Prati nas

Aktivno starenje

bez ljubimaca bismo bili još neaktivniji

Psi nam pomažu da se dovoljno krećemo, kažu znanstvenici

Istraživanje je pokazalo da se devet od deset vlasnika pasa kreće onoliko koliko to preporučuju liječnici. Za usporedbu, samo se 60 posto ljudi koji nemaju psa kreće dovoljno. No to nije sve. Ljudi koji imaju pse češće će se baviti i nekim drugim aktivnostima na otvorenom poput trčanja ili vožnje biciklom.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Johann/Pexels

Bili bismo još manje aktivni da nam nije najboljih četveronožnih prijatelja, piše portal Daily Mail. Naime, jedna je studija pokazala da vlasnici pasa ispune preporučenu kvotu kretanja čak četiri puta češće od onih koji psa ne posjeduju. Samo u šetnji s psom bez problema se ispuni zadanih 2,5 sata kretanja tjedno.

Istraživanje je pokazalo da se devet od deset vlasnika pasa kreće onoliko koliko to preporučuju liječnici. Za usporedbu, samo se 60 posto ljudi koji nemaju psa kreće dovoljno. No to nije sve. Ljudi koji imaju pse češće će se baviti i nekim drugim aktivnostima na otvorenom poput trčanja ili vožnje biciklom.


Znanstvenici sa Sveučilišta Liverpool proučavali su navike 700 ljudi među kojima su bili vlasnici pasa, osobe koje nemaju kućnog ljubimca i djeca. Ustanovili su da 87,3 posto ljudi s psom vježba oko 150 minuta tjedno što je ujedno i količina vježbe koju preporučuju liječnici. Nasuprot tome, tek 62,7 posto ljudi bez psa dovoljno vježba. Vlasnici pasa hodaju češće i duže, a tu aktivnost provode kao dodatak – a ne umjesto – regularne vježbe.

“Naša saznanja potvrđuju tezu da posjedovanje psa potiče zdrav način života”, kazali su znanstvenici. “Bez pasa opća razina tjelesne aktivnosti bila bi još manja.”

Odrasli ljudi trebali bi tjedno hodati umjerenim ili brzim tempom ili se baviti kakvom sličnom tjelesnom aktivnošću oko 150 minuta tjedno. Vlasnici pasa bez problema prehodaju i po 220 minuta. No znanstvenici upozoravaju da psa ljudi nikako ne bi trebali nabavljati isključivo zbog tjelovježbe već na umu treba imati i dobrobit same životinje.

.

Aktivno starenje

Diplomirao s 96 godina, a planira i postdiplomski: ‘Napokon sam ostvario svoj san!’

Giuseppe Paternò oduvijek je volio učiti i želio studirati. No njegova siromašna obitelj nije mu mogla priuštiti obrazovanje. Giuseppe je svoj san ipak ostvario i postao najstarija osoba u Italiji koja je završila fakultet.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Sicilijanac Giuseppe Paternò oduvijek je silno želio završiti fakultet, no rat i siromaštvo u tom su ga naumu omeli. Ipak, od svoje želje nikada nije odustao te je sada, s 96 godina, napokon ostvario svoj san i postao najstariji diplomant na nekom talijanskom sveučilištu, piše Guardian.

“Napokon sam ostvario svoj san”, kazao je ovaj bivši željeznički radnik i veteran Drugog svjetskog rata nakon što je uspješno diplomirao filozofiju na Sveučilištu Palermo.


“Studiranje mi je oduvijek bilo velika želja, no moja obitelj nije mogla platiti za moje obrazovanje. Bili smo velika i jako siromašna obitelj”, kazao je Paternò.

Giuseppe je najstariji od sedmero braće i sestara, a raditi je počeo još kao dijete kad je pomagao ocu u njihovoj pivovari u Palermu. U srpnju 1943. kad su se saveznici iskrcali na Siciliji, Paternò je radio kao telegrafist za talijansku vojsku u Trapani.

“Srećom, iz rata sam izašao neozlijeđen i tada počeo raditi na željeznici. Nisam baš bio presretan svojim poslom, no znao sam da moram nešto raditi jer sam u međuvremenu dobio djecu i morao sam uzdržavati obitelj. U isto vrijeme, imao sam silnu želju čitati i učiti”, kaže Paternò.

U dobi od 31 godine, Giuseppe je uspio završiti večernju školu i dobiti srednjoškolsku diplomu. “Po danu bih radio, a navečer išao u školu i učio po noći”, kaže Paternò. Ali njegov san o pohađanju fakulteta još je neko vrijeme ostao samo san.

No, 2017. godine ustrajni Paternò upisao je studij filozofije na Sveučilištu Palermo. “Budio bih se u 7 ujutro i odmah počeo učiti. Za obavljanje raznih studentskih zadataka, koristio sam stari pisaći stroj. Popodne bih se odmarao i onda opet učio navečer sve do ponoći. Moji susjedi su me znali pitati čemu sva ta gnjavaža pod stare dane, no oni ne shvaćaju važnost ispunjenja sna, bez obzira na dob”, kaže Giuseppe.

Kad je svijet zahvatila pandemija Covida-19, Giuseppeu je bilo ostalo još nekoliko ispita. Tada se, kao i ostali studenti, prebacio na on-line nastavu i to je bilo prvi put da je ozbiljno počeo koristiti modernu tehnologiju.

“Kad je Italiju zahvatila epidemija, počeo sam se doista brinuti za njegovo zdravlje”, kaže Giuseppeov sin Ninni Paternò. “Kazao sam ocu da odgodi ispite i da se vrati na fakultet najesen. No on je rekao da neće. Rekao je da s obzirom na svoju dob, možda ne preživi ljeto.2

Giuseppeov san postao je stvarnost prošlog petka kad je s izvrsnim ocjenama napokon diplomirao. “Ovo je jedan od najsretnijih dana u mojem čitavom životu”, kazao je presretni Giuseppe i dodao da jedino žali što ga sad ne može vidjeti njegova supruga koja je umrla prije 14 godina.

Je li, nakon svega, Giuseppe prestao sanjati? Ne – upravo suprotno! 2Razmišljam da upišem poslijediplomski studij. Moja majka je živjela do sto godina. Ako je genetika na mojoj strani, imam još četiri godine vremena”, kaže Giuseppe.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP