Prati nas

Vijesti

Dosmrtno

Adam (81) je ugovorio dosmrtno uzdržavanje, sada je podstanar

Sudski postupci traju dugo i takve je ugovore teško raskinuti. 72 posto staraca ne razlikuje o čemu se radi u ugovorima. A razlika je jasna – u dosmrtnom ugovoru druga strana stan može prodati odmah, a u doživotnom tek nakon smrti uzdržavane osobe.

Objavljeno

|

Adam Ivezić (screenshot: RTL)

Adam Ivezić samo je jedan od umirovljenika koji se pokajao što je potpisao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Naime, svoj je stan od pedesetak kvadrata u zagrebačkoj Dubravi mijenjao za dvije sobe u Domu u Bjelovaru s kojim je i sklopio dokument o uzdržavanju.

Supruga mu je bila bolesna i nije se mogao sam o njoj brinuti. Do smrti jednog od njih obvezali su se plaćati 5.000 kuna na mjesec, a nakon toga onaj tko bi dulje živio više ne bi trebao ništa plaćati.


Stan je odmah prodan, nije ga to brinulo. Sve dok mu za tri mjeseca supruga nije preminula, a on je završio na cesti. Kako javlja RTL, sada je s 81 godinom i 3.000 kuna mirovine prisiljen je živjeti kao podstanar. Djece nema, jer mu je sin preminuo prije dvadeset godina. Tužio je svoje uzdržavatelje, a oni su prijavili njega.

“Osjećam se ugroženo i prevareno. Tužan sam i jadan, i ne znam što bi više nabrojio. Meni se ne živi. Ja živim jer moram, jer ne mogu živ u zemlju”, govori.

Nije bio zadovoljan njegom

Pred RTL-ovim kamerama prisjetio se života u domu: “Bili su nemarni u liječenju. Sestra dođe i kaže suho je, a ja kažem dajte pogledajte. Kad je otvorila zapljusnule su je fekalije i što da dalje govorim? Normalno da sam prigovarao, ali grozio se nisam sve dok jedne večeri kad sam došao s vikendice. Našao sam suprugu s glavom na podu. Na usta joj je išla pjena i krv i bila je u polusvjesnom stanju. Normalno da sam zvao sestre i tražio hitnu pomoć. Rekle su da nije supruzi ništa i da nema potrebe za hitnom. A ja sam govorio morate i morate i natjerao sam ih da pozovu hitnu pomoć.”

Kata Ivezić više se nije vratila u dom. Iz opće bolnice u Bjelovaru, prebačena je u onu u Klenovniku, a nedugo zatim je preminula. A Adama su izbacili zbog nedoličnog ponašanja. U domu je ukupno proveo tri mjeseca. Zbog navodnih prijetnji vlasnicima protiv njega se vodi kazneni postupak. On je pak tužio Dom jer su mu prodali stan, izbacili ga i ostavili bez ičega. Iz doma u Bjelovaru negiraju njegovu priču.

I ravnatelj je prijavio Adama

“On je ugovor o smještaju za sebe i gospođu koje govori o dosmrtnom uzdržavanju dobio na uvid i pročitao ga je detaljno. Bilježnica je došla ovdje i nije bilo nikakvih promjena. Od početka je bila riječ o dosmrtnom, a mi smo im sugerirali da stan prodaju i kad to riješe da dođu, a oni su inzistirali i nagovarali nas da mi prihvatimo stan kakav je i da odmah dođu”, kaže Davor Njegovac, ravnatelj Doma.

Njegova supruga Kata, tvrde, zbog teškog stanja trebala je posebnu njegu koju je i dobila. “Mi ni jednom od njega nismo primili niti pismenu obavijest ili prigovor na smještaj. Njoj smo bili jedini skrbnici, vodili smo brigu i kad je bila u bolnici i da psihički i fizički ojača. Za sve to postoji službena bilješka naše socijalne radnice. Da je on nama branio da mi gospođu vodimo na zrak i u restoran da se osjeća bolje. Po njemu je ona trebala biti u zamračenoj sobi i to je bio tretman za nju koristan”, nastavlja dalje Njegovac.

Pokojna Kata nije pala s kreveta, kažu u domu. Medicinske sestre njezino su stanje četiri puta dnevno kontrolirale i vitalne funkcije tada su joj bile u redu. “Sestra je ipak pozvala hitnu. Bili smo prisiljeni, jer oni su zaključili da ne treba. No, on je tada počeo s prijetnjama i liječnica je popustila”, govori ravnatelj. A prijetnje, koje su se ponavljale, kažu prijavili su policiji.

Ugovor je teško raskinuti

Ponudili su mu raskid ugovora i da mu isplate novac no on, kažu, to nije htio. Ivezićeva odvjetnica pak tvrdi da je broj računa dostavljen i da novac nikad nije isplaćen. I sada ova priča čeka sudski kraj.

Sudski postupci traju dugo i takve je ugovore teško raskinuti. 72 posto staraca  ne razlikuje o čemu se radi u ugovorima. A razlika je jasna – u dosmrtnom ugovoru druga strana stan može prodati odmah, a u doživotnom tek nakon smrti uzdržavane osobe. Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske za RTL kaže da 20 posto poziva upućenih njihovoj pravnoj službi vezano je baš uz takve ugovore. Uglavnom već potpisane.

Jasna Petrović (foto: Sandro Bura)

“Bakica od devedeset godina dolazi kako bi vidjela što može, iako je i sama svjesna da voditi sudski spor s 90 godina znači dočekati smrt a ne presudu. Gospođa ne izvršava čak ni to da joj 1-2 puta tjedno donese topli obrok, niti dolazi davati lijekove niti je vodi kod liječnika. U samom ugovoru postoji opcija da ako poželi ići u dom, ona će joj plaćati dom, ali tako da iznajmi njezin stan. Ona tu ništa ne ulaže, to je prljavi pokvareni biznis”, govori Petrović.

Nevolja je i to što statistike ne postoje. Ne zna se koliko je takvih ugovora. Jedna osoba može ih sklopiti koliko želi i to nitko ne kontrolira. “To su na stotine profesionalnih lešinara, a plus obiteljski ugovori u kojima se izbjegava jedno dijete kao što je na primjer, potomak iz prvog braka. 50 posto i takvi nam dolaze. Imali smo baku iz Sesveta koja je došla jer ju je sin preselio u šupu. Potpisala je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju da bi njemu omogućila kredit  i on je to obavio i nakon toga joj je rekao da će fiktivno tu ostati dok ne prođe inspekcija i stavio je u šupu”, kaže šefica SUH-a.

U sindikatu, kažu, godinama upozoravaju na problem da država olako pušta mlade, a napušta stare. I da ne postoji politika i strategija kojom se njihov položaj u društvu može poboljšati. Tražili su da se uvede registar svih ugovora o uzdržavanju i da se ne mogu potpisati više od dva takva ugovora.

.

Vijesti

Kako je Hrvatska pošta gulila mirovinski fond i zašto poštar ne nosi mirovine

Sindikat umirovljenika očekuje da će se sada već šestogodišnja borba, uz podršku Pučke pravobraniteljice, konačno završiti s povratkom poštara koji zvoni na vrata potrebitim umirovljenicima.

Objavljeno

|

Autor

Nosi li poštar mirovinu?

Umirovljeni nakon 1. siječnja 2014. godine i dalje nisu u mogućnosti ostvarivati pravo na besplatnu dostavu mirovine do kućnog praga, jer je to pravo ukinuo Mirando Mrsić svojedobnim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju.

Zašto je to učinio? Da bi pogodovao bankama ili zato da bi uštedio novac mirovinskom fondu? Odgovor na ova pitanja donosi Glas umirovljenika koji je u komunikaciji s HZMO-om doznao da je u 2013., posljednjoj godini prije ukidanja besplatne dostave mirovina poštom, evidentirano 188.077 umirovljenika koji su je tako primali.


“Za to je HZMO morao plaćati Hrvatskoj pošti 79.151.148 kuna, što se ondašnjem gospodinu ministru rada i mirovinskog sustava učinilo preskupo, pa je poštara koji zvoni na vrata s mirovinom naprosto ukinuo. No, matematika kaže da je po jednoj dostavi mirovine to koštalo čak 35 kuna”, piše Glas umirovljenika pa nastavlja: “No, gle, 2019. godine, preostalo je još samo 85.978 umirovljenika kojima poštu donosi poštar, a to sada košta HZMO oko 20,9 milijuna kuna.”

Uz malo matematike, to iznosi samo 20 kuna po mirovinskoj uputnici, 40 posto manje no prije šest godina. Dakle, da je ta cijena bila u primjeni 2013. godine, ne bi se iz mirovinskog fonda isplaćivalo 79 milijuna, već samo 45 milijuna kuna godišnje.

Što to znači? Da je pošta neopravdano gulila mirovinski fond ili je netko u priči imao svoje duge prste? Iz Hrvatske pošte uskraćuju gore iznesene podatke, ali, piše Glas, pokušavaju se prikazati dobrotvorima koji za potrebe „malog broja aktivnih korisnika“ koji sami plaćaju za dostavu mirovine poštom, to ne čine iz profita.

Pa da vidimo koliko to košta? Pošta piše sljedeće: „Kako bi izašli u susret svim umirovljenicima koji žele mirovinu primati na svojoj kućnoj  adresi, s Hrvatskom poštanskom bankom dogovorili smo model isplate sredstava s tekućeg računa otvorenog u HPB-u na adresi korisnika. Ovu uslugu nazivamo ‘Bankomat na domu’.“

Uzmimo da mirovinu u zabit ruralnog područja, neke periferije, planine ili otoka ili na peti kat bez lifta, prima umirovljenik s prosječnom mirovinom od 2.504 kune, za što mora pošti platiti jedan posto vrijednosti mirovine i još deset kuna, što iznosi nešto više od 35 kuna. Vratili smo se tako u 2013., samo je u međuvremenu stotinjak tisuća potrebitih starijih osoba zakinuto za jedno od svojih temeljnih prava – dostavu zaslužene mirovine. Jer nije ju dovoljno obračunati i ispisati na papir, niti poslati u banku. Ona mora biti dostupna korisniku, a to više nije.

Čiji je to profit? Pa, pošte i banaka, i to na račun najslabijih i najranjivijih u društvu. Sindikat umirovljenika očekuje da će se sada već šestogodišnja borba, uz podršku Pučke pravobraniteljice, konačno završiti s povratkom poštara koji zvoni na vrata potrebitim umirovljenicima. (J. A. Petrović, Glas umirovljenika)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP