Prati nas

Mozaik

Ne prigovaraj, djeluj!

Zašto je lakše prditi u kauč i kritizirati nego nešto učiniti?

Nemam vremena za šetnju gradom. Imam unuke kojima moram skuhati ručak. Uostalom, kakva je korist od tih sindikalnih šetnjica? Kome se šeće, neka šeće. Nisam osjetila da mi je nakon toga porasla mirovina. zašto izmišljamo razloge i opravdanja da bismo ostali politički pasivni?

Objavljeno

|

foto: Pixabay

Jeste li čuli da su radnički sindikati prekinuli razgovor s ministrom rada i mirovinskog sustava Markom Pavićem oko mirovinske reforme zato jer im je rekao da zapravo nemaju o čemu pregovarati?

Ministar na kojega je izborni legitimitet prenio premijer Andrej Plenković jednostavno je sindikalistima rekao da je odluka donesena. Na njima je, valjda, da to šutke prihvate. Sada sindikati prijete, kažu izvest će ljude, koji ne žele raditi do smrti, na ulicu.


Ovu zemlju će ubiti “svi su oni isti”

No Facebook komentatori znaju što su sindikati, zar ne? Radnički sindikati su sluge krupnog kapitala i stranačke mašinerije, pišu neki naši čitatelji zabrinuti za trošenje sindikalne članarine kao da su je osobno uplatili. Kažu, vrijeme je da sindikati konačno i organiziraju neki prosvjed pa da Vlada konačno čuje što ljudi misle. Jer samo najavljuju prosvjed, a ništa ne čine. Ali svi su oni isti, i sindikalisti i političari pa je sve uzaludno.

Sindikat umirovljenika Hrvatske također kritizira mirovinsku reformu. Redovito o tome javljamo. “Kome je SUH ikada pomogao?” pitaju nas neki čitatelji retorički. Uostalom, da su za nešto, tvrdi jedna naša čitateljica, već bi davno organizirali nekakvu prosvjednu akciju i poveli obespravljene umirovljenike na ulicu. Svi su oni prodane duše. I sindikalisti i političari. I zato naši dežurni kritičari s Facebooka ne dolaze na prosvjede.

foto: S. Bura/S.Bogdanic/Mojevrijeme.hr

Borba je za kukavice i ljenjivce. Ili ipak ne?

No, percepcija “običnog Facebook nezadovoljnika kojemu ništa nije dovoljno dobro” je jedno, a istina nešto sasvim drugo. Prije gotovo godinu dana, 10. listopada 2017. godine, prosvjede diljem Hrvatske organizirao je Sindikat umirovljenika Hrvatske. Bili smo na zagrebačkom prosvjedu. Na Trg je izašlo oko 1.000 ljudi, ukupno s ostalim gradovima oko 10.000. I to u zemlji koja ima 1.233.433 korisnika mirovina! Prosvjed je bio izdašno medijski najavljivan i praćen. U normalnom zdravom društvu odgovornih pojedinaca bilo bi realno za očekivati da se u Zagrebu okupilo barem 50.000 nezadovoljnika. Znamo, padala je kiša, bio je baš neki neugodan dan. Mogli ste i noge smočiti u žaru borbe za umirovljenička prava.

Prosvjedovali smo i 1. svibnja 2018. s radničkim sindikatima koji su također upozoravali na to što se valja iza mirovinske reforme. Bilo je neugodno gledati kako je više ljudi po maksimirskom grmlju žvakalo Bandićev grah, no što ih je ušlo u prosvjednu povorku koja je poručivala: “Pokrali ste umirovljenike” i “S posla na groblje”.

“Nemam vremena za šetnju gradom. Imam unuke kojima moram skuhati ručak. Uostalom, kakva je korist od tih sindikalnih šetnjica? Kome se šeće, neka šeće. Nisam osjetila da mi je nakon toga porasla mirovina”, komentirala je tada jedna čitateljica prosipajući na Facebook mješavinu neshvaćanja, nesvjesnog nemorala i osobne neodgovornosti. Ili možda samo beznađa?

Prvomajski prosvjed 2018.

Prvomajski grah u Maksimiru dijelio je Milan Bandić (foto: Sandro Bura)

Napor nije ugodan, ali je nužan

Na stranu sve mane okoštale sindikalne scene u Hrvatskoj, a ima ih puno, elementarna pristojnost nalaže da ne kritiziramo tuđi napor da se situacija promijeni nabolje, ako i sami nismo spremni boriti se za bolje sutra. No “običan Facebook nezadovoljnik kojemu ništa nije dovoljno dobro” ne uvažava tu činjenicu. Jednim dijelom zbog onog neugodnog osjećaja kada znamo da netko nešto čini za nas, a nama se baš i ne da sudjelovati. I zato je puno lakše obezvrijediti taj trud, nego uložiti vlastiti.

Drugi su razlozi, upozoravaju politolozi, nedostatak informacija, građanskog odgoja ili kapaciteta za shvaćanje složene društvene dinamike. A kada ljudi nemaju informacija, kada ne znaju kako ih interpretirati i obraditi, ostaje im jedino domisliti vlastito izvitopereno tumačenje koje će ih pomiriti s kompleksnošću svijeta u kojem živimo. I tada se u političkom ili sindikalnom aktiviranju ne vidi smisao, svi političari i sindikalci postaju isti, a intelektualna lijenost birača “dobiva” opravdanje. Nego, jesmo li već rekli da su svi političari isti?

Možda onda nije zgorega spomenuti ni da smo svojevremeno pisali o iznimnom saborskom zastupniku Marku Vučetiću koji je izbačen iz Mosta, jer nije želio biti “šuteći nitko”. Zastupnik je to koji je održao možda i najbolji saborski govor u povijesti moderne Hrvatske, no članak je na Facebooku dobio dva komentara i dva lajka.

Tužna priča o hororima socijalizma i jugoslavenskoj torturi jogurtom, koju je lansirala Kolinda Grabar-Kitarović, samo je na našem Facebooku dobila 400 komentara, od kojih je trećina izbrisana zbog ostrašćenog vulgarnog rječnika. Možda je Jugoslavija bila raj za mnoge njene građane, no Hrvatska to sigurno neće postati ako budemo samo prdili u kauč i govorili kako nam je nekada bilo bolje i kako su danas svi isti. Nisu. Vi možete biti ti koji nisu isti.

Prvomajski prosvjed 2018.

foto: Sandro Bura

I što sad?

„Opća dijagnoza društva, po mom sudu, glasi ovako: pasivni, utučeni i apatični, zapušteni u obrazovnom i društvenom smislu“, nedavno je ovo o čemu smo se raspisali sumirala ugledna psihologinja Mirjana Krizmanić. “Dosadna je, u sve se miješa. Samo nam je ona nedostajala”, odgovorili su “obični Facebook nezadovoljnici kojima ništa nije dovoljno dobro”.

A upravo na to računaju oni s druge strane barikade – da će „običan Facebook nezadovoljnik kojemu ništa nije dovoljno dobro“ i dalje raditi u korist vlastite štete izbjegavajući svaki napor koji bi trebalo uložiti u neizvjestan rezultat. Jer rat još nitko nije dobio bez odlaska u bitku, zar ne?

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

Svi pričaju o tjelesnom mirisu starijih ljudi. No on možda uopće nije tako loš?

Potražite li na internetu odgovor na ovo pitanje, dobit ćete svakojaka mišljenja. A niti znanstvenici se ne slažu oko toga što uzrokuje taj poseban slatkast miris. I postoji li on uopće.

Objavljeno

|

Prošle smo godine ja i moj muž proveli par mjeseci putujući. Za to vrijeme smo našu kuću iznajmili starijem bračnom paru dok se njihova kuća preuređivala. Kad smo se nakon nekoliko mjeseci vratili, kuća je bila besprijekorno čista no u zraku je bio specifičan miris: pomalo ustajao i slatkast, imao je i notu jagoda u kartonskoj kutiji, piše za New York Times Ann Bauer.

Obrisala sam površine i oprala podove no miris je i dalje bio tu. Nije to bio jako neugodan miris ali pomalu čudan i ljudski. Kasnije te večeri sam potražila na internetu: “Imaju li stariji ljudi poseban miris?” Odgovori koje sam dobila bili su da. I ne. I možda.


Spomenula sam to svoje pitanje grupi spisateljica s kojima se povremeno družim, i koje su u dobi od 40 do 70 godina, i dobila vrlo različite odgovore. Mlađe žene su rekle da postoji miris koje povezuju sa starenjem, no starije su to smatrale dobizmom, a neke se čak i uvrijedile.

Meni su 53 godine i postajem sve osjetljivija na ovo pitanje, no također trebam i informacije. Ako postoji način da popravim svoj osobni miris, sada i u budućnosti, želim znati. Zato sam odgovor potražila kod dvoje renomiranih znanstvenika i od njih dobila jednako podijeljeno mišljenje.

Svi su nanjušili stariju osobu

Johan Lundstrom, 46-godišnji biolog u istraživačkom centru za kemiju Monell, kaže da su njegova istraživanja potvrdila ono što su japanski znanstvenici ustanovili još 2001. Nezasićeni aldehid zvan 2-nonenal u većoj je mjeri prisutan na koži starijih osoba gdje često proizvodi specifičan travkast, voskast ili masnjikav miris.

Njegova studija analizirala je uzorke znoja ispod pazuha ljudi u dobi između 20 i 95 godina  i zatim te uzorke ponudila 41 sudioniku na ocjenjivanje koji su trebali reći koliko im je neki miris intenzivan ili neugodan. Sudionici su također mogli označiti misle li da pojedini miris dolazi od mlađe ili starije osobe, a Lundstrom je poslije analizom ustanovio da su skoro svi pogodili ako se radilo o starijoj osobi.

Miris starijih je slabiji od mirisa mlađih ljudi

No George Preti, 74-godišnji organski kemičar također iz centra Monell, kaže kako se njegova istraživanja ne poklapaju s onima japanskih znanstvenika ili doktora Lundstroma. Doktor Preti je uzimao uzorke s kože gornjeg dijela leđa i nadlaktica, podvrgao ih kromatografiji i spektrometriji te ustanovio da niti jedna metoda analize nije otkrila prisutnost 2-nonenal kod starijih ispitanika.

“Miris starijih ljudi je zapravo slabiji od mlađih”, kaže doktor Preti. “Ukoliko ne odete u neki starački dom gdje postoje različiti higijenski aspekti, nećete pronaći onaj tipičan slatkasti miris o kojemu svi pričaju.”

“Znam što vam je George rekao”, kazao je doktor Lundstrom. “No on je u krivu. Njegova studija je bila postavljena preusko. On je osjetljiv na ovu temu jer je i on sam star.”

Najgore vonjaju sredovječni muškarci

Općenito, studije pokazuju da na “slijepom testu” mirisa najgore prolaze sredovječni muškarci jer njihov miris uvijek bude proglašen najgorim, gorim i od mlađih i od starijih osoba. Najbolji miris, unatoč našim strahovima, imaju sredovječne žene. Kemijska analiza otkriva zašto je to tako: mlađi i stariji imaju nižu razinu lojne sekrecije.

Studija doktora Lundstroma potvrdila je postojanje “mirisa starih ljudi” no naglasio je da većina sudionika ispitivanja taj miris nije ocijenila kao neogodan već neutralan. Lundstrom vjeruje da se taj miris percipira kao neugodan uglavnom zbog konteksta. Lundstrom to uspoređuje s mirisom kravlje balege kojeg u štali smatramo prirodnim, no u spavaćoj sobi uznemirujućim i neugodnim.

Sve je u kontekstu

“U japanskoj studiji su oni ljudi kojima nije rečeno o kakvom se mirisu radi, miris ocijenili neutralnim. No kad su ljudi znali da je miris od starije osobe, ocijenili su ga neugodnim.”

Pristranost u Japanu je očita. Oni čak imaju i riječ za miris starijih ljudi – kareishu – i ona ima negativnu konotaciju. Jedna japanska kompanija, Mirai Clinical, za 16 dolara prodaje i poseban sapun od kakija za koji obećaje da eliminira “uvredljive mirise”.

Doktor Preti sumnja u znanstvenost studije iz 2001. “Kad je studija objavljena, bilo mi je 57 godina i bio sam prilično uvrijeđen njome. Grupa sudionika koje su označili kao stare, uključivala je i ljude od 40 godina. Pa to je ludo!”, kaže doktor Preti.

S druge strane, doktor Lundstrom prihvaća zaključke japanske studije no sumnja u učinkovitost proizvoda baziranih na priči o kereishu; kaže kako nikakav skupocjeni sapun neće popraviti stvar. “Miris ima vrlo veliku podsvjesnu komponentu, pa maskiranje neće pomoći. Svaki miris se veže uz poseban kemijski receptor u nosu i ta informacije putuje čak i kroz vrlo intenzivan parfem”, kaže Lundstrom.

Umjesto toga, on svojim vlastitim ostarjelim roditeljima savjetuje da ostanu aktivni, redovito zrače kuću i peru odjeću i posteljinu, čak i ako se ne doima prljavo. Druge faktore poput genetske predispozicije ili općeg zdravlja je teže kontrolirati.

Bolesti utječu na miris…

Znanstvenici se slažu da ljudi s kroničnim bolestima češće imaju poseban miris, bez obzira na dob. Doktor Preti to više povezuje s posebnom prehranom, metabolizmom i osobnom higijenom, a doktor Lundstrom s mogućnošću – koja je još u postupku istraživanja – da upalni procesi u tijelu uzrokuju odumiranje stanica što proizvodi određen miris.

Doktor Preti, unatoč svojem uvjerenju da stariji ljudi mirišu manje intenzivno i bolje od mlađih ljudi, preporučuje istu stvar.

“To zvuči dosta razumno”, kaže doktor Preti nakon što je čuo Lundstromovu teoriju. “Mi nismo razgovarali o upalnim procesima, a svi sudionici studije rekli su da su zdravi.”

Oba znanstvenika spomenula su da ljudi s godinama, uglavnom oko sedmog desetljeća, pomalo gube osjet mirisa što dovodi do smanjenog osjeta vlastitog mirisa – poput disanja u vlastite dlanove ili njuškanje vlastitog pazuha.

“Uvjeren sam da zdrav osamdesetogodišnjak proizvodi manje mirisa od zdravog tridesetogodišnjaka”, nastavlja doktor Preti. “No kad se u sve upletu bolest i nepokretnost, stvar se komplicira. Vjerujte mi, ja sam brinuo o nekome tko je imao moždani udar. To je posve druga stvar.”

Nonenal i njegov rođak slađeg mirisa, nonanal, aldehidi su otkriveni u dvadesetim godinama prošlog stoljeća otkada se u malim količinama koriste u industriji mirisa i aroma.

“Nonanal, koji se također može naći i na koži starijih ljudi, u industriji parfema zove se i aldehid C-9 i jedan je od sastojaka slavnog parfema Chanel 5′” kaže doktor Craig Warren, konzultant za mirise i bivši potpredsjednik međunarodne kompanije Internationals Flavors and Fragrances.

… a i prehrana

“Moguće je da je taj aldehid prisutniji kod Japanaca nego Amerikanaca”, kaže Warren. (Doktor Preti je iznio pretpostavku da je tome tako jer Japanci jedu mnogo ribe.) “Sada mi je skoro 80 godina i proveo sam život istražujući mirise. Da mi netko kaže da imam specifičan miris, ne bih se uvrijedio nego bih pokušao nešto poduzeti u vezi s time.”

Nova metoda maskiranja mirisa možda je ključ. Doktor Warren surađuje s kompanijom iz Illinoisa, Belle Aire Creations, koja je razvila tehniku maskiranja mirisa većom molekulom koja više ne može s površine “pobjeći” u zrak. “Nonenal bi bio savršeni kandidat za tu tehniku maskiranja'”, kaže doktor Warren. “No koliko ja znam, nitko nije u potrazi za sredstvom kojim bi maskirao taj miris. Tržište nije izrazilo potrebu za tim.”

No možda se radi o tome da je ta tema preosjetjiva za američku kompaniju, dodaje Warren. Neki proizvođači sredstava za žensku higijenu optuženi su za seksizam pa se kompanije možda boje da ne naljute starije kupce.

I na kraju: Ne brinite

Za sada je najbolji način da se riješite mirisa povezanih sa starenjem taj da se dobro brinete o sebi i svom domu: vježbajte, ostanite zdravi i hidratizirani, jedite zdravu hranu, otvorite prozore, redovito perite i čistite. I ne brinite o mirisu.

Nedavno sam svratila do onih starijih prijatelja kojima sam svojevremeno iznajmila kuću. Dok je gospođa posluživala čaj, ponovno sam osjetila onaj slatkasti miris kojeg se nisam mogla riješiti u svojoj kući. No u njihovom udobnom i šarmantnom domu ispunjenom jastucima i tepisima, nije me smetao.

Kontekst, pomislila sam. S obzirom na to, doktor Lundstrom je imao pravo.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP