Prati nas

Aktivno starenje

Nikad nije kasno

‘Za 80. rođendan darovala sam si – tetovažu!’

Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama?

Silvija Novak

Objavljeno

|

Gdje se tetovirati?
foto: Étienne Beauregard-Riverin/Unsplash

Elaine Soloway nagrađivana je autorica blogova i kazališnih predstava koje je producirala zajedno s kćerima. Nedavno je proslavila 80. rođendan i tom si je prilikom darovala – tetovažu. Evo što o tome kaže:

“Graciela spokojno sjedi na mom desnom ramenu. To je tetovaža morskog konjica veličine dlana. Ima prelijepe oči s dugačkim trepavicama, dugačak ružičasti rep i krunu. Tri puta dnevno pažljivo perem svoju novu tetovažu antibakterijskim sapunom i sušim ručnikom. Vrlo sam pažljiva prilikom tog procesa, baš kao nova mama koja njeguje svoje dijete.


Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. To je također podsjetnik na dar koji sam sama sebi poklonila prošle godine kad sam napokon naučila plivati.

Netko bi mogao pomisliti da sam umjesto na tetoviranje trebala odvesti svoje naborano lice estetskom kirurgu, no nakon jednog propalog braka i drugog koji je završio smrću supruga, odlučila sam da to ipak nije za mene. Sretna sam sama i ne zanimaju me nove veze. Nikad nisam zavidjela prijateljicama koje su bile na faceliftingu i tretmanu protiv bora. To je njihova stvar. Meni se činilo nepotrebnim dobrovoljno odlaziti u bolnicu. Ja kod doktora idem samo u prijekoj nuždi.

Graciela je moja druga tetovaža. Prvu sam napravila kad mi je bilo 60 godina i ona je moja posveta dvjema kćerima. Na lijevoj nadlaktici imam srce, glazbene note i imena svojih kćeri Faith i Jill. Mnogi su me čudno gledali kad sam se prvi put odlučila tetovirati. Iako sam uvijek gajila stav ‘baš me briga što ljudi misle’, sad imam spremne još neke odgovore u slučaju da netko odluči zabadati nos.

Sa svojih tek nešto više od 1,50 centimetara lako se izgubim u gužvi. A kad i nisam skrivena, moja veličina u kombinaciji s mojim godinama često izazove komentare poput: ‘Joj, baš ste slatki!’ I dok su oni koji mi to govore uvjereni da mi daju kompliment, ja čujem nešto posve drugo. Te me riječi još više umanjuju. Kao da sam nekakva mala životinjica, mačkica ili psić. A ja sam zapravo pametna, sposobna i samostalna žena.

Zato sam odlučila da sada, sa svojih 80 godina, napravim novu tetovažu kojom neću slaviti svoje divne kćeri, već sebe. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama? Zašto se imaju potrebu mijenjati umjesto da budu ponosne na to što jesu?

Naravno, razumijem da će u mnogim slučajevima mlađe osobe imati prednost, no umjesto da se prilagođavamo stereotipima, zašto ih jednostavno ne bismo razbili?

Možda moja nova tetovaža pomaže otkriti pravu priču o mom životu. Kad me pitaju što ta slika znači, ja im objasnim da znači da nikad nije kasno za ostvariti ciljeve. Mislim da je to ključna poruka za sve starije ljude. Vidite, plivanje je bila moja dugogodišnja želja. I naučila sam plivati. Također, naučila sam nešto španjolskog i naučila svirati omiljenu pjesmu na klaviru. Priznajem da mi ne ide najbolje, ali u ovom sam slučaju zadovoljna s osrednjim. Nikad se neću natjecati na olimpijskim igrama za starije, ali plivati znam. Neću nikada pisati poeziju na španjolskom, ali mogu voditi jednostavan razgovor. Nikad neću imati solistički koncert, ali najdražu pjesmu znam odsvirati.

Ono što je najvažnije je to da me moj bazen, moj klavir i moji prijatelji govornici španjolskog prihvaćaju onakvom kakva jesam – stara, naborana, sjedokosa, tetovirana i – sretna!”

.

Aktivno starenje

Diplomirao s 96 godina, a planira i postdiplomski: ‘Napokon sam ostvario svoj san!’

Giuseppe Paternò oduvijek je volio učiti i želio studirati. No njegova siromašna obitelj nije mu mogla priuštiti obrazovanje. Giuseppe je svoj san ipak ostvario i postao najstarija osoba u Italiji koja je završila fakultet.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Sicilijanac Giuseppe Paternò oduvijek je silno želio završiti fakultet, no rat i siromaštvo u tom su ga naumu omeli. Ipak, od svoje želje nikada nije odustao te je sada, s 96 godina, napokon ostvario svoj san i postao najstariji diplomant na nekom talijanskom sveučilištu, piše Guardian.

“Napokon sam ostvario svoj san”, kazao je ovaj bivši željeznički radnik i veteran Drugog svjetskog rata nakon što je uspješno diplomirao filozofiju na Sveučilištu Palermo.


“Studiranje mi je oduvijek bilo velika želja, no moja obitelj nije mogla platiti za moje obrazovanje. Bili smo velika i jako siromašna obitelj”, kazao je Paternò.

Giuseppe je najstariji od sedmero braće i sestara, a raditi je počeo još kao dijete kad je pomagao ocu u njihovoj pivovari u Palermu. U srpnju 1943. kad su se saveznici iskrcali na Siciliji, Paternò je radio kao telegrafist za talijansku vojsku u Trapani.

“Srećom, iz rata sam izašao neozlijeđen i tada počeo raditi na željeznici. Nisam baš bio presretan svojim poslom, no znao sam da moram nešto raditi jer sam u međuvremenu dobio djecu i morao sam uzdržavati obitelj. U isto vrijeme, imao sam silnu želju čitati i učiti”, kaže Paternò.

U dobi od 31 godine, Giuseppe je uspio završiti večernju školu i dobiti srednjoškolsku diplomu. “Po danu bih radio, a navečer išao u školu i učio po noći”, kaže Paternò. Ali njegov san o pohađanju fakulteta još je neko vrijeme ostao samo san.

No, 2017. godine ustrajni Paternò upisao je studij filozofije na Sveučilištu Palermo. “Budio bih se u 7 ujutro i odmah počeo učiti. Za obavljanje raznih studentskih zadataka, koristio sam stari pisaći stroj. Popodne bih se odmarao i onda opet učio navečer sve do ponoći. Moji susjedi su me znali pitati čemu sva ta gnjavaža pod stare dane, no oni ne shvaćaju važnost ispunjenja sna, bez obzira na dob”, kaže Giuseppe.

Kad je svijet zahvatila pandemija Covida-19, Giuseppeu je bilo ostalo još nekoliko ispita. Tada se, kao i ostali studenti, prebacio na on-line nastavu i to je bilo prvi put da je ozbiljno počeo koristiti modernu tehnologiju.

“Kad je Italiju zahvatila epidemija, počeo sam se doista brinuti za njegovo zdravlje”, kaže Giuseppeov sin Ninni Paternò. “Kazao sam ocu da odgodi ispite i da se vrati na fakultet najesen. No on je rekao da neće. Rekao je da s obzirom na svoju dob, možda ne preživi ljeto.2

Giuseppeov san postao je stvarnost prošlog petka kad je s izvrsnim ocjenama napokon diplomirao. “Ovo je jedan od najsretnijih dana u mojem čitavom životu”, kazao je presretni Giuseppe i dodao da jedino žali što ga sad ne može vidjeti njegova supruga koja je umrla prije 14 godina.

Je li, nakon svega, Giuseppe prestao sanjati? Ne – upravo suprotno! 2Razmišljam da upišem poslijediplomski studij. Moja majka je živjela do sto godina. Ako je genetika na mojoj strani, imam još četiri godine vremena”, kaže Giuseppe.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP