Prati nas

Aktivno starenje

‘Za 80. rođendan darovala sam si – tetovažu!’

Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama?

Objavljeno

|

Gdje se tetovirati?
foto: Étienne Beauregard-Riverin/Unsplash

Elaine Soloway nagrađivana je autorica blogova i kazališnih predstava koje je producirala zajedno s kćerima. Nedavno je proslavila 80. rođendan i tom si je prilikom darovala – tetovažu. Evo što o tome kaže:

“Graciela spokojno sjedi na mom desnom ramenu. To je tetovaža morskog konjica veličine dlana. Ima prelijepe oči s dugačkim trepavicama, dugačak ružičasti rep i krunu. Tri puta dnevno pažljivo perem svoju novu tetovažu antibakterijskim sapunom i sušim ručnikom. Vrlo sam pažljiva prilikom tog procesa, baš kao nova mama koja njeguje svoje dijete.



Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. To je također podsjetnik na dar koji sam sama sebi poklonila prošle godine kad sam napokon naučila plivati.

Netko bi mogao pomisliti da sam umjesto na tetoviranje trebala odvesti svoje naborano lice estetskom kirurgu, no nakon jednog propalog braka i drugog koji je završio smrću supruga, odlučila sam da to ipak nije za mene. Sretna sam sama i ne zanimaju me nove veze. Nikad nisam zavidjela prijateljicama koje su bile na faceliftingu i tretmanu protiv bora. To je njihova stvar. Meni se činilo nepotrebnim dobrovoljno odlaziti u bolnicu. Ja kod doktora idem samo u prijekoj nuždi.

Graciela je moja druga tetovaža. Prvu sam napravila kad mi je bilo 60 godina i ona je moja posveta dvjema kćerima. Na lijevoj nadlaktici imam srce, glazbene note i imena svojih kćeri Faith i Jill. Mnogi su me čudno gledali kad sam se prvi put odlučila tetovirati. Iako sam uvijek gajila stav ‘baš me briga što ljudi misle’, sad imam spremne još neke odgovore u slučaju da netko odluči zabadati nos.

Sa svojih tek nešto više od 1,50 centimetara lako se izgubim u gužvi. A kad i nisam skrivena, moja veličina u kombinaciji s mojim godinama često izazove komentare poput: ‘Joj, baš ste slatki!’ I dok su oni koji mi to govore uvjereni da mi daju kompliment, ja čujem nešto posve drugo. Te me riječi još više umanjuju. Kao da sam nekakva mala životinjica, mačkica ili psić. A ja sam zapravo pametna, sposobna i samostalna žena.

Zato sam odlučila da sada, sa svojih 80 godina, napravim novu tetovažu kojom neću slaviti svoje divne kćeri, već sebe. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama? Zašto se imaju potrebu mijenjati umjesto da budu ponosne na to što jesu?

Naravno, razumijem da će u mnogim slučajevima mlađe osobe imati prednost, no umjesto da se prilagođavamo stereotipima, zašto ih jednostavno ne bismo razbili?

Možda moja nova tetovaža pomaže otkriti pravu priču o mom životu. Kad me pitaju što ta slika znači, ja im objasnim da znači da nikad nije kasno za ostvariti ciljeve. Mislim da je to ključna poruka za sve starije ljude. Vidite, plivanje je bila moja dugogodišnja želja. I naučila sam plivati. Također, naučila sam nešto španjolskog i naučila svirati omiljenu pjesmu na klaviru. Priznajem da mi ne ide najbolje, ali u ovom sam slučaju zadovoljna s osrednjim. Nikad se neću natjecati na olimpijskim igrama za starije, ali plivati znam. Neću nikada pisati poeziju na španjolskom, ali mogu voditi jednostavan razgovor. Nikad neću imati solistički koncert, ali najdražu pjesmu znam odsvirati.

Ono što je najvažnije je to da me moj bazen, moj klavir i moji prijatelji govornici španjolskog prihvaćaju onakvom kakva jesam – stara, naborana, sjedokosa, tetovirana i – sretna!”

.

Aktivno starenje

Prestari ste za vožnju? Zato su tu samovozeći automobili i autobusi

Tehnički je put autonomnim autobusnim uslugama 80 posto otvoren. Sve je više velikih kompanija poput IBM-a ili Njemačkih željeznica koje streme ovakvim rješenjima pa bi to moglo utjecati na zakonodavce.

Objavljeno

|

Autor

Posjedovati vlastiti automobil je za mnoge građane Njemačke još uvijek vrlo važna stavka u životu. Pogotovo za starije ljude na selu. No što kada zdravlje više ne dopušta upravljanje automobilom? Odgovor donosi Deutsche Welle.

Selo Petershagen-Eggersdorf u saveznoj pokrajini Brandenburgu je posljednjih godina doživjelo značajan porast broja stanovnika. Zbog sve skupljeg života u velikim gradovima poput obližnjeg Berlina, mnogi sele u provinciju. Početkom devedesetih Petershagen-Eggersdorf je brojao 8.000 stanovnika. Sada se broj povećao na 15.000.



Život u provinciji iziskuje i mobilnost pa stoga i ne čudi da mnoge obitelji posjeduju i po nekoliko automobila. Sve gušći promet postaje problem, smatra načelnik sela Marco Rutter. Posebice za mnoge starije u mjestu. “Bez obzira na to što se posljednjih godina doselilo mnogo mladih, većina u selu su stariji. Već je sad gotovo jedna trećina stanovnika u starosnoj dobi između 55 i 65 godine života”, kaže Rutter.

Više prometa, više problema

Intenziviranje prometa mnoge starije vozače je učinilo nesigurnima. No privoljeti građane da se odreknu automobila u automobilima zaluđenoj naciji Njemačkoj, nije jednostavno. Iako se Petershagen-Eggersdorf ne može požaliti zbog slabe povezanosti javnim prijevozom (lokalna željeznica povezuje mjesto sa središtem Berlina za manje od sat vremena), mnogi stariji ne koriste javni prijevoz, nego ostaju za upravljačem automobila sve dok ih djeca ne uvjere da su prestari za vožnju.

“Oni koji nemaju dozvolu ovisni su o drugima”, kaže Erwin Mattauch, šef lokalnog ogranka humanitarne organizacije Narodna solidarnost, koja se brine o starijim građanima. “Imamo članove koji nisu u stanju hodati niti nekoliko stotina metara do autobusne stanice. No ovakvi slučajevi su rijetki unutar naše grupe”, kaže Mattauch.

Kada počinje budućnost?

Prema demografskim očekivanjima, broj osoba kojima će biti potrebne individualne usluge mobilnosti je u stalnom porastu, posebice u ruralnim područjima Njemačke. Marco Rutter je počeo razmišljati o ovoj temi i prije dolaska na vlast i počeo se zanimati za autonomne električne autobuse kakvi se već testiraju u Švicarskoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, ali i u njemačkim gradovima Hamburgu i Berlinu.

Ovakav javni prijevoz s fleksibilnim stanicama bi se idealno uklopio u potrebe njegove zajednice. “To ne bi bio servis od vrata do vrata, ali ne bi bio ni daleko od ovakvog rješenja”, kaže Rutter.

No on je isto tako svjestan da u Njemačkoj postoje mnoge zakonske prepreke koje stoje na putu takvim rješenjima. Poput jednog zakona iz šezdesetih koji štiti monopol javnog prijevoza i taksija. No postoje neki pomaci. “Tehnički je put autonomnim autobusnim uslugama 80 posto otvoren. Sve je više velikih kompanija poput IBM-a ili Njemačkih željeznica koje streme ovakvim rješenjima pa bi to moglo utjecati na zakonodavce”, kaže Rutter.

Nepovjerenje u vozila bez vozača

No možda projekt propadne zbog onih kojima je namijenjen. “Stariji bi svakako pozdravili više autobusa no oni imaju dvojbi oko vozila koja se kreću bez vozača”, kaže 79-godišnji Mattauch. Njegova vršnjakinja Anneliese Garske potvrđuje njegove dvojbe. Iako sama zbog slabog vida ne može voziti, ideja o vozilu bez vozača joj se ne sviđa. “Nitko me ne bi mogao natjerati da sjednem u takvo vozilo”, kaže odlučno Garske.

Mattauch međutim vjeruje da će buduće generacija umirovljenika biti prijateljskije raspoložene naspram autonomnih vozila jer će biti bolje upoznate s tim konceptom. “Oni će sigurno bez razmišljanja ulaziti i u takva vozila”, kaže Mattauch.

77-godišnji umirovljenik Alfred Schneider kaže da je svoju vozačku dozvolu dobio kao 21-godišnjak i da još uvijek vozi. “No kada dođe vrijeme da to više neću biti u stanju, neću previše birati kako ću doći od točke A do točke B. To neće biti pitanje povjerenja u autobuse bez vozača nego moje mobilnosti”, pragmatičan je Schneider.

Nastavi čitati