Prati nas

Aktivno starenje

jedinstveni studij u hrvatskoj

Gerontologija – profesija budućnosti?

Osim temeljnih sadržaja kolegija o starosti i starenju, tu su i pedagoške i psihološke pretpostavke odgojnog, obrazovnog, socijalnog i kulturnog djelovanja u starijem životnom periodu.

Objavljeno

|

Kredititi za stare?
foto: Pixabay

Stanovništvo rapidno stari. I to ne samo kod nas. Taj je problem izražen u gotovo svim zemljama Europe i mnogim zemljama svijeta, pa stoga ne čudi što se sve češće može čuti mišljenje da je gerontolog profesija budućnosti.

Razmatrajući problematiku sve više izraženog društvenog problema u svezi starenja populacije te neminovne potrebe senzibiliziranja mladih za potrebe osoba starije životne dobi, profesorice dr.sc. Jasminka Zloković i dr.sc. Anita Zovko govore o svojim iskustvima i izazovima s kojima su se susrele pri implementaciji za sada jedinstvenog visokoškolskog kolegija Pedagogija treće životne dobi i najnovijeg Gerontologija u sveučilišni studijski program Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, Sveučilište u Rijeci.


Kad je i gdje pokrenut kolegij gerontologije?

Promičući značaj socijalne vrijednosti starijih osoba u obitelji i u društvu kao “Zlatnog životnog doba” a ne “nepotrebnog troška” sinergijom koju imamo uvodeći i do sada nekoliko temeljnih kolegija na studiju pedagogije, odlučile smo se za jedan novi i značajan iskorak i kreirale jedinstveni sveučilišni nastavni kolegij Pedagogija treće životne dobi koji je osmišljen kao jednosemestralni izborni kolegij namijenjen studentima jednopredmetnog i dvopredmetnog studija pedagogije, Sveučilišta u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za pedagogiju.

Kolegij je uveden akademske 2014/2015. godine. Dakle, sada već imamo lijepo višegodišnje iskustvo i dragocjene vrhunski pozitivne povratne informacije studenata na temelju kojih smo kolegij redizajnirali u kolegij Gerontologija koji službeno otpočinje sljedeće akademske 2020/2021. godine. Za sada isto kao izborni međutim imamo i ambicioznije planove što su naši student zaslužili.

Kako ste Vi i kolegica došle na tu ideju? Što Vas je potaknulo na to?

Službeni pokazatelji o sve starijem stanovništvu u svakom civiliziranom i humanom društvu otvaraju ključno pitanje s obzirom na njihov trenutni obiteljski i društveni status – Je su li nama starije osobe socijalni kapital ili nepotreban trošak?

U našem društvu uočava se kontinuirana pojava marginaliziranja značaja starijih osoba u obitelji i socijalnoj sredini. Gotovo je postalo opće prihvaćeno pravilo da su starije osobe društvu i gospodarstvu “teško rješiv problem” što je razvidno u kontinuiranim socijalnim porukama– kako su i zaposlenima i kreatorima socijalne politike starije osobe teret, budući im moramo osigurati zdravstvene usluge, mirovine.

Zar starije osobe nisu tijekom čitavog svojeg života mlađima osigurale životni start, zar stariji nisu imali i nemaju značajne doprinose društvu i svijetu u kojem živimo? Ovakvim stavom prije svega mladima se poručuje da su jedina i najvažnija društvena skupina, dok je starost nepotreban teret kojeg se ne možemo riješiti. K tome čini se neke i zabrinjava činjenica da se njihova životna dob sve više produžava. Brojne mogućnosti kako nekadašnjeg tako i mogućeg sadašnjeg doprinosa starijih društvu sustavno se zanemaruje.

I unutar nekih obitelji starije članove često se marginalizira, «nepotrebno» su opterećenje i kao da nam bez naše želje zauzimaju životni prostor (?). Unatoč svijetlim primjerima pokazuju se neželjeni odnosi i nerazumijevanje starih, pa gotovo i ponižavanje starosti kao važnog životnog razdobolja (stari su dementni, beskorisni, dosadni, nametljivi, stari su kao i mala djeca, oni su potrošeni..i druge pogrde prema starijim osobama).

Ageizam je postao vrijednosni kriterij. Primjerice, čak i vrhunskim akademskim građanima, vrhunskim liječnicima ili drugim potencijalno životno snažnim građanima određuje se dobna granica sudjelovanja u nekim (životnim i profesionalnim) aktivnostima ili projektima. Dobna granica mogućeg aktivnog participiranja u svojoj okolini postaje alfa i omega kriterij. Ovo između ostalog otvara i pitanja diskriminacije i dobne segregacije i eksplicite negiranja moguće snage starijih osoba i njihov razvojni doprinos društvu. Pri ovome ne mislimo na potrebu produžavanja radnog vijeka.

Obitelj bi trebala biti za sve njezine članove mjesto ljubavi, emocionalne topline, bezuvjetne međusobne podrške i brige. Nažalost za mnoge vulnerabilne skupine kao što su to starije osobe, to nije stvarnost. Odrasla djeca prema ostarjelom roditelju nerijetko pokazuju nerazumijevanje, netrpeljivost, važni su im samo onoliko koliko stariji može zadovoljiti ekonomske ili druge vrste potreba ostatka obitelji. Nakon toga, postaju bezuvjetni teret kojeg se rješavaju uglavnom institucionalno iako su mentalno, tjelesno i ekonomski bili neovisni. Tako u domovima za starije osobe nalazimo ljude koji su zdravi, nisu ovisni o tuđoj pomoći, ali su ekonomski osiromašeni zadovoljavajući potrebe mlađeg dijela obitelji i jasno im je dano do znanja da nisu poželjni. Ovo su neki odista tužni primjeri. Postoje i neki obiteljski i društveni stereotipi da su starije osobe, djedovi i bake, nepoželjni u sudjelovanju u odgoju djece. Oni su ti koji nam urušavaju odgojna pravila, koji su unuke razmazili, koji su isto djeca kao i njihovi unuci, dementni, naporni i sl. Sva relevantna istraživanja govore o neospornom značaju baka i djedova u odgoju djece, o njihovom velikom doprinosu u poticanju socijalnog, emocionalnog i kognitivnog razvoja. Konačno na skali stresa, gubitak bake i djeda činjenicom smrti, nalazi se odmah uz smrt roditelja.

Je li ovo jedini kolegij gerontologije u Hrvatskoj? Prema Vašim saznanjima, kakva je situacija na fakultetima u drugim zemljama? Možete li neku zemlju izdvojiti kao posebno pozitivan primjer?

Za sada ovo je na studijima Pedagogije i nastavničkim usmjerenjima u Republici Hrvatskoj jedinstven kolegij. Drugačije strukturiran i sa drugih stručnih i komeptencijskih polazišta nalazimo ga na zdravstvenim studijima, primjerice u Rijeci; studiju medicine te socijalnog rada. Međutim o posebnosti sadržaja i kompetencija koje se stječu, kao i načina izvođenja kolegija govori činjenica da se ovaj isti kolegij u sadašnjem nazivu Pedagogija treže životne dobi izvodi isto kao izborni kolegij na Zdravstvenim studijima u Rijeci, Zdravstvenim studijima u Varaždinu. Posjećenost kolegija nas je ugodno iznenadila. Bolje reći, posebno razveselila, jer proširivanje informacije na druge sastavnice Sveučilišta u Rijeci i na druga Sveučilišta u RH već samo za sebe nešto govori o kolegiju oi odnosu prema studentima.

Što se tiče drugih zemalja nalazimo svijetle primjere u susjednoj Sloveniji, primjerice Sveučilište u Mariboru, potom u Austriji, Beču gdje su krenuli čak sa konkretnim studijem za starije osobe koji vrlo jasno pokazuje značaj i respekt prema starijima. Neki koraci postoje i u nas primjerice Sveučilište 3 životne dobi, na Filozofskom fakultetu sa doduše drugačijim ciljem, organizacijom i ishodima, ali isto tako vrijednim naporima «pionirske» senzibilizacije i brige za starije osobe.

O čemu se uči na kolegiju Pedagogija treće životne dobi odnosno u u sljedećoj studentskoj generaciji – kolegij gerontologije? Za koje će poslove studenti biti osposobljeni nakon ovog kolegija?

Osim temeljnih sadržaja kolegija o starosti i starenju, tu su i pedagoške i psihološke pretpostavke odgojnog, obrazovnog, socijalnog i kulturnog djelovanja u starijem životnom periodu; društvene i kulturne pretpostavke pozitivnih odnosa prema starijima; suvremeno poimanje starosti i starenja – socijalni, kulturni, odgojno-obrazovni obiteljski kontekst; starenje i društvo; znanost o starosti i starenju; teorije o starosti i starenju); položaj starijih osoba u obitelji (međugeneracijski odnosi u obitelji-odnosi odrasle djece prema roditeljima; odnosi unuka, djedova i baka; međusobni odnos starijih partnera; odnos i briga odraslih prema starijim osobama u obitelji; međugeneracijska suradnja; stereotipi o starosti i starenju; percepcija starenja i medijsko-društvena slika o starima); naglasak je ovog kolegija i na konceptu cjeloživotnog učenja u starijoj dobi (važnost učenja u starijoj dobi; aktivno starenje i učenje; gerontopedagogija kao pedagoška disciplina; teorijsko-metodološki aspekti istraživanja starosti i starenja; posebnosti istraživačkog pristupa istraživanja starosti, starenja i učenja u trećoj životnoj dobi; kvalitativne i kvantitativne istraživačke metode); Kvaliteta života starijih osoba, Institucionalna briga o starijim osobama; Domovi za starije i nemoćne osobe; Gerontološki centri; Palijativna skrb; Smrt i gubitak starijih članova obitelji; Nasilje nad starijim osobama u obitelji i institucijama skrbi); Pedagoško savjetovanje (educiranje i senzibiliziranje djece i mladih za osobe treće životne dobi; specifičnosti i ciljevi savjetodavnog rada; teorije i modeli; mogućnosti i ograničenja savjetodavnog rada; konfliktne situacije i načini rješavanja; pedagoško obrazovanje i cjeloživotno učenje)

Kakve su reakcije studenata? Zašto se odlučuju za ovaj kolegij?

Spomenule smo, službene studentske evaluacije koje se provode u sklopu praćenja i unaprijeđivanja kvalitete visikoškolske nastave evaluacije su vrhunske. Student ii u našim internim evaluacijama i neposrednoj komunikaciji pokazuju oduševljenje sadržajem i načinom izvođenja kolegija. Znate, za sada su i rijetki suradnički odnosi kolega koji će istovremno i u timskom radu izvoditi kolegij. Ovo je jedna od novena, ali ne jedina. Primjenjujemo osim pažljivo biranih sadržaja kolegija i inovativne nastavne metode primjerene visokoškolskom obrazovanju, primjerice u nas za sada malo korištenu metodu učenja u zajednici. Pozitivne refleksije kako studenata pedagogije tako i starijih osoba koje su u trogodišnjem periodu aktivno bile uključene u realizaciju kolegija ukazuju na različitost pedagoško-andragoških mogućnosti i optimističnost u podizanju kvalitete života i humanijih odnosa prema starijim osobama.

Studenti su mladi ljudi koji će kao pedagozi i profesori odgajati druge mlade i poučiti ih vrijednosti svake osobe bez obzira na životnu dob ili bilo koje moguće segregacijske i diskriminacijske pristupe čovjeku. Glavni cilj je poučiti ih i senzibilizirati za poštivanje potreba i značaja starijih, te da steknu temeljne komeptencije za rad sa starijim osobama u domeni za koje ove mlade ljude odgajamo i obrazujemo. Ovo su neki temeljni razlozi odluke zašto odabrati ovaj kolegij. Posebno smo sretne zbog ovog, jer nam daje optimističko vjerovanje da starije osobe imaju perspektivu kao naše socijalno bogatstvo a ne nepotreban trošak. Barem mi vjerujemo u takvu perspektivu.

Može li se reći da je gerentologija profesija budućnosti s obzirom na starenje stanovništva i sve veći broj osoba treće životne dobi?

Vjerojatno jest. Pitanje starenja, starosti i starijih osoba u društvu i obitelji zaslužuje profesionalni pristup na svim razinama – zdravstva, odgoja i obrazovanja, socijalne skrbi, lokalne zajednice……

Starije osobe dugo se smatralo teretom društvu i posebno ekonomiji. Mislite li da je to još uvijek tako ili se stav društva prema starijima pomalo mijenja? 

I danas se u neprimjerenom broju slučajeva društvo prema starijim osobama odnosi kao prema nepotrebnom teretu. To je nažalost činjenica a ne osobna impresija. Točno je da pomaka na bolje ima ali oni su za sada samo uočljivi preko nekih segmenata života na lokalnoj razini. Dakle, što je lokalna sredina osvještenija za ovaj problem, senzibilizranija, i ekonomski stabilnija to je i odnos prema starijima nešto bolji.

Primjerice, na području grada Rijeke donešena je Strategija zdravog starenja (2009-2013), Vodič za seniore Primorsko-goranske županije (2017) i mnogi drugi relevantni dokumenti koji su vezani uz podizanje kvalitete života osoba treće životne dobi. Socijalno uključivanje starijih ljudi u život zajednice pokazatelj je razvojne razine društva a također snažno utječe na mentalno zdravlje starijih ljudi, pa ga Grad Rijeka nastoji zaštititi i poticati. Osim programa i projekata koji su razvijeni i posvećeni starijim osobama (Penzionerski klubovi – Udruga umirovljenika grada Rijeke i dom za njegu Kantrida, specijalizirana web stranica posvećena osobama treće životne dobi “Penzići Rijeka, razni programi Udruge umirovljenika u Rijeci, programi “Knjižnica na vašem pragu “, besplatni ICT tečajevi itd.) od 2009. godine djeluje Sveučilište za treću životnu dob Rijeka. Kroz različite obrazovne programe osobama treće životne dobi nudi neformalno obrazovanje u svrhu stjecanja novih znanja, vještina i sposobnosti, te povezivanja navedenog s vlastitim iskustvom. Ono svoje djelovanje ostvaruje u organizaciji Sveučilišta u Rijeci. Nadamo se da i našim radom na visokoškolskoj ustanovi kroz apomenuti kolegij smo doprinjele prvenstveno lokalnoj zajendici u promicanju potrebe bolje skrbi o starijim osobama i u društvu i obitelji.

Na početku ste rekle da imate i nove ideje i ambicije? Možete li nam reći o čemu se radi?

Mi osobno, kao kolegice koje su ujedinile svoje profesionalno znanje i životnu snagu, uvjerene smo da između ostalog naši daljnji profesionalni ciljevi idu u pravcu senzibiliziranja i prosvjećivanje, osposobljavanja mladih ljudi, obitelji i društva u cjelini u smjeru da su starije osobe naš socijalni kapital, a ne nepotrebni trošak. Podrška naših studenata i suradnika iz znanstvene zajednice i lokalne sredine daju nam snagu da idemo i novi korak dalje u podršci svim starijim osobama. Nadamo se da će svijetli primjeri koje u našoj široj Eu okolini ima, biti i naša stvarnost i da ćemo u tome dati i nadalje naš doprinos u obogaćivanju kvalitete života starijih osoba u obitelji i socijalnoj okolini.

Uvjerene smo da uz podršku Sveučilišta, Filozofskog fakulteta, lokalne zajednice nadasve grada Rijeke možemo zajedno više i bolje u interesu naših starijih građana. Naša nastojanja (prof. Zloković i prof. Zovko, op.u.) idu u pravcu suvremenih Eu trendova, pa tako i mogućeg kreiranja specijalističkog studija. Ali neka ovo ostane za sada na razini novog radnog projekta koje će se zasigurno dorađivati u okviru i naša dva znanstveno-istraživačka projekta – Osnaživanje obitelji za razvoj pozitivnih odnosa i obiteljskog zajedništva voditeljica Jasminka Zloković, šifra: uniri-drustv – 18-6 ) te projekta „Kritički diskurs didaktičkih modela i kompetencija nastavnika u obrazovanju odraslih„ (voditeljica Anita Zovko, šifra: uniri-drustv-18-184) koji su otpočeli u siječnju 2019. godine uz potporu Sveučilišta u Rijeci.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

Hrvati previše kukaju, a suprotno očekivanom – najsretniji smo pod stare dane

‘Sve studije koje se bave istraživanjem dobi i sreće pokazuju tu ‘U’ krivulju: Mladi su sretni što je normalno, onda sreća polako pada, najniža je od 35. do 50. godine i onda nakon 50. počne opet rasti i raste do samog kraja. Mogli bismo se našaliti pa reći da se pod stare dane vraćamo u mladost, kao da podjetinjimo.’

Objavljeno

|

“Najsretniji sam sada i ne bih se mijenjao za nekog mlađeg. Iako imam već puno godina i kraj je relativno blizu, najzadovoljniji sam upravo sada.” Pitate li nekog starijeg u kojem se razdoblju života najbolje osjećao i bio najsretniji, vrlo vjerojatno ćete dobiti upravo ovakav ili sličan odgovor.

Bez obzira na ono što bismo možda na prvu pomislili i unatoč svim bolestima i problemima koje donosi starost, čini se da su ljudi najzadovoljniji baš pod stare dane. Čini se neobičnim, ali to ima svoje razloge. O tome kad su ljudi najsretniji, o čemu ovisi sreća i kako se ona uopće istražuje, razgovarali smo s dr. sc. Ljiljanom Kaliterna-Lipovčan s Instituta društvenih istražiavnja “Ivo Pilar”.


Svi oduvijek teže ka sreći, no sreća se kao pojava ne istražuje baš dugo, zar ne?

To je točno. Sredinom devedesetih nastao je taj preokret u psihologiji kad se uvidjelo da se kompletna psihologija već stoljećima bavi samo problemima. Onda je jedan američki istraživač Seligman pokušao to preokrenuti. Zapravo, krenuo je analizirati koliko je znanstvenih članaka objavljeno na temu loših životnih ishoda, problema, nesreće, bolesti i sličnog, a koliko na temu nečeg pozitivnog. Ustanovio je da je disproporcija nevjerojatna i da se svega desetak posto znanstvenih radova bavi pozitivnim stvarima. Tako je nastao taj pokret pozitivne psihologije i svojevrsni zaokret u paradigmi istraživanja kad su znanstvenici ustanovili da se istraživanju sreće ne posvećuje dovoljna pažnja. Tako se počela istraživati sreća i životno zadovoljstvo te je to sad postalo uobičajeno.

Jer ljudi nisu baš uvijek nesretni…

Točno. Štoviše, češće su sretni. Sreća se mjeri ljestvicom od jedan do deset po kojoj bi pet bilo neutralno. No istraživanja pokazuju da je većina ljudi šest. Dakako, valja napomenuti da se ovakva istraživanje uvijek odnose na razvijene zemlje. Kad se ispituje sreća, jedno od standardnih pitanja je i koliko često doživljavate određene emocije. U tjedan dana, koliko ste puta doživjeli sreću, veselje, radost, a koliko ste puta doživjeli bijes, žalost, ljutnju. Sva istraživanja pokazuju da pozitivne emocije doživljavamo daleko češće. Tako da smo mi sretniji nego što zapravo mislimo. Postoji još jedan činjenica koja je biološka, a ta je da mi bolje pamtimo negativne događaje. Zato treba ljudima osvijestiti sreću. Nesreću ne treba osvijestiti jer nas ona teško pogađa i biološki su negativne emocije puno jače od pozitivnih. Kad osjetite srdžbu i fiziološki se sve pokreće. A kad osjetite radost, to se ne događa.

Za to postoji dobar razlog. Naime, negativne nas emocije štite i omogućuju nam preživljavanje. Kad osjetite strah, to je pozitivno jer se organizam priprema za obranu. Zato su negativne emocije jače. To je bilo važno kroz našu čitavu povijest. Kad vidite da vam se približava neka opasna životinja, za vas je bolje da osjetite strah ili srdžbu, nego radost pa da krenete prema njoj. No u današnje doba nema više razloga doživljavati tako jake negativne emocije, ali svejedno one su tu. Zbog toga sreću treba osvijestiti.

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

No kako se uopće istražuje sreća s obzirom da se radi o subjektivnom dojmu neke osobe?

Upravo je pri kraju jedno naše istraživanje koje je trajalo četiri godine. Riječ je o Hrvatskom longitudinalnom istraživanju dobrobiti u kojem nam je cilj bio istražiti kako životni događaji utječu na sreću ljudi, odnosno utječu li životni događaji na sreću, ili sretni ljudi proizvode sretne životne događaje.

Pratili smo naše ispitanike kroz velike životne događaje poput vjenčanja, završetka fakulteta i slično. Ponudili smo ispitanicima listu od 25 pozitivnih i 25 negativnih događaja, a oni su odgovarali što im se dogodilo u te protekle 4 godine i procjenjivali koliko je događaj bio pozitivan ili negativan.

U svakom slučaju, naši ispitanici, a to je 5000 hrvatskih građana, doživjeli su u prosjeku u godini dana šest pozitivnih i dva negativna događaja. Svima nam se u životu događa puno više dobrih nego loših stvari ali toga nismo svjesni. Činjenica je da se lijepe stvari događaju. Kad sam predavala na fakultetu, ovako sam to objašnjavala studentima: “Kad čekate tramvaj i bijesni topćete jer tramvaj kasni, promislite li o tome koliko je puta došao na vrijeme? A kad tramvaj dođe na vrijeme onda ne skačete ekstatično od sreće, ali kad ne dođe, onda te preplavi bijes. Ili ako je prodavačica u dućanu neljubazna, to ćeš primijetiti. No ako je ljubazna, to ti je normalno.” To je također biološki uvjetovano da sreću ne primjećujemo, a nesreću itekako.

Što je točno pokazalo istraživanje?

Još nije gotovo, ali već sada ima naznaka da doista sretni ljudi proizvode sretne događaje. Naime, ljudima koji su 2017. kad smo ih prvi put ispitivali rekli da su sretni, i nakon godinu dana dogodilo se više pozitivnih, a manje negativnih događaja, nego onima koji su kazali da su nesretni. Ne radi se o tome da ovi primjećuju više pozitivnih događaja, jer su događaji takvi kakvi jesu, definirani unaprijed. Radi se zapravo o vodećoj teoriji koja vlada u pozitivnoj psihologiji, a to je da pozitivne emocije izazivaju uzlaznu spiralu sreće. Što se bolje osjećate, to vam se bolje stvari događaju. Onda se zbog toga osjećate još bolje pa vam se događaju još bolje stvari. To je spirala sreće.

No postoji i negativna spirala. Kad se uglavite u neku nevolju, onda vam je sve gore i gore. Postoje američka istraživanja koja prate studente kroz dugi niz godina i oni koji su kao studenti bili sretni, kasnije su imali bolje poslove i veće plaće. Vjerojatno su baš zbog svog optimizma i pozitivnog stava u životu bolje prošli. Ljudi vole biti okruženi sretnim ljudima pa više volimo one koji su vedri, pričaju viceve i slično, nego one koji su mrgudi.

Zanimljiva je distribucija sreće kroz životna razdoblja. Unatoč tome što bismo mogli prvo pomisliti, ljudi su najsretniji upravo kasnije u životu.

Sve studije koje se bave istraživanjem dobi i sreće pokazuju tu “U” krivulju: Mladi su sretni, što je normalno. Onda sreća polako pada. Najniža je od 35. do 50. godine i onda nakon 50. počne opet rasti i raste do samog kraja. Mogli bismo se našaliti pa reći da se pod stare dane vraćamo u mladost, kao da podjetinjimo. No za to postoje objašnjenja… Jedno od najbanalnijih je da smo u srednjoj dobi najopterećeniji, najviše brinemo o poslu, kreditima, djeci… To je doba s najviše stresa. A kad se riješimo svega toga, djeca odu iz kuće, u penziji smo, sreća opet počinje rasti, jer sad konačno radimo ono što želimo.

Posebno je zanimljivo da su najsretnije upravo najstarije dobne skupine. Postoji jedna socioemocionalna teorija starenja koja objašnjava kako to da stariji ljudi kod kojih je odlazak vrlo blizu, zapravo najsretniji. Naime, oni više nemaju vremena biti nesretni, ništa drugo im ne preostaje nego biti sretni. To je još jedno od objašnjenja zašto kod starijih sreća raste. Ali to vrijedi za ove dobne skupine iznad 75 ili 80 godina.

Kod mlađih sreća, naravno raste, zato što smo se riješili briga, ali kod ovih doista starih ljudi, sreća raste jer smo počeli maksimalizirati ono pozitivno. Jedno istraživanje je pokazalo da negativni događaji smanjuju sreću u mlađoj i srednjoj dobi, no na najstariju dobnu skupinu uopće ne utječu. Pozitivni povećavaju sreću (recimo vjenčanje unuka), no negativni događaji neće smanjiti sreću starijih. To smo objasnili upravo tom teorijom socio-emocionalne regulacije.Jako stari ljudi naprosto maksimaliziraju pozitivno.

Svi smo u potrazi za srećom. Može li se sreća nekako uvježbati?

Pa teško da se može uvježbati nekim vježbama, ali ako čovjek osvijesti da doista nema oko čega biti nesretan i prigovarati, onda se slika svijeta može promijeniti. Na primjer, da svaki dan zapišete tri dobre stvari koje su vam se toga dana dogodile, da se natjerate da se sjetite dobrih stvari, jer ljudi imaju tendenciju dobro zaboraviti. Tako se možete natjerati da mislite pozitivnije. Mislim da možda čak ima nešto i u onim vježbama i grupama smijanja, jer smijeh čisto fiziološki pozitivno djeluje, zarazan je i dobro se osjećamo. No važno je osvijestiti da nam je dobro.

Važna je i tzv. samoregulacija emocija odnosno što sve činimo kako bi se osjećali bolje. Pokazalo se da su efikasni načini izlaska iz lošeg raspoloženja distrakcija, tj. baviti se nečim drugim. Uvijek se savjetuje da izađete van s prijateljima. Sigurno će vam biti bolje. Sve te aktivne strategije izlazaka iz lošeg raspoloženja su uspješne i efikasne. No razmišljanje o uzroku problema ili piće i droge – tu nikakve koristi nema.

Kolegica i ja radile smo istraživanje o strategijama regulacija emocija. Jedna od tih strategija je da si pomisliš kako je nekome drugome teže pa će tebi biti lakše. Kod nas niti jedan posto ispitanih zamišljanje tuđe nevolje nije zaokružio kao mogućnost, a Amerikancima je baš taj način samoregulacije emocija bio najčešći. Amerikanci su više individualni, vrlo su izražene te kulturološke razlike.

Bez obzira što nam možda i nije baš tako loše, čini li se i vama da Hrvati jako puno kukaju?

Mislim da Hrvati i nisu baš toliko depresivni koliko nam se možda čini, no što se kukanja i prigovaranja tiče, čini mi se da je to stvarno jako prisutno. Ne znam ima li istraživanja koja su baš to proučavala i uspoređivala različite zemlje, no uvjerena sam da mi previše kukamo. A zapravo nam je bolje nego što mislilmo. Ponekad kao da inzistiramo da tome da je sve loše, a kad nas netko pokuša uvjeriti u suprotno, naljutimo se na njih. Kao da nam oduzimaju pravo na kuknjavu što nas ljuti.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP