Mozaik
Samo molitva pred bolnicama ili okrutno posramljivanje žena?
Nazivanjem fetusa djetetom, a žena ubojicama, osim što proizvodi osjećaj krivnje na drugoj strani, oduzima i ljudskost, jer ubojice djece kulturološki smatramo moralnim nulama. Ako je netko dehumaniziran, uskraćena mu je empatija i promatra se kao uzrok zla, netko čiji argumenti ne vrijede i ne treba ih uopće čuti. Dehumanizacija onemogućuje dijalog i nerazdvojna je od manipulacije.
Aktivisti katoličke inicijative „40 dana za život“ izašli su pred bolnice u 29 hrvatskih gradova kako bi, kažu, „molitvom i postom, miroljubivim bdijenjem i osvješćivanjem lokalne zajednice odvratiti od grijeha abortusa i duha smrti“.
Zamjetno je da ova inicijativa svojim pasivnim tehnikama posramljivanja žena i ucjepljivanjem osjećaja krivnje iritira velik dio javnosti, ne samo u Hrvatskoj, već diljem svijeta. Naime, objašnjenje da se radi tek o molitvi ne drži vodu, jer za molitvu nije nužno izravno sučeljavanje sa ženama koje traže prekid trudnoće u ustanovama pred kojima aktivisti stoje. Paralelno, na društvenim mrežama se vodi pravi rat, bez rukavica.
Spašavala je goli život, a usadili su joj odvratan osjećaj krivnje
“Rekli su mi da sam ubojica, da ubijam nešto čemu kuca srce”, izjavila je tako Lisa Jones za BBC koja se je prije nekoliko godina i sama suočila s molitvenim kordonom u zapadnom Londonu. “Te riječi me i danas pogađaju”, kaže ova žena koja je za pobačajem posegnula na savjet liječnika u trenutku kada joj je dijagnosticiran karcinom na mozgu. “Godinama sam pokušavala zatrudnjeti i kad ostala u drugom stanju, rekli su mi da ne mogu iznijeti trudnoću. Slomilo mi se srce”, kaže Lisa koju su dodatno izmučili molitelji pred klinikom. Etiketa “ubojice” proganja ju i danas, iako je spašavala goli život. “Danas me ispunjavaju bijesom i frustracijom kada ih vidim da i dalje stoje pred bolnicama. To je okrutno i nepošteno. Mislim da ne bi trebalo biti dopušteno”, sumira ova žena.
S druge strane barikade često su žene koje su obavile pobačaj i kojima je naknadno putem religije ucijepljen težak osjećaj krivnje i srama. Čine to zbog vlastite narušene savjesti, ali i iz iskrene želje da pomognu drugim ženama i “nerođenoj djeci”. Jedna od njih je Rachel Mackenzie koja je za BBC ispričala da je imala dva pobačaja. “Da mi je netko drugi tada rekao da postoje druge opcije, možda bi moja djeca bila živa”, objašnjava Rachel koja u potpunosti vjeruje da je fetus život, a ne tek životni potencijal.
Osobni stav: Pitanje “za ili protiv pobačaja” je glupo
Za ili protiv? To je nepotrebno pitanje, jer na svijetu vjerojatno ne postoji niti jedan čovjek koji je ZA abortus. Ljudi se uopće ne dijele na one koji su ZA abortus i one koji su PROTIV iz jednostavnog razloga što su svi protiv.
Da – svi su protiv abortusa! Nitko na čitavoj kugli zemaljskoj ne misli da je abortus dobra stvar, da bi ga trebalo poticati i da bi pobačaja trebalo biti što više. Bilo bi najbolje – i s time se slažu apsolutno svi! – da se nikada ne obavi niti jedan pobačaj. Štoviše, bilo bi najbolje da se ne događaju ni spontani pobačaji, no to je sad druga tema. Ukratko – nitko nije ZA pobačaj. Nitko!
No neki razumiju da se problem neće riješiti zabranom pobačaja. Štoviše, na taj će se način problem samo povećati. Zagovornici potpune zabrane pobačaja naivno misle da će se nakon zabrane pobačaji kao nekom čarolijom naprosto prestati događati. No to ne može biti dalje od istine.
Iskustva drugih zemalja pokazuju nam da se zabranom ili drastičnim otežavanjem prava na pobačaj pobačaji nisu prestali obavljati, već su samo iz kontroliranih bolničkih uvjeta preselili u ilegalne, često problematične ordinacije ili su žene zbog pobačaja odlazile iz zemlje i zahvat obavljale ondje gdje je to moguće. Broj pobačaja nakon zabrane ostaje praktički isti, jedino što država gubi svaku kontrolu nad tim procesom.
Jedini način da se broj pobačaja smanji ili potpuno spriječi je da do neželjenih trudnoća nikada i ne dođe, a do toga je samo jedan put – edukacija.
Svođenje života na biološku funkciju
Kad se raspravlja o abortusu, još se nešto ističe kao definitivni argument za njegovom zabranom, a to je da život počinje začećem pa je, prema tome, abortus zapravo ubojstvo.
Kao majka, rekla bih da život (tog djeteta, ne sveukupnost života na Zemlji) definitivno počinje začećem. Svaka žena i muškarac koji su ikada željeli postati roditelji, znaju da su počeli očekivati dolazak svoga djeteta čim se na testu za trudnoću pojavila plava crta. Već tada je biološki počeo taj novi život. Je li taj zametak odmah i osoba – s obzirom da je tako neodvojivo vezan i ovisi o tijelu majke u kojem se nalazi – o tome bi se moglo raspravljati, ali to da je njegov život počeo začećem, u to nema sumnje.
Selektivni moralni alarm
No kako onda ipak prihvatiti abortus koji je prekid tog novog života koji je već počeo? Zagovornici zabrane pobačaja često ističu kako im etička, moralna i vjerska načela nikad ne bi dopustila da pristanu na pobačaj. No nije rijedak slučaj da isti ljudi koji se nikako ne slažu s pobačajem, nemaju problem sa smrtnom kaznom, svećenicima koji blagoslivljaju vojne postrojbe ili samim vojnim akcijama u kojima će nesumnjivo biti poginulih. Jednako kao što se utiša moralni alarm kad je u pitanju ubojstvo odraslog, već rođenog, čovjeka (u ratu, policijskom obračunu, smaknuću…), može se utišati i moralni alarm kad je u pitanju zametak koji bi tek mogao postati čovjekom.
Bih li ja mogla obaviti pobačaj? Vjerojatno ne. Bih li mogla obaviti pobačaj da je u pitanju teško deformirani plod ili da se radi o rezultatu silovanja? Ne znam. Možda ipak da. Zapravo, kako itko misli da može odgovoriti na to pitanje, dok se sam ne nađe u toj situaciji? Nitko ne zna kako je ženama koje se odluče na pobačaj.
Ovo je situacija u kojoj se bira manje zlo. Naime, abortus možete zabraniti, ali ga ne možete spriječiti. Ako neka žena želi obaviti pobačaj, obavit će ga. Pobačaji su se obavljali i u vrijeme naših baka i prabaka i nastavit će se obavljati. Država je ta koja mora odlučiti želi li imati kontrolu nad tim procesom ili ne, a zabranom jedino gubi kontrolu. Ne sprječava sam pobačaj. (S. Novak)
U žestokim raspravama oko ove teme iznosi se dvojbena argumentacija u kojoj simpatizeri ove vjerske inicijative zamagljuju granice između potencijala i stvarnog života osobe. Pobornike prava na izbor pokušavaju posramiti iz pozicije moralne i vjerske superiornosti. Kroz nekoliko primjera komentara s naše Facebook stranice, ilustrirat ćemo o čemu se točno radi.
Zastrašivanje morbidnim dezinformacija
Fetus nije dijete. Oplođena jajna stanica je tek nacrt, a fetus je tek potencijalno dijete ili osoba, jednako kao što su na nižoj razini spolne stanice tek potencijal. Jednom u budućnosti, kada kloniranje bude stvarnost, potencijal će biti i skoro svaka stanica našeg tijela. Je li šteta uništiti potencijal? Često puta da, ponekad ne. Ostvarenje nekih potencijalnih osoba zavilo je u crno stotine milijuna ljudi kroz povijest. Neki smatraju licemjernim štiti potencijal života dok se malo toga čini za zaštitu stvarnog života.
Uz to, tvrdnje o kremama, dodacima hrani i piću spadaju u najcrnji arsenal prolajferske propagande i strategiju šoka koju ne treba posebno razmatrati.
Proglašavanje bioloških funkcija životom u smislu osobe
Mediji bi to, vjerojatno, rekli. No medijski naslovi nisu nešto na čemu se može graditi argument za ovakvu raspravu. Naše stanice mogu živjeti i na Zemlji, neovisno od nas samih. Recimo kada se laboratorijski uzgaja hrskavica ili koža. No možemo li im pripisati život u smislu osobe ili bića? “Kucanje srca” je fraza koja udara na emocije i osjećaj krivnje. Ovaj mišić, sasvim neopravdano, smatramo središtem našeg osjećajnog bića. Puno smislenije u kontekstu stvaranja osobe bilo bi promatrati razvoj funkcija mozga i osjetila, ali to ne bi bilo tako efektno.
Zloupotreba znanosti
Nisu. Znanstvenici su se složili da biološki život jedinke počinje začećem. No konsenzusa oko početka života osobe nema. Nema znanstvenog konsenzusa oko trenutka u kojem nastaje osoba. Moderna društva stoga prihvaćaju gradualizam pa fetusu postepeno dodjeljuju neka prava, nauštrb prava trudnice.
Nametanja osjećaja krivnje i dehumanizacija
Nazivanje fetusa djetetom, a žena ubojicama, osim što proizvodi osjećaj krivnje na drugoj strani, oduzima i ljudskost, jer ubojice djece kulturološki smatramo moralnim nulama, monstrumima. Ako je netko dehumaniziran, uskraćena mu je empatija i promatra se kao uzrok zla, netko čiji argumenti ne vrijede i ne treba ih uopće čuti. Dehumanizacija onemogućuje dijalog i nerazdvojna je od manipulacije.
“Briga” za žene
Za očekivati je da je navodno uništenje života žena koje su učinile pobačaj razmjerno utjecaju religije na državu i društvo. Zaista, istraživanja na ovu temu govore da neke žene požale zbog okončanja trudnoće, no njih je prema istraživanju “Bixby Centra za Globalno reproduktivno zdravlje” tek 5 posto. Koliko ih naknadno požali što su rodile i misle da bi im život bio bolji da nisu? Čak 20 posto ispitanih Nijemica u YouGov anketi iz 2016. godine reklo je da su požalile majčinstvo. Kako je 40 posto ispitanica iz američkog istraživanja kao razlog za pobačaj navelo financijske okolnosti, čini se da je borba za sigurnija, brojnija i bolje plaćena radna mjesta najbolji način borbe protiv pobačaja u razvijenom svijetu.
Potpuno nerazumijevanje
Ne promoviramo pobačaj. Dapače, željeli bismo da ih bude što manje. Promoviramo pravo na informirani izbor. Duhovnost je vrlo individualna i gotovo svaki pojedinac, čak i unutar organizirane vjerske skupine, različito je tumači. Svatko bi trebao moći javno i privatno prakticirati vlastita vjerska uvjerenja i ostaviti istu mogućnost drugima. Vaša vjerska uvjerenje ne obvezuju druge. Ako ste protiv pobačaja, nemojte ga učiniti.
