Adam Ivezić samo je jedan od umirovljenika koji se pokajao što je potpisao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Naime, svoj je stan od pedesetak kvadrata u zagrebačkoj Dubravi mijenjao za dvije sobe u Domu u Bjelovaru s kojim je i sklopio dokument o uzdržavanju.
Supruga mu je bila bolesna i nije se mogao sam o njoj brinuti. Do smrti jednog od njih obvezali su se plaćati 5.000 kuna na mjesec, a nakon toga onaj tko bi dulje živio više ne bi trebao ništa plaćati.
Stan je odmah prodan, nije ga to brinulo. Sve dok mu za tri mjeseca supruga nije preminula, a on je završio na cesti. Kako javlja RTL , sada je s 81 godinom i 3.000 kuna mirovine prisiljen je živjeti kao podstanar. Djece nema, jer mu je sin preminuo prije dvadeset godina. Tužio je svoje uzdržavatelje, a oni su prijavili njega.
“Osjećam se ugroženo i prevareno. Tužan sam i jadan, i
ne znam što bi više nabrojio. Meni se ne živi. Ja živim jer moram, jer ne mogu
živ u zemlju”, govori.
Nije bio zadovoljan njegom
Pred RTL-ovim kamerama prisjetio se života u domu: “Bili su nemarni u liječenju. Sestra dođe i kaže suho je, a ja kažem dajte pogledajte. Kad je otvorila zapljusnule su je fekalije i što da dalje govorim? Normalno da sam prigovarao, ali grozio se nisam sve dok jedne večeri kad sam došao s vikendice. Našao sam suprugu s glavom na podu. Na usta joj je išla pjena i krv i bila je u polusvjesnom stanju. Normalno da sam zvao sestre i tražio hitnu pomoć. Rekle su da nije supruzi ništa i da nema potrebe za hitnom. A ja sam govorio morate i morate i natjerao sam ih da pozovu hitnu pomoć.”
Kata Ivezić više se nije vratila u dom. Iz opće bolnice u
Bjelovaru, prebačena je u onu u Klenovniku, a nedugo zatim je preminula. A
Adama su izbacili zbog nedoličnog ponašanja. U domu je ukupno proveo tri
mjeseca. Zbog navodnih prijetnji vlasnicima protiv njega se vodi kazneni
postupak. On je pak tužio Dom jer su mu prodali stan, izbacili ga i ostavili
bez ičega. Iz doma u Bjelovaru negiraju njegovu priču.
I ravnatelj je prijavio Adama
“On je ugovor o smještaju za sebe i gospođu koje govori o dosmrtnom uzdržavanju dobio na uvid i pročitao ga je detaljno. Bilježnica je došla ovdje i nije bilo nikakvih promjena. Od početka je bila riječ o dosmrtnom, a mi smo im sugerirali da stan prodaju i kad to riješe da dođu, a oni su inzistirali i nagovarali nas da mi prihvatimo stan kakav je i da odmah dođu”, kaže Davor Njegovac , ravnatelj Doma.
Njegova supruga Kata, tvrde, zbog teškog stanja trebala je
posebnu njegu koju je i dobila. “Mi ni jednom od njega nismo primili niti
pismenu obavijest ili prigovor na smještaj. Njoj smo bili jedini skrbnici,
vodili smo brigu i kad je bila u bolnici i da psihički i fizički ojača. Za sve
to postoji službena bilješka naše socijalne radnice. Da je on nama branio da mi
gospođu vodimo na zrak i u restoran da se osjeća bolje. Po njemu je ona trebala
biti u zamračenoj sobi i to je bio tretman za nju koristan”, nastavlja
dalje Njegovac.
Pokojna Kata nije pala s kreveta, kažu u domu. Medicinske sestre njezino su stanje četiri puta dnevno kontrolirale i vitalne funkcije tada su joj bile u redu. “Sestra je ipak pozvala hitnu. Bili smo prisiljeni, jer oni su zaključili da ne treba. No, on je tada počeo s prijetnjama i liječnica je popustila”, govori ravnatelj. A prijetnje, koje su se ponavljale, kažu prijavili su policiji.
Ugovor je teško raskinuti
Ponudili su mu raskid ugovora i da mu isplate novac no on,
kažu, to nije htio. Ivezićeva odvjetnica pak tvrdi da je broj računa dostavljen
i da novac nikad nije isplaćen. I sada ova priča čeka sudski kraj.
Sudski postupci traju dugo i takve je ugovore teško raskinuti. 72 posto staraca ne razlikuje o čemu se radi u ugovorima. A razlika je jasna – u dosmrtnom ugovoru druga strana stan može prodati odmah, a u doživotnom tek nakon smrti uzdržavane osobe. Jasna Petrović , predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske za RTL kaže da 20 posto poziva upućenih njihovoj pravnoj službi vezano je baš uz takve ugovore. Uglavnom već potpisane.
Jasna Petrović (foto: Sandro Bura)
“Bakica od devedeset godina dolazi kako bi vidjela što može, iako je i sama svjesna da voditi sudski spor s 90 godina znači dočekati smrt a ne presudu. Gospođa ne izvršava čak ni to da joj 1-2 puta tjedno donese topli obrok, niti dolazi davati lijekove niti je vodi kod liječnika. U samom ugovoru postoji opcija da ako poželi ići u dom, ona će joj plaćati dom, ali tako da iznajmi njezin stan. Ona tu ništa ne ulaže, to je prljavi pokvareni biznis”, govori Petrović.
Nevolja je i to što statistike ne postoje. Ne zna se koliko
je takvih ugovora. Jedna osoba može ih sklopiti koliko želi i to nitko ne
kontrolira. “To su na stotine profesionalnih lešinara, a plus obiteljski
ugovori u kojima se izbjegava jedno dijete kao što je na primjer, potomak iz
prvog braka. 50 posto i takvi nam dolaze. Imali smo baku iz Sesveta koja je
došla jer ju je sin preselio u šupu. Potpisala je ugovor o dosmrtnom
uzdržavanju da bi njemu omogućila kredit
i on je to obavio i nakon toga joj je rekao da će fiktivno tu ostati dok
ne prođe inspekcija i stavio je u šupu”, kaže šefica SUH-a.
U sindikatu, kažu, godinama upozoravaju na problem da država olako pušta mlade, a napušta stare. I da ne postoji politika i strategija kojom se njihov položaj u društvu može poboljšati. Tražili su da se uvede registar svih ugovora o uzdržavanju i da se ne mogu potpisati više od dva takva ugovora.