Prati nas

Mozaik

Dugi otok i njegovi ljudi

Jednom otočanin – uvijek otočanin! Posjetili smo saljski “Sheraton za umirovljenike”

Dom umirovljenika u Salima izgleda poput odmarališta. Njegovi korisnici mahom su rođeni upravo na Dugom otoku, a mnoge krasi i izrazito dug životni vijek.

Objavljeno

|

Dom za starije i nemoćne Zadar, podružnica Sali (foto: Silvija Novak)

“Ja sam bio pomorac, vidio svijeta, no na koncu sam se vratio na svoj otok”, priča nam gospodin Danko Zetkov, stanar doma umirovljenika u pitoresknom mjestu Sali na Dugom otoku.

Danko je i rođen na Dugom otoku, u mjestu Luka, pa se za njega doista može reći: jednom otočanin, uvijek otočanin. Već mu je 95 godina, a svi u domu ga poznaju kao pjesnika. Naime, često je znao kratiti vrijeme pišući pjesme i kratke priče na posebnom, “bodulskom” jeziku. Tema pjesama skoro je uvijek bila ljubav, pisao je i o moru i pomorstvu, a jednu je pjesmu posvetio i svojem domu u Salima.


“Moj otok mi je ipak najdraži. Dok možemo navigati i raditi, onda je dobro. No kad više ne možemo, valja nam stati. Ja sam ovdje jako zadovoljan pa sam o ovom domu napisao i pjesmu”, priča nam šjor Danko koji u domu živi već pet godina. “Ali više ne pišem. Prsti i oči me više ne služe.”

Gospodin Danko (foto: Silvija Novak)

Dom umirovljenika u Salima, koji je podružnica onoga u Zadru, izvana izgleda kao kakvo odmaralište. Bijela nova zgrada na dva kata smještena je na uzvisini iznad saljske luke i okružena mediteranskim biljem. Predvorje odaje isti dojam, no šira vrata i oprema koja olakšava kretanje teže pokretnim osobama govore da se ipak radi o domu umirovljenika.

Ugostila nas je medicinska sestra Mirsada Zorić. “Ovdje u Domu sam otpočetka, od otvaranja, znači 2010. u sedmom mjesecu. Izgrađen je kao nova zgrada baš za potrebe doma umirovljenika, dijelom pomoću fondova EU. Otvoren je zajedno s Prekom (još jedna podružnica Doma umirovljenika Zadar smještena u mjestu Preko na otoku Ugljanu, op.a.). Primamo 20 korisnika i uvijek smo puni s dugom listom čekanja. Svi bi rado došli k nama”, govori sestra Mirsada objašnjavajući kako postoji komisija koja vodi listu prioriteta s obzirom na dob, zdravstveno stanje i razdoblje čekanja korisnika.

Najmlađi ima 73 godine

Sve sobe u domu su dvokrevetne, s tim da svaka soba ima zasebnu kupaonicu i WC kompletno prilagođen osobama s invaliditetom. Postoji i stacionarni dio gdje se nalaze teško pokretni i nepokretni korisnici.

Zanimljivo, u domu umirovljenika u Salima ima jako puno osoba izrazito visoke životne dobi. “Da, doista ima puno starijih korisnika. Ne znam u čemu je tajna. Živjeli su zdravo, hranili se zdravo. Jedna je korisnica doživjela 100 god. Trenutno ih je 11 je iznad 90 godina. Najstarija korisnica je trenutno gospođa Mladenka rođena 1921. Zanimljivo, ona je kompletno neovisna, ne ovisi o našoj pomoći u kretanju i ostalome. Sama odlazi i u crkvu, a nama dolazi samo za terapiju. Najmlađi korisnik ima 73 godine.”

Otočki način života možda je doista ključ jer svi su korisnici zapravo s mora. “Mnogi su rođeni na otoku. Neke je život kasnije odnio dalje. Proživjeli su Prvi pa Drugi svjetski rat, onda sad i ovaj posljednji. No većinom su to sve ljudi s otoka koji su otišli živjeti u Zadar ili Zagreb pa su se opet vratili na otok. Naši su korisnici svi došli iz svojih stanova i kuća, ne iz drugih domova. Jedan korisnik koji je došao nakon godina života u Zagrebu, čim je vidio ovaj prostor rekao je da je to to. Gledao je domove po Zagrebu i drugdje, no kad je vidio ovaj, rekao nam je da je to mali Sheraton”, govori nam sestra Mirsada ne krijući ponos.

foto: Silvija Novak

Podneblje je ono što ovaj dom izdvaja od drugih. Svjesni toga, korisnici puno vremena provode na terasama doma. Druže se, piju kavu, potom zajedno objeduju u restoranu doma. “Druženje je jako važno. Čak i neki korisnici sa stacionarnog dijela dolaze na ručak u restoran. Prije smo imali i radnu terapiju. No sad su svi korisnici doista stariji pa im je fina motorika malo poremećena. Te radne terapije su uglavnom vezane za godišnje doba, proljeće, jesen, pa Valentinovo, Božić i Uskrs. Gospođe su prije mnogo plele no sad kad su ipak u poznijim godinama više to ne rade. Također, radili su stvari od kaširanog papira. Isto tako, ljudi vole raditi ono što su radili u mladosti. Zajedno radimo ukrasne vrećice od lavande koja okolo raste, zatim sapune i tome slično. Svake godine imamo izložbu radova u gradskoj knjižnici Zadar”, nastavlja sestra Mirsada.

Djeca su im umirovljenici

“I obitelji često dolaze, uzmu korisnike k sebi za vikend ili praznike. Dosta rodbine je i vani, u Americi ili tako negdje, no kad dođu uzmu korisnike na par dana ili tjedana. Naravno da svi najviše vole biti uz svoju obitelj. Naši su korisnici 90 i nešto godišnjaci tako da su i njihova djeca sad već u mirovini pa mogu češće doći.”

Život na otoku je lijep, ali i izazovan, pogotovo u zimskim mjesecima. Zato je odnos s lokalnom zajednicom vrlo važan. “Odnos lokalne zajednice i doma umirovljenika je doista sjajan. U mnogim stvarima ovisimo o njihovoj pomoći, dobijamo i donacije. Kad dođe roba na rivi, svi pomažu da nam se to dostavi. Svi oni znaju da će i oni sami ili netko njihov ovdje završiti. Život na otoku je lijep, no ima i komplikacija. Puno vremena se provodi u prijevozu, na trajektima. Mi svi koji radimo ovdje, ujedno i živimo na otoku, osim dvije kolegice koje dolaze iz Zadra. Iako je lijepo, ne može svatko tu živjeti. Zbog toga jedno vrijeme nismo mogli naći dovoljno osoblja, bili smo malo u škripcu. Ali stanje se sada popravilo”, kaže sestra Mirsada.

Osobljem u domu jako je zadovoljan i šjor Danko s početka ove priče. Posvetio im je zato i pjesmu.

Gospodin Danko i njegova pjesma (foto: Silvija Novak)

“Postojala je inicijativa da se ove pjesme i priče objave, no šjor Danko to ne želi. Kaže da su to pjesme za njega i za ovaj naš dom”, otkriva nam sestra Mirsada dok listamo knjigu s Dankovim rukopisima.

Internet im ne treba

Prolazimo pored otvorenih soba korisnika. Nekolicini gospođa je upravo u posjet došla frizerka i sređuje im frizure uz ugodan razgovor. Mirsada nam objašnjava da je to redovito. Kaže nam i da su sve sobe opremljene telefonima, no ne i kompjuterima jer se korisnici ne služe internetom. Oni su, kaže, više za razgovor jer im je nekako nepojmljivo da “škatula može pričati”.

U šetnji domom upoznajemo i gospodina Ante Beverina, vitalnog devedesetčetverogodišnjaka koji nas ugošćuje u svojoj sobi. Okružen je knjigama i papirima. Upravo je, pokazuje nam, dovršio križaljku. “Drago mi je da ste sad došli jer kasnije idem malo prileći.”

Ante Beverin (foto: Silvija Novak)

“Divne su, ali ponekad viču”

Pitamo ga odakle je i kakav mu je život u domu. “Ja sam inače rođen tu u Salima. Tu sam živio do 30 i neke pa sam prešao u Zadar. Tamo sam bio oko 25 godina pa pobjegao pred granatama i vratio se u rodnu kuću. U toj kući imao sam suprugu, kćerku i sina. Žena mi je umrla prije 18 godina, sin prije pet, a kćer prije dvije. Tako da je pusta kuća ostala pa sam bio prisiljen doći ovdje. U sobi smo ja i kolega Jerolim Armanini koji je nepokretan iako je tri mjeseca mlađi od mene. Bili smo i u ratu skupa (Drugom svjetskom ratu, op.a.), ja  sam nekoliko puta i ranjen. No moram reći – ja na svojih 40 posto invalidnosti čitavo vrijeme dobijam isti iznos, kao da nema promjene cijena. U domu je prvih mjeseci bilo neobično i teško, no sad sam se prilagodio. Sad mi je dobro. Ove curice i cure su divne prema nama. Jako pažljive. Iako ponekad viču.“

“Kad ste svi gluhi jer ne nosite aparate“, ubacuje se uz smijeh sestra Mirsada”

Pitamo ga i kako ga služi zdravlje. “A čujte, puno mi je godina, 94. Noge me baš ne služe, a glava je još, čini mi se, u redu. Glava radi. Ja i kolega već 40 godina pišemo i bilježimo Saljsku povijest. Izdali smo deset knjiga i pet separata. Matica hrvatska je tiskala sve naše knjige, iako smo mi amateri”, kaže ustajući da nam donese neke knjige.”Eto vidite, ne mogu ni do ormara bez štapa.”

Zapisana dugootočka povijest

Donosi naslove “Saljski korijeni i baština” i “Libar o Dugom otoku”. Iz predgovora čitamo: „U prikupljanju te opsežne građe naišli su na mnoga saznanja po pojedinim većim i manjim cjelinama iz bogate saljsko dugootočke povijesti i baštine. Jedna od većih takvih cjelina je i obilje podataka o dugoj i burnoj povijesti Dugog otoka, koji su prikupljeni i objavljuju se u ovom Libru.”

Dugi otok čuva svoju povijest (foto: Silvija Novak)

Dok listamo knjige pred nama, uviđamo da niti jedno istraživanje Dugog otoka ne bi moglo proći bez konzultiranja literature gospodina Beverina i njegovih suradnika jer među temama kojima se u svojim knjigama bavio nalazimo i vrlo detaljne podatke o stanovnicima otoka, zatim ribarstvu, stočarstvu, poljodjelstvu pa i elektrifikaciji Dugog otoka.

Nova vlast im smanjila mirovine

Gospodin Ante nije tako detaljan i analitičan samo kad je riječ o bilježenju povijesti Dugog otoka. Takav je, zbog prirode svoga posla, morao biti i tijekom radnog vijeka.

“Jere i ja smo obojica bili šefovi analitičko planskih službi ili računovodstva, tako da smo stekli priličnu mirovinu. No ovi kad su došli na vlast, to su srezali na 40 posto. No ja ipak mogu platiti dom, što je sad 3.700 kuna, i još mi ostane za platiti režije u kući i za lijekove. Tako da sam s te strane relativno zadovoljan, ali trebalo bi biti više jer smo mi tu mirovinu za vrijeme Jugoslavije uplatili. Bili smo na odgovornim poslovima i mi smo to sve platili”, požalio nam se na kraju.

Ostavljamo dom u Salima. Dok se spuštamo prema središtu mjesta, još se jednom okrećemo prema velikoj bijeloj zgradi i primjećujemo nekoliko korisnika. Malo su izašli na terasu upiti ljetnog sunca prije nego se zapute na ručak.

foto: Silvija Novak
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

Svi pričaju o tjelesnom mirisu starijih ljudi. No on možda uopće nije tako loš?

Potražite li na internetu odgovor na ovo pitanje, dobit ćete svakojaka mišljenja. A niti znanstvenici se ne slažu oko toga što uzrokuje taj poseban slatkast miris. I postoji li on uopće.

Objavljeno

|

Prošle smo godine ja i moj muž proveli par mjeseci putujući. Za to vrijeme smo našu kuću iznajmili starijem bračnom paru dok se njihova kuća preuređivala. Kad smo se nakon nekoliko mjeseci vratili, kuća je bila besprijekorno čista no u zraku je bio specifičan miris: pomalo ustajao i slatkast, imao je i notu jagoda u kartonskoj kutiji, piše za New York Times Ann Bauer.

Obrisala sam površine i oprala podove no miris je i dalje bio tu. Nije to bio jako neugodan miris ali pomalu čudan i ljudski. Kasnije te večeri sam potražila na internetu: “Imaju li stariji ljudi poseban miris?” Odgovori koje sam dobila bili su da. I ne. I možda.


Spomenula sam to svoje pitanje grupi spisateljica s kojima se povremeno družim, i koje su u dobi od 40 do 70 godina, i dobila vrlo različite odgovore. Mlađe žene su rekle da postoji miris koje povezuju sa starenjem, no starije su to smatrale dobizmom, a neke se čak i uvrijedile.

Meni su 53 godine i postajem sve osjetljivija na ovo pitanje, no također trebam i informacije. Ako postoji način da popravim svoj osobni miris, sada i u budućnosti, želim znati. Zato sam odgovor potražila kod dvoje renomiranih znanstvenika i od njih dobila jednako podijeljeno mišljenje.

Svi su nanjušili stariju osobu

Johan Lundstrom, 46-godišnji biolog u istraživačkom centru za kemiju Monell, kaže da su njegova istraživanja potvrdila ono što su japanski znanstvenici ustanovili još 2001. Nezasićeni aldehid zvan 2-nonenal u većoj je mjeri prisutan na koži starijih osoba gdje često proizvodi specifičan travkast, voskast ili masnjikav miris.

Njegova studija analizirala je uzorke znoja ispod pazuha ljudi u dobi između 20 i 95 godina  i zatim te uzorke ponudila 41 sudioniku na ocjenjivanje koji su trebali reći koliko im je neki miris intenzivan ili neugodan. Sudionici su također mogli označiti misle li da pojedini miris dolazi od mlađe ili starije osobe, a Lundstrom je poslije analizom ustanovio da su skoro svi pogodili ako se radilo o starijoj osobi.

Miris starijih je slabiji od mirisa mlađih ljudi

No George Preti, 74-godišnji organski kemičar također iz centra Monell, kaže kako se njegova istraživanja ne poklapaju s onima japanskih znanstvenika ili doktora Lundstroma. Doktor Preti je uzimao uzorke s kože gornjeg dijela leđa i nadlaktica, podvrgao ih kromatografiji i spektrometriji te ustanovio da niti jedna metoda analize nije otkrila prisutnost 2-nonenal kod starijih ispitanika.

“Miris starijih ljudi je zapravo slabiji od mlađih”, kaže doktor Preti. “Ukoliko ne odete u neki starački dom gdje postoje različiti higijenski aspekti, nećete pronaći onaj tipičan slatkasti miris o kojemu svi pričaju.”

“Znam što vam je George rekao”, kazao je doktor Lundstrom. “No on je u krivu. Njegova studija je bila postavljena preusko. On je osjetljiv na ovu temu jer je i on sam star.”

Najgore vonjaju sredovječni muškarci

Općenito, studije pokazuju da na “slijepom testu” mirisa najgore prolaze sredovječni muškarci jer njihov miris uvijek bude proglašen najgorim, gorim i od mlađih i od starijih osoba. Najbolji miris, unatoč našim strahovima, imaju sredovječne žene. Kemijska analiza otkriva zašto je to tako: mlađi i stariji imaju nižu razinu lojne sekrecije.

Studija doktora Lundstroma potvrdila je postojanje “mirisa starih ljudi” no naglasio je da većina sudionika ispitivanja taj miris nije ocijenila kao neogodan već neutralan. Lundstrom vjeruje da se taj miris percipira kao neugodan uglavnom zbog konteksta. Lundstrom to uspoređuje s mirisom kravlje balege kojeg u štali smatramo prirodnim, no u spavaćoj sobi uznemirujućim i neugodnim.

Sve je u kontekstu

“U japanskoj studiji su oni ljudi kojima nije rečeno o kakvom se mirisu radi, miris ocijenili neutralnim. No kad su ljudi znali da je miris od starije osobe, ocijenili su ga neugodnim.”

Pristranost u Japanu je očita. Oni čak imaju i riječ za miris starijih ljudi – kareishu – i ona ima negativnu konotaciju. Jedna japanska kompanija, Mirai Clinical, za 16 dolara prodaje i poseban sapun od kakija za koji obećaje da eliminira “uvredljive mirise”.

Doktor Preti sumnja u znanstvenost studije iz 2001. “Kad je studija objavljena, bilo mi je 57 godina i bio sam prilično uvrijeđen njome. Grupa sudionika koje su označili kao stare, uključivala je i ljude od 40 godina. Pa to je ludo!”, kaže doktor Preti.

S druge strane, doktor Lundstrom prihvaća zaključke japanske studije no sumnja u učinkovitost proizvoda baziranih na priči o kereishu; kaže kako nikakav skupocjeni sapun neće popraviti stvar. “Miris ima vrlo veliku podsvjesnu komponentu, pa maskiranje neće pomoći. Svaki miris se veže uz poseban kemijski receptor u nosu i ta informacije putuje čak i kroz vrlo intenzivan parfem”, kaže Lundstrom.

Umjesto toga, on svojim vlastitim ostarjelim roditeljima savjetuje da ostanu aktivni, redovito zrače kuću i peru odjeću i posteljinu, čak i ako se ne doima prljavo. Druge faktore poput genetske predispozicije ili općeg zdravlja je teže kontrolirati.

Bolesti utječu na miris…

Znanstvenici se slažu da ljudi s kroničnim bolestima češće imaju poseban miris, bez obzira na dob. Doktor Preti to više povezuje s posebnom prehranom, metabolizmom i osobnom higijenom, a doktor Lundstrom s mogućnošću – koja je još u postupku istraživanja – da upalni procesi u tijelu uzrokuju odumiranje stanica što proizvodi određen miris.

Doktor Preti, unatoč svojem uvjerenju da stariji ljudi mirišu manje intenzivno i bolje od mlađih ljudi, preporučuje istu stvar.

“To zvuči dosta razumno”, kaže doktor Preti nakon što je čuo Lundstromovu teoriju. “Mi nismo razgovarali o upalnim procesima, a svi sudionici studije rekli su da su zdravi.”

Oba znanstvenika spomenula su da ljudi s godinama, uglavnom oko sedmog desetljeća, pomalo gube osjet mirisa što dovodi do smanjenog osjeta vlastitog mirisa – poput disanja u vlastite dlanove ili njuškanje vlastitog pazuha.

“Uvjeren sam da zdrav osamdesetogodišnjak proizvodi manje mirisa od zdravog tridesetogodišnjaka”, nastavlja doktor Preti. “No kad se u sve upletu bolest i nepokretnost, stvar se komplicira. Vjerujte mi, ja sam brinuo o nekome tko je imao moždani udar. To je posve druga stvar.”

Nonenal i njegov rođak slađeg mirisa, nonanal, aldehidi su otkriveni u dvadesetim godinama prošlog stoljeća otkada se u malim količinama koriste u industriji mirisa i aroma.

“Nonanal, koji se također može naći i na koži starijih ljudi, u industriji parfema zove se i aldehid C-9 i jedan je od sastojaka slavnog parfema Chanel 5′” kaže doktor Craig Warren, konzultant za mirise i bivši potpredsjednik međunarodne kompanije Internationals Flavors and Fragrances.

… a i prehrana

“Moguće je da je taj aldehid prisutniji kod Japanaca nego Amerikanaca”, kaže Warren. (Doktor Preti je iznio pretpostavku da je tome tako jer Japanci jedu mnogo ribe.) “Sada mi je skoro 80 godina i proveo sam život istražujući mirise. Da mi netko kaže da imam specifičan miris, ne bih se uvrijedio nego bih pokušao nešto poduzeti u vezi s time.”

Nova metoda maskiranja mirisa možda je ključ. Doktor Warren surađuje s kompanijom iz Illinoisa, Belle Aire Creations, koja je razvila tehniku maskiranja mirisa većom molekulom koja više ne može s površine “pobjeći” u zrak. “Nonenal bi bio savršeni kandidat za tu tehniku maskiranja'”, kaže doktor Warren. “No koliko ja znam, nitko nije u potrazi za sredstvom kojim bi maskirao taj miris. Tržište nije izrazilo potrebu za tim.”

No možda se radi o tome da je ta tema preosjetjiva za američku kompaniju, dodaje Warren. Neki proizvođači sredstava za žensku higijenu optuženi su za seksizam pa se kompanije možda boje da ne naljute starije kupce.

I na kraju: Ne brinite

Za sada je najbolji način da se riješite mirisa povezanih sa starenjem taj da se dobro brinete o sebi i svom domu: vježbajte, ostanite zdravi i hidratizirani, jedite zdravu hranu, otvorite prozore, redovito perite i čistite. I ne brinite o mirisu.

Nedavno sam svratila do onih starijih prijatelja kojima sam svojevremeno iznajmila kuću. Dok je gospođa posluživala čaj, ponovno sam osjetila onaj slatkasti miris kojeg se nisam mogla riješiti u svojoj kući. No u njihovom udobnom i šarmantnom domu ispunjenom jastucima i tepisima, nije me smetao.

Kontekst, pomislila sam. S obzirom na to, doktor Lundstrom je imao pravo.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP