Prati nas

Aktivno starenje

Budućnost je stigla

Prestari ste za vožnju? Zato su tu samovozeći automobili i autobusi

Tehnički je put autonomnim autobusnim uslugama 80 posto otvoren. Sve je više velikih kompanija poput IBM-a ili Njemačkih željeznica koje streme ovakvim rješenjima pa bi to moglo utjecati na zakonodavce.

Objavljeno

|

screenshot: Adlinktech

Posjedovati vlastiti automobil je za mnoge građane Njemačke još uvijek vrlo važna stavka u životu. Pogotovo za starije ljude na selu. No što kada zdravlje više ne dopušta upravljanje automobilom? Odgovor donosi Deutsche Welle.

Selo Petershagen-Eggersdorf u saveznoj pokrajini Brandenburgu je posljednjih godina doživjelo značajan porast broja stanovnika. Zbog sve skupljeg života u velikim gradovima poput obližnjeg Berlina, mnogi sele u provinciju. Početkom devedesetih Petershagen-Eggersdorf je brojao 8.000 stanovnika. Sada se broj povećao na 15.000.


Život u provinciji iziskuje i mobilnost pa stoga i ne čudi da mnoge obitelji posjeduju i po nekoliko automobila. Sve gušći promet postaje problem, smatra načelnik sela Marco Rutter. Posebice za mnoge starije u mjestu. “Bez obzira na to što se posljednjih godina doselilo mnogo mladih, većina u selu su stariji. Već je sad gotovo jedna trećina stanovnika u starosnoj dobi između 55 i 65 godine života”, kaže Rutter.

Više prometa, više problema

Intenziviranje prometa mnoge starije vozače je učinilo nesigurnima. No privoljeti građane da se odreknu automobila u automobilima zaluđenoj naciji Njemačkoj, nije jednostavno. Iako se Petershagen-Eggersdorf ne može požaliti zbog slabe povezanosti javnim prijevozom (lokalna željeznica povezuje mjesto sa središtem Berlina za manje od sat vremena), mnogi stariji ne koriste javni prijevoz, nego ostaju za upravljačem automobila sve dok ih djeca ne uvjere da su prestari za vožnju.

“Oni koji nemaju dozvolu ovisni su o drugima”, kaže Erwin Mattauch, šef lokalnog ogranka humanitarne organizacije Narodna solidarnost, koja se brine o starijim građanima. “Imamo članove koji nisu u stanju hodati niti nekoliko stotina metara do autobusne stanice. No ovakvi slučajevi su rijetki unutar naše grupe”, kaže Mattauch.

Kada počinje budućnost?

Prema demografskim očekivanjima, broj osoba kojima će biti potrebne individualne usluge mobilnosti je u stalnom porastu, posebice u ruralnim područjima Njemačke. Marco Rutter je počeo razmišljati o ovoj temi i prije dolaska na vlast i počeo se zanimati za autonomne električne autobuse kakvi se već testiraju u Švicarskoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, ali i u njemačkim gradovima Hamburgu i Berlinu.

Ovakav javni prijevoz s fleksibilnim stanicama bi se idealno uklopio u potrebe njegove zajednice. “To ne bi bio servis od vrata do vrata, ali ne bi bio ni daleko od ovakvog rješenja”, kaže Rutter.

No on je isto tako svjestan da u Njemačkoj postoje mnoge zakonske prepreke koje stoje na putu takvim rješenjima. Poput jednog zakona iz šezdesetih koji štiti monopol javnog prijevoza i taksija. No postoje neki pomaci. “Tehnički je put autonomnim autobusnim uslugama 80 posto otvoren. Sve je više velikih kompanija poput IBM-a ili Njemačkih željeznica koje streme ovakvim rješenjima pa bi to moglo utjecati na zakonodavce”, kaže Rutter.

Nepovjerenje u vozila bez vozača

No možda projekt propadne zbog onih kojima je namijenjen. “Stariji bi svakako pozdravili više autobusa no oni imaju dvojbi oko vozila koja se kreću bez vozača”, kaže 79-godišnji Mattauch. Njegova vršnjakinja Anneliese Garske potvrđuje njegove dvojbe. Iako sama zbog slabog vida ne može voziti, ideja o vozilu bez vozača joj se ne sviđa. “Nitko me ne bi mogao natjerati da sjednem u takvo vozilo”, kaže odlučno Garske.

Mattauch međutim vjeruje da će buduće generacija umirovljenika biti prijateljskije raspoložene naspram autonomnih vozila jer će biti bolje upoznate s tim konceptom. “Oni će sigurno bez razmišljanja ulaziti i u takva vozila”, kaže Mattauch.

77-godišnji umirovljenik Alfred Schneider kaže da je svoju vozačku dozvolu dobio kao 21-godišnjak i da još uvijek vozi. “No kada dođe vrijeme da to više neću biti u stanju, neću previše birati kako ću doći od točke A do točke B. To neće biti pitanje povjerenja u autobuse bez vozača nego moje mobilnosti”, pragmatičan je Schneider.

.

Aktivno starenje

‘Sad napokon imam vremena pa učim strani jezik!’

Mnogi umirovljenici nakon prestanka radnog odnosa napokon imaju vremena posvetiti se svojim interesima, pa mnogi odlučuju naučiti neki strani jezik. U ponudi je mnogo tečajeva za umirovljenike, a dobra je vijest što se jezik može naučiti i u zrelijoj životnoj dobi.

Objavljeno

|

“Što sam učila u školi? Joj, pa ja sam vam učila ruski. Bilo je to prije ohoho godina. Takvo je vrijeme bilo – ili ruski ili ništa. Ne moram ni reći da mi od tog ruskog na kraju nije ništa ostalo. A i ne putujem u Rusiju, ne treba mi baš ruski jezik. Ali engleski – to je posve druga stvar”, priča nam Olga Mišak, umirovljenica iz Zagreba.

“Odlučila sam se na engleski jer u današnje vrijeme svi znaju engleski. To je postao nekakva lingua franca, zajednički jezik na kojem se svi sporazumijevaju. Osim toga, ako hoćeš pročitati nekakav članak izvana, vidjeti što se događa po svijetu, moraš znati engleski. To je postalo posve normalno. A mi koji nismo engleski učili u školi i koji nismo odrasli uz kompjutore, nama engleski nije tako prirodan i normalan kao mlađima. Ja sam zato došla na tečaj”, govori dalje gospođa Olga.


“U današnje vrijeme svi znaju engleski. Moji unuci su znali engleski i prije nego su krenuli u školu. Tu su filmovi, igrice, glazba… Engleski im je ušao u uho i prije nego su ga počeli učiti u školi. Ali s nama starijima je drugačije. Mi engleski nismo ‘uhvatili’ u mladosti i danas je puno teže naučiti ga. Ja sam zato odlučila upisati tečaj. U mirovini sam, imam vremena i sad je vrijeme da nešto napravim za sebe – a to je učenje jezika”, objašnjava naša sugovornica.

Tečaj je, kaže, platila na rate. “Upisala sam početni tečaj da mi objasne sve lijepo ispočetka. Imam nastavu dva puta tjedno, utorkom i četvrtkom. Učiteljica nam je jako simpatična mlada djevojka. To koliko ona ima strpljenja s nama je nevjerojatno. Znate, mi stariji ne kopčamo baš tako brzo kao djeca i za neka nam stvari treba puno više vremena. Ali naša Ivana je jako strpljiva. Svaka joj čast”, kaže nam na kraju gospođa Olga pripremajući se za još jedan sat.

Učenje i druženje

Razna pučka otvorena učilišta, centri za kulturu i obrazovanje pa i privatne škole stranih jezika nude tečajeve jezika za umirovljenike. Oni nisu toliko popularni kao tečajevi jezika za mlade, no zainteresiranih se ipak nađe. Nekoliko pitanja postavili smo profesorici Ani Horvatović iz centra za jezike Poliglossa.

Razlikuje li se učenje jezika u starijoj dobi od učenja u mlađoj, kako je koncipiran tečaj i koje su specifičnosti učenja jezika kasnije u životu?

Imamo dosta učenika starije životne dobi koji dolaze iz privatnih razloga u smislu da sada napokon imaju vremena učiti jezike i žele savladati neki jezik za koji prije nisu imali vremena. Možda imaju neku rodbinu vani ili im djeca žive vani pa im treba jezik ili naprosto sada više putuju pa se žele moći sporazumjeti. Znači, treba im svakodnevna komunikacija, snalaženje u restoranima, u zračnoj luci i slično.

Je li nastava jezika za starije po nečemu specifična i razlikuje li se od nastave za mlađe osobe?

Prije svega, tečajevi za umirovljenike uglavnom su u prijepodnevnim satima kad umirovljenici imaju vremena jer ne rade i ne idu na posao. U to vrijeme i brže stignu do naše škole jer u prometu nije takva gužva kao kad bi na tečaj morali dolaziti poslijepodne kad su nam termini tečajeva za poslovne ljude ili učenike.

Što se same nastave tiče, i teme i način i ritam prezentiranja prilagođeni su starijim osobama i njihovim potrebama i dok poslovni ljudi više trebaju pisanu komunikaciju, umirovljenici uglavnom više trebaju usmenu komunikaciju pa je naglasak na konverzaciji, ponavljanju, igranju uloga i slično.

Posebno je i to što su na tečajevima jezika za umirovljenike naši polaznici okruženi osobama slične dobi i sličnih interesa, pa nema treme koja bi se možda pojavila da idu na tečaj s mlađima. Atmosfera na satovima je zato sjajna, opuštena, stvaraju se i prijateljstva koja često potraju i nakon što tečaj završi. Ljudi često poslije sata idu na kavu i druže se tako da je to jedna vrlo vrijedna posebnost tečaja za umirovljenike. Dakle, nije samo učenje jezika već i druženje.

Može li osoba u zrelim godinama doista savladati neki jezik i progovoriti ga kao da ga je počela učiti u mlađim godinama?

Starije osobe definitivno mogu naučiti jezik. Oni koji zaista dođu motivirani, čak i ako nemaju neko posebno predznanje, čak i ako nisu engleski ili koji drugi jezik nikada nisu učili, mogu ga savladati do razine koja im je potrebna. Godine tu nisu nikakva prepreka. Ako doista to žele, svi mogu naučiti strani jezik bez obzira na godine.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP