Prati nas

Mozaik

Subjektivni osjećaj sreće

Ljudi su najsretniji kad im je 16 i 70 godina

Istraživanje subjektivnog osjećaja sreće započelo je 2010. na zahtjev tadašnjeg premijera Velike Britanije, Davida Camerona koji je zaključio da se uspjeh neke zemlje ne može mjeriti isključivo financijskim pokazateljima. Ustanovljeno je da su ljudi najsretniji kad su tinejdžeri i kad zađu u sedamdesete.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Murilo Folgosi/Pexels

Ljudi su najsretniji kad im je 16 i 70 godina, pokazalo je novo istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji. Rezultati studije pod nazivom Resolution Foundation pokazali su da su ljudi uglavnom zadovoljniji svojim životom i samim sobom kao tinejdžeri te ponovno kasnije u životu.

Istraživanje je trajalo sedam godina a proveo ga je Nacionalnu ured za statistiku. Studija također sugerira da razina tjeskobe počinje rasti sredinom dvadesetih i sredinom pedesetih. Nakon kratkotrajnog pada u kasnijim tinejdžerskim godinama, razina općeg zadovoljstva u dvadesetima opet raste. No oko tridesete godine dolazi do značajnog pada, a ljudi ponovno pronalaze svoju sreću tek u pedesetima. Nakon toga, krivulja ponovno raste i dosiže vrhunac u sedamdesetim godinama.


Istraživanje subjektivnog osjećaja sreće započelo je 2010. na zahtjev tadašnjeg premijera Velike Britanije, Davida Camerona koji je zaključio da se uspjeh neke zemlje ne može mjeriti isključivo financijskim pokazateljima.

“Vrijeme je da priznamo da je život mnogo više od novca koji posjedujemo. Nije važan GDP (BDP – bruto domaći proizvod), već GWB, odnosno “general wellbeing” (opće blagostanje). Vjerujem da je popravljanje osjećaja dobrobiti i blagostanja naš glavni politički zadatak”, rekao je Cameron.

“Pohvalno je što sve više političara razmišlja i o dobrobiti i blagostanju građana, a ne samo o njihovim primanjima”, kaže politički analitičar, George Bungham. “No taj njihov novi interes za dobrobit građana trebao bi biti nadopuna brizi o primanjima, a ne njegova zamjena.”

Dodao je i da ovo istraživanje pokazuje da je život neke zemlje puno više od puke priče o BDP-u te da postoje trendovi onkraj ekonomije koji mogu puno promijeniti kad je u pitanju osjećaj sreće i zadovoljstva. Prema istraživanju Resolution Foundation, sreća ovisi najprije o dobrom zdravlju, poslu i partneru. No razina zadovoljstva također ovisi o dobi osobe, prihodima i mjestu života.

.

Mozaik

Kažete da su mjere prestroge? A koga ste spremni žrtvovati?

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

Piše neki dan jedna prijateljica na Facebooku: “Mislim stvarno, zatvoriti čitavu zemlju zbog obične gripe! Pa to je suludo! Svake godine od gripe umre više ljudi nego je dosad umrlo od ove, kak ti, jako opasne bolesti. A gdje su tek svi oni koji umru od infarkta, možda nog udara, raka i ostalih bolesti? Stvarno, ljudi – probudite se! Ne budite tolike ovce! Sve je ovo smišljeno!”

Već sam odavno naučila da prepiranje preko društvenih mreža ne vodi nikamo. Nisam joj zato ništa odgovorila, već joj samo zalijepila link na članak u kojem svjetski priznati epidemiolozi (još jednom: e-pi-de-mi-o-lo-zi) pojašnjavaju da se doista radi o opasnoj bolesti, da je epidemija – štoviše, pandemija – stvarna, da se takve stvari događaju u svijetu s vremena na vrijeme pa smo tako već imali i SARS i MERS i hongkonšku gripu i španjolsku gripu i štošta drugo i da je mnogo ljudi umrlo, a oni koji nisu – nisu isključivo radi pravodobne reakcije stručnjaka, da su zdravstveni sustavi Italije, Španjolske, a doskora i SAD-a, pred kolapsom i da je situacija ozbiljna.


Ona je, naravno, odgovorila da je “to plaćeni članak” i tako je naša rasprava završila i prije nego je počela. Razumijem ja njezinu ljutnju. Ona radi u turizmu i prihodi su joj pali na nulu i upitno je kada će se stvari vratiti u normalu.

No da mi se dalo raspravljati i da mislim da ima neke svrhe objašnjavati ponovno ljudima sve ono što su silni svjetski stručnjaci već sto puta pojasnili, pitala bih je ovo:

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta, unatoč činjenici da je pola svijeta u karanteni, to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Aha, nisi mislila na svoju mamu. Nego na čiju? Možda na moju?

Znaš, svi ti ljudi koji su umrli nečiji su roditelji, nečije bake i djedovi, strine i tetke. Ali ne umiru samo stari. Podacima stručnjaka možeš ili ne moraš vjerovati, ali mrtve ne možeš zanemariti.

A i kad već spominjem stručnjake…

Znaš, sveznajuća moja prijateljice, studij medicine traje pet godina, specijalizacija još najmanje toliko, onda stažiranje pa rad u bolnici tijekom kojega neprestano učiš. I zamisli sad čitavu epidemiološku zajednicu neke zemlje, pa to pomnoži s brojem država na svijetu i dobit ćeš nevjerojatno velik broj stručnjaka specijaliziranih upravo za ovo usko područje. I svi oni – da, baš svi! – kažu da je virus opasan, da su mjere nužne i da se moramo strpiti. Ponovit ću – svi stručnjaci na svijetu!

Odakle ti samopouzdanje da ideš tvrditi nešto što je u direktnoj suprotnosti s mišljenjem čitave svjetske znanstvene zajednice? Podsjeti me, koje je ono tvoje područje? U čemu si ti stručna?

Zar te baš nimalo ne smeta što niti teoretski nije moguće da baš nitko od svih stručnjaka na svijetu nije primijetio da je virus ‘tek nešto malo jača prehlada’? Ah, pa što nisu tebe pitali! Da se tebe pitalo, sjedili bi sad na kavi i uživali u proljetnom suncu, a za virus nitko ne bi niti znao.

Točno, umirali bi ljudi po prekrcanim bolnicama, a nitko ne bi znao zašto i od čega, ni da ih je moguće spasiti. Ali ako hrpa ljudi umre od gripe i od srčanog udara, pa što je onda još nekoliko tisuća umrlih od korone? To nije ništa i to ti ne znači ništa jer nije u pitanju nitko tvoj.

A što ako ipak oboli netko iz tvoje obitelji? Hoćeš li se tada ispričati?

Ma da. Nisam ni mislila.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP