Prati nas

Mozaik

Dugi otok i njegovi ljudi

Jednom otočanin – uvijek otočanin! Posjetili smo saljski “Sheraton za umirovljenike”

Dom umirovljenika u Salima izgleda poput odmarališta. Njegovi korisnici mahom su rođeni upravo na Dugom otoku, a mnoge krasi i izrazito dug životni vijek.

Objavljeno

|

Dom za starije i nemoćne Zadar, podružnica Sali (foto: Silvija Novak)

“Ja sam bio pomorac, vidio svijeta, no na koncu sam se vratio na svoj otok”, priča nam gospodin Danko Zetkov, stanar doma umirovljenika u pitoresknom mjestu Sali na Dugom otoku.

Danko je i rođen na Dugom otoku, u mjestu Luka, pa se za njega doista može reći: jednom otočanin, uvijek otočanin. Već mu je 95 godina, a svi u domu ga poznaju kao pjesnika. Naime, često je znao kratiti vrijeme pišući pjesme i kratke priče na posebnom, “bodulskom” jeziku. Tema pjesama skoro je uvijek bila ljubav, pisao je i o moru i pomorstvu, a jednu je pjesmu posvetio i svojem domu u Salima.


“Moj otok mi je ipak najdraži. Dok možemo navigati i raditi, onda je dobro. No kad više ne možemo, valja nam stati. Ja sam ovdje jako zadovoljan pa sam o ovom domu napisao i pjesmu”, priča nam šjor Danko koji u domu živi već pet godina. “Ali više ne pišem. Prsti i oči me više ne služe.”

Gospodin Danko (foto: Silvija Novak)

Dom umirovljenika u Salima, koji je podružnica onoga u Zadru, izvana izgleda kao kakvo odmaralište. Bijela nova zgrada na dva kata smještena je na uzvisini iznad saljske luke i okružena mediteranskim biljem. Predvorje odaje isti dojam, no šira vrata i oprema koja olakšava kretanje teže pokretnim osobama govore da se ipak radi o domu umirovljenika.

Ugostila nas je medicinska sestra Mirsada Zorić. “Ovdje u Domu sam otpočetka, od otvaranja, znači 2010. u sedmom mjesecu. Izgrađen je kao nova zgrada baš za potrebe doma umirovljenika, dijelom pomoću fondova EU. Otvoren je zajedno s Prekom (još jedna podružnica Doma umirovljenika Zadar smještena u mjestu Preko na otoku Ugljanu, op.a.). Primamo 20 korisnika i uvijek smo puni s dugom listom čekanja. Svi bi rado došli k nama”, govori sestra Mirsada objašnjavajući kako postoji komisija koja vodi listu prioriteta s obzirom na dob, zdravstveno stanje i razdoblje čekanja korisnika.

Najmlađi ima 73 godine

Sve sobe u domu su dvokrevetne, s tim da svaka soba ima zasebnu kupaonicu i WC kompletno prilagođen osobama s invaliditetom. Postoji i stacionarni dio gdje se nalaze teško pokretni i nepokretni korisnici.

Zanimljivo, u domu umirovljenika u Salima ima jako puno osoba izrazito visoke životne dobi. “Da, doista ima puno starijih korisnika. Ne znam u čemu je tajna. Živjeli su zdravo, hranili se zdravo. Jedna je korisnica doživjela 100 god. Trenutno ih je 11 je iznad 90 godina. Najstarija korisnica je trenutno gospođa Mladenka rođena 1921. Zanimljivo, ona je kompletno neovisna, ne ovisi o našoj pomoći u kretanju i ostalome. Sama odlazi i u crkvu, a nama dolazi samo za terapiju. Najmlađi korisnik ima 73 godine.”

Otočki način života možda je doista ključ jer svi su korisnici zapravo s mora. “Mnogi su rođeni na otoku. Neke je život kasnije odnio dalje. Proživjeli su Prvi pa Drugi svjetski rat, onda sad i ovaj posljednji. No većinom su to sve ljudi s otoka koji su otišli živjeti u Zadar ili Zagreb pa su se opet vratili na otok. Naši su korisnici svi došli iz svojih stanova i kuća, ne iz drugih domova. Jedan korisnik koji je došao nakon godina života u Zagrebu, čim je vidio ovaj prostor rekao je da je to to. Gledao je domove po Zagrebu i drugdje, no kad je vidio ovaj, rekao nam je da je to mali Sheraton”, govori nam sestra Mirsada ne krijući ponos.

foto: Silvija Novak

Podneblje je ono što ovaj dom izdvaja od drugih. Svjesni toga, korisnici puno vremena provode na terasama doma. Druže se, piju kavu, potom zajedno objeduju u restoranu doma. “Druženje je jako važno. Čak i neki korisnici sa stacionarnog dijela dolaze na ručak u restoran. Prije smo imali i radnu terapiju. No sad su svi korisnici doista stariji pa im je fina motorika malo poremećena. Te radne terapije su uglavnom vezane za godišnje doba, proljeće, jesen, pa Valentinovo, Božić i Uskrs. Gospođe su prije mnogo plele no sad kad su ipak u poznijim godinama više to ne rade. Također, radili su stvari od kaširanog papira. Isto tako, ljudi vole raditi ono što su radili u mladosti. Zajedno radimo ukrasne vrećice od lavande koja okolo raste, zatim sapune i tome slično. Svake godine imamo izložbu radova u gradskoj knjižnici Zadar”, nastavlja sestra Mirsada.

Djeca su im umirovljenici

“I obitelji često dolaze, uzmu korisnike k sebi za vikend ili praznike. Dosta rodbine je i vani, u Americi ili tako negdje, no kad dođu uzmu korisnike na par dana ili tjedana. Naravno da svi najviše vole biti uz svoju obitelj. Naši su korisnici 90 i nešto godišnjaci tako da su i njihova djeca sad već u mirovini pa mogu češće doći.”

Život na otoku je lijep, ali i izazovan, pogotovo u zimskim mjesecima. Zato je odnos s lokalnom zajednicom vrlo važan. “Odnos lokalne zajednice i doma umirovljenika je doista sjajan. U mnogim stvarima ovisimo o njihovoj pomoći, dobijamo i donacije. Kad dođe roba na rivi, svi pomažu da nam se to dostavi. Svi oni znaju da će i oni sami ili netko njihov ovdje završiti. Život na otoku je lijep, no ima i komplikacija. Puno vremena se provodi u prijevozu, na trajektima. Mi svi koji radimo ovdje, ujedno i živimo na otoku, osim dvije kolegice koje dolaze iz Zadra. Iako je lijepo, ne može svatko tu živjeti. Zbog toga jedno vrijeme nismo mogli naći dovoljno osoblja, bili smo malo u škripcu. Ali stanje se sada popravilo”, kaže sestra Mirsada.

Osobljem u domu jako je zadovoljan i šjor Danko s početka ove priče. Posvetio im je zato i pjesmu.

Gospodin Danko i njegova pjesma (foto: Silvija Novak)

“Postojala je inicijativa da se ove pjesme i priče objave, no šjor Danko to ne želi. Kaže da su to pjesme za njega i za ovaj naš dom”, otkriva nam sestra Mirsada dok listamo knjigu s Dankovim rukopisima.

Internet im ne treba

Prolazimo pored otvorenih soba korisnika. Nekolicini gospođa je upravo u posjet došla frizerka i sređuje im frizure uz ugodan razgovor. Mirsada nam objašnjava da je to redovito. Kaže nam i da su sve sobe opremljene telefonima, no ne i kompjuterima jer se korisnici ne služe internetom. Oni su, kaže, više za razgovor jer im je nekako nepojmljivo da “škatula može pričati”.

U šetnji domom upoznajemo i gospodina Ante Beverina, vitalnog devedesetčetverogodišnjaka koji nas ugošćuje u svojoj sobi. Okružen je knjigama i papirima. Upravo je, pokazuje nam, dovršio križaljku. “Drago mi je da ste sad došli jer kasnije idem malo prileći.”

Ante Beverin (foto: Silvija Novak)

“Divne su, ali ponekad viču”

Pitamo ga odakle je i kakav mu je život u domu. “Ja sam inače rođen tu u Salima. Tu sam živio do 30 i neke pa sam prešao u Zadar. Tamo sam bio oko 25 godina pa pobjegao pred granatama i vratio se u rodnu kuću. U toj kući imao sam suprugu, kćerku i sina. Žena mi je umrla prije 18 godina, sin prije pet, a kćer prije dvije. Tako da je pusta kuća ostala pa sam bio prisiljen doći ovdje. U sobi smo ja i kolega Jerolim Armanini koji je nepokretan iako je tri mjeseca mlađi od mene. Bili smo i u ratu skupa (Drugom svjetskom ratu, op.a.), ja  sam nekoliko puta i ranjen. No moram reći – ja na svojih 40 posto invalidnosti čitavo vrijeme dobijam isti iznos, kao da nema promjene cijena. U domu je prvih mjeseci bilo neobično i teško, no sad sam se prilagodio. Sad mi je dobro. Ove curice i cure su divne prema nama. Jako pažljive. Iako ponekad viču.“

“Kad ste svi gluhi jer ne nosite aparate“, ubacuje se uz smijeh sestra Mirsada”

Pitamo ga i kako ga služi zdravlje. “A čujte, puno mi je godina, 94. Noge me baš ne služe, a glava je još, čini mi se, u redu. Glava radi. Ja i kolega već 40 godina pišemo i bilježimo Saljsku povijest. Izdali smo deset knjiga i pet separata. Matica hrvatska je tiskala sve naše knjige, iako smo mi amateri”, kaže ustajući da nam donese neke knjige.”Eto vidite, ne mogu ni do ormara bez štapa.”

Zapisana dugootočka povijest

Donosi naslove “Saljski korijeni i baština” i “Libar o Dugom otoku”. Iz predgovora čitamo: „U prikupljanju te opsežne građe naišli su na mnoga saznanja po pojedinim većim i manjim cjelinama iz bogate saljsko dugootočke povijesti i baštine. Jedna od većih takvih cjelina je i obilje podataka o dugoj i burnoj povijesti Dugog otoka, koji su prikupljeni i objavljuju se u ovom Libru.”

Dugi otok čuva svoju povijest (foto: Silvija Novak)

Dok listamo knjige pred nama, uviđamo da niti jedno istraživanje Dugog otoka ne bi moglo proći bez konzultiranja literature gospodina Beverina i njegovih suradnika jer među temama kojima se u svojim knjigama bavio nalazimo i vrlo detaljne podatke o stanovnicima otoka, zatim ribarstvu, stočarstvu, poljodjelstvu pa i elektrifikaciji Dugog otoka.

Nova vlast im smanjila mirovine

Gospodin Ante nije tako detaljan i analitičan samo kad je riječ o bilježenju povijesti Dugog otoka. Takav je, zbog prirode svoga posla, morao biti i tijekom radnog vijeka.

“Jere i ja smo obojica bili šefovi analitičko planskih službi ili računovodstva, tako da smo stekli priličnu mirovinu. No ovi kad su došli na vlast, to su srezali na 40 posto. No ja ipak mogu platiti dom, što je sad 3.700 kuna, i još mi ostane za platiti režije u kući i za lijekove. Tako da sam s te strane relativno zadovoljan, ali trebalo bi biti više jer smo mi tu mirovinu za vrijeme Jugoslavije uplatili. Bili smo na odgovornim poslovima i mi smo to sve platili”, požalio nam se na kraju.

Ostavljamo dom u Salima. Dok se spuštamo prema središtu mjesta, još se jednom okrećemo prema velikoj bijeloj zgradi i primjećujemo nekoliko korisnika. Malo su izašli na terasu upiti ljetnog sunca prije nego se zapute na ručak.

foto: Silvija Novak
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP