Prati nas

Vijesti

Sasvim osobno

Potpisao sam. Znate li koji je najgluplji razlog protiv potpisivanja ’67 je previše’?

Potpisati za referendum ne znači i konačno se odlučiti za poništenje mirovinske reforme. To je mogućnost da se do raspisivanja referenduma dodatno informiramo, a na birališta, za nekoliko mjeseci, izađemo s odlukom koju smo donijeli temeljem argumenata, a ne emocija.

Objavljeno

|

foto: Sandro Bura

Iskreno, vjerujem da radni vijek treba produljiti, ako ćemo insistirati na anakronom mirovinskom sustavu, projektiranom za sasvim druge životne uvjete i demografska kretanja.

Osobno, radim posao koji volim i koji nije fizički zahtjevan. Iako “biračka baza” nefizički rad sramotno podcjenjuje i u slučaju referenduma poručuje da “piskarala mogu raditi do devedesete”, brojna istraživanja kazuju da novinarski posao skraćuje život. Pa ipak, ne mogu se zamisliti u mirovini sa 65 ili 67. Čak ni sa 70! Želim i vjerojatno ću raditi dulje. Ali to nije razlog da ne dam potpis za referendum.



Kao osoba s vlastitim stavovima koji (srećom!) nisu često u skladu s većinom, ali otvoren prema preispitivanju sebe, poslušao sam i argumente koje su nam protiv referenduma podastrijeli ministar Pavić, vodeći domaći ekonomisti, Europska komisija i HZMO. I s velikim dijelom izrečenoga se slažem, koliko mi to moje razumijevanje ekonomije dopušta.

Nisam preveliki ljubitelj sindikata, iako cijenim svaki uloženi trud u dobru svrhu. Kako ne plaćam sindikalnu članarinu i nisam sindikalno aktivan, unutarnje sindikalne probleme ostavljam (inertnom) članstvu. Sindikatima zamjeram što se oportuno (baš poput Vlade!) nisu zauzeli za izmjenu nekih drugih segmenata mirovinskog sustava, poput dijela nerealno velikih mirovina po posebnim propisima. Ako zbog ničega drugoga, onda zbog socijalne pravde. No to ne znači da ne trebam potpisati.

Prigovaranje sindikatima je jednostavno glupo

Iritacija Severom, Ribićem ili Novoselom jest nagluplji mogući razlog za nedavanje potpisa, pogotovo ako za to vrijeme prdite u kauč i tipkate po Facebooku.

Jedan sam od onih koji, ako neće pomoći, sigurno neće ni odmoći prigovaranjem suštinski dobroj akciji. Poput recimo svih onih silnih nezadovoljnika koji su na društvenim mrežama javljali kako u njihovim mjestima “prokleti nesposobni sindikati” nisu organizirali potpisivanje. Isti ti ostali su nijemi ispod objava u kojima su organizatori tražili volontere za dežuranja na štandovima.

Potpisao sam za referendum svjestan činjenica da hrvatski radnik živi relativno loše, iznimno teško dolazi do zdravstvene skrbi i ima pravo proživjeti tih nekoliko godina u miru. Kada se ti uvjeti poprave, rado ću dati glas za produljenje radnog vijeka.

Tiče se svih nas

Jedan od razloga zbog kojih sam stavio potpis na potpisnu listu jest i taj što se radi o stvari koja se tiče svih građana RH i svi imaju pravo reći što misle. Za razliku od prethodnih, ova referendumska inicijativa ne zavlači se u tuđe postelje, ne pokušava civilizacijski napredak prikazati nazatkom i ne određuje tko je manje vrijedan član našeg društva.

Treba nam više od iscrpljivanja radnika

Vjerujem da bi nas referendum u uvjetima nedostatka kvalitetnih politika do 2040. godine zaista mogao “koštati” 45 milijardi kuna, kako tvrde ministar i HZMO. Stvarno im vjerujem! No u idućih 20 godina puno se toga može promijeniti, uključujući i mirovinsko zakonodavstvo. Osim toga, bez kvalitetne gospodarske politike – svi ćemo ionako potonuti.

Odluka se donosi na samom referendumu

Potpisati za referendum ne znači i konačno se odlučiti za poništenje mirovinske reforme. To je samo mogućnost da se do raspisivanja referenduma dodatno informiramo, a na birališta, za nekoliko mjeseci, izađemo s odlukom koju smo donijeli temeljem argumenata, a ne emocija. Bila ona ZA ili PROTIV.

Šamar bahaćenju

I glavni razlog zbog kojeg sam dao potpis referendumskoj inicijativi “67 je previše” jest taj da će dovoljan broj potpisa ojačati pregovarački kapacitet sindikata, radnika i budućih umirovljenika. Svih onih koje je Vlada tako bahato ignorirala tijekom donošenja mirovinske reforme.

.

Vijesti

Borić: ‘Umjesto promjene datuma Dana državnosti, trebalo bi uvesti građanski odgoj’

‘Trebao bi Plenković vidjeti koje su poruke jučer poslali naši maturanti, oni ne znaju tko nam je premijer, Resslera nisu ni prepoznali. Možda je umjesto promjene datuma trebao reći da treba uvesti građanski odgoj u škole’, kaže Borić.

Objavljeno

|

Autor

Sada je službeno – HDZ namjerava promijeniti datum Dana državnosti. “30. svibnja je jedini pravi Dan državnosti”, napisali su na službenim Facebook stranicama i dodali da je taj datum neizbrisivo ostao u emociji i sjećanju hrvatskog naroda.

“Moram reći da je malo neobično da u tijeku europskih izbora govorimo o nacionalnoj temi. Izgleda da i ova treba motivirati njegove birače. Plenković je zaboravio da su tu promjenu nudili i Karamarko i Sanader. Nadam se da neće završiti kao njih dvojica. Definitivno su ti dani zbunjujući, imamo Dan državnosti, Dan neovisnosti… Građani su zbunjeni koji od tih praznika treba obilježavati”, komentirala je u programu N1 televizije Rada Borić zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini i potpredsjednica Nove ljevice.



“Odjednom imate tri neka datuma i ljudi ne znaju koji bi bio glavni državotvorni praznik”, kaže Borić i dodaje: “Ono što bi Plenković treba vidjeti je da nije rješenje da se mijenja datum. Trebao bi vidjeti koje su poruke jučer poslali naši maturanti, oni ne znaju tko nam je premijer, Resslera nisu ni prepoznali. Možda je umjesto promjene datuma trebao reći da treba uvesti građanski odgoj u škole.”

Dan državnosti blagdan je koji se obilježava 25. lipnja, na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Do 2001. godine obilježavao se 30. svibnja svake godine, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. godine. Danas se taj datum obilježava kao spomendan – Dan Hrvatskoga sabora.

Nastavi čitati