Prati nas

Život

Nevidljivo, a mora se obaviti

‘Ne zanovijetam – nego mi je puna kapa svega!’

‘Da, pomažeš mi. Ali ja zapravo ne želim da mi pomažeš jer to nije samo moja kuća, nego i tvoja tako da od tebe ne trebam pomoć nego inicijativu. Da, iznio si smeće jer sam te ja izričito zamolila da to učiniš. Što bi bilo  da nisam? Smeće bi stajalo u kuhinji dok se ne bi raspalo.’

Objavljeno

|

foto: cocoparisienne/Pixabay

Jeste li ikada čuli za izraz “nevidljivi kućanski poslovi”? To su sve one sitnice koje drže kućanstvo na okupu, ali za koje nitko ne primjećuje da su obavljene – no svi primijete ako nisu obavljene. Taj teret najčešće pada na ženska leđa o čemu nam se požalila i  jedna čitateljica čije pismo prenosimo u cijelosti:

“Nemojte misliti da sam nezahvalna. Nikako nisam! Svjesna sam da imam prekrasan život. Dvoje skoro odrasle djece, jedno od kojih je već na fakultetu, stabilan brak i muža koji me voli nakon svih ovih godina, kuću neopterećenu kreditima, veliki vrt u kojem sadim povrće i cvijeće. Naglašavam, moj je život krasan i svjesna sam toga.


Ali u posljednje vrijeme osjećam da me neke posve uobičajene stvari sve više pogađaju, da me svakodnevne stvari umaraju, da stalno nešto radim, a posla je unatoč tome sve više i više, da brinem o hrpi sitnica koje drugi previđaju, a da baš te sitnice čine mrežu života bez koje bi se sve urušilo.

Na primjer, oduvijek sam ja bila ta koja vodi brigu o računima u našem kućanstvu. Da su struja i voda plaćeni na vrijeme i da nema nikakvih dugova. No nedavno sam, posve slučajno, previdjela jedan račun i stigla je opomena. Muž je uletio sav nervozan u kuću i prigovorio mi da nisam račun platila na vrijeme i kako mi se to moglo dogoditi?

Stvarno – kako se moglo dogoditi da godinama plaćam račune na vrijeme i, eto, jednom u životu ne platim i odmah je nastala frka? “Pa što ti ne preuzmeš račune na sebe kad ja to ne radim kako treba?”, rekla sam mužu, a on mi je bijesno odgovorio: “Pa i budem!”

Ali – ne bude

I bolje je da ne bude jer evo kako bi to bilo: Koncentracija oko plaćanja računa trajala bi maksimalno taj jedan put. Već idući mjesec bi zaboravio. Znam – jer smo to već probali. Nakon toga sam račune preuzela na sebe. Zatim bi račune uzeo iz sandučića na odlasku iz kuće umjesto na povratku (što se čini kao beznačajna sitnica ali može rezultirati kasnijim komplikacijama), pri čemu bi ih onda negdje ostavio i zagubio, pa bismo ih tražili i platili sa zakašnjenjem, ako bismo uopće u tome i uspjeli. I to znam jer smo i to već probali. Plaćene račune bi zatim negdje spremio (ne tamo gdje im je mjesto!) i zaboravio gdje su tako da uskoro više ne bismo imali evidenciju o tome što je plaćeno, a što nije. Da, i to smo već probali. Tako da račune nastavljam plaćati ja.

Točno – kad treba registrirati auto, najčešće ga muž odvede na tehnički. Ali ja sam ta koja će se sjetiti da je došlo vrijeme za registraciju, da prije toga treba otići mehaničaru i promijeniti diskove i da mjesec dana prije toga ne treba kupiti novi bicikl jer će nam faliti novaca za registraciju. Tako da i o registraciji, i to par mjeseci unaprijed, nastavljam brinuti – ja.

Također, nastavljam voditi brigu o ostatku kućanstva: kuhanju, pospremanju, sitnim popravcima, potrebama našeg sina studenta i kćeri srednjoškolke i svim tim užasno brojnim ali nekako nevidljivim stvarima. To me sve počelo opterećivati. Pogotovo zato što ne znam kako bih to točno definirala. Obavljam silan posao koji se zapravo ne vidi, i svi mi pomažu ali ja na kraju sve obavim sama.

Požalila sam se neki dan mužu da se osjećam preopterećeno, na što je on rekao da se bezveze žalim jer mi on, a i djeca, puno pomažu. “Pa kad god zatražiš, ja ti pomognem. Evo, nisam li jutros iznio smeće?”

Da, pomažeš mi

Ali ja zapravo ne želim da mi pomažeš jer to nije samo moja kuća, nego i tvoja tako da od tebe ne trebam pomoć nego inicijativu. Da, iznio si smeće jer sam te ja izričito zamolila da to učiniš. No što bi bilo  da nisam? Smeće bi stajalo u kuhinji dok se ne bi raspalo. Točno – ja sam ti rekla da izneseš smeće i ti si to učinio. No drugi put se, molim te, sjeti to učiniti sâm i još usput pokupi smeće iz kante u kupaonici, baci sve nepotrebne papire koje nađeš po kući (ali ne tako da pobacaš i neke dokumente koji nam trebaju!), plastične boce i staklenke složi posebno i odnesi u za to predviđeni kontejner. Usput provjeri je li vrećica od usisivača puna, pa ako je, baci i nju. I kad ideš u trgovinu, sjeti se kupiti nove vrećice za usisivač. A prije toga se sjeti pogledati koji tip vrećice nam uopće treba.

Kad smo već kod usisivača

Točno – kad te zamolim, ti ponekad usišeš pod. No kad već usisavaš, usiši sve prostorije, a ne samo tepih u dnevnoj sobi, ispraši jastuk od psa koji je uvijek pun dlaka i dobro očisti sve kutove, a usisivač nakon te operacije pospremi na mjesto, umjesto da ga ostaviš nasred dnevne sobe.

A kad smo već kod prašine, i ta prašina se mora obrisati. Pogotovo oko televizora i ostalih električnih uređaja. Točno – moji mi ukućani i oko toga pomažu kad ih baš zamolim. Ali prašinu treba obrisati svakih par dana i svugdje, a ne samo s police koju je lako dohvatiti. I tu krpu za prašinu poslije treba isprašiti i pospremiti na mjesto.

Točno – pomažu mi i oko veša. No opet to nije samo moj veš nego naš zajednički i to što su mi pomogli izvaditi veš iz perilice i objesiti ga je doista krasno, no to treba učiniti barem tri puta tjedno. Veš smo oprali i on će se ponovno uprljati pa ga treba prati opet. Lijepo je što je moj muž prošli tjedan jednom objesio veš nakon što sam ga zamolila. No hoćeš li, molim te, to odsad raditi stalno, bez da te ja zamolim? Također, kad se već baviš vešom, objesi ga tako da ga dobro istreseš jer će se onda ljepše posušiti i ne treba ga toliko peglati. A važno je, kad god je moguće, izbjeći peglanje jer i to iziskuje vremena. Također, ako si već objesio veš, onda ga se sjeti i skinuti sa štrika pogotovo ako je najavljena kiša. A kad si ga već skinuo, složi ga u ormar umjesto što ga samo pobacaš po krevetu i svečano obznaniš da si obavio zadatak.

Točno – i muž i djeca ponekad kuhaju

Ali ja sam ta koja će smisliti što sve treba kuhati i paziti da ne kupimo hrpu pokvarljivih stvari koje ćemo na kraju baciti već da točno isplaniramo što ćemo jesti čitav predstojeći tjedan. Usput, ja sam ta koja vodi računa da hrana bude i zdrava i jeftina. Također, ja sam ta koja brine da svaki dan imamo što za jesti, a ne samo taj jedan dan mjesečno kad mužu dođe želja da glumi velikog kuhara (i nakon čega obično kuhinji treba generalno čišćenje koje ću obaviti – ja).

Kad smo već kod hrane, nakon doručka, ručka i večere – znači tri puta dnevno svaki svakcati dan –  ostane suđa koje treba oprati i pospremiti. Točno – to ponekad naprave moji ukućani kad ih ja baš izričito zamolim, ali dajte se ponekad toga sjetite i sami! I kad ste već odnijeli posuđe, stol treba obrisati, a ostatke hrane baciti u smeće, čime se vraćamo na onu priču s početka o bacanju smeća. I to sve teba raditi baš svaki dan.

I ja sam već umorna od svega

Ma znam, to su sve sitnice i oko takvih se stvari ne treba uzrujavati jer sve je, zapravo, u redu. Samo je problem što tih sitnica ima mali milijun.

Život je satkan od milijuna milijardi takvih malih stvarčica za koje moji ukućani najčešće misle da se događaju same od sebe, a zapravo o svemu tome brinem – ja. Druga je opcija da nekog zamolim da mi pomogne, no da bi to ispalo kako treba, moram izgovoriti stotine riječi i dati stotine uputstava kako ne bismo morali trošiti dodatno vrijeme i energiju na ispravljanje.

Tako da, zapravo, imam dvije opcije: stalno moliti za pomoć i detaljno objašnjavati kako nešto napraviti ili napraviti sve sama. U posljednje sam vrijeme sve umornija od objašnjavanja, pa sve napravim sama jer tako mi je brže. Onda budem umorna od obavljanja uvijek istih stvari, pa mi pukne film. “Daj ne prigovaraj! Pa vidiš da ti pomažemo!”, kaže mi muž u takvim trenucima.

Da – oni meni pomažu

Ali ja njih održavam na životu, a oni misle da se to sve događa spontano. A sve to je netko – ja! – organizirao i vodi računa da besprijekorno funkcionira.

Ma znam, to su sve sitnice. Zahvalna sam što mi je život ovako lijep kao što doista jest. Ali ponekad bih tako željela da netko, bez posebnih molbi, usiše prašinu s poda i nakon toga pospremi usisivač. Evo – to bih željela.“

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP