Prati nas

Život

Zbogom Hrvatskoj

Višnja(50): Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, korupcije, nepotizma…

Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.

Objavljeno

|

foto: Manfred Antranias Zimmer/Pixabay

50-godišnja Šibenčanka Višnja Drmić, majka triju kćeri, spakirala je kofere i s obitelji se preselila u Veliku Britaniju. Zašto je odlučila drugo poluvrijeme života započeti u stranoj zemlji, objasnila je za Slobodnu Dalmaciju.

„Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas.“ Višnja se u Šibeniku bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja.


„Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.“

A onda joj se kći prijavila na britansko sveučilište i dobila pozitivan odgovor. „To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.“

U Veliko Britaniji Višnja radi posao njegovatelja. Naravno, nakon stručnog osposobljavanja. Sada živi u Salisburyju, gradiću s 40 tisuća stanovnika. Kaže, došla je s predrasudama o skupoći. „Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže.“

Na pitanje što joj je smetalo u Hrvatskoj odgovara: „Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, “fake news”… jesam li nešto zaboravila?“

Planira li se vratiti? „Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. “I hope” (nadam se)“, kaže Višnja u opširnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

.

Život

Ova medicinska sestra vodi hospicij za pse. Zadnje dane života ispunjava im srećom

Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola, naime, vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu.

Objavljeno

|

Autor

Psi po mnogo čemu nalikuju ljudima. Između ostalog, u starosti ih muče brojne degenerativne bolesti, baš kao i ljude. Neizlječiva i bolna stanja razlog su zašto se neki ljudi odlučuju na eutanaziranje ljubimaca. Za njih je to pošteda od muka same životinje, ali i pošteda od iscrpljujuće brige za starog ljubimca.

Nažalost, postoje i oni koji bolesnu i staru životinju jednostavno izbace na ulicu ili ostave u azilu. Neki treći pak misle da životinji treba pružiti sve kako bi, što je moguće sretnija, dočekala svoj prirodni kraj. Među njima je jedna Engleskinja koja se odlučila brinuti se o smrtno bolesnim psima.


Naime, kako se ljudi općenito teško nose sa smrtnom bolešću i starošću ljubimca, u priču uskače Nicola Coyle i njen The Grey Muzzle hospicij. Poslanje joj je zadnje dane bolesnog psa učiniti sretnima. Coyle je nekada radila kao medicinska sestra, a sada je svoj dom u Mansfieldu pretvorila u hospicij za pse kojima je preostalo manje od šest mjeseci života. Pse preuzima od veterinara i, u pravilu, skrbi od dva psa istovremeno. Više, kaže, ne bi mogla, s obzirom da se zaista trudi olakšati im bol i učiniti ih sretnima.

A dok se brine o njima, Coyle ih vodi i na omiljene obroke; u lokalni pub gdje im poslužuju odreske ili čak u McDonalds. Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu. Kada ih vodi na plažu, kupuje im ribice, krumpiriće i sladoled.

Dakako, niti jedan rastanak nije lak. S nekim psima provede mjesece, a s nekima tek tjedne. “Tugovanje za svakim od njih je teško, ali oni su heroji”, kaže Coyle i dodaje da ju psi koji su otišli inspiriraju da učini sretnima neke druge napuštene i teško bolesne pse.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP