Prati nas

Vijesti

Sasvim osobno

Potpisao sam. Znate li koji je najgluplji razlog protiv potpisivanja ’67 je previše’?

Potpisati za referendum ne znači i konačno se odlučiti za poništenje mirovinske reforme. To je mogućnost da se do raspisivanja referenduma dodatno informiramo, a na birališta, za nekoliko mjeseci, izađemo s odlukom koju smo donijeli temeljem argumenata, a ne emocija.

Objavljeno

|

foto: Sandro Bura

Iskreno, vjerujem da radni vijek treba produljiti, ako ćemo insistirati na anakronom mirovinskom sustavu, projektiranom za sasvim druge životne uvjete i demografska kretanja.

Osobno, radim posao koji volim i koji nije fizički zahtjevan. Iako “biračka baza” nefizički rad sramotno podcjenjuje i u slučaju referenduma poručuje da “piskarala mogu raditi do devedesete”, brojna istraživanja kazuju da novinarski posao skraćuje život. Pa ipak, ne mogu se zamisliti u mirovini sa 65 ili 67. Čak ni sa 70! Želim i vjerojatno ću raditi dulje. Ali to nije razlog da ne dam potpis za referendum.


Kao osoba s vlastitim stavovima koji (srećom!) nisu često u skladu s većinom, ali otvoren prema preispitivanju sebe, poslušao sam i argumente koje su nam protiv referenduma podastrijeli ministar Pavić, vodeći domaći ekonomisti, Europska komisija i HZMO. I s velikim dijelom izrečenoga se slažem, koliko mi to moje razumijevanje ekonomije dopušta.

Nisam preveliki ljubitelj sindikata, iako cijenim svaki uloženi trud u dobru svrhu. Kako ne plaćam sindikalnu članarinu i nisam sindikalno aktivan, unutarnje sindikalne probleme ostavljam (inertnom) članstvu. Sindikatima zamjeram što se oportuno (baš poput Vlade!) nisu zauzeli za izmjenu nekih drugih segmenata mirovinskog sustava, poput dijela nerealno velikih mirovina po posebnim propisima. Ako zbog ničega drugoga, onda zbog socijalne pravde. No to ne znači da ne trebam potpisati.

Prigovaranje sindikatima je jednostavno glupo

Iritacija Severom, Ribićem ili Novoselom jest nagluplji mogući razlog za nedavanje potpisa, pogotovo ako za to vrijeme prdite u kauč i tipkate po Facebooku.

Jedan sam od onih koji, ako neće pomoći, sigurno neće ni odmoći prigovaranjem suštinski dobroj akciji. Poput recimo svih onih silnih nezadovoljnika koji su na društvenim mrežama javljali kako u njihovim mjestima “prokleti nesposobni sindikati” nisu organizirali potpisivanje. Isti ti ostali su nijemi ispod objava u kojima su organizatori tražili volontere za dežuranja na štandovima.

Potpisao sam za referendum svjestan činjenica da hrvatski radnik živi relativno loše, iznimno teško dolazi do zdravstvene skrbi i ima pravo proživjeti tih nekoliko godina u miru. Kada se ti uvjeti poprave, rado ću dati glas za produljenje radnog vijeka.

Tiče se svih nas

Jedan od razloga zbog kojih sam stavio potpis na potpisnu listu jest i taj što se radi o stvari koja se tiče svih građana RH i svi imaju pravo reći što misle. Za razliku od prethodnih, ova referendumska inicijativa ne zavlači se u tuđe postelje, ne pokušava civilizacijski napredak prikazati nazatkom i ne određuje tko je manje vrijedan član našeg društva.

Treba nam više od iscrpljivanja radnika

Vjerujem da bi nas referendum u uvjetima nedostatka kvalitetnih politika do 2040. godine zaista mogao “koštati” 45 milijardi kuna, kako tvrde ministar i HZMO. Stvarno im vjerujem! No u idućih 20 godina puno se toga može promijeniti, uključujući i mirovinsko zakonodavstvo. Osim toga, bez kvalitetne gospodarske politike – svi ćemo ionako potonuti.

Odluka se donosi na samom referendumu

Potpisati za referendum ne znači i konačno se odlučiti za poništenje mirovinske reforme. To je samo mogućnost da se do raspisivanja referenduma dodatno informiramo, a na birališta, za nekoliko mjeseci, izađemo s odlukom koju smo donijeli temeljem argumenata, a ne emocija. Bila ona ZA ili PROTIV.

Šamar bahaćenju

I glavni razlog zbog kojeg sam dao potpis referendumskoj inicijativi “67 je previše” jest taj da će dovoljan broj potpisa ojačati pregovarački kapacitet sindikata, radnika i budućih umirovljenika. Svih onih koje je Vlada tako bahato ignorirala tijekom donošenja mirovinske reforme.

.

Vijesti

Siromašni njemački umirovljenici o temeljnoj mirovini: Konačno ćemo izaći u grad!

Kako žive njemački umirovljenici koji su radili čitav život, a onda nemaju novca za novu odjeću ili izlazak na kavu? Posjet jednom njemačkom bračnom paru koji živi na granici siromaštva. Je li spas u osnovnoj mirovini?

Objavljeno

|

Autor

Izaći ponekad van, sjesti se u kafić, popiti kavu i uz to pojesti kolač – to mu nedostaje, kaže Hans Rudolf W. Dok je bio mlađi i radio nije ni mogao pomisliti da bi jednog dana odlazak u kafić mogao za njega postati luksuz koji si ne može priuštiti, piše Deutsche Welle u tekstu naslovljenom “Njemački siromašni umirovljenici – kada se nema ni za kavu”.

No otkako je u mirovini ovaj 77-godišnjak svoje vrijeme uglavnom provodi kod kuće sa svojom suprugom. Sa čipkastim zavjesama na prozorima i dvosjedu s kariranom presvlakom njihov stan u Bonnu djeluje kao tipičan mali stan njemačkih umirovljenika.


Ali po nečemu se njih dvoje ipak razlikuju: oni na raspolaganju imaju manje novca od većine drugih umirovljenika. U pravilu im dostaje tek za pokrivanje osnovnih potreba: za hranu, režije i osiguranja. “Moja supruga je imala jednu operaciju na glavi i više ne jede toliko kao ranije”, kaže W. “A i ja sam imao neke operacije i sada manje jedem. Tako uspijevamo sastaviti kraj s kajem.”

Posao odmah nakon završene škole

Hans Rudolf W. dobiva mjesečno 335 eura mirovine. To je otprilike trećina onoga što u Njemačkoj važi kao granica siromaštva. A radio je cijeli život. Prvi je posao, odmah nakon škole, pronašao u jednoj banci, kasnije je radio kao taksist i kao domar. Kada je sa 65 godina išao u mirovinu odmah je postavio zahtjev za dodjelu socijalne pomoćii, takozvanog “temeljnog osiguranja” (Grundsicherung).

To su davanja kojima njemačka država pokriva razliku između stvarnog iznosa mirovine i zakonski određenog minimalnog iznosa socijalne pomoći (Mindestsicherung). Taj minimalan iznos stoji na raspolaganju svakom građaninu Njemačke – bez obzira na to je li i koliko uplaćivao u njemačke socijalne sustave ili nije.

Od tada ured za socijalnu skrb plaća najamninu za dvosobni stan bračnog para W. Uz to njih dvoje dobiva još i 300 eura za plaćanje režija, prije svega struje i grijanja.

Sve više siromašnih starijih osoba u Njemačkoj

Bračni par W. nije jedini koji se nalazi u takvoj situaciji. Prema podacima Njemačkog instituta za istraživanje privrede (DIW) je gotovo 17 posto umirovljenika i umirovljenika koji su nekad radili kao državni službenici (ove dvije grupe se u Njemačkoj razlikuju po statusu) ugroženo siromaštvom. A u studiji objavljenoj sredinom ove godine autori procjenjuju da bi se u sljedećih 20 godina njihov udio mogao povećati na 21,6 posto.

Kako bi se to izbjeglo, predstavnici velike koalicije u Njemačkoj (demokršćanska Unija CDU/CSU i socijaldemokrati, SPD) protekle nedjelje dogovorili o uvođenju tzv. osnovne mirovine u zemlji. Osnovna ideja: svatko tko je najmanje 35 godina redovno uplaćivao zakonski propisane doprinose na ime mirovinskog osiguranja trebao bi od 2021. dobivati mirovinu koja je barem deset posto viša od iznosa temeljnog osiguranja. I to bez obzira koliki je bio iznos njegovog mirovinskog osiguranja. Uz to će se u taj broj godina uračunavati i vrijeme posvećeno odgoju djece ili njegovanju nemoćnih članova obitelji. Privremena predsjednica SPD-a Malu Dreyer procjenjuje da bi od te nove regulacije koristi moglo imati oko milijun i pol ljudi.

Dugo natezanje oko osnovne mirovine

Projekt “osnovne mirovine” je u prvom redu baš i namijenjen ljudima kao što su Hans Rudolf W., koji su radili čitav život. U osnovi nitko ne spori da je nepravedno da oni, nakon odlaska u mirovinu, ne dobivaju više novca od ljudi koji nikada ništa nisu uplaćivali u mirovinsko osiguranje. No svejedno je trebalo dugo vremena proći do postizanja ovog sadašnjeg kompromisa.

Sadašnja velika koalicije je već treća vlada koja se bavi tim pitanjem, i koja ga je čak uvrstila u tekst koalicijskog sporazuma. Ali do realizacije nije dolazilo jer su se uvijek pojavljivale neke razlike među koalicijskim partnerima. Tako je bilo i ovaj puta: mjesecima su se vodile mukotrpne rasprave oko tzv. provjere neimaštine. Demokršćani (CDU/CSU) su smatrali da osnovnu mirovinu trebaju dobiti samo oni kojima je to doista nužno. Po njihovom mišljenju bi svatko tko ima neke prihode od iznajmljivanja nekretnine ili od kapitala, raspolaže sa značajnijim vrijednostima poput većih nekretnina, ili tko ima imućnog partnera, trebao biti izuzet od dobivanja osnovne mirovine. Socijaldemokratska SPD je to pak svakako htjela spriječiti. Sada je na kraju pronađeno kompromisno rješenje: prihodi će se provjeravati, ali se u tu provjeru neće uključivati imovina s kojom osoba raspolaže i neće se uzimati u obzir financijska situacija cjelokupnog domaćinstva.

Konačno ponovo moći izaći u grad

Hans Rudolf W. kaže da je njemu svejedno hoće li se ta provjera obavljati ili neće. On već i sada nadležnim službama mora svoje financijsko stanje staviti u potpunosti na uvid, kako bi dobio temeljno osiguranje. Njemu je najvažnije da mu konačno ostane nešto novca nakon što podmiri osnovne troškove. A dobro bi bilo i da više ne mora ići u ured za socijalnu skrb. “Ja se u osnovi ne sramim za to što dobivam temeljno osiguranje”, kaže on, “ali ipak je to malo neugodno kada kažem da dobivam socijalnu pomoć.”

Usprkos svemu tome Hans Rudolf W. je sretan da nije, poput brojnih drugih umirovljenika u Njemačkoj, upućen na pučke kuhinje. Ali i on se ponekad obrati humanitarnim organizacijama, primjerice kada mu treba nešto odjeće ili nešto za kuću što od svojih primanja ne može kupiti.

Najvažnije mu je, međutim, da on i njegova supruga ne žive izolirani od svijeta. Oni imaju djecu, unuke i praunuke koji ih često posjećuju, kaže i pokazuje na brojne fotografije na polici u dnevnoj sobi. Ali ipak bi ga radovalo da mu od osnovne mirovine, koja bi trebala biti uvedena od 2021. godine, ostane nešto novca u džepu. “Pa da, jasno, onda bih sa suprugom izašao u grad. Mi već dugo nismo bili tamo”, kaže Hans Rudolf W.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP