Prati nas

Mozaik

Ne prigovaraj, djeluj!

Zašto je lakše prditi u kauč i kritizirati nego nešto učiniti?

Nemam vremena za šetnju gradom. Imam unuke kojima moram skuhati ručak. Uostalom, kakva je korist od tih sindikalnih šetnjica? Kome se šeće, neka šeće. Nisam osjetila da mi je nakon toga porasla mirovina. zašto izmišljamo razloge i opravdanja da bismo ostali politički pasivni?

Objavljeno

|

foto: Pixabay

Jeste li čuli da su radnički sindikati prekinuli razgovor s ministrom rada i mirovinskog sustava Markom Pavićem oko mirovinske reforme zato jer im je rekao da zapravo nemaju o čemu pregovarati?

Ministar na kojega je izborni legitimitet prenio premijer Andrej Plenković jednostavno je sindikalistima rekao da je odluka donesena. Na njima je, valjda, da to šutke prihvate. Sada sindikati prijete, kažu izvest će ljude, koji ne žele raditi do smrti, na ulicu.


Ovu zemlju će ubiti “svi su oni isti”

No Facebook komentatori znaju što su sindikati, zar ne? Radnički sindikati su sluge krupnog kapitala i stranačke mašinerije, pišu neki naši čitatelji zabrinuti za trošenje sindikalne članarine kao da su je osobno uplatili. Kažu, vrijeme je da sindikati konačno i organiziraju neki prosvjed pa da Vlada konačno čuje što ljudi misle. Jer samo najavljuju prosvjed, a ništa ne čine. Ali svi su oni isti, i sindikalisti i političari pa je sve uzaludno.

Sindikat umirovljenika Hrvatske također kritizira mirovinsku reformu. Redovito o tome javljamo. “Kome je SUH ikada pomogao?” pitaju nas neki čitatelji retorički. Uostalom, da su za nešto, tvrdi jedna naša čitateljica, već bi davno organizirali nekakvu prosvjednu akciju i poveli obespravljene umirovljenike na ulicu. Svi su oni prodane duše. I sindikalisti i političari. I zato naši dežurni kritičari s Facebooka ne dolaze na prosvjede.

foto: S. Bura/S.Bogdanic/Mojevrijeme.hr

Borba je za kukavice i ljenjivce. Ili ipak ne?

No, percepcija “običnog Facebook nezadovoljnika kojemu ništa nije dovoljno dobro” je jedno, a istina nešto sasvim drugo. Prije gotovo godinu dana, 10. listopada 2017. godine, prosvjede diljem Hrvatske organizirao je Sindikat umirovljenika Hrvatske. Bili smo na zagrebačkom prosvjedu. Na Trg je izašlo oko 1.000 ljudi, ukupno s ostalim gradovima oko 10.000. I to u zemlji koja ima 1.233.433 korisnika mirovina! Prosvjed je bio izdašno medijski najavljivan i praćen. U normalnom zdravom društvu odgovornih pojedinaca bilo bi realno za očekivati da se u Zagrebu okupilo barem 50.000 nezadovoljnika. Znamo, padala je kiša, bio je baš neki neugodan dan. Mogli ste i noge smočiti u žaru borbe za umirovljenička prava.

Prosvjedovali smo i 1. svibnja 2018. s radničkim sindikatima koji su također upozoravali na to što se valja iza mirovinske reforme. Bilo je neugodno gledati kako je više ljudi po maksimirskom grmlju žvakalo Bandićev grah, no što ih je ušlo u prosvjednu povorku koja je poručivala: “Pokrali ste umirovljenike” i “S posla na groblje”.

“Nemam vremena za šetnju gradom. Imam unuke kojima moram skuhati ručak. Uostalom, kakva je korist od tih sindikalnih šetnjica? Kome se šeće, neka šeće. Nisam osjetila da mi je nakon toga porasla mirovina”, komentirala je tada jedna čitateljica prosipajući na Facebook mješavinu neshvaćanja, nesvjesnog nemorala i osobne neodgovornosti. Ili možda samo beznađa?

Prvomajski prosvjed 2018.

Prvomajski grah u Maksimiru dijelio je Milan Bandić (foto: Sandro Bura)

Napor nije ugodan, ali je nužan

Na stranu sve mane okoštale sindikalne scene u Hrvatskoj, a ima ih puno, elementarna pristojnost nalaže da ne kritiziramo tuđi napor da se situacija promijeni nabolje, ako i sami nismo spremni boriti se za bolje sutra. No “običan Facebook nezadovoljnik kojemu ništa nije dovoljno dobro” ne uvažava tu činjenicu. Jednim dijelom zbog onog neugodnog osjećaja kada znamo da netko nešto čini za nas, a nama se baš i ne da sudjelovati. I zato je puno lakše obezvrijediti taj trud, nego uložiti vlastiti.

Drugi su razlozi, upozoravaju politolozi, nedostatak informacija, građanskog odgoja ili kapaciteta za shvaćanje složene društvene dinamike. A kada ljudi nemaju informacija, kada ne znaju kako ih interpretirati i obraditi, ostaje im jedino domisliti vlastito izvitopereno tumačenje koje će ih pomiriti s kompleksnošću svijeta u kojem živimo. I tada se u političkom ili sindikalnom aktiviranju ne vidi smisao, svi političari i sindikalci postaju isti, a intelektualna lijenost birača “dobiva” opravdanje. Nego, jesmo li već rekli da su svi političari isti?

Možda onda nije zgorega spomenuti ni da smo svojevremeno pisali o iznimnom saborskom zastupniku Marku Vučetiću koji je izbačen iz Mosta, jer nije želio biti “šuteći nitko”. Zastupnik je to koji je održao možda i najbolji saborski govor u povijesti moderne Hrvatske, no članak je na Facebooku dobio dva komentara i dva lajka.

Tužna priča o hororima socijalizma i jugoslavenskoj torturi jogurtom, koju je lansirala Kolinda Grabar-Kitarović, samo je na našem Facebooku dobila 400 komentara, od kojih je trećina izbrisana zbog ostrašćenog vulgarnog rječnika. Možda je Jugoslavija bila raj za mnoge njene građane, no Hrvatska to sigurno neće postati ako budemo samo prdili u kauč i govorili kako nam je nekada bilo bolje i kako su danas svi isti. Nisu. Vi možete biti ti koji nisu isti.

Prvomajski prosvjed 2018.

foto: Sandro Bura

I što sad?

„Opća dijagnoza društva, po mom sudu, glasi ovako: pasivni, utučeni i apatični, zapušteni u obrazovnom i društvenom smislu“, nedavno je ovo o čemu smo se raspisali sumirala ugledna psihologinja Mirjana Krizmanić. “Dosadna je, u sve se miješa. Samo nam je ona nedostajala”, odgovorili su “obični Facebook nezadovoljnici kojima ništa nije dovoljno dobro”.

A upravo na to računaju oni s druge strane barikade – da će „običan Facebook nezadovoljnik kojemu ništa nije dovoljno dobro“ i dalje raditi u korist vlastite štete izbjegavajući svaki napor koji bi trebalo uložiti u neizvjestan rezultat. Jer rat još nitko nije dobio bez odlaska u bitku, zar ne?

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP