Prestari ste za vožnju? Zato su tu samovozeći automobili i autobusi

Posjedovati vlastiti automobil je za mnoge građane Njemačke još uvijek vrlo važna stavka u životu. Pogotovo za starije ljude na selu. No što kada zdravlje više ne dopušta upravljanje automobilom? Odgovor donosi Deutsche Welle.

Selo Petershagen-Eggersdorf u saveznoj pokrajini Brandenburgu je posljednjih godina doživjelo značajan porast broja stanovnika. Zbog sve skupljeg života u velikim gradovima poput obližnjeg Berlina, mnogi sele u provinciju. Početkom devedesetih Petershagen-Eggersdorf je brojao 8.000 stanovnika. Sada se broj povećao na 15.000.

Život u provinciji iziskuje i mobilnost pa stoga i ne čudi da mnoge obitelji posjeduju i po nekoliko automobila. Sve gušći promet postaje problem, smatra načelnik sela Marco Rutter. Posebice za mnoge starije u mjestu. “Bez obzira na to što se posljednjih godina doselilo mnogo mladih, većina u selu su stariji. Već je sad gotovo jedna trećina stanovnika u starosnoj dobi između 55 i 65 godine života”, kaže Rutter.

Više prometa, više problema

Intenziviranje prometa mnoge starije vozače je učinilo nesigurnima. No privoljeti građane da se odreknu automobila u automobilima zaluđenoj naciji Njemačkoj, nije jednostavno. Iako se Petershagen-Eggersdorf ne može požaliti zbog slabe povezanosti javnim prijevozom (lokalna željeznica povezuje mjesto sa središtem Berlina za manje od sat vremena), mnogi stariji ne koriste javni prijevoz, nego ostaju za upravljačem automobila sve dok ih djeca ne uvjere da su prestari za vožnju.

“Oni koji nemaju dozvolu ovisni su o drugima”, kaže Erwin Mattauch, šef lokalnog ogranka humanitarne organizacije Narodna solidarnost, koja se brine o starijim građanima. “Imamo članove koji nisu u stanju hodati niti nekoliko stotina metara do autobusne stanice. No ovakvi slučajevi su rijetki unutar naše grupe”, kaže Mattauch.

Kada počinje budućnost?

Prema demografskim očekivanjima, broj osoba kojima će biti potrebne individualne usluge mobilnosti je u stalnom porastu, posebice u ruralnim područjima Njemačke. Marco Rutter je počeo razmišljati o ovoj temi i prije dolaska na vlast i počeo se zanimati za autonomne električne autobuse kakvi se već testiraju u Švicarskoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, ali i u njemačkim gradovima Hamburgu i Berlinu.

Ovakav javni prijevoz s fleksibilnim stanicama bi se idealno uklopio u potrebe njegove zajednice. “To ne bi bio servis od vrata do vrata, ali ne bi bio ni daleko od ovakvog rješenja”, kaže Rutter.

No on je isto tako svjestan da u Njemačkoj postoje mnoge zakonske prepreke koje stoje na putu takvim rješenjima. Poput jednog zakona iz šezdesetih koji štiti monopol javnog prijevoza i taksija. No postoje neki pomaci. “Tehnički je put autonomnim autobusnim uslugama 80 posto otvoren. Sve je više velikih kompanija poput IBM-a ili Njemačkih željeznica koje streme ovakvim rješenjima pa bi to moglo utjecati na zakonodavce”, kaže Rutter.

Nepovjerenje u vozila bez vozača

No možda projekt propadne zbog onih kojima je namijenjen. “Stariji bi svakako pozdravili više autobusa no oni imaju dvojbi oko vozila koja se kreću bez vozača”, kaže 79-godišnji Mattauch. Njegova vršnjakinja Anneliese Garske potvrđuje njegove dvojbe. Iako sama zbog slabog vida ne može voziti, ideja o vozilu bez vozača joj se ne sviđa. “Nitko me ne bi mogao natjerati da sjednem u takvo vozilo”, kaže odlučno Garske.

Mattauch međutim vjeruje da će buduće generacija umirovljenika biti prijateljskije raspoložene naspram autonomnih vozila jer će biti bolje upoznate s tim konceptom. “Oni će sigurno bez razmišljanja ulaziti i u takva vozila”, kaže Mattauch.

77-godišnji umirovljenik Alfred Schneider kaže da je svoju vozačku dozvolu dobio kao 21-godišnjak i da još uvijek vozi. “No kada dođe vrijeme da to više neću biti u stanju, neću previše birati kako ću doći od točke A do točke B. To neće biti pitanje povjerenja u autobuse bez vozača nego moje mobilnosti”, pragmatičan je Schneider.