaviti slučaj Odboru za eutanaziju. Ako odbor utvrdi da eutanazija nije provedena u skladu s važećim aktima, slučaj će proslijediti javnom tužitelji i zdravstvenoj inspekciji. U 99,8% do sada obavljenih eutanazija, nisu utvrđene nepravilnosti.

Eutanazija za strance

Liječnik koji izvodi eutanaziju mora biti u potpunosti siguran da je je izvođenje eutanazije u skladu s važećim nizozemskim propisima, što znači da mora biti upućen u medicinsku povijest pacijenta-stranca koji je odlučio okončati život. Dakle, mora biti u potpunosti siguran da ne postoje realni izgledi za ozdravljenje. Također, mora biti uvjeren da se radi o pacijentovoj odluci, donesenoj samostalno i pri zdravoj svijesti.

Cijeli postupak zahtjeva kompleksne procjene i na kraju sam liječnik odlučuje je li moguće izvesti eutanaziju na osobi koja ne živi u Nizozemskoj i koja tek kratko vrijeme boravi u toj zemlji.

Ovim je objašnjenjem nizozemska vlada prekinula sporenja oko toga smiju li nizozemski liječnici obavljati eutanaziju nad stranim državljanima. No to ne znači da je ovu uslugu jednostavno dobiti. Najveća prepreka na koju strani državljani nailaze jest pronaći liječnika koji će se prihvatiti njihovog slučaja. Također, trebaju pronaći lokaciju na kojoj će se zahvat obaviti, a moraju se unaprijed pobrinuti i za zbrinjavanje zemnih ostataka.

Eutanazija ili organizirana smrt?

U slučaju nizozemskih državljana, trošak eutanazije snosi državno zdravstveno osiguranje i on iznosi oko stotinjak dolara za lijekove koji se koriste. Prema podacima koje je objavio The Guardian, u 2017. godini u Nizozemskoj je obavljeno 6.600 eutanazija, što je za 10 posto više no u 2016. godini. Većina pacijenata bolovala je karcionoma, srčanih i bolesti krvožilnog sustava ili bolesti živčanog sustava kao što su Parkinsonova bolest ili multipla skleroza. U 83 slučaja radilo se o teškim psihičkim bolestima.

No, iako će mnogi reći da se radi o pravu pacijenta na dostojanstvenu smrt, neki zagovornici eutanazije u međuvremenu su promijenili mišljenje. Jedan od njih je teolog i etičar dr. Theo Boer koji je 2002. zagovarao eutanaziju, no 2014. je napustio regulatorno tijelo za eutanaziju. “Navikli smo se na eutanaziju, a to je upravo ono što se nije trebalo dogoditi. Više ne govorimo o iznimnim situacijama za koje je stvorena zakonska mogućnost eutanazije. Sada se sve polako kreće prema organiziranoj smrti”, kazao je Boer za The Guardian.

.

Mozaik

Lewisia – kamena djevica kojoj ćete se veseliti iz godine u godinu

Lewisia je otporna biljka kojoj je siromašan kamenjar prirodno okruženje. Može se uzgajati na ekstremno ocjeditim položajima, ali i u loncima.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Kada bismo mogli križati čuvarkuću i jaglac, vjerojatno bismo dobili biljku nalik lewisiji, cvjetnici koja polako, ali sigurno, osvaja hrvatske vrtove i balkone. Priča o njoj, barem onaj dio poznat zapadnoj civilizaciji, počela je paralelno s najvećom američkom avanturom – ekspedicijom koja je pod vodstvom Meriwethera Lewisa i Williama Clarka istražila do tada nepoznat zapad Amerike.

Meriwether Lewis, vojnik i javni službenik, ali i prirodoslovac, kraj potoka Lolo u današnjoj saveznoj državi Montani 1. srpnja 1806. godine otkrio je biljčicu koja je kasnije po njemu dobila ime – Lewisia rediviva.


Indijanski crni lijek

Ova skromna biljka navikla na škrte kamenjare ranije je bila poznata američkim domorocima koji su je zvali gorkim korijenom ili crnim lijekom, a koristili su je kao rijetku delikatesu. Legenda kaže da su za bisage pune gorkog korijena davali konja.

Postoji čak i mit prema kojem je jedan dio biljke iz originalnog Lewisovog herbara oživljen naknadno i to nekoliko godina nakon što je biljka prikupljenja. Ono što je sasma sigurno je da se Lewis iz višegodišnje ekspedicije vratio s barem jednim živim i zdravim primjerkom lewisije.

Kamena djevica

Iako se i danas L. rediviva sa svojim velikim ružičastim cvijetom rado uzgaja po znalačkim vrtovima, po popularnosti ju je pretekla bliska rođaka Lewisia cotyledon koja cvijeta više puta godišnje; od ranog proljeća do kasne jeseni. Zovu je još i Siskiyou lewisia ili kamena djevica.

I kod ove vrste lišće dugo do 9 centimetara raspoređeno je čvrsto rozetasto. A na stapkama dugim do 30 centimetara, štitasto su zbijeni cvjetovi koji dolaze u puno boja; od čisto bijele preko ružičaste, narančaste i crvene do potpuno žute. Mnogima su najzanimljivije hippie varijante s prugastim cvjetovima. Rod Lewisia, za sada, bilježi 19 vrsta smještenih u botaničku porodicu Montiaceae.

Lewisia cotyledon (foto: Sandro Bura)

Gdje uzgajati?

Lewisia je otporna biljka kojoj je siromašan kamenjar prirodno okruženje. Može se uzgajati na ekstremno ocjeditim položajima, ali i u loncima. Kada se uzgaja kao lončanica, valja joj osigurati hladno prezimljavanje u svijetlim i negrijanim prostorijama. Uspjeh je zagarantiran kada se biljka zimi, zbog kontroliranja vlage, može držati u negrijanom stakleniku.

Pozicija i temperatura

Samim tim što potječe iz američkih stjenjaka jasno ne da Lewisia podnosi ekstremne raspone temperature i sušu. Lewisia traži puno svjetla. Uspijevati će na punom suncu, ali i na zapadnoj ekspoziciji.

Supstrat

Biljku valja posaditi u ocjedito, siromašno i po mogućnosti kiselo tlo. Idealne su za kamenjar i sadnju u kamene zidove. Kada se uzgaja kao lončanica, dobar recept za supstrat je jedna trećina kvarcnog (riječnog) pijeska na dvije trećine komercijalne tresetne mješavine za uzgoj lončanica.

Kada zalijevati

Ekstremno je osjetljiva na višak vlage. U takvim uvjetima vrlo lako dođe do truljenja “mrkvastog” korijena. Stoga se voda u podlošku nikada ne smije zadržavati, a biljku valja zaliti tek kada se supstrat u potpunosti osušio.

Kako prihranjivati

Iako je lewisia “programirana” za škrte uvjete, možete je tijekom ljeta gnojiti na dvotjednoj bazi komercijalnim gnojivima za cvatuće biljke.

Kako razmnožavati

Odvajanjem postranih izboja i sjemenom.

Ubiranje sjemena lewisije

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP