Prati nas

Mozaik

Sve je (ipak) ljepše kad si mlad

Što se doista događa s našim tijelom kad uđemo u ‘neke godine’

Ljepota je u očima promatrača. Osim toga, nije važna fizička ljepota nego ona unutarnja. Ma da, sve je to do neke mjere točno, ali istina kad-tad izađe na vidjelo. Kad je izgled u pitanju, mladost jednostavno nema konkurenciju. I kasnije se može izgledati dobro, ali za to je potrebno užasno puno truda i vremena.

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

Oglasi za starije žene?
foto: Meghan Holmes/Unsplash

Kad je izgled u pitanju, mladost jednostavno nema konkurenciju. Toga postaneš bolno svjestan kad zagaziš u neke godine. Naravno, i kasnije se može dobro izgledati, ali za to treba daleko više vremena i energije nego prije.

Nemojte misliti da se žalim – ja sam sobom jako zadovoljna – ali čini mi se da nam nedostaje malo objektivnog pogleda na fizičku stranu starenja. Pravo se stanje često maskira pa se ljudi neugodno iznenade kad počnu primjećivati promjene na sebi. Pitaju se je li to sve normalno. Odgovor je: Da, normalno je. Je li ugodno? Pa nije baš. A brine li vas? Ne previše. Naime, bez obzira na sve ono što ću ovdje navesti, i dalje se osjećam jako dobro u svojemu tijelu, čak i bolje nego kad sam bila mlađa.


Ali pustimo na trenutak sve obzire i opišimo stvari kakve one doista jesu. Tek toliko da kasnije ne bude ‘nismo znali’.

Dlake

Starost je dlakava. Glupače se u neko doba počnu pojavljivati i tamo gdje sam mislila da ih nikada neće biti. Još danas se sjetim svoje bake koja je sjedila u dvorištu i malom pincetom pretraživala bradu i čupala duge bijele izdanke. A sada to radim i ja. Počnu se tako u nekom trenutku na bradi pojavljivati točkice, a nakon nekog vremena iz njih izrastu dlake i odjednom osvijestiš da si sasvim zgodna žena u najboljim godinama – ali s bradom!

I sve one priče o čupanju dlaka s korijenom radi čega više neće izrasti su potpuno lažne. Rastu glupače čak i kad ih iščupaš s korijenom. Nema tu pomoći, to su hormoni. No prijateljica s kojom dijelim doista sve, pa čak i tako neugodne informacije o dlakama na bradi, savjetovala mi je nešto stvarno korisno. Kaže ona: “Ne čupaj dlake navečer nego ujutro. Ako ih čupaš navečer, do jutra će opet malo narasti tako da nisi napravila ništa. Pusti ih neka rastu još do jutra pa ih onda masakriraj.”

Koža

Tuširanje, malo kremice tek toliko i gotovo. Ma moš mislit! Tako je to možda izgledalo u srednjoj školi, ali sada… Da bi koža bila imalo nalik onoj od nekada, treba napraviti milijun stvari. Kao prvo, tuš ili voda u kadi ne smiju biti prevrući da se ionako suha koža dodatno ne isuši. Onda treba upotrebljavati neko blago sredstvo za tuširanje opet zbog glupog isušivanja. Zatim piling, jer je koža iz čistog mira postala hrapava. Onda struganje peta jer izgledaju grozno čak i u zimskim mjesecima, a ljeto i i boso hodanje da i ne spominjemo. Zatim kožu treba dobro osušiti ručnikom pa vrlo temeljito namazati nekom hranjivom (čitaj: preskupom!) kremom. I kad to sve napraviš, efekt će biti otprilike 20 posto onoga što si prije imao bez imalo muke.

Nokti

Prije mi je jedina briga bila da mi neki od dugih noktiju ne pukne, a danas je dobro ako mi barem i jedan nokat uspije narasti do određene dužine. Nokti mi se cvjetaju, lome, kožica oko noktiju se više ne da potisnuti već se mora rezati, u tome se procesu obavezno porežem pa moram staviti flaster što je zapravo dobro jer onda barem taj jedan nokat uspijem sakriti.

Ne sjećam se kad sam zadnji put nalakirala nokte. To mi se više ne da. Ne da mi se čekati da se lak osuši pa obavezno idem nešto prtljati dok je lak još vlažan pa ga upropastim. Nikad mi se nisu sviđali umjetni nokti, ali ozbiljno razmišljam o trajnom laku. Kad je starenje u pitanju, sreća u nesreći je ta što danas postoje razni dodaci, nadomjesci i pomagala zahvaljujući kojima opet možeš izgledati “kao čovjek”. Sve dok navečer ne odlučiš sve to skinuti sa sebe. No tad je ionako već mrak pa nema veze.

Oči

Kad sam bila mlađa naočale su mi bile fora, no nisam ih nikad trebala. Jedno vrijeme sam išla okolo i isprobavala okvire. Razmišljala sam čak da si nabavim jedne s običnim staklima, tek tako, zbog mode. No čini se da će mi se želja o nošenju naočala uskoro ispuniti. Naime, ne vidim više dobro. Stvari koje sam donedavno mogla normalno pročitati, danas su mi mutne. Uhvatim samu sebe kako natežem kraj oka kako bih barem malo izoštrila sliku, ali ne ide. I dalje je sve mutno. Sad opet hodam po optičarima.

Zglobovi

Počelo mi se događati da mi iz čistoga mira škljocaju zglobovi. Ustajem s kauča i začuje se “krrraaak!”, sjedam u auto i začuje se “škljoc, krakkk!”, penjem se po stepenicama i čuje se “klik, klak, klik, klak”. Kad sam bila mlada, jako je bio popularan crtić He-Man koji se borio protiv izvjesnog Skeletora. Često ga se sjetim u zadnje vrijeme. Uglavnom, zglobovi su se istrošili i moje je tijelo počalo samo od sebe proizvoditi najčudnije zvukove. Više se nikome ne mogu prišuljati s leđa jer su moje kretnje postale jako glasne.

Mišići

Nisam baš nikad pretjerano vježbala niti bila član ikakve teretane, ali sam uvijek puno hodala i vozila bicikl. Od toga su mi i noge i ruke bile lijepo oblikovane i to bez ikakve pretjerane muke. Bicikl vozim i danas, ali mišića nema pa nema. Sve je to nekako mekano i mlohavo. Valjda bih se trebala odvesti biciklom do Kine pa da primijetim neko poboljšanje. Zašto mi danas treba toliko puno truda za nešto što sam prije imala bez imalo muke? Zašto??

Kosa

Blaženi bili pramenovi, to je sve što ću reći. Sijede izdajice počele su mi se pojavljivati još u tridesetim godinama i tad sam ih farbala te tako pokušavala prikriti. No s tim farbanjem je nevolja što za par tjedana moraš sve ponoviti. No danas sam mudrija jer znam da sijede zapravo ne možeš učinkovito i na duže vrijeme sakriti, ali ih možeš proglasiti pramenom.

Frizerka mi je napravila svijetle tanke pramenove uz koje sijedi pramenovi izgledaju kao da baš moraju biti ovdje. Doduše, svi se sad čude kako sam od brinete iznenada postala blondina, ali ko ih šiša! Pa navodno se plavuše bolje zabavljaju. Sigurno ću se s novom bojom kose i ja bolje zabavljati. Ako prije toga ne zaspim na kauču, naravno.

.

Mozaik

Čak i ako ništa ne radite, novac stiže. Je li finski eksperiment s ‘osnovnom plaćom’ uspio?

‘Finski eksperiment’ s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Tuomas Muraja sam sebe zove “pokusnim kunićem osnovne plaće”. Tako je nazvao i knjigu koju je napisao, a u kojoj opisuje svoj život u ove dvije godine dok je primao prihod od države u iznosu od 560 eura mjesečno, piše Deutsche Welle.

Muraja je novinar, ali već četiri godine “tezgari” i pokušava naći neki stalniji prihod. Kao nezaposlen je pohađao tečajeve i primao državnu potporu jer ono što je zarađivao honorarnim radom nije bilo dovoljno za život. I onda je Finska 2017. odabrala 2.000 osoba prijavljenih kao nezaposlene i ponudila im sudjelovanju u eksperimentu: kako bi bilo da dobivaju određenu osnovnu plaću? Bez ikakvih pitanja i bez ikakvih uvjeta?


“To je bilo golemo olakšanje jer sam se riješio čitave birokracije”, sjeća se Muraja početka tog eksperimenta. “Nisam morao više ispunjavati nikakve formulare i sudjelovati na tečajevima gdje vas uče kako da napišete svoj životopis i takve stvari. Mogao sam se usredotočiti na svoj posao, a to je pisanje knjiga i priča.”

I bio je marljiv kao nikad prije: u ove dvije godine je objavio dvije knjige, napisao bezbrojne članke i kandidirao se za osamdesetak radnih mjesta. Dok je pisao knjigu o “pokusnim kunićima” razgovarao je i s drugim osobama koje sudjeluju u tom eksperimentu. Golema većina je prezadovoljna: jedna žena je otvorila svoj kafić jer je znala kako će imati nekakav prihod čak i ako ne uspije u poslu. Jedan diplomac je mogao prihvatiti posao u međunarodnom znanstvenom projektu usprkos maloj plaći, ali je tako stekao dragocjeno iskustvo, a da nije morao brinuti za prihod.

Eksperiment “nije uspio”?

Usprkos tome, taj “finski eksperiment” s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Tako i Minne Ylikanno, viša službenica finskog socijalnog osiguranja Kela, koje i provodi ovaj eksperiment, nipošto ne želi reći da je eksperiment “propao”: “Ja bih rekla da je on uspio. Ni jedna druga država nigdje na svijetu nije primijenila takav zakonom propisan osnovni prihod”, konstatira ona. “Bilo bi pošteno reći kako prema ishodima doista ne vidimo nekakav veliki uspjeh u ponovnom zapošljavanju, to je istina. Ali prema tome reći da je to propao eksperiment, to nije pošteno.”

Dvije godine života s bezuvjetnim temeljnim dohotkom

Zaključak o neuspjehu eksperimenta je došao iz usporedbe tih 2.000 osoba koje su primale takvu osnovnu plaću sa 173.000 “običnih” nezaposlenih u Finskoj koji nisu primali takvu plaću nego uobičajene oblike potpore. Na koncu zapravo postoji tek minimalna razlika između tih “pokusnih kunića” i “običnih” nezaposlenih u tome, jesu li nakon dvije godine oni uspjeli naći posao.

A što je sa zadovoljstvom?

To je nalaz koji govore brojke. Ali ako se analizira kvaliteta života, postoji golema razlika između te dvije skupine. Kratko rečeno, “pokusni kunići” s osnovnom plaćom su daleko sretniji, osjećaju mnogo manju nesigurnost i stres.

“Osjećaj zadovoljstva je puno veći nego u kontrolnoj skupini (“običnih” nezaposlenih) i to je doista signifikantno povećanje u većini kategorija osjećaja zadovoljstva”, kaže Ylikanno.

Za Tuomasa je to i smisao prema kojem bi se trebalo razmatrati ishod ovog eksperimenta. “Najvažnija stvar jest kako su se oni koji su primali osnovnu plaću onda i mentalno osjećali bolje. Ako se osjećaš siguran i slobodan, onda se i osjećaš bolje.”

Ylikanno vjeruje kako čak i oni koji tu gledaju samo ekonomsku dobit moraju uvidjeti da je osjećaj zadovoljstva vrlo dobra osnova ljudima koji su dugo vremena bez radnog mjesta da ga onda i nađu. “Ako se netko osjeća bolje, ti ljudi imaju i bolje šanse naći posao. Poslodavac automatski smatra da će biti sposobniji raditi svoj posao”, kaže službenica finskog Zavoda.

Korist veća od novca

Ali kategorije kao što je “zadovoljstvo” se ne nalaze u statistikama vlade i političara. Zapravo se nalaze, ali u rubrici zdravstvene skrbi i psihosomatskih poremećaja, no većina političara i ekonomista nisu u stanju povezati te dvije brojke. Prvo i jedino što vide jest tek trošak takve osnovne plaće koja bi se isplaćivala svim građanima.

Profesor ekonomije Sveučilišta Freiburg Bernahard Neumärker je uvjeren kako je došlo vrijeme da se potpuno drugačije razmišlja o ekonomiji kao društvenoj kategoriji: “Kad je riječ o osnovnoj plaći, (ekonomska) znanost je daleko iza razvoja društva. Političari nisu sigurni što da misle, tako lako nalaze površne argumente, na primjer da će tako svi postati lijenčine ili kako nema načina da se tako nešto financira. I time je stvar završena, prijeđimo na slijedeću točku dnevnog reda.”

Ali profesor misli kako pritisak javnosti može i političare natjerati da drugačije razmišljaju o tom problemu, pogotovo sad u doba krize s koronavirusom. “Njemačka i druge države EU-a su uvjerene kako će sve biti dobro i ako se ne uvede osnovna plaća. Pa zašto da je onda uvedemo?” pita Neumärker.

“No ova kriza je pokazala kako ima i faktora koji su ozbiljni u tom tradicionalnom i, po mom mišljenju zastarjelom viđenju države blagostanja. Rekao bih da bi primjereno organizirana osnovna plaća u današnjim okvirima digitalizacije, novih razvoja i kriza, bila jedna od malobrojnih obećavajućih i održivih modela modernog tržišnoga gospodarstva.”

Eksperimentira se i dalje

Još je dug put ovog finskog eksperimenta. Potrebna su istraživanja većih skupina ljudi, bilo bi dobro uključiti u ispitivanje i osobe koje imaju radno mjesto i promatrati kako se sve razvija u dužem razdoblju.

Ali i druge države će moći pružiti nova saznanja: Španjolska je također ponudila neku vrstu osnovne plaće siromašnima koji su izgubili posao zbog pandemije. U Keniji se održava eksperiment za koji je predviđeno da traje 12 godina. “I Finska će nastaviti eksperimentirati u pitanju socijalne skrbi. I dobro je da je tako”, kaže Muraja.

“Pokusnih kunića” će biti sve više. A možda će doći i trenutak kad će se shvatiti kako je “kunićima” bolje nego ljudima, piše Deutsche Welle.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP