Prati nas

Mozaik

Zdravo i hrskavo

I Europa postaje svjesna da su kukci gotovo savršena hrana i za ljude i za životinje

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: Free-Photos/Pixabay

Svjetska organizacija za prehranu (FAO) smatra da se u budućnosti čovječanstvo neće moći prehraniti bez konzumacije kukaca. Ono što je u nekim dijelovima Azije i Afrike već uobičajeno trebalo bi postati normalno i u zapadnim zemljama, javlja Deutsche Welle.

Ali, većini nas na zapadu se gadi pomisao da bismo mogli jesti neke kukce. Radije ćemo se odreći životinjskih bjelančevina nego jesti hamburger od brašnjaka ili kobasicu od skakavaca. A moglo bi biti i drukčije. Jer, u uzgoju stoke bi kukci mogli igrati važnu ulogu u održivoj proizvodnji ribe, mesa i jaja.


Nizozemci prednjače u Europi u korištenju kukaca. Sad je u gradiću Bergenu op Zoom na jugu te zemlje otvorena najmodernija farma kukaca u Europi. Po navodima poduzeća Protix to je prva tvornica u svijetu u kojoj se naveliko uzgajaju crne vojničke muhe i odmah prerađuju u stočnu hranu.

U Nizozemskoj dosad ima 25 takvih farmi na kojima se uzgajaju kukci. Dosad je u Europskoj uniji upotreba mrtvih kukaca kao hrane dopuštena samo kod uzgoja ribe i za kućne ljubimce. Očekuje se, međutim, da će zabrana uskoro biti ukinuta i za uzgoj svinja i peradi. Nizozemsko poduzeće Protix zasad uzgaja i kukce brašnjake kao hranu za perad, jer su oni izuzeti od zabrane u Europskoj uniji. Što govori u prilog uporabi kukaca za stočnu hranu?

Kukci su bogati bjelančevinama

Kukci u vrlo kratkom vremenu svoju hranu pretvaraju u bjelančevine. Od čvrste mase tijela kukaca na bjelančevine otpada između 35 i 60 posto. Kod cvrčaka čak 77 posto otpada na bjelančevine. Kukci ne sadrže gotovo ni malo ugljikohidrata, imaju jako malo masti, a to znači i jako malo kolesterola, a bogati su vitaminima, mineralima i rijetkim elementima.

Manje će se uvoziti soje i ribljeg brašna

Europa trenutno sama proizvodi oko 25 do 30 posto biljnih proteina za vlastite potrebe, ostatak mora uvoziti. Najomiljeniji i najjeftiniji izvor bjelančevina je trenutno soja. Nakon Drugog svjetskog rata je stalno u porastu potrošnja mesa. Tako je porasla i potreba za sojom koja se prvotno koristila samo za dobivanje ulja.

U posljednjih 20 godina proizvodnja soje u svijetu je više nego udvostručena. Europljani soju uvoze većinom iz Sjeverne i Južne Amerike, osobito iz Brazila, Argentine i Pargvaja. Njemačka je najveći uvoznik soje u Europskoj uniji. Oko 80 posto uvezene soje u Europi se koristi za stočnu hranu.

U budućnosti bi proteini od kukaca mogli zamijeniti biljne proteine u stočnoj hrani, prije svega u uzgoju peradi, svinja i ribe, predviđa Deutsche Welle.

Manje štete za okoliš

Uzgoj soje i trgovina sojom u svijetu ima brojne negativne posljedice za okoliš. Na to aktivisti za zaštitu okoliša upozoravaju već godinama. U zemljama u kojima se soja uzgaja krče se šume i savane kako bi se stvorile njive za uzgoj soje.

Intenzivna poljoprivreda dovodi do erozije tla, smanjuje se raznolikost vrsta. Korištenjem gnojiva i pesticida zagađuju se vode. Uz to transport soje s jednoga kraja zemlje na drugi dovodi do puno većeg izlučivanja za okoliš štetnih plinova nego što bi to bio slučaj s korištenjem proteina od kukaca.

Kukci trebaju manje hrane

Za razliku od sisavaca kukci imaju punokraći ciklus rasta. Oni svoju hranu brže pretvaraju u meso i brže rastu. Trebaju manje hrane i vode, mogu biti uzgajani na vrlo malom prostoru, lako ih je uzdržavati i stvaraju manje otpada štetnog za okoliš.

Nova tvrtka u Nizozemskoj dat će nove podatke na temelju iskustva o uzgoju kukaca u velikom stilu. Primjerice koje bolesti ili koji higijenski problemi nastupaju prilikom masovnog uzgoja te je li nužno korištenje lijekova.

Proizvodnja kao dio zatvorenoga kruga

Nova farma kukaca u Nizozemskoj radi po vlastitim navodima prema načelu zatvorenoga kruga. Ostaci biljne hrane koriste se kao hrana za kukce. A oni se koriste u proizvodnji stočne hrane bogate bjelančevinama.

Ipak, ni kukci ne žive samo od otpada. Ni njih se ne može hraniti bilo kakvim otpadom. I oni rastu i uspijevaju najbolje ako im je na raspolaganju besprijekorna hrana.

.

Mozaik

Lewisia – kamena djevica kojoj ćete se veseliti iz godine u godinu

Lewisia je otporna biljka kojoj je siromašan kamenjar prirodno okruženje. Može se uzgajati na ekstremno ocjeditim položajima, ali i u loncima.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Kada bismo mogli križati čuvarkuću i jaglac, vjerojatno bismo dobili biljku nalik lewisiji, cvjetnici koja polako, ali sigurno, osvaja hrvatske vrtove i balkone. Priča o njoj, barem onaj dio poznat zapadnoj civilizaciji, počela je paralelno s najvećom američkom avanturom – ekspedicijom koja je pod vodstvom Meriwethera Lewisa i Williama Clarka istražila do tada nepoznat zapad Amerike.

Meriwether Lewis, vojnik i javni službenik, ali i prirodoslovac, kraj potoka Lolo u današnjoj saveznoj državi Montani 1. srpnja 1806. godine otkrio je biljčicu koja je kasnije po njemu dobila ime – Lewisia rediviva.


Indijanski crni lijek

Ova skromna biljka navikla na škrte kamenjare ranije je bila poznata američkim domorocima koji su je zvali gorkim korijenom ili crnim lijekom, a koristili su je kao rijetku delikatesu. Legenda kaže da su za bisage pune gorkog korijena davali konja.

Postoji čak i mit prema kojem je jedan dio biljke iz originalnog Lewisovog herbara oživljen naknadno i to nekoliko godina nakon što je biljka prikupljenja. Ono što je sasma sigurno je da se Lewis iz višegodišnje ekspedicije vratio s barem jednim živim i zdravim primjerkom lewisije.

Kamena djevica

Iako se i danas L. rediviva sa svojim velikim ružičastim cvijetom rado uzgaja po znalačkim vrtovima, po popularnosti ju je pretekla bliska rođaka Lewisia cotyledon koja cvijeta više puta godišnje; od ranog proljeća do kasne jeseni. Zovu je još i Siskiyou lewisia ili kamena djevica.

I kod ove vrste lišće dugo do 9 centimetara raspoređeno je čvrsto rozetasto. A na stapkama dugim do 30 centimetara, štitasto su zbijeni mirisni cvjetovi koji dolaze u puno boja; od čisto bijele preko ružičaste, narančaste i crvene do potpuno žute. Mnogima su najzanimljivije hippie varijante s prugastim cvjetovima. Rod Lewisia, za sada, bilježi 19 vrsta smještenih u botaničku porodicu Montiaceae.

Lewisia cotyledon (foto: Sandro Bura)

Lewisia je otporna biljka kojoj je siromašan kamenjar prirodno okruženje. Može se uzgajati na ekstremno ocjeditim položajima, ali i u loncima. Kada se uzgaja kao lončanica, valja joj osigurati hladno prezimljavanje u svijetlim i negrijanim prostorijama. Uspjeh je zagarantiran kada se biljka zimi, zbog kontroliranja vlage, može držati u negrijanom stakleniku.

Pozicija i temperatura

Samim tim što potječe iz američkih stjenjaka jasno ne da Lewisia podnosi ekstremne raspone temperature i sušu. Lewisia traži puno svjetla. Uspijevati će na punom suncu, ali i na zapadnoj ekspoziciji.

Supstrat

Biljku valja posaditi u ocjedito, siromašno i po mogućnosti kiselo tlo. Idealne su za kamenjar i sadnju u kamene zidove. Kada se uzgaja kao lončanica, dobar recept za supstrat je jedna trećina kvarcnog (riječnog) pijeska na dvije trećine komercijalne tresetne mješavine za uzgoj lončanica.

Kada zalijevati

Ekstremno je osjetljiva na višak vlage. U takvim uvjetima vrlo lako dođe do truljenja “mrkvastog” korijena. Stoga se voda u podlošku nikada ne smije zadržavati, a biljku valja zaliti tek kada se supstrat u potpunosti osušio.

Kako prihranjivati

Iako je lewisia “programirana” za škrte uvjete, možete je tijekom ljeta gnojiti na dvotjednoj bazi komercijalnim gnojivima za cvatuće biljke.

Kako razmnožavati

Odvajanjem postranih izboja i sjemenom.

Ubiranje sjemena lewisije

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP