Zašto je lakše prditi u kauč i kritizirati nego nešto učiniti?

Jeste li čuli da su radnički sindikati prekinuli razgovor s ministrom rada i mirovinskog sustava Markom Pavićem oko mirovinske reforme zato jer im je rekao da zapravo nemaju o čemu pregovarati?

Ministar na kojega je izborni legitimitet prenio premijer Andrej Plenković jednostavno je sindikalistima rekao da je odluka donesena. Na njima je, valjda, da to šutke prihvate. Sada sindikati prijete, kažu izvest će ljude, koji ne žele raditi do smrti, na ulicu.

Ovu zemlju će ubiti “svi su oni isti”

No Facebook komentatori znaju što su sindikati, zar ne? Radnički sindikati su sluge krupnog kapitala i stranačke mašinerije, pišu neki naši čitatelji zabrinuti za trošenje sindikalne članarine kao da su je osobno uplatili. Kažu, vrijeme je da sindikati konačno i organiziraju neki prosvjed pa da Vlada konačno čuje što ljudi misle. Jer samo najavljuju prosvjed, a ništa ne čine. Ali svi su oni isti, i sindikalisti i političari pa je sve uzaludno.

Sindikat umirovljenika Hrvatske također kritizira mirovinsku reformu. Redovito o tome javljamo. “Kome je SUH ikada pomogao?” pitaju nas neki čitatelji retorički. Uostalom, da su za nešto, tvrdi jedna naša čitateljica, već bi davno organizirali nekakvu prosvjednu akciju i poveli obespravljene umirovljenike na ulicu. Svi su oni prodane duše. I sindikalisti i političari. I zato naši dežurni kritičari s Facebooka ne dolaze na prosvjede.

foto: S. Bura/S.Bogdanic/Mojevrijeme.hr

Borba je za kukavice i ljenjivce. Ili ipak ne?

No, percepcija “običnog Facebook nezadovoljnika kojemu ništa nije dovoljno dobro” je jedno, a istina nešto sasvim drugo. Prije gotovo godinu dana, 10. listopada 2017. godine, prosvjede diljem Hrvatske organizirao je Sindikat umirovljenika Hrvatske. Bili smo na zagrebačkom prosvjedu. Na Trg je izašlo oko 1.000 ljudi, ukupno s ostalim gradovima oko 10.000. I to u zemlji koja ima 1.233.433 korisnika mirovina! Prosvjed je bio izdašno medijski najavljivan i praćen. U normalnom zdravom društvu odgovornih pojedinaca bilo bi realno za očekivati da se u Zagrebu okupilo barem 50.000 nezadovoljnika. Znamo, padala je kiša, bio je baš neki neugodan dan. Mogli ste i noge smočiti u žaru borbe za umirovljenička prava.

Prosvjedovali smo i 1. svibnja 2018. s radničkim sindikatima koji su također upozoravali na to što se valja iza mirovinske reforme. Bilo je neugodno gledati kako je više ljudi po maksimirskom grmlju žvakalo Bandićev grah, no što ih je ušlo u prosvjednu povorku koja je poručivala: “Pokrali ste umirovljenike” i “S posla na groblje”.

“Nemam vremena za šetnju gradom. Imam unuke kojima moram skuhati ručak. Uostalom, kakva je korist od tih sindikalnih šetnjica? Kome se šeće, neka šeće. Nisam osjetila da mi je nakon toga porasla mirovina”, komentirala je tada jedna čitateljica prosipajući na Facebook mješavinu neshvaćanja, nesvjesnog nemorala i osobne neodgovornosti. Ili možda samo beznađa?

Prvomajski grah u Maksimiru dijelio je Milan Bandić (foto: Sandro Bura)

Napor nije ugodan, ali je nužan

Na stranu sve mane okoštale sindikalne scene u Hrvatskoj, a ima ih puno, elementarna pristojnost nalaže da ne kritiziramo tuđi napor da se situacija promijeni nabolje, ako i sami nismo spremni boriti se za bolje sutra. No “običan Facebook nezadovoljnik kojemu ništa nije dovoljno dobro” ne uvažava tu činjenicu. Jednim dijelom zbog onog neugodnog osjećaja kada znamo da netko nešto čini za nas, a nama se baš i ne da sudjelovati. I zato je puno lakše obezvrijediti taj trud, nego uložiti vlastiti.

Drugi su razlozi, upozoravaju politolozi, nedostatak informacija, građanskog odgoja ili kapaciteta za shvaćanje složene društvene dinamike. A kada ljudi nemaju informacija, kada ne znaju kako ih interpretirati i obraditi, ostaje im jedino domisliti vlastito izvitopereno tumačenje koje će ih pomiriti s kompleksnošću svijeta u kojem živimo. I tada se u političkom ili sindikalnom aktiviranju ne vidi smisao, svi političari i sindikalci postaju isti, a intelektualna lijenost birača “dobiva” opravdanje. Nego, jesmo li već rekli da su svi političari isti?

Možda onda nije zgorega spomenuti ni da smo svojevremeno pisali o iznimnom saborskom zastupniku Marku Vučetiću koji je izbačen iz Mosta, jer nije želio biti “šuteći nitko”. Zastupnik je to koji je održao možda i najbolji saborski govor u povijesti moderne Hrvatske, no članak je na Facebooku dobio dva komentara i dva lajka.

Tužna priča o hororima socijalizma i jugoslavenskoj torturi jogurtom, koju je lansirala Kolinda Grabar-Kitarović, samo je na našem Facebooku dobila 400 komentara, od kojih je trećina izbrisana zbog ostrašćenog vulgarnog rječnika. Možda je Jugoslavija bila raj za mnoge njene građane, no Hrvatska to sigurno neće postati ako budemo samo prdili u kauč i govorili kako nam je nekada bilo bolje i kako su danas svi isti. Nisu. Vi možete biti ti koji nisu isti.

foto: Sandro Bura

I što sad?

„Opća dijagnoza društva, po mom sudu, glasi ovako: pasivni, utučeni i apatični, zapušteni u obrazovnom i društvenom smislu“, nedavno je ovo o čemu smo se raspisali sumirala ugledna psihologinja Mirjana Krizmanić. “Dosadna je, u sve se miješa. Samo nam je ona nedostajala”, odgovorili su “obični Facebook nezadovoljnici kojima ništa nije dovoljno dobro”.

A upravo na to računaju oni s druge strane barikade – da će „običan Facebook nezadovoljnik kojemu ništa nije dovoljno dobro“ i dalje raditi u korist vlastite štete izbjegavajući svaki napor koji bi trebalo uložiti u neizvjestan rezultat. Jer rat još nitko nije dobio bez odlaska u bitku, zar ne?

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.