Prati nas

Mozaik

Plamen poput droge

Uhićena je žena koja je podmetala požare kraj Šibenika. Znate li što pokreće piromane?

Piromani su toliko opsjednuti požarima i vatrom da nerijetko gledaju požare ili obilaze vatrogasne postrojbe. Znaju se i zaposliti u vatrogasnim postajama kako bi izbliza gledali vatru, ali i podmetali požare koje će kasnije gasiti.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: Mohamed Nohassi/Unsplash

“Piromanka iz HAC-a osumnjičena je za namjerno izazivanje požara u Dubravi pokraj Šibenika. Zapalila je požar i otišla na posao”, izvijestila je policija. Riječ je o 53-godišnjoj ženi koja je prije dvije godine uhićena zbog podmetanja sedam požara nakon čega je psihijatrijski liječena i vraćena na radno mjesto u naplatnu kućicu Hrvatskih autocesta. Otkrila ju je snimka nadzorne kamere na kojoj se vidi kako kupuje veće količine kocki za potpalu.

I dok je ovakav rasplet događaja demantirao one koji tvrde da požare na Jadranu podmeću turisti iz susjednih zemalja pa se na društvenim mrežama pretežno raspravlja o primjerenoj kazni za počinjeno nedjelo, malo tko se pita – što piromane tjera na ugrožavanje tuđe imovine i života?


Psihijatri objašnjavaju da je piromanija rijedak patološki poremećaj koji se manifestira kroz namjerno i ponavljano podmetanje paleži. Piromani se fasciniraju vatrom i svime što je vezano s njom. Kada podmetnu požar, osjećaju ugodu, smanjivanje napetosti i tjeskobe.

Kako prepoznati piromana?

Piromani mogu biti adolescenti i odrasle osobe, dok je češća kod muškaraca i osoba koje imaju poteškoća s učenjem. Važno je uočiti da piromani ne podmeću vatru zbog materijalne koristi, ideoloških razloga, kriminala, osvete, halucinacija ili pomućenja uma. Njihovi činovi ne mogu se svrstati ni pod manične epizode ili druge poremećaje.

Portal Psychology today, između ostalog, navodi da su znaci piromanije pretjerano gomilanje šibica, upaljača, sredstava za potpalu te da se u piromanovom okruženju mogu primijetiti nagorotine tepiha ili namještaja te ostaci zapaljenog papira i drugog materijala u kantama za smeće ili kraj plamenika štednjaka.

Piromani su toliko opsjednuti požarima i vatrom da nerijetko gledaju požare ili obilaze vatrogasne postrojbe. Znaju se i zaposliti u vatrogasnim postajama kako bi izbliza gledali vatru, ali i podmetali požare koje će kasnije gasiti. To je u Hrvatskoj zabilježeno 2012. godine u Trogiru, ali i 2017. godine u požeškom slučaju kada je vatrogasac podmetao požare koje je gasio. Iste je godine podnesena i kaznena prijava protiv vatrogasca kojeg se sumnjičilo za podmetanje triju požara na Hvaru.

Nakon požara im je sve ljepše

“Jakove, zapali – kazao mi je bog.” Naime, to su riječi 55-godišnjeg muškarca iz Sinja kojeg se teretilo za dva podmetanja požara, no pred sucem je priznao samo jedan. “Kada me policija nakon uhićenja dovela gdje sam zapalio suhu travu, vidio sam kako je nakon požara zemljište puno ljepše”, kazao je na sudu.

Uzroci piromanije nisu poznati, no često je povezana s psihijatrijskim poremećajima kao što su promjene raspoloženja ili zloporaba droga. S obzirom da se radi o rijetkom poremećaju, ozbiljna istraživanja na ovu temu su malobrojna. Uočeno je da se primanija manifestirana u djetinjstvu prenosi i u odraslu dob te da ju nikakvo kažnjavanje ne može zaustaviti.

Uz brojne metode, pokušava je se izliječiti kognitivno-bihevioralnom terapijom kako bi piromani prepoznali unutarnje impulse, osjećaje i napetosti koji se u njima gomilaju prije piromanske epizode te kako bi razumjeli posljedice i otpustili osjećaje. Neke metode liječenja piromanije uključuju i susrete sa žrtvama požara te obiteljska savjetovanja.

.

Mozaik

Poricanje pandemije način je na koji se psihički slabiji suočavaju s opasnošću

Ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

U proteklih šest mjeseci informacije o koronavirusu sve su preciznije i dostupnije, no ipak čini se da imamo sve više ljudi koji tvrde kako je riječ o prevari. Od popularnih televizijskih voditelja pa do organizatora navodnog Festivala slobode na glavnom zagrebačkom trgu, svi misle kako su protuepidemijske mjere pretjerane.

U općoj eksploziji neracionalnog čujemo i pobunu protiv cijepljenja, iako cjepivo protiv COVID-a nije ni dostupno, a kamoli obavezno. Ili protiv lockdowna za kojeg vladajući političari već mjesecima tvrde da ga neće proglasiti. Poricanje opasnosti zajednički je nazivnik svih ovih pojava, a psiholozi su već davno objasnili kako i zašto do njega dolazi.


Poricanje kao mehanizam obrane nije uvijek loš izbor, piše CNN. Kratkoročno, on osobi daje vrijeme za prilagodbu. No kada ono postane trajna “psihološka štaka” i pri tome ugrožava druge, riječ je o opasnosti.

Eve i Mark Whitmore, psiholozi s više od 30 godina radnog iskustva, objasnili su kako je poricanje način na koji se neki ljudi suočavaju sa stvarnošću i brane od tjeskobe.

“U periodima s puno tjeskobe i ugroza, ljudi razviju strategije kako bi se zaštitili, kako bi se osjećali sigurno. Najlakše je poreći postojanje izvora ugroze. U tom slučaju jednostavno kažu da je epidemija prevara i da ne postoji”, izjavio je Mark Whitmore.

Pri tome ne treba miješati poricanje sa racionalizacijom koja je način na koji ljudi umanjuju izvor ugroze. Kada, primjerice, kažu daje COVID-19 samo gripa, oni priznaju da COVID-19 postoji, ali ga umanjuju i kažu da nije tako opasan kako se u javnosti tvrdi. I poricanje i racionalizacija su znak loše prilagodbe na novu situaciju.

Ove reakcije su, kaže Mark Whitmore, povezane s osjećajem vladanja situacijom. Kada je pandemija objavljena, bilo je malo informacija. S njenim napredovanjem sve više znamo kako se zaštiti i imamo sve više osjećaja kontrole. No na početku su informacije bile oskudne i kontradiktorne što je izazvalo stres i tjeskobu kod dijela ljudi koji su morali iznaći način da se nose sa situacijom s kakvom se ranije nisu nikada sreli i koja je značajno izmijenila njihov život. Neki su stvorili mitove i teorije o pandemiji, drugi su potražili informacije koje će potvrditi njihovo stajalište da velike opasnosti zapravo i nema.

Psiholozi pak korijen ovakvom ponašanju vide u djetinjstvu. “U dobi od 6 ili 7 godina dijete već može razlikovati fikciju od stvarnosti, no u našoj kulturi potiče ih se da vjeruju u nestvarno, bilo da se radi o Djedu Božićnjaku ili drugim stvarima. Kada ljudi odrastu u okruženju koje im nudi neutemeljena vjerovanja, vjerojatnije je da će vjerovati u razne dezinformacije i teorije urote”, kaže psihologinja Eve Whitmore.

Uz to, ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

“Ljudima treba pomoći da prime i drugačiju informaciju. Treba ih natjerati da se suoče s njom i to treba činiti u fazama. Kada se radi o prijateljima ili članovima obitelji, valja početi s informacijama koje neće doživjeti kao napad ili ugrožavanje. Kada počnu prihvaćati, u fazama treba pojačati dostavu realističnih informacija sve dok ih ne prihvate i steknu jači osjećaj kontrole”, savjetuje Mark Whitmore.

“Također, možete pokazati vlastitim primjerom. Neka vas vide da nosite masku, perete ruke i održavate fizičku distancu. Neka vas vide da pratite pravila koja su donijele zdravstvene vlasti”, zaključuje Eve Whitmore.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP