Prati nas

Mozaik

Komentar

Samo molitva pred bolnicama ili okrutno posramljivanje žena?

Nazivanjem fetusa djetetom, a žena ubojicama, osim što proizvodi osjećaj krivnje na drugoj strani, oduzima i ljudskost, jer ubojice djece kulturološki smatramo moralnim nulama. Ako je netko dehumaniziran, uskraćena mu je empatija i promatra se kao uzrok zla, netko čiji argumenti ne vrijede i ne treba ih uopće čuti. Dehumanizacija onemogućuje dijalog i nerazdvojna je od manipulacije.

Objavljeno

|

"40 dana za život" u Glasgowu

Aktivisti katoličke inicijative „40 dana za život“ izašli su pred bolnice u 29 hrvatskih gradova kako bi, kažu, „molitvom i postom, miroljubivim bdijenjem i osvješćivanjem lokalne zajednice odvratiti od grijeha abortusa i duha smrti“.

Zamjetno je da ova inicijativa svojim pasivnim tehnikama posramljivanja žena i ucjepljivanjem osjećaja krivnje iritira velik dio javnosti, ne samo u Hrvatskoj, već diljem svijeta. Naime, objašnjenje da se radi tek o molitvi ne drži vodu, jer za molitvu nije nužno izravno sučeljavanje sa ženama koje traže prekid trudnoće u ustanovama pred kojima aktivisti stoje. Paralelno, na društvenim mrežama se vodi pravi rat, bez rukavica.


Spašavala je goli život, a usadili su joj odvratan osjećaj krivnje

“Rekli su mi da sam ubojica, da ubijam nešto čemu kuca srce”, izjavila je tako Lisa Jones za BBC koja se je prije nekoliko godina i sama suočila s molitvenim kordonom u zapadnom Londonu. “Te riječi me i danas pogađaju”, kaže ova žena koja je za pobačajem posegnula na savjet liječnika u trenutku kada joj je dijagnosticiran karcinom na mozgu. “Godinama sam pokušavala zatrudnjeti i kad ostala u drugom stanju, rekli su mi da ne mogu iznijeti trudnoću. Slomilo mi se srce”, kaže Lisa koju su dodatno izmučili molitelji pred klinikom. Etiketa “ubojice” proganja ju i danas, iako je spašavala goli život. “Danas me ispunjavaju bijesom i frustracijom kada ih vidim da i dalje stoje pred bolnicama. To je okrutno i nepošteno. Mislim da ne bi trebalo biti dopušteno”, sumira ova žena.

S druge strane barikade često su žene koje su obavile pobačaj i kojima je naknadno putem religije ucijepljen težak osjećaj krivnje i srama. Čine  to zbog vlastite narušene savjesti, ali i iz iskrene želje da pomognu drugim ženama i “nerođenoj djeci”. Jedna od njih je Rachel Mackenzie koja je za BBC ispričala da je imala dva pobačaja. “Da mi je netko drugi tada rekao da postoje druge opcije, možda bi moja djeca bila živa”, objašnjava Rachel koja u potpunosti vjeruje da je fetus život, a ne tek životni potencijal.

“40 dana za život” u Zagrebu (screenshot: N1)

Osobni stav: Pitanje “za ili protiv pobačaja” je glupo

Za ili protiv? To je nepotrebno pitanje, jer na svijetu vjerojatno ne postoji niti jedan čovjek koji je ZA abortus. Ljudi se uopće ne dijele na one koji su ZA abortus i one koji su PROTIV iz jednostavnog razloga što su svi protiv.

Da – svi su protiv abortusa! Nitko na čitavoj kugli zemaljskoj ne misli da je abortus dobra stvar, da bi ga trebalo poticati i da bi pobačaja trebalo biti što više. Bilo bi najbolje – i s time se slažu apsolutno svi! – da se nikada ne obavi niti jedan pobačaj. Štoviše, bilo bi najbolje da se ne događaju ni spontani pobačaji, no to je sad druga tema. Ukratko – nitko nije ZA pobačaj. Nitko!

No neki razumiju da se problem neće riješiti zabranom pobačaja. Štoviše, na taj će se način problem samo povećati. Zagovornici potpune zabrane pobačaja naivno misle da će se nakon zabrane pobačaji kao nekom čarolijom naprosto prestati događati. No to ne može biti dalje od istine.

Iskustva drugih zemalja pokazuju nam da se zabranom ili drastičnim otežavanjem prava na pobačaj pobačaji nisu prestali obavljati, već su samo iz kontroliranih bolničkih uvjeta preselili u ilegalne, često problematične ordinacije ili su žene zbog pobačaja odlazile iz zemlje i zahvat obavljale ondje gdje je to moguće. Broj pobačaja nakon zabrane ostaje praktički isti, jedino što država gubi svaku kontrolu nad tim procesom.

Jedini način da se broj pobačaja smanji ili potpuno spriječi je da do neželjenih trudnoća nikada i ne dođe, a do toga je samo jedan put – edukacija.

Svođenje života na biološku funkciju

Kad se raspravlja o abortusu, još se nešto ističe kao definitivni argument za njegovom zabranom, a to je da život počinje začećem pa je, prema tome, abortus zapravo ubojstvo.

Kao majka, rekla bih da život (tog djeteta, ne sveukupnost života na Zemlji) definitivno počinje začećem. Svaka žena i muškarac koji su ikada željeli postati roditelji, znaju da su počeli očekivati dolazak svoga djeteta čim se na testu za trudnoću pojavila plava crta. Već tada je biološki počeo taj novi život. Je li taj zametak odmah i osoba – s obzirom da je tako neodvojivo vezan i ovisi o tijelu majke u kojem se nalazi – o tome bi se moglo raspravljati, ali to da je njegov život počeo začećem, u to nema sumnje.

Selektivni moralni alarm

No kako onda ipak prihvatiti abortus koji je prekid tog novog života koji je već počeo? Zagovornici zabrane pobačaja često ističu kako im etička, moralna i vjerska načela nikad ne bi dopustila da pristanu na pobačaj. No nije rijedak slučaj da isti ljudi koji se nikako ne slažu s pobačajem, nemaju problem sa smrtnom kaznom, svećenicima koji blagoslivljaju vojne postrojbe ili samim vojnim akcijama u kojima će nesumnjivo biti poginulih. Jednako kao što se utiša moralni alarm kad je u pitanju ubojstvo odraslog, već rođenog, čovjeka (u ratu, policijskom obračunu, smaknuću…), može se utišati i moralni alarm kad je u pitanju zametak koji bi tek mogao postati čovjekom.

Bih li ja mogla obaviti pobačaj? Vjerojatno ne. Bih li mogla obaviti pobačaj da je u pitanju teško deformirani plod ili da se radi o rezultatu silovanja? Ne znam. Možda ipak da. Zapravo, kako itko misli da može odgovoriti na to pitanje, dok se sam ne nađe u toj situaciji? Nitko ne zna kako je ženama koje se odluče na pobačaj.

Ovo je situacija u kojoj se bira manje zlo. Naime, abortus možete zabraniti, ali ga ne možete spriječiti. Ako neka žena želi obaviti pobačaj, obavit će ga. Pobačaji su se obavljali i u vrijeme naših baka i prabaka i nastavit će se obavljati. Država je ta koja mora odlučiti želi li imati kontrolu nad tim procesom ili ne, a zabranom jedino gubi kontrolu. Ne sprječava sam pobačaj. (S. Novak)

screenshot: Splitsko-makarska nadbiskupija/Youtube

U žestokim raspravama oko ove teme iznosi se dvojbena argumentacija u kojoj simpatizeri ove vjerske inicijative zamagljuju granice između potencijala i stvarnog života osobe. Pobornike prava na izbor pokušavaju posramiti iz pozicije moralne i vjerske superiornosti. Kroz nekoliko primjera komentara s naše Facebook stranice, ilustrirat ćemo o čemu se točno radi.

Zastrašivanje morbidnim dezinformacija

Nije li vam morbidno vidjeti raskomadane dječje udove bačene u kanalizaciju ili otpremljene u labose za proizvodnju krema, aditive hrani i piću?

Fetus nije dijete. Oplođena jajna stanica je tek nacrt, a fetus je tek potencijalno dijete ili osoba, jednako kao što su na nižoj razini spolne stanice tek potencijal. Jednom u budućnosti, kada kloniranje bude stvarnost, potencijal će biti i skoro svaka stanica našeg tijela. Je li šteta uništiti potencijal? Često puta da, ponekad ne. Ostvarenje nekih potencijalnih osoba zavilo je u crno stotine milijuna ljudi kroz povijest. Neki smatraju licemjernim štiti potencijal života dok se malo toga čini za zaštitu stvarnog života.

Uz to, tvrdnje o kremama, dodacima hrani i piću spadaju u najcrnji arsenal prolajferske propagande i strategiju šoka koju ne treba posebno razmatrati.

Proglašavanje bioloških funkcija životom u smislu osobe

Zamislite da astronauti na Marsu pronađu samo jednu vašu živu stanicu, mediji bi rekli da su našli život u svemiru. A za fetus kažete da nije živo biće? Kako ubiti nešto čemu kuca srce? Imate li savjest?

Mediji bi to, vjerojatno, rekli. No medijski naslovi nisu nešto na čemu se može graditi argument za ovakvu raspravu. Naše stanice mogu živjeti i na Zemlji, neovisno od nas samih. Recimo kada se laboratorijski uzgaja hrskavica ili koža. No možemo li im pripisati život u smislu osobe ili bića? “Kucanje srca” je fraza koja udara na emocije i osjećaj krivnje. Ovaj mišić, sasvim neopravdano, smatramo središtem našeg osjećajnog bića. Puno smislenije u kontekstu stvaranja osobe bilo bi promatrati razvoj funkcija mozga i osjetila, ali to ne bi bilo tako efektno.

Zloupotreba znanosti

Znanstvenici se složili da život počinje začećem. Pa to su potvrdila četiri hrvatska fakulteta!

Nisu. Znanstvenici su se složili da biološki život jedinke počinje začećem. No konsenzusa oko početka života osobe nema. Nema znanstvenog konsenzusa oko trenutka u kojem nastaje osoba. Moderna društva stoga prihvaćaju gradualizam pa fetusu postepeno dodjeljuju neka prava, nauštrb prava trudnice.

“40 dana za život” u Zagrebu (screenshot: N1)

Nametanja osjećaja krivnje i dehumanizacija

Kažete da niste ateisti, ali ne poznajem niti jednu religiju u Hrvatskoj koja smatra ubijanje nerođenog djeteta ispravnim činom. Sutra ćete pisati da možete ubijati djecu iz bilo kojeg razloga jer ste ih vi rodili.

Nazivanje fetusa djetetom, a žena ubojicama, osim što proizvodi osjećaj krivnje na drugoj strani, oduzima i ljudskost, jer ubojice djece kulturološki smatramo moralnim nulama, monstrumima. Ako je netko dehumaniziran, uskraćena mu je empatija i promatra se kao uzrok zla, netko čiji argumenti ne vrijede i ne treba ih uopće čuti. Dehumanizacija onemogućuje dijalog i nerazdvojna je od manipulacije.

“Briga” za žene

Žene koje naprave abortus uvijek požale i uništen im je život.

Za očekivati je da je navodno uništenje života žena koje su učinile pobačaj razmjerno utjecaju religije na državu i društvo. Zaista, istraživanja na ovu temu govore da neke žene požale zbog okončanja trudnoće, no njih je prema istraživanju “Bixby Centra za Globalno reproduktivno zdravlje” tek 5 posto. Koliko ih naknadno požali što su rodile i misle da bi im život bio bolji da nisu? Čak 20 posto ispitanih Nijemica u YouGov anketi iz 2016. godine reklo je da su požalile majčinstvo. Kako je 40 posto ispitanica iz američkog istraživanja kao razlog za pobačaj navelo financijske okolnosti, čini se da je borba za sigurnija, brojnija i bolje plaćena radna mjesta najbolji način borbe protiv pobačaja u razvijenom svijetu.

Potpuno nerazumijevanje

Ali naš gospodin Bog nam je dao život i samo on nam ga može uzeti. Zašto promovirate pobačaj?

Ne promoviramo pobačaj. Dapače, željeli bismo da ih bude što manje. Promoviramo pravo na informirani izbor. Duhovnost je vrlo individualna i gotovo svaki pojedinac, čak i unutar organizirane vjerske skupine, različito je tumači. Svatko bi trebao moći javno i privatno prakticirati vlastita vjerska uvjerenja i ostaviti istu mogućnost drugima. Vaša vjerska uvjerenje ne obvezuju druge. Ako ste protiv pobačaja, nemojte ga učiniti.

.

Mozaik

Upoznajte hrvatske gradonačelnike s brojnim obiteljima

Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji?

Objavljeno

|

Autor

Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života, piše Gradonačelnik.hr. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji, pokušali smo saznati od nekoliko njih koji imaju najviše djece.

Ugled profesije političara u Hrvatskoj možda i nije na najvišoj razini, no nitko ne može osporiti da obnašanje javnih dužnosničkih funkcija oduzima jako puno vremena, dapače, da radno vrijeme gotovo i ne postoji te da funkcija ne prestaje izlaskom iz ureda. Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji, pokušali smo saznati od nekoliko njih koji imaju najviše djece.


Gordana Lipšinić, gradonačelnica Ozlja, majka četvero djece i udomiteljica djevojčice

Kada je postala gradonačelnica Ozlja, najmlađe dijete u obitelji Gordane Lipšinić imalo je 13 godina, dok su ostalo troje djece već bili poodrasli. Zato kaže da je težinu dnevnih briga oko djece iskusila na ranijim poslovima na kojima je radila, među ostalima i kao direktorica savjetodavnog centra Erste banke u Karlovcu. Osim vlastite četvero djece, Lipšinići su svojedobno i udomili djevojčicu od osam godina, koja je s njima živjela do svoje 18. godine, a danas se i udala, no i dalje je ravnopravan član obitelji.

Lipšinić je ispričala da joj je u dva ranija izborna ciklusa nuđeno da prihvati da bude kandidatkinja za gradonačelnicu, no odlučila je prihvatiti tek prije sedam godina, naravno, kako kaže, nakon što se konzultirala s obitelji, sa suprugom i djecom. “Tek kad sam dobila njihovu bezrezervnu podršku sam to prihvatila”, kazala je. “To mi je bilo jako važno. Brinula me ona uzrečica o tome da ‘vlast kvari ljude’ – nisam željela da se to meni dogodi. Obitelj me ohrabrila tvrdnjom da sam se u dotadašnjoj karijeri uspjela etablirati kao osoba i stručnjak i da je upravo to jamstvo da se to meni neće dogoditi”, kazala nam je.

“Bez obzira što su odrasli, naravno da obitelj treba majku i nekoga tko će brinuti o kućanskim poslovima. Imam priličnu radnu energiju, a i cijeli život sam radila na poslovima koji su zahtijevali angažiranost i puno više od radnog vremena – za drugi način ni ne znam. Uspijevam uz pomoć obitelji, naročito supruga koji je preuzeo puno toga oko prehrane obitelji”, kaže Lipšinić i dodaje da bi joj vjerojatno bilo nešto teže kao ženi, kada bi u njihovoj kući postojala stroga podjela na muške i ženske poslove, no da to kod njih nikad nije bilo tako. Gradonačelnica Lipšinić ima i unuke koji su prije četiri godine odselili u inozemstvo s roditeljima, liječnicima koji su “otišli za zelenijim pašnjacima”, kako se izrazila, te ih ne viđa koliko bi voljela, ali se tješi da je kvaliteta zajednički provedenog vremena važnija od kvantitete.

Ivan Budalić: Uz petero djece i posao ključna podrška supruge

Gradonačelnik Imotskog Ivan Budalić ponosni je otac petero djece, odreda sinova, Josipa (23), Tonija (22), Anđelka (21), Ivana (18) i najmlađeg, trogodišnjeg Mihaela (3), kako kaže gradonačelnik Budalić, mezimca cijele obitelji.

“Kao i svaki roditelj, uvijek balansirate rad i obiteljski život te se uvijek trudite dati svoj maksimum i na jednoj i na drugoj strani. I upravo zato je važno da u supružniku imate nadopunu, podršku i partnerstvo – u svakom smislu te riječi. Sretan sam što uz sebe imam suprugu koja razumije zahtjevnost ovog posla te smo i u roditeljstvu i podjeli obveza oko djece u potpunosti zajedno. Sretan sam što mi je u svemu obitelj uvijek podrška. A u mom poslu, oni su moja inspiracija i pokretač da radim i borim se dalje”, kaže Budalić, koji kaže da je za njega posao gradonačelnika jako sličan roditeljstvu.

“To je posao koji nema radnog vremena, koji podrazumijeva predanost, koji traži odgovornost i koji direktno utječe na budućnost treće strane. Tako da vam odgoj petorice sinova uvelike pomogne u izdržljivosti, ustrajnosti i proaktivnosti u poslu. I to je taj segment za koji kažem da je moja obitelj uistinu moja inspiracija u poslu.”

Budalić kaže da kada se nešto voli, onda se pronađe vremena posvetiti se i uskladiti i obitelj i posao.

“Svaki roditelj zna da je ključna stvar određivanje prioriteta. Roditeljstvo vas nauči da nemate vremena za nebitne stvari, već da svojoj obitelji trebate biti u potpunosti posvećeni. Iako je u vođenju grada zapravo nemoguće ‘ne nositi posao kući’, ja se trudim kod kuće u potpunosti biti posvećen obitelji. Sinovi su već veliki i oni sada grade svoje putove i svoju budućnost i znaju da u svemu imaju podršku roditelja. No, supruga i ja uživamo u pažnji i odgoju našeg mezimca Mihaela, koji je sreća i smijeh svih ukućana”, ispričao nam je Budalić.

“Kada ste otac, a posebno otac petero djece, tada stalno mislite na budućnost i na skrb, razvoj i napredovanje. Iako djeci dajem slobodu u gradnji njihove budućnosti, moja želja je, naravno, da prepoznaju Imotski i Imotsku krajinu kao svoj dom, te mjesto gdje će i oni graditi obitelj. To je moj cilj i moja misija za moje sinove, ali i za sve mlade ljude u Imotskom. Mislim da je Imotski idealan grad u kojem je moguće raditi, ali i imati predivan obiteljski život te ovako velike obitelji. Upravo zato želim mladima dati prilike i perspektive i moja misija je da doprinesem tim mogućnostima i da ostvarimo priliku i potencijal za našu djecu”, zaključuje Budalić.

Antonija Jozić: “Bez podrške obitelji ne bih mogla obnašati ovako odgovornu i zahtjevnu dužnost”

Antonija Jozić, gradonačelnica Pleternice, ima četvoro djece, dva sina od 8 i 22 godine i dvije kćeri od 11 i 16 godina. “Velika obitelj je veliki blagoslov uz sve izazove njihovog odrastanja. Naravno da mi je obitelj velika podrška, od supruga, mame i naravno djece i da nije njihove podrške teško da bih mogla obnašati ovako odgovornu i zahtjevnu dužnost koja često podrazumijeva i višednevna putovanja, obveze 24 sata na dan, sedam dana u tjednu i nepostojanje privatnog života. Da je lako, nije, no vjerujem da je tako svakome neovisno o tome je li muškarac ili žena na političkoj funkciji ili npr. privatnom biznisu”, kaže Jozić.

Gradonačelnica Pleternice dodaje jednu osobnu opasku o izazovima i problemima s kojima se suočavaju političari: “Kad ljudi na društvenim mrežama ružno komentiraju političare, njihove poteze, izgled i slično čisto sumnjam da itko od tih komentatora razmišlja da ta piskaranja možda čitaju i naša djeca u različitim razvojnim fazama. Ona naravno prolaze i sve pozitivne, ali i sve negativne strane moje dužnosti. Znam da su ponosni, ali isto tako kao njihova majka znam i da im nije lako. Različito komentiraju moju dužnost i kako odrastaju tako je različito i proživljavaju.”

Najstariji sin, kaže ona, najviše komentira dnevne političke događaje i pokazuje interes za sve oko njezinog posla. “Cure su manje-više fokusirane na projekte koje radim, a najmlađi sin jedino pita što ću mu kuhati subotom kad sam slobodna. Njemu je sasvim uobičajeno da je mama gradonačelnica jer se rodio u vrijeme dok sam obnašala dužnost zamjenice gradonačelnika”, otkriva Jozić.

Kaže da je motiv njenog ulaska u politiku bila želja da se neke stvari promijene i naprave, a konkretno je to bila škola u naselju u kojem živi u trenutku kada je već postala majkom jednog djeteta. Škola je, naime, bila u derutnom stanju. “Željela sam svojim radom i angažmanom potaknuti njenu obnovu2, što je i učinjeno u vrijeme dok je bila zamjenica gradonačelnika.

“Je li mi teže nego muškim kolegama? Ne znam, ne volim stvari gledati kroz muško-žensku prizmu, no želim vjerovati da svaki gradonačelnik ili svaka gradonačelnica želi najbolje za svoj grad i da taj mandat za koji su nam građani dali povjerenje maksimalno iskoristimo za osiguravanje boljih gospodarsko-društvenih uvjeta u našim gradovima”, zaključuje.

Branko Dukić: “Djeca prigovore gradonačelniku iznose direktno za ručkom. I imaju manje razumijevanja od oporbe”

Gradonačelnik Zadra Branko Dukić ima četvero djece, Bornu (21 g.), Luciju (19 g.), Nikolinu (17 g.) i Katarinu (10 g.). U razgovoru za naš portal kaže da mu nije problem usklađivati obiteljske i političke, odnosno gradske obaveze.

“Nije se nešto bitno promijenilo u životu moje obitelji u tom segmentu. Posao liječnika i obveze koje sam imao kroz rad u udrugama, mjesnom odboru i ostale aktivnosti tražile su svakodnevno balansiranje”, kaže Dukić, koji ipak priznaje da mu obitelj i nije najsretnija zbog toga što se odlučio za karijeru u politici. “Nisu baš najsretniji, ali poštuju i podržavaju moju odluku. Funkcija na koju sam izabran izložila je i njih javnosti. Mi smo ista obitelj i oni su ista djeca, samo dvije godine starija nego kad sam se odlučio prihvatiti kandidaturu za gradonačelnika, a osjećaju neke promjene, no to je isto dio života. S druge strane koriste često priliku pa svoje želje i prigovore iznose direktno za gradonačelniku za ručkom. Nekad pokazuju manje razumijevanja od oporbe”, šali se Dukić.

Zadarski gradonačelnik kaže kako to što ima četvero djece jest utjecalo na to što se odlučio ući u politiku. 2Nisam poseban po tome što volim svoju djecu i što im želim osigurati poštenu šansu da postanu zdravi, samostalni ljudi i zasnuju svoje obitelji, ako je moguće u Zadru. Koliko god sam vezan za svoju obitelj potreba za doprinos zajednici u kojoj živim je postojala i ranije. Prije je to bilo vezano uz Stanove, gradsku četvrt u kojoj sam se rodio i u kojoj i danas živim. Želio samo poboljšati uvjete i kvalitetu života svima nama koji smo tamo odrastali i koji živimo s tim kvartom iz dana u dan. Isti motiv vodio me i dalje kada se ta želja prenijela na razvoj cijeloga grada. Želim da moja djeca budu ponosna na mene, a to što sam otac njih četvero pomaže mi da možda malo bolje razumijem druge roditelje i potrebe koje imaju. Nadam se da se to osjeća kroz moj rad i prioritete koje smo postavili. Sve što radim ima za cilj da Zadrani ostaju ovdje, da žive, rade i zasnivaju obitelji i da nemaju potrebu odlaziti u druge gradove u zemlji ili izvan nje. Kao otac bih htio da su mi moja djeca bliže, ali na kraju oni će biti ti koji će odlučiti gdje i kako žele živjeti”, dodaje na kraju Dukić. (Dalibor Dobrić, Gradonačelnik.hr)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP