Prati nas

Mozaik

Otrovna kiša

Černobilska katastrofa: Sjećate li se panike u Jugoslaviji?

Žene su se iz straha da ne rode deformiranu djecu masovno odlučivale za pobačaj. Navodno je u Jugoslaviji bilo 500.000 abortusa. Ne znam je li ta brojka točna, no u Ministarstvu zdravstva u Beogradu su se jako uspaničili zbog toga, kazala je 2006. godine dr. Alica Bauman.

Objavljeno

|

foto: Taken/Pixabay

Najveća nuklearna nesreća u Europi dogodila se na današnji dan, 26. travnja 1986. godine. Zbog ljudske pogreške i lošeg dizajna, eksplozija je u 1 sat i 23 minute uništila jedan od četiri nuklearna reaktora elektrane Černobil u tadašnjem Sovjetskom Savezu, današnjoj Ukrajini.

Lošom procjenom prilikom jednog eksperimenta nije ostavljen dovoljan broj šipki u četvrtom reaktoru što je nenadano dovelo do opterećenja sustava. Istovremeno je isključen dovod vode u reaktor koja ga je hladila, nakon čega je došlo do eksplozije.


U atmosferu je otpušten oblak radioaktivne prašine čija je kontaminacija procijenjena na devet Hiroshima. Oblak je pokrio Bjelorusiju, Ukrajinu, Rusiju i Skandinaviju. Od posljedica je umrlo između 200.000 i 400.000 ljudi. Par dana nakon eksplozije, radioaktivne čestice su došle i do teritorija Hrvatske.

Pripjat, napušteni grad (foto: Wendelin Jacober/Pixabay)

Panika u Jugoslaviji

“Za havariju se na Zapadu nije znalo nekoliko dana, sve dok radioaktivni oblak nije došao do srednje Europe. Taj je oblak išao putanjom koja se nije mogla predvidjeti za razliku od radioaktivnih oblaka tijekom prijašnjih nuklearnih eksplozija kad se znalo kojim će smjerom ići”, prisjetila se za Jutarnji list 2006. godine dr. Alica Bauman (1927.-2017.), koja je u doba havarije nuklearke Černobil bila voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu. 

“Nekoliko dana nakon nesreće u Černobilu shvatili smo da radioaktivnost zraka raste. Mjerili smo svakih nekoliko sati. Uhvatila me panika, nisam znala koliko će radioaktivnost rasti. Razmišljala sam što da učinim, a onda sam svojoj kćeri Lei, koja je tada radila na Radiju 101, rekla da obavijesti svoje kolege novinare”, rekla je Bauman. Ona je u svom javnom istupu upozorila građane da zatvore prozore jer je smatrala da treba zaštititi novorođenčad i malu djecu od prvog vala radiokativnog zraka u kojem je bilo mnogo joda 131 koji se veže za štitnjaču. 

Nakon toga je uslijedila sjednica Centralnog komiteta, a predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske Ante Marković ustvrdio je da Bauman treba zatvoriti. Osjećala se, kaže, kao optuženik. Naime, takve je stvari smjela priopćiti jedino vojska.

foto: olafpictures/Pixabay

“Onda su me pozvali na sastanak u Ministrastvo zdravstva u Beogradu, gdje sam ispričala što se događa. Uskoro je u biltenu savezne vlade objavljeno i službeno priopćenje s priznanjem da je svojim izlaskom u javnost dr. Alica Bauman učinila jedino razumno što se tada moglo učiniti”, prisjetila se Bauman. Nakon toga černobilsko zagađenje počelo se organizirano pratiti na teritoriju cijele Jugoslavije, a na tržnice su izašli inženjeri s Geigerovim brojačem. “Sjećam se da me 1. svibnja nazvao kolega iz Sarajeva i rekao: ‘Doktorice, da vidite kakva radioktivna kiša pada ovdje, a treba početi mimohod, djeca su na cesti”, svjedočila je Bauman.

“Žene su se iz straha da ne rode deformiranu djecu masovno odlučivale za pobačaj. Navodno je bilo 500.000 abortusa. Ne znam je li ta brojka točna, no u Ministarstvu zdravstva u Beogradu su se jako uspaničili zbog toga. Tehnolog sam po struci, no i mene je Liječnički zbor u Zagrebu pitao treba li raditi pobačaje ili ne”, ispričala je Bauman Jutarnjem

Iako su strčnjaci građanima savjetovali dobro pranje povrća, mnogi su od straha izbjegavali vrtove i tržnice. Proizvođači povrća pretrpjeli su velike gubitke, a profitirao je Ledo koji je u rekordnom vremenu prodao sve zalihe smrznutog povrća pripremljenog za turističku sezonu. Sladoledi su se također pripremali od ranije kondenziranog mlijeka i mlijeka u prahu. Ulice Zagreba i Sarajeva oprane su, kako bi se s njih skinula radioaktivna prašina dok je djeci i trudnicama savjetovano da ne borave na otvorenom.

Napuštena škola u Pripjatu (Denis Reznik/Pixabay)

Razmjeri katastrofe su nepoznati

Različite razine zdravstvenih posljedica prouzročenih radioaktivnošću osjetilo je preko 2,4 milijuna ukrajinskih građana, a konačne zdravstvene posljedice znat će se tek nakon nekoliko desetljeća. Najveće zdravstvene probleme osjetili su građani Bjelorusije, prema kojima je s mjesta nesreće vjetar nosio velike količine radioaktivne prašine koje su se ondje zadržale.

Zabilježen je intenzivan porast prijevremenih porođaja, rađanja djece s određenim poremećajima, dok su odrasli postali skloni obolijevanju od leukemije, raka i drugih oblika bolesti. U čitavoj su se Europi učinci zračenja odrazili na zdravlje ljudi.

Pripjat (foto: Denis Reznik/Pixabay)

Gradovi duhova

Oko 135.000 ljudi evakuirano iz gradova Pripjata, Černobila i okolnih naselja u čijoj blizini se dogodila nesreća, a još tisuće ljudi bilo je kasnije izloženo radijaciji tijekom saniranja posljedica. Sovjetske vlasti su priprijetile liječnicima da ne smiju oko zdravstvenih problema okolne populacije stvarati nepoželjnu propagandu te su se zdravstvene posljedice ljudi u pravom smislu riječi počele rješavati tek nakon uspostavljanja ukrajinske neovisnosti.

Zbog relativno slabe ekonomske situacije u tadašnjem Sovjetskom Savezu elektrana je nastavila s radom. Nad oštećenim reaktorom sagrađen je sarkofag koji je trebao štiti okoliš od daljnje radijacije, a između njega i zgrada, koje su i dalje bile u uporabi, sagrađena je betonska barijera debljine 200 metara. Elektrana je potpuno prestala raditi tek 2000. godine.

Pripjat je pokrila šuma (foto: Hugh Mitton/Unsplash)

Priroda je ipak jača

Biljni i životinjski svijet na tom području počeo se zapanjujuće naglo oporavljati, a naselile su ga i životinje koje su bile pred izumiranjem. U černobilskom reaktoru 4 trenutačno se nalazi oko 135 tona visokoradioaktivnog urana i plutonija. Sarkofag koji ga pokriva star je 20, a procijenjeni mu je rok trajanja 30 godina.

Lisica na ulazu u Pripjat (foto: G Meyer/Unsplash)

.

Mozaik

Mudri ljudi su manje usamljeni, evo zašto

Svi znamo da biti sâm i biti usamljen nije jedno te isto. No zašto se neki ljudi osjećaju usamljeni, a neki drugi ne – iako možda imaju sličan društveni život? Odgovor bi mogao biti: zbog mudrosti!

Objavljeno

|

Usamljenih je na svijetu mnogo pa se ponekad govori i o pravoj epidemiji usamljenosti. Istraživanja pokazuju da se broj ljudi koji kažu da se osjećaju usamljeno u zadnjih 50 godina udvostručio, a s rapidnim starenjem stanovništva taj će se broj sigurno i povećavati.

Ali biti usamljen i biti sâm nije jedno te isto! Doktor Dilip Jeste sa Sveučilišta Kalifornija, gostujući u programu CNN-a, kazao je ovako: “Moramo znati da je osjećaj usamljenosti subjektivan. Usamljenost ne znači biti sâm, ne imati prijatelje… Usamljenost se opisuje kao ‘subjektivna nevolja’. U biti to je opaženi jaz između veza koje imamo i veza koje bismo željeli imati.”


O usamljenosti je provedeno već dosta istraživanja, no doktor Jeste i kolege proveli su istraživanje koje je pokušalo povezati usamljenost i mudrost. Istraživanje upravo te veze svakako ima smisla. Osim anegdotalnih dokaza, detaljnije studije sugeriraju da je sama narav mudrosti posve suprotna usamljenosti, kaže doktor Jeste.

Iz dosad objavljenih studija može se iščitati da je mudrost kompleksna ljudska osobina sastavljena od emotivne samoregulacije, samorefleksije, pro-socijalnog ponašanja poput empatije i suosjećanja, odlučnosti, tolerancije, njegovanja raznolikih vrijednosti i duhovnosti.

Usamljenost je najizraženija u tri životna stadija

Koristeći seriju isprobanih instrumenata za mjerenje usamljenosti, mentalnog i fizičkog zdravlja te mudrosti, doktor Jeste i njegovi kolege ispitali su usamljenost i mudrost na osobama između 27 i 101 godine starosti.

Rezultati nisu bili ohrabrujući. U grubo, 76 posto ispitanih kazali su da se osjećaju umjereno do jako usamljeno, a što je neki ispitanik bio više usamljen, to je bilo vjerojatnije da je lošeg psihičkog, tjelesnog i kognitivnog stanja.

Znanstvenici su također pronašli i zanimljivu vezu između usamljenosti i dobi. Otkrili su da je usamljenost najizraženija u tri životna stadija: u kasnim dvadesetima, u srednjim pedesetima i kasnim osamdesetima. Iako studija sama po sebi nije bila osmišljena da objasni ovu pojavu, Jeste je ponudio moguće razloge: “Kasne dvadesete su razdoblje važnih životnih odluka što je često i vrlo stresno jer možda osjećate da su vaši prijatelji donijeli bolje odluke od vas. Zbog toga možete osjećati krivnju jer ste odlučili tako kako ste odlučili.”

“U srednjim pedesetima svjedočit ćete i prvim smrtima sebi bliskih ljudi te možda i po prvi puta doista shvatiti da nećete živjeti zauvijek. Što se usamljenosti u kasnim osamdesetima tiče, mnogo dobrih prijatelja je već pomrlo, a i vaš se životni vijek bliži kraju, a ne pomažu ni vrlo izvjesne financijske poteškoće”, navodi Jeste.

No nije sve tako crno

Što se odnosa mudrosti i usamljenosti tiče, ispitivanja su pokazala da što je netko mudriji, manje će osjećati onu vrstu duboke usamljenosti tako štetne po zdravlje. Znanstvenici su mudrost mjerili kroz šest ključnih aspekata: altruizam, osjećaj za pravdu, samouvid, općenita znanja o životu, upravljanje emocijama, prihvaćanje raznolikih vrijednosti i odlučnost. Istraživanja sugeriraju da mudre osobe koje gaje dobar odnos same sa sobom jednako toliko kao i sa drugim osobama, biraju u kakvom će društvu biti – bez obzira jesu li okruženi prijateljima ili nisu.

Pitanje koje se samo po sebi nameće je kako razviti mudrost?

Nažalost na ovo pitanje ne postoji baš mnogo odgovora, a ako odgovori i postoje, oni su često pseudoznanstveni ili nedovoljno istraženi. Koncept mudrosti je teško definirati jer je sastavljen od čitavog niza društvenih ponašanja. No oslonimo li se na samu definiciju, mogli bismo reći da, želite li biti mudri, poradite na introspekciji, naučite kako regulirati emocije i njegujte empatiju. Rezultat svega toga mogao bi biti i da se osjećate manje usamljeno.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP