Prati nas

Mozaik

Dugi otok i njegovi ljudi

Jednom otočanin – uvijek otočanin! Posjetili smo saljski “Sheraton za umirovljenike”

Dom umirovljenika u Salima izgleda poput odmarališta. Njegovi korisnici mahom su rođeni upravo na Dugom otoku, a mnoge krasi i izrazito dug životni vijek.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Dom za starije i nemoćne Zadar, podružnica Sali (foto: Silvija Novak)

“Ja sam bio pomorac, vidio svijeta, no na koncu sam se vratio na svoj otok”, priča nam gospodin Danko Zetkov, stanar doma umirovljenika u pitoresknom mjestu Sali na Dugom otoku.

Danko je i rođen na Dugom otoku, u mjestu Luka, pa se za njega doista može reći: jednom otočanin, uvijek otočanin. Već mu je 95 godina, a svi u domu ga poznaju kao pjesnika. Naime, često je znao kratiti vrijeme pišući pjesme i kratke priče na posebnom, “bodulskom” jeziku. Tema pjesama skoro je uvijek bila ljubav, pisao je i o moru i pomorstvu, a jednu je pjesmu posvetio i svojem domu u Salima.


“Moj otok mi je ipak najdraži. Dok možemo navigati i raditi, onda je dobro. No kad više ne možemo, valja nam stati. Ja sam ovdje jako zadovoljan pa sam o ovom domu napisao i pjesmu”, priča nam šjor Danko koji u domu živi već pet godina. “Ali više ne pišem. Prsti i oči me više ne služe.”

Gospodin Danko (foto: Silvija Novak)

Dom umirovljenika u Salima, koji je podružnica onoga u Zadru, izvana izgleda kao kakvo odmaralište. Bijela nova zgrada na dva kata smještena je na uzvisini iznad saljske luke i okružena mediteranskim biljem. Predvorje odaje isti dojam, no šira vrata i oprema koja olakšava kretanje teže pokretnim osobama govore da se ipak radi o domu umirovljenika.

Ugostila nas je medicinska sestra Mirsada Zorić. “Ovdje u Domu sam otpočetka, od otvaranja, znači 2010. u sedmom mjesecu. Izgrađen je kao nova zgrada baš za potrebe doma umirovljenika, dijelom pomoću fondova EU. Otvoren je zajedno s Prekom (još jedna podružnica Doma umirovljenika Zadar smještena u mjestu Preko na otoku Ugljanu, op.a.). Primamo 20 korisnika i uvijek smo puni s dugom listom čekanja. Svi bi rado došli k nama”, govori sestra Mirsada objašnjavajući kako postoji komisija koja vodi listu prioriteta s obzirom na dob, zdravstveno stanje i razdoblje čekanja korisnika.

Najmlađi ima 73 godine

Sve sobe u domu su dvokrevetne, s tim da svaka soba ima zasebnu kupaonicu i WC kompletno prilagođen osobama s invaliditetom. Postoji i stacionarni dio gdje se nalaze teško pokretni i nepokretni korisnici.

Zanimljivo, u domu umirovljenika u Salima ima jako puno osoba izrazito visoke životne dobi. “Da, doista ima puno starijih korisnika. Ne znam u čemu je tajna. Živjeli su zdravo, hranili se zdravo. Jedna je korisnica doživjela 100 god. Trenutno ih je 11 je iznad 90 godina. Najstarija korisnica je trenutno gospođa Mladenka rođena 1921. Zanimljivo, ona je kompletno neovisna, ne ovisi o našoj pomoći u kretanju i ostalome. Sama odlazi i u crkvu, a nama dolazi samo za terapiju. Najmlađi korisnik ima 73 godine.”

Otočki način života možda je doista ključ jer svi su korisnici zapravo s mora. “Mnogi su rođeni na otoku. Neke je život kasnije odnio dalje. Proživjeli su Prvi pa Drugi svjetski rat, onda sad i ovaj posljednji. No većinom su to sve ljudi s otoka koji su otišli živjeti u Zadar ili Zagreb pa su se opet vratili na otok. Naši su korisnici svi došli iz svojih stanova i kuća, ne iz drugih domova. Jedan korisnik koji je došao nakon godina života u Zagrebu, čim je vidio ovaj prostor rekao je da je to to. Gledao je domove po Zagrebu i drugdje, no kad je vidio ovaj, rekao nam je da je to mali Sheraton”, govori nam sestra Mirsada ne krijući ponos.

foto: Silvija Novak

Podneblje je ono što ovaj dom izdvaja od drugih. Svjesni toga, korisnici puno vremena provode na terasama doma. Druže se, piju kavu, potom zajedno objeduju u restoranu doma. “Druženje je jako važno. Čak i neki korisnici sa stacionarnog dijela dolaze na ručak u restoran. Prije smo imali i radnu terapiju. No sad su svi korisnici doista stariji pa im je fina motorika malo poremećena. Te radne terapije su uglavnom vezane za godišnje doba, proljeće, jesen, pa Valentinovo, Božić i Uskrs. Gospođe su prije mnogo plele no sad kad su ipak u poznijim godinama više to ne rade. Također, radili su stvari od kaširanog papira. Isto tako, ljudi vole raditi ono što su radili u mladosti. Zajedno radimo ukrasne vrećice od lavande koja okolo raste, zatim sapune i tome slično. Svake godine imamo izložbu radova u gradskoj knjižnici Zadar”, nastavlja sestra Mirsada.

Djeca su im umirovljenici

“I obitelji često dolaze, uzmu korisnike k sebi za vikend ili praznike. Dosta rodbine je i vani, u Americi ili tako negdje, no kad dođu uzmu korisnike na par dana ili tjedana. Naravno da svi najviše vole biti uz svoju obitelj. Naši su korisnici 90 i nešto godišnjaci tako da su i njihova djeca sad već u mirovini pa mogu češće doći.”

Život na otoku je lijep, ali i izazovan, pogotovo u zimskim mjesecima. Zato je odnos s lokalnom zajednicom vrlo važan. “Odnos lokalne zajednice i doma umirovljenika je doista sjajan. U mnogim stvarima ovisimo o njihovoj pomoći, dobijamo i donacije. Kad dođe roba na rivi, svi pomažu da nam se to dostavi. Svi oni znaju da će i oni sami ili netko njihov ovdje završiti. Život na otoku je lijep, no ima i komplikacija. Puno vremena se provodi u prijevozu, na trajektima. Mi svi koji radimo ovdje, ujedno i živimo na otoku, osim dvije kolegice koje dolaze iz Zadra. Iako je lijepo, ne može svatko tu živjeti. Zbog toga jedno vrijeme nismo mogli naći dovoljno osoblja, bili smo malo u škripcu. Ali stanje se sada popravilo”, kaže sestra Mirsada.

Osobljem u domu jako je zadovoljan i šjor Danko s početka ove priče. Posvetio im je zato i pjesmu.

Gospodin Danko i njegova pjesma (foto: Silvija Novak)

“Postojala je inicijativa da se ove pjesme i priče objave, no šjor Danko to ne želi. Kaže da su to pjesme za njega i za ovaj naš dom”, otkriva nam sestra Mirsada dok listamo knjigu s Dankovim rukopisima.

Internet im ne treba

Prolazimo pored otvorenih soba korisnika. Nekolicini gospođa je upravo u posjet došla frizerka i sređuje im frizure uz ugodan razgovor. Mirsada nam objašnjava da je to redovito. Kaže nam i da su sve sobe opremljene telefonima, no ne i kompjuterima jer se korisnici ne služe internetom. Oni su, kaže, više za razgovor jer im je nekako nepojmljivo da “škatula može pričati”.

U šetnji domom upoznajemo i gospodina Ante Beverina, vitalnog devedesetčetverogodišnjaka koji nas ugošćuje u svojoj sobi. Okružen je knjigama i papirima. Upravo je, pokazuje nam, dovršio križaljku. “Drago mi je da ste sad došli jer kasnije idem malo prileći.”

Ante Beverin (foto: Silvija Novak)

“Divne su, ali ponekad viču”

Pitamo ga odakle je i kakav mu je život u domu. “Ja sam inače rođen tu u Salima. Tu sam živio do 30 i neke pa sam prešao u Zadar. Tamo sam bio oko 25 godina pa pobjegao pred granatama i vratio se u rodnu kuću. U toj kući imao sam suprugu, kćerku i sina. Žena mi je umrla prije 18 godina, sin prije pet, a kćer prije dvije. Tako da je pusta kuća ostala pa sam bio prisiljen doći ovdje. U sobi smo ja i kolega Jerolim Armanini koji je nepokretan iako je tri mjeseca mlađi od mene. Bili smo i u ratu skupa (Drugom svjetskom ratu, op.a.), ja  sam nekoliko puta i ranjen. No moram reći – ja na svojih 40 posto invalidnosti čitavo vrijeme dobijam isti iznos, kao da nema promjene cijena. U domu je prvih mjeseci bilo neobično i teško, no sad sam se prilagodio. Sad mi je dobro. Ove curice i cure su divne prema nama. Jako pažljive. Iako ponekad viču.“

“Kad ste svi gluhi jer ne nosite aparate“, ubacuje se uz smijeh sestra Mirsada”

Pitamo ga i kako ga služi zdravlje. “A čujte, puno mi je godina, 94. Noge me baš ne služe, a glava je još, čini mi se, u redu. Glava radi. Ja i kolega već 40 godina pišemo i bilježimo Saljsku povijest. Izdali smo deset knjiga i pet separata. Matica hrvatska je tiskala sve naše knjige, iako smo mi amateri”, kaže ustajući da nam donese neke knjige.”Eto vidite, ne mogu ni do ormara bez štapa.”

Zapisana dugootočka povijest

Donosi naslove “Saljski korijeni i baština” i “Libar o Dugom otoku”. Iz predgovora čitamo: „U prikupljanju te opsežne građe naišli su na mnoga saznanja po pojedinim većim i manjim cjelinama iz bogate saljsko dugootočke povijesti i baštine. Jedna od većih takvih cjelina je i obilje podataka o dugoj i burnoj povijesti Dugog otoka, koji su prikupljeni i objavljuju se u ovom Libru.”

Dugi otok čuva svoju povijest (foto: Silvija Novak)

Dok listamo knjige pred nama, uviđamo da niti jedno istraživanje Dugog otoka ne bi moglo proći bez konzultiranja literature gospodina Beverina i njegovih suradnika jer među temama kojima se u svojim knjigama bavio nalazimo i vrlo detaljne podatke o stanovnicima otoka, zatim ribarstvu, stočarstvu, poljodjelstvu pa i elektrifikaciji Dugog otoka.

Nova vlast im smanjila mirovine

Gospodin Ante nije tako detaljan i analitičan samo kad je riječ o bilježenju povijesti Dugog otoka. Takav je, zbog prirode svoga posla, morao biti i tijekom radnog vijeka.

“Jere i ja smo obojica bili šefovi analitičko planskih službi ili računovodstva, tako da smo stekli priličnu mirovinu. No ovi kad su došli na vlast, to su srezali na 40 posto. No ja ipak mogu platiti dom, što je sad 3.700 kuna, i još mi ostane za platiti režije u kući i za lijekove. Tako da sam s te strane relativno zadovoljan, ali trebalo bi biti više jer smo mi tu mirovinu za vrijeme Jugoslavije uplatili. Bili smo na odgovornim poslovima i mi smo to sve platili”, požalio nam se na kraju.

Ostavljamo dom u Salima. Dok se spuštamo prema središtu mjesta, još se jednom okrećemo prema velikoj bijeloj zgradi i primjećujemo nekoliko korisnika. Malo su izašli na terasu upiti ljetnog sunca prije nego se zapute na ručak.

foto: Silvija Novak
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

Diplomirao s 96 godina, a planira i postdiplomski: ‘Napokon sam ostvario svoj san!’

Giuseppe Paternò oduvijek je volio učiti i želio studirati. No njegova siromašna obitelj nije mu mogla priuštiti obrazovanje. Giuseppe je svoj san ipak ostvario i postao najstarija osoba u Italiji koja je završila fakultet.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Sicilijanac Giuseppe Paternò oduvijek je silno želio završiti fakultet, no rat i siromaštvo u tom su ga naumu omeli. Ipak, od svoje želje nikada nije odustao te je sada, s 96 godina, napokon ostvario svoj san i postao najstariji diplomant na nekom talijanskom sveučilištu, piše Guardian.

“Napokon sam ostvario svoj san”, kazao je ovaj bivši željeznički radnik i veteran Drugog svjetskog rata nakon što je uspješno diplomirao filozofiju na Sveučilištu Palermo.


“Studiranje mi je oduvijek bilo velika želja, no moja obitelj nije mogla platiti za moje obrazovanje. Bili smo velika i jako siromašna obitelj”, kazao je Paternò.

Giuseppe je najstariji od sedmero braće i sestara, a raditi je počeo još kao dijete kad je pomagao ocu u njihovoj pivovari u Palermu. U srpnju 1943. kad su se saveznici iskrcali na Siciliji, Paternò je radio kao telegrafist za talijansku vojsku u Trapani.

“Srećom, iz rata sam izašao neozlijeđen i tada počeo raditi na željeznici. Nisam baš bio presretan svojim poslom, no znao sam da moram nešto raditi jer sam u međuvremenu dobio djecu i morao sam uzdržavati obitelj. U isto vrijeme, imao sam silnu želju čitati i učiti”, kaže Paternò.

U dobi od 31 godine, Giuseppe je uspio završiti večernju školu i dobiti srednjoškolsku diplomu. “Po danu bih radio, a navečer išao u školu i učio po noći”, kaže Paternò. Ali njegov san o pohađanju fakulteta još je neko vrijeme ostao samo san.

No, 2017. godine ustrajni Paternò upisao je studij filozofije na Sveučilištu Palermo. “Budio bih se u 7 ujutro i odmah počeo učiti. Za obavljanje raznih studentskih zadataka, koristio sam stari pisaći stroj. Popodne bih se odmarao i onda opet učio navečer sve do ponoći. Moji susjedi su me znali pitati čemu sva ta gnjavaža pod stare dane, no oni ne shvaćaju važnost ispunjenja sna, bez obzira na dob”, kaže Giuseppe.

Kad je svijet zahvatila pandemija Covida-19, Giuseppeu je bilo ostalo još nekoliko ispita. Tada se, kao i ostali studenti, prebacio na on-line nastavu i to je bilo prvi put da je ozbiljno počeo koristiti modernu tehnologiju.

“Kad je Italiju zahvatila epidemija, počeo sam se doista brinuti za njegovo zdravlje”, kaže Giuseppeov sin Ninni Paternò. “Kazao sam ocu da odgodi ispite i da se vrati na fakultet najesen. No on je rekao da neće. Rekao je da s obzirom na svoju dob, možda ne preživi ljeto.2

Giuseppeov san postao je stvarnost prošlog petka kad je s izvrsnim ocjenama napokon diplomirao. “Ovo je jedan od najsretnijih dana u mojem čitavom životu”, kazao je presretni Giuseppe i dodao da jedino žali što ga sad ne može vidjeti njegova supruga koja je umrla prije 14 godina.

Je li, nakon svega, Giuseppe prestao sanjati? Ne – upravo suprotno! 2Razmišljam da upišem poslijediplomski studij. Moja majka je živjela do sto godina. Ako je genetika na mojoj strani, imam još četiri godine vremena”, kaže Giuseppe.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP