Prati nas

Mozaik

Ne prigovaraj, djeluj!

Zašto je lakše prditi u kauč i kritizirati nego nešto učiniti?

Nemam vremena za šetnju gradom. Imam unuke kojima moram skuhati ručak. Uostalom, kakva je korist od tih sindikalnih šetnjica? Kome se šeće, neka šeće. Nisam osjetila da mi je nakon toga porasla mirovina. zašto izmišljamo razloge i opravdanja da bismo ostali politički pasivni?

Objavljeno

|

foto: Pixabay

Jeste li čuli da su radnički sindikati prekinuli razgovor s ministrom rada i mirovinskog sustava Markom Pavićem oko mirovinske reforme zato jer im je rekao da zapravo nemaju o čemu pregovarati?

Ministar na kojega je izborni legitimitet prenio premijer Andrej Plenković jednostavno je sindikalistima rekao da je odluka donesena. Na njima je, valjda, da to šutke prihvate. Sada sindikati prijete, kažu izvest će ljude, koji ne žele raditi do smrti, na ulicu.



Ovu zemlju će ubiti “svi su oni isti”

No Facebook komentatori znaju što su sindikati, zar ne? Radnički sindikati su sluge krupnog kapitala i stranačke mašinerije, pišu neki naši čitatelji zabrinuti za trošenje sindikalne članarine kao da su je osobno uplatili. Kažu, vrijeme je da sindikati konačno i organiziraju neki prosvjed pa da Vlada konačno čuje što ljudi misle. Jer samo najavljuju prosvjed, a ništa ne čine. Ali svi su oni isti, i sindikalisti i političari pa je sve uzaludno.

Sindikat umirovljenika Hrvatske također kritizira mirovinsku reformu. Redovito o tome javljamo. “Kome je SUH ikada pomogao?” pitaju nas neki čitatelji retorički. Uostalom, da su za nešto, tvrdi jedna naša čitateljica, već bi davno organizirali nekakvu prosvjednu akciju i poveli obespravljene umirovljenike na ulicu. Svi su oni prodane duše. I sindikalisti i političari. I zato naši dežurni kritičari s Facebooka ne dolaze na prosvjede.

foto: S. Bura/S.Bogdanic/Mojevrijeme.hr

Borba je za kukavice i ljenjivce. Ili ipak ne?

No, percepcija “običnog Facebook nezadovoljnika kojemu ništa nije dovoljno dobro” je jedno, a istina nešto sasvim drugo. Prije gotovo godinu dana, 10. listopada 2017. godine, prosvjede diljem Hrvatske organizirao je Sindikat umirovljenika Hrvatske. Bili smo na zagrebačkom prosvjedu. Na Trg je izašlo oko 1.000 ljudi, ukupno s ostalim gradovima oko 10.000. I to u zemlji koja ima 1.233.433 korisnika mirovina! Prosvjed je bio izdašno medijski najavljivan i praćen. U normalnom zdravom društvu odgovornih pojedinaca bilo bi realno za očekivati da se u Zagrebu okupilo barem 50.000 nezadovoljnika. Znamo, padala je kiša, bio je baš neki neugodan dan. Mogli ste i noge smočiti u žaru borbe za umirovljenička prava.

Prosvjedovali smo i 1. svibnja 2018. s radničkim sindikatima koji su također upozoravali na to što se valja iza mirovinske reforme. Bilo je neugodno gledati kako je više ljudi po maksimirskom grmlju žvakalo Bandićev grah, no što ih je ušlo u prosvjednu povorku koja je poručivala: “Pokrali ste umirovljenike” i “S posla na groblje”.

“Nemam vremena za šetnju gradom. Imam unuke kojima moram skuhati ručak. Uostalom, kakva je korist od tih sindikalnih šetnjica? Kome se šeće, neka šeće. Nisam osjetila da mi je nakon toga porasla mirovina”, komentirala je tada jedna čitateljica prosipajući na Facebook mješavinu neshvaćanja, nesvjesnog nemorala i osobne neodgovornosti. Ili možda samo beznađa?

Prvomajski prosvjed 2018.

Prvomajski grah u Maksimiru dijelio je Milan Bandić (foto: Sandro Bura)

Napor nije ugodan, ali je nužan

Na stranu sve mane okoštale sindikalne scene u Hrvatskoj, a ima ih puno, elementarna pristojnost nalaže da ne kritiziramo tuđi napor da se situacija promijeni nabolje, ako i sami nismo spremni boriti se za bolje sutra. No “običan Facebook nezadovoljnik kojemu ništa nije dovoljno dobro” ne uvažava tu činjenicu. Jednim dijelom zbog onog neugodnog osjećaja kada znamo da netko nešto čini za nas, a nama se baš i ne da sudjelovati. I zato je puno lakše obezvrijediti taj trud, nego uložiti vlastiti.

Drugi su razlozi, upozoravaju politolozi, nedostatak informacija, građanskog odgoja ili kapaciteta za shvaćanje složene društvene dinamike. A kada ljudi nemaju informacija, kada ne znaju kako ih interpretirati i obraditi, ostaje im jedino domisliti vlastito izvitopereno tumačenje koje će ih pomiriti s kompleksnošću svijeta u kojem živimo. I tada se u političkom ili sindikalnom aktiviranju ne vidi smisao, svi političari i sindikalci postaju isti, a intelektualna lijenost birača “dobiva” opravdanje. Nego, jesmo li već rekli da su svi političari isti?

Možda onda nije zgorega spomenuti ni da smo svojevremeno pisali o iznimnom saborskom zastupniku Marku Vučetiću koji je izbačen iz Mosta, jer nije želio biti “šuteći nitko”. Zastupnik je to koji je održao možda i najbolji saborski govor u povijesti moderne Hrvatske, no članak je na Facebooku dobio dva komentara i dva lajka.

Tužna priča o hororima socijalizma i jugoslavenskoj torturi jogurtom, koju je lansirala Kolinda Grabar-Kitarović, samo je na našem Facebooku dobila 400 komentara, od kojih je trećina izbrisana zbog ostrašćenog vulgarnog rječnika. Možda je Jugoslavija bila raj za mnoge njene građane, no Hrvatska to sigurno neće postati ako budemo samo prdili u kauč i govorili kako nam je nekada bilo bolje i kako su danas svi isti. Nisu. Vi možete biti ti koji nisu isti.

Prvomajski prosvjed 2018.

foto: Sandro Bura

I što sad?

„Opća dijagnoza društva, po mom sudu, glasi ovako: pasivni, utučeni i apatični, zapušteni u obrazovnom i društvenom smislu“, nedavno je ovo o čemu smo se raspisali sumirala ugledna psihologinja Mirjana Krizmanić. “Dosadna je, u sve se miješa. Samo nam je ona nedostajala”, odgovorili su “obični Facebook nezadovoljnici kojima ništa nije dovoljno dobro”.

A upravo na to računaju oni s druge strane barikade – da će „običan Facebook nezadovoljnik kojemu ništa nije dovoljno dobro“ i dalje raditi u korist vlastite štete izbjegavajući svaki napor koji bi trebalo uložiti u neizvjestan rezultat. Jer rat još nitko nije dobio bez odlaska u bitku, zar ne?

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

Predsjedničina kći je upisala Harvard. Zašto Hrvati ne mogu prihvatiti njezin uspjeh?

Vijest da je kćer Kolinde Grabar Kitarović upisala Harvard, rekla nam je puno toga o njoj: ona je pametna, radišna, uporna, snalažljiva, uspješna. No ono što smo nakon objave te vijesti saznali o nama samima, nije baš tako pohvalno.

Objavljeno

|

Mediji su danas prenijeli vijest da je kćer predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Katarina, upisala Harvard, jedno od najboljih sveučilišta na svijetu. Štoviše, na prijemnom je ispitu bila među jedan posto najboljih u svijetu pa je dobila stipendiju koja će joj pokrivati sve troškove studiranja i smještaja, piše Jutarnji.

Bravo, draga Katarina!



Inače, Katarina Kitarović je i državna prvakinja u umjetničkom klizanju pa je iz toga vidljivo da se radi o doista iznimnoj mladoj ženi, inteligentnoj, spretnoj, izraženih radnih navika, upornoj, uspješnoj… Jednom riječju, ona je dijete koje bi svaki roditelj poželio.

Nakon objave ove vijesti, doznali smo, dakle, da predsjednica ima jako pametnu i uspješnu kćer. Ali, nažalost, doznali smo još ponešto o nama samima. Nakon objave vijesti, po portalima je krenuo pravi, što bi se reklo, shit storm – osim velikog broja pozitivnih komentara, našao se ovdje i zavidan broj onih koji uspjeh Kolindine kćeri nikako ne mogu provariti. On ih peče i boli. Hm, tko zna zašto?

Moram naglasiti da uopće nisam fan naše predsjednice. Nisam za nju glasala, niti ću to učiniti na sljedećim izborima. Ali priča o njezinoj kćeri s time nema veze. Izdvojila sam nekoliko meni “najdražih” komentara i dala na njih svoj osvrt. Odmah će vam biti jasno na što ciljam…

“Ma kakav je to uspjeh? Mama ima para pa je šalje, i moje bi studirale u inozemstvu.”

Da, Katarinina mama “ima para” jer je predsjednica države. Međutim, djevojka je dobila stipendiju tako da sve mamima pare neće biti potrebne jer joj sam Harvard omogućuje studiranje. Ako Harvard odluči stipendirati i vaše kćeri, svaka im čast.

“Lako je njoj bilo doći do Harvarda s maminim vezama!”

Harvard je, podsjetimo, jedno od najboljih, najprestižnijih, najutjecajnijih i najrespektiranijih sveučilišta na svijetu. Broj jedan se ne postaje tako što se rade protekcije djeci moćnika – kao što to rade neka druga sveučilišta. Ne znam zašto mi je sad na pamet palo nekoliko hrvatskih… Osim toga, u svijetu ima i važnijih funkcija od predsjednice Hrvatske. Njihovi kandidati su i sinovi i kćeri predsjednika Amerike, pa se ipak svi ne upišu. Jednom Harvardu, radno mjesto roditelja nekog studenta neće značiti baš tako mnogo kao što znači u našoj maloj provinciji.

“A gdje će se upisati kćeri radnika Uljanika, draga predsjednice?”

Ovo dvoje ima veze isto kao i juha s rezancima i anticiklona. Bi li radnicima Uljanika bilo bolje da je Kolindina kćer upisala, recimo, Prometni fakultet u Zagrebu? Ili da ga uopće nije upisala? Trebaju li djeca političara biti neobrazovana i nezaposlena jer će tada radnicima u Hrvatskoj biti lakše? Uostalom, zašto se neko genijalno dijete čiji roditelj radi u Uljaniku također ne bi upisalo na Harvard ako je prošlo na prijemnom i dobilo stipendiju? Podsjećamo, studiranje predsjedničine kćeri neće se financirati iz proračuna, a još manje iz stečajne mase Uljanika. Dakle, to dvoje nema nikakve međusobne veze.

“U Hrvatskoj ima masu darovitije djece, ali im mama nije predsjednica pa ne mogu ići na Harvard!”

Stvarno? U Hrvatskoj su djeca baš tako masovno genijalna i radišna da bi im Harvard dao stipendiju, ali eto, siroti nemaju mamu predsjednicu? Ako su djeca tako inteligenta, sigurno su to naslijedila od svojih jednako inteligentnih roditelja. A ako smo svi baš tako inteligentni i genijalni – zašto smo tu gdje jesmo? Da, znam, znam, lopovi, ratni profiteri, privatizacija itd. Ali da baš od te sve inteligencije nismo mogli iznaći način kako se tome oduprijeti i pretvoriti Hrvatsku u bogatu, prosperitetnu i uspješnu zemlju… Nisam sigurna. Nešto mi smrdi u toj teoriji o posvemašnjoj inteligenciji Hrvata. Smrdi – kao da nije točna.

“Prvo kćer bivšeg premijera Sanadera, a sad ova! Sve jedno ljepše od drugoga”

O objema situacijama znam samo onoliko koliko se moglo doznati iz medija, no čini mi se da ova dva slučaja nemaju nikakve veze. Koliko smo uspjeli saznati iz iskaza svjedoka na suđenju bivšem premijeru, Petri Sanader i njenom momku je boravak u Americi navodno plaćao otac preko sumnjivih prijatelja i poslova. Barem tako tvrdi Robert Ježić. Katarina Kitarović je dobila stipendiju prestižnog fakulteta. Čini mi se da se ta dva slučaja razlikuju kao nebo i zemlja.

“Mamina dušica je uspješna u čemu god da se okuša: prvo klizanje, pa sad Harvard! Joj da je meni biti kćer predsjednice!”

Ma da, kad na klizaljkama izvodiš piruetu ili trostruki aksel, jako je važno na kojoj su ti mama i tata funkciji. Nema to ni slučajno veze s danonoćnim treninzima. U redu, netko može reći da je Katarina imala mogućnosti trenirati jer je iz bogate obitelji, ali bar smo mi u Hrvatskoj svjedoci da svaki čas vrlo uspješan sportaš postane netko čiji roditelji nisu bogati, nego se izdignuo zahvaljujući isključivo svom vlastitom talentu i upornosti. Zašto to ne bi mogao biti slučaj i kad je u pitanju Katarina Kitarović? Aha, znam – zato što joj je mama predsjednica Hrvatske, a nju ne volimo. Prema tome – njezino dijete ne smije biti uspješno!

Vijest da je Katarina Kitarović, dakle, upisala Harvard rekla je dosta o njoj samoj: da je pametna, uporna, radišna, uspješna. A što je rekla o nama? Da smo zlobni i glupi? Ne želim vjerovati da je to istina.

Nastavi čitati