Prati nas

Mozaik

Teške godine

Jeste li čuli za Trumanova jaja? Jugoslavija je uz američku pomoć preživjela glad

Zahvaljujući pomoći koja se tako godinama dijelila mnogi Jugoslaveni prvi su puta vidjeli instant kavu, jakne šuškavce, čokoladu, najlonske čarape, neke higijenske potrepštine i jaja u prahu koja su se miješala s vodom prije upotrebe.

Objavljeno

|

Paket američke humanitarne pomoći izbačen iznad Šibenika (foto: Njuskalo.hr)

Godine nakon Drugog svjetskog rata pamte se po velikoj gladi koja je pogodila industrijski zaostalu i agrarno nerazvijenu Jugoslaviju. I među našim čitateljima ima onih koji se živo sjećaju međunarodne humanitarne pomoći – američkih paketa koji su “padali s neba” pa još uvijek opisuju okus sira ili miris sapuna koji su se u njima nalazili. “Sjećam se mlijeka u prahu i sira koje smo dobivali u školi. Sir nije bio loš. Zapravo, bio je bolji od današnjeg edamera”, kaže naša čitateljica Marija.

Ipak, jedan američki prehrambeni artikl ušao je u legendu pa i danas znamo za Trumanova jaja. Jaja u prahu u Hrvatskoj nisu nikada postala hit, no dobra su prilika da se prisjetimo kako je Amerika spašavala Jugoslaviju i porušenu Europu od poslijeratne gladi.


Valja reći da su Amerikanci i tijekom Drugog svjetskog rata dostavljali hranu na jugoslavensko područje. U Znanstvenom članku iz 1988. godine “Hrana kao glavni vid UNRRA-ine pomoći Jugoslaviji 1943.-1948.”, povjesničarka i politologinja Vera Kržišnik-Bukić navodi da je “1943. godine osnovana posebna organizacija Ujedinjenih nacija za pružanje pomoći u ratu nastradalim narodima — United Nations Relief and Rehabilitation Administration – UNRRA.”

“Utvrđeno je da je roba samo glavnog dobavljača i financijera – Sjedinjenih Država učestvovala sa 73 % u ukupnim isporukama UNRRA-e Jugoslaviji. Njena pomoć bila je svestrana, bukvalno ‘od igle do lokomotive’ (lokomotive sa natpisom UNRRA). Dolazila je u godinama kad je to bilo najpotrebnije (1945.-1948.). Činjenica je da je u narodu još danas veoma upečatljivo sačuvano sjećanje na Unru, pa se uobičava kazati kako je ona u poslijeratnim godinama spasla Jugoslaviju od gladi“, navodi Kržišnik-Bukić. Dodaje i iskaz nekadašnjeg upravnika regionalnog ureda Zavoda za vanredne nabavke za Bosnu i Hercegovinu Sime Tadića koji četrdeset godina kasnije tvrdi, misleći prije svega na hranu, da je 1945. i 1946. godine Unrina roba predstavljala 90 % ukupnih roba u području snabdijevanja stanovništva, iako je to s ovom vremenskom distancom i izvorima teško dokazati.

Amerikanci su slali od igle do, doslovno, lokomotive

Dostavljanje hrane nastavljeno je i u sklopu takozvanog Marshallovog plana (1947.-1951.) o obnovi poslijeratne Europe i suzbijanju utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Iako je izvorno riječ o američkoj inicijativi, plan je, prema nekim povjesničarima, bio prvi korak u integraciji Europe. Amerika je tako u Europu ubacila više od 12 milijardi dolara, što bi preračunato u vrijednost dolara iz 2018. godine prelazilo 100 milijardi dolara. Najveća sredstva iz ovog plana povukle su redom Velika Britanija, Francuska i Njemačka te države koje nisu bile u Sovjetskom bloku.

A onda se američka pomoć Jugoslaviji intenzivirala. Naime, nakon razlaza sa Sovjetskim Savezom, Jugoslavija se okrenula zapadu i Sjedinjenim Državama. Iako je američka propaganda komuniste demonizirala, Washington je, u dogovoru s državama zapadne Europe, s Josipom Brozom pronašao zajednički jezik. 1949. godine Washington je podržao težnje Jugoslavije da steknu mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, da bi 14. studenog 1951. godine, predsjednik Harry Truman zatražio od Kongresa slanje ekonomske i vojne pomoći Jugoslaviji. Jer, zemlja je pala u neviđenu glad nakon suše koja je uništila poljoprivredu.

“I ove zime prijeti glad”

“Ljetos je Jugoslavija pretrpjela najgore suše u svojoj povijesti. Usjevi su propali, a zbog nedostatka stočne hrane, poklana je stoka. I ove zime Jugoslaviji prijeti glad. Sve to ozbiljno utječe na sigurnost sjevernoatlantskog područja. Ti događaji opasno oslabljuju sposobnost Jugoslavije da se brani od agresije, jer, među ostalim posljedicama, ugrožava borbenu sposobnost jugoslavenskih oružanih snaga”, kazao je Truman, nakon čega je pomoć odobrena pa su u Jugoslaviju idućih godina poslani, žitarice, sjeme i nafta. Stiglo je i oružje, jer je Jugoslavija ušla u američki program vojne pomoći Mutual Defence Aid Programme pa neki izvori tvrde da je jugoslavenska vojska od Amerikanaca dobila praktički sve, osim atomske bombe.

Harry Truman, 33. američki predsjednik (službeni portret)

“Američka vojska je iz aviona bacala hranu…”

Zahvaljujući pomoći koja se tako godinama dijelila mnogi Jugoslaveni prvi su puta vidjeli instant kavu, jakne šuškavce, čokoladu, najlonske čarape, neke higijenske potrepštine i jaja u prahu koja su se miješala s vodom prije upotrebe. Upravo su zbog toga na području Jugoslavije jaja u prahu kolokvijalno nazvana Trumanova jaja.

Originalne pakete u kojima je dostavljana hrana iznimno je teško pronaći. Jedan od njih prodavao se 2009. godine na Njuškalu za 900 kuna kao povijesni artefakt.

“Prodaje se paket vojne humanitarne pomoći iz 1950. koje je američka vojska u mjesecu maju avionom bacila iznad grada Šibenika kao pomoć civilima u sklopu Marshallova plana. Paket se u narodu zvao popularno Trumanova jaja, a sadržavao je jaja i mlijeko u prahu, marmeladu, brašno, sapun, šećer… Paket u obliku konzerve danas je jako rijetka uspomena na vrijeme gladi iza rata. Sačuvan je u potkrovlju jedne šibenske obitelji u centru grada. Kada se snimao film sa poslijeratnom tematikom o tadašnjoj gladi, snimatelji nisu mogli naći originalan rekvizit ovog paketa koji je već 1968. bio rijetko gdje sačuvan. Za ljubitelje vojnih, ali rijetkih i originalnih stvari, kao svjedočanstvo jednog teškog vremena ovo je prava prilika. Praktično možemo govoriti o muzejskom primjerku kojeg nema ni u našim muzejima”, stoji uz fotografije paketa za koji ne znamo u čijim je rukama na kraju završio.

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP