Prati nas

Mozaik

"Nasušna potreba"

Većina ljudi svakodnevno trača. Tko vam je danas bio na tapetu?

Preziremo ogovaranje jer bismo i mi mogli postati meta? Sjećam se da sam o svom kolegi s početka priče uvijek mislila – kada preda mnom ovako priča o svima ostalima, kako li tek priča o meni kada izađem iz prostorije?

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: Ben White/Unsplash

Znanstvenici pretpostavljaju da se 65 do 90 posto svakodnevnih razgovora vrti oko ljudi koji nisu prisutni. A svi se slažu da nije lijepo govoriti o onima koje nema. Kako piše Julia Vergin, novinarka Deutsche Wellea, psiholozi tvrde da je tračati – dobro.

Imala sam kolegu koji me u svakoj prilici zavjerenički odvlačio u stranu i u pola glasa mi govorio što misli o osobi koja je upravo napustila prostoriju. Bio je tipična “baba tračara”. Meni je uvijek bilo neugodno.


Pa ipak, i ja to radim: govorim o ljudima koji trenutno nisu tu. Znanstvenici pretpostavljaju da se 65 do 90 posto svakodnevnih razgovora vrti oko ljudi koji nisu prisutni. “Ljudi tračaju s uživanjem koje se može uspoređivati s hranom ili seksom”, pišu istraživači u jednoj studiji.

Tek mali broj ljudi priznaje da voli ogovaranje. Prema jednoj anketi koju objavljuje Njemački zavod za statistiku, polovica ljudi kaže da trača rjeđe od jednom mjesečno ili nikada. Tek 11 posto ljudi priznaje da to čini svakodnevno. Predmeti tračanja su gotovo jednako često susjedi, kolege, rođaci i prijatelji, nešto rjeđe šefovi, a najrjeđe životni partneri.

Moralni kod većine društava osuđuje pričanje o ljudima iza njihovih leđa. “Trač se vidi isključivo kao samoživo ponašanje s ciljem manipuliranja ljudima, utjecaja na njih sa zlim namjerama”, stoji u jednoj nizozemskoj studiji s naslovom “Zašto ljudi ogovaraju“.

Ali zapravo su ti razgovori u pola glasa bolji od glasa koji ih prati. Ne samo da su ljudski, nego su i smisleni. “Kroz trač učimo tko je potencijalno dobar partner za suradnju, a od koga se trebamo držati podalje”, kaže psiholog Jan Engelmann koji istražuje ovu temu na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji.

Tko će biti primljen u grupu, a tko ostaje van? To je tijekom evolucije bilo pitanje života i smrti. Presudno za preživljavanje je bilo da na vrijeme budete upozoreni tko su izdajnici, prevaranti, egoisti…

Ogovaranje nam u tom čitanju pomaže da odlučimo koga ćemo primiti u svoj krug. Već se i mala djeca na ovaj način štite od egoističnih vršnjaka koji ne žele ništa dijeliti ili s kojima nije zabavno igrati se, utvrdio je Engelmann u jednoj studiji.

A što ako pričaju o meni?

Tračanje ne pomaže samo da se odvoji žito od kukolja i tako izaberu odgovarajući članovi grupe. Ogovaranje drugih također predstavlja i vezivno tkivo grupe. Jača socijalna veza između tračara koje se u povjerenju naginju jedne prema drugima i pričaju ispod glasa.

Ali olajava se i u okviru čvrste grupe. Zar nije to posebno odvratno? Pa i nije. Jer tko povrijedi norme grupe kako bi stekao osobne prednosti, mora računati s tim da će i drugi o tome pričati.

Strah da bi mogli postati predmet sljedeće trač-partije motivira članove grupe da se ponašaju fer prema drugima. Konačno, ako se pravila ekstremno prekrše, osoba može biti i istjerana iz zajednice.

Pa znači li to da tračare imaju na umu dobrobit cijele grupe? Nije sve tako jednostavno. Znanstvenici su našli razloge koji pokreću ljude na ogovaranje. Osim razmjene korisnih informacija, tračanje se doista može koristiti kao manipulacija.

Trač širi predrasude

Kada nekom pričate o odsutnoj osobi, onda utječete na mišljenje te osobe. Tako se šire predrasude i glasine koje brzo mogu poprimiti razmjere mobinga. Nije stoga čudo što trač prati loš glas.

Doduše, većina ljudi nema loše namjere kada ogovara. Najčešći motiv je jednostavna radost zbog malo glasina o nekome. Zabavno je razmjenjivati nove tračeve, to skreće pozornost sa svakodnevice i omogućava ljudima da ispune slobodno vrijeme, pišu nizozemski istraživači.

Ali iako gotovo svi tračaju, barem ponekad, svi će se složiti da to nije lijepo. “Možda ne volimo kad drugi ogovaraju jer bismo i se i sami mogli naći ‘na tapetu’. Naša reputacija tada više nije u našim rukama, više nemamo potpunu kontrolu”, objašnjava Jan Engelmann.

Preziremo ogovaranje jer bismo i mi mogli postati meta? Sjećam se da sam o svom kolegi s početka priče uvijek mislila – kada preda mnom ovako priča o svima ostalima, kako li tek priča o meni kada izađem iz prostorije?

Možda me je ta neugodna pomisao potakla da mu pokušam ne dati razlog da me ogovara. Ponašala sam se najbolje što znam i umijem. I time je njegovo tračanje stvarno ispunilo evolutivnu svrhu.

.

Show

Olja Balašević (61) pokazala zavidnu liniju i sportski duh

Olivera Balašević, supruga Panonskog mornara Đorđa i bivša profesorica tjelesnog, i sama se prihvatila pisanja. Njezin prvijenac “Planeta Dvorište” idealno je ljetno štivo.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Svaka čast, kakvo tijelo i kakav skok”, “Prezgodna, prkosi vremenu”, “Jednom sportašica – uvijek sportašica” – samo su neki od oduševljenih komentara koji se mogu pročitati ispod najnovije Instagram objave Olivere Balašević, supruge Đorđa Balaševića koja je prije nekoliko tjedana napunila 61 godinu.

Doista, forma gospođe Olje je besprijekorna, no stoj na rukama te skok u bazen nije izvela tek tako već se usput prisjetila i jedne anegdote iz svojeg djetinjstva:


“Kupači sa obe strane reke kao i prolaznici preko mosta bili su, naravno, šokirani. Rekoh da sam bila  žgoljava, sićušna za svoje godine, pa je bilo  pravo čudo već i to  što toliko dete uopšte ume da pliva, a skok je sve ostavio bez daha. Sve osim mene, svom srećom. U odnosu na skokove koje sam kasnije činila u životu bio je krajnje jednostavan, na noge, sa vrlo niskim koeficijentom težine, kako bi to kasnije opisao moj trener Boris Pavlov, ali tih par sekundi  ne zaboravljaju se nikad. Bila sam laka kao pero, izronila sam takoreći još zaranjujući, kao zabačeni plutani plovak, i verovatno su posmatrači bili ushićeni, ali ni slučajno nisam bila uplašena, možda tek malo razočarana što nisam duže ostala u vazduhu. Dečaci iz dvorišta propustili su moj prvi skok, što sam uostalom i htela, lukavo isplivavši posle prvog skoka na drugoj strani,  samo da im ne bi palo na pamet da me  odgovaraju od sledećeg pokušaja. Okupili su se na obali uz prateći žamor koji je najavio da sam ponovo uz Radeta na ogradi mosta, i nisam bila sigurna da li mi to mašu ili se hvataju za glavu, ali sam izronivši dobro videla kako Zoran trčeći odlazi ka kući, u nameri da bar blagovremeno prijavi mami i time najveći deo neizbežne kazne prebaci na mene.”

Prelistajte galeriju fotografija u originalnoj objavi:

Ovaj tekst dio je iz Oljine knjige autobiografskih zapisa “Planeta Dvorište” objavljene prošle godine u kojem prepričava dosad nepoznate detalje iz svojeg ne uvijek lakog djetinjstva i pokazuje da riječima barata gotovo jednako vješto kao i njezin suprug Đole.

Nekako paralelno s objavom knjige (ne prve, već prve koju je imala strpljenja napisati, kako sama kaže), Olja se priključila i društvenim mrežama, točnije Instagramu, na kojem objavljuje isječke iz svoje knjige prisjećajući se djetinjstva i mladosti u Zrenjaninu.

Tražite li idealno ljetno štivo, možda je za vas upravo „Planeta Dvorište“, a usput možete vježbati skokove u vodu po uzoru na Oliveru.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP