Prati nas

Aktivno starenje

Mladi zauvijek

Eliksir vječnog života? Dr. Ivica Rubelj: ‘To je apsolutno moguće!’

“Točno se zna koji su to mehanizmi koji uzrokuju starenje i s tim mehanizmima se može manipulirati na način da se starenje ubrza, da se uspori, čak i eliminira. U ovom trenutku se razvijaju tzv. anti-ageing strategije koje bi onda za cilj imale upravo to – zaustavljanje starenja i pomlađivanje.”

Objavljeno

|

foto: Anna Auza/Unsplash

Dug život je vjerojatno pri vrhu svačijih želja. A dug život i pritom mladolik izgled čitavo to vrijeme, vjerojatno je najčešći dodatak toj želji. Tko ne bi volio živjeti dugo i svo to vrijeme biti mlad? No radi li se samo o fantaziji ili će znanstvenici kad-tad uspjeti skuhati čarobni napitak koji će zaustaviti starenje? Možda ga čak i preokrenuti? Zanimljivo, ali priče o vječnom životi nisu samo priče i bajke već posve izgledne znanstvene teorije koje pomalo već postaju stvarnost.

O starenju i tajnama dugog života porazgovarali smo s čovjekom koji je svoj profesionalni život posvetio upravo tom pitanju, prof. dr. sc. Ivici Rubelju s Instituta Ruđer Bošković.


Za početak, zašto ljudi uopće stare?

Naše tjelesne stanice, dakle ne matične, nego tjelesne stanice, one koje grade tkiva i organe, imaju ograničen broj dioba. S vremenom, kako te stanice prestaju s diobama, tako se smanjuje kapacitet regeneracije tkiva, nagomilavaju se stare stanice koje gube svoju funkciju i s vremenom čitav organizam funkcionira sve lošije, pojavljuju se bolesti, organizam ide u starenje i na koncu umire.

Postoji li neka najviša moguća dob? Sporadično se pojavljuju vijesti o nekome tko je doživio 110 ili 150 godina, no koliko najviše čovjek može poživjeti?

Postoji gornja granica za životnu dob svih vrsta. Dakle, i životinjskih vrsta i svih ostalih organizama. Jasno, osim bakterija koje su jednostaniče i za njih vrijede neka druga pravila. Svaka životinjska vrsta ima neki svoj karakterističan prosječni životni vijek, no pojedine jedinke mogu poživjeti i više od toga. Koliko dugo živi pojedina životinjska vrsta, odnosno koliko dugo živi čovjek, determinira jedan molekularni mehanizam koji ujedno i ograničava taj maksimalni broj dioba koje stanice mogu napraviti. Za čovjeka se smatra da je ta gornja granica do 125 godina i to je određeno genetikom.

Druga je stvar što su u povijesti ljudi živjeli onoliko koliko su mogli živjeti s obzirom na negativne utjecaje okoline. U zadnjih stotinu ili stotinu i pedeset godina kad su se uvjeti života poboljšali, kad se poboljšala i zdravstvena zaštita, prehrana i općenito način života, produljuje se prosječni životni vijek i on se približava maksimalnom životnom vijeku, ali taj maksimalni životni vijek je određen genetički i za nas on iznosi 125 godina.

Zašto neki ljudi stare brže,a  neki sporije?

Mehanizmi koji kontroliraju starenje su genetički, molekularni mehanizmi, baš kao i svi drugi procesi u organizmu poput procesa disanja, metabolizma, funkcije jetre, bubrega i slično.

Tako da i mehanizmi koji kontroliraju starenje, imaju svoje varijacije i kod ljudi je ta kombinacija gena uvijek malo različita, drugačije od čovjeka do čovjeka, pa različiti ljudi imaju različite te varijacije. U toj distribuciji varijacija gena netko može imati akumulaciju, da tako kažem “boljih” gena, a netko “lošijih” i to onda određuje dinamiku starenja i određuje dužinu života. Današnji molekularni mehanizmi čak mogu predviđati dinamiku nečijeg starenja i zdravlja.

Čak i ako genetski nismo predisponirani za dug život, možemo li nekako prevariti genetiku?

Možemo. Promjenom načina života, poboljšanjem prehrane, smanjenjem stresa na organizam i slično. Dakle, ne možemo mijenjati svoje gene, ali možemo mijenjati vanjske utjecaje. I kroz prehranu i kroz svoje ponašanje – tako da se ne puši, da se ne jede nezdrava hrana, da se ne pije prekomjerno alkohol, da se redovito rekreiramo i boravimo u prirodi – moguće je značajno utjecati na stanje organizma i na procese starenja.

Hoće li nekad ljudi uspjeti pronaći nekakav lijek za starenje, eliksir vječnog života? Je li tako nešto uopće i teoretski moguće?

To je apsolutno moguće. To je već eksperimentalno dokazano, a to čak nije niti jako novo istraživanje jer ima desetak ili više godina. Sad se točno zna koji su to mehanizmi koji uzrokuju starenje i s tim mehanizmima se može manipulirati na način da se starenje ubrza, da se uspori, čak i eliminira. U ovom trenutku se razvijaju tzv. anti-ageing strategije koje bi onda za cilj imale upravo to – zaustavljanje starenja i pomlađivanje.

Poslušajte predavanje profesora Ivice Rubelja na temu starenja i dugovječnosti koje je u sklopu znanstvenih večeri “Skeptici u pubu” održao 2013. godine.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

Božićna šoping groznica: Možemo li novcem kupiti sreću?

Okićeno božićno drvce, kuhano vino, pjesma i – pokloni. Blagdani su bez poklona nezamislivi, no svaki poklon košta. O tome kakav je odnos kupovine i sreće te može li se novcem kupiti sreća, razgovarali smo s psihologinjom Ljiljanom Kaliternom-Lipovčan.

Objavljeno

|

S prvom upaljenom adventskom svijećom krenulo je najradosnije doba godine. Gradovi su okićeni, kuhano vino spremno, a s mnogobrojnih štandova šareni svjetlucavi artikli mame kupce i kao da im govore: “Uzmi me, kupi me jer bez mene nema pravog veselja”.

Osim što je vrijeme radosti, blagdani su i vrijeme pojačanje potrošnje i kupovine, pa čak i ako nismo od osobitog trošenja, našim dragima ćemo morati staviti neku sitnicu u čizmicu na prozoru ili ispod bora. No nakon što obiđemo sve trgovine i potrošimo novac – hoćemo li biti sretniji?


O tome smo porazgovarali s prof. dr.sc. Ljiljanom Kaliterna Lipovčan, psihologinjom s Instuta društvenih istraživanja Ivo Pilar.

Može li se novcem kupiti sreća?

Na to je pitanje sad već davne 2001. godine američki psiholog Ed Diener sa Sveučilišta u Illinoisu odgovorio citirajući anonimnog autora: “Ljudi koji kažu da novac ne kupuje sreću, jednostavno ne znaju gdje treba kupovati.”  No šalu na stranu. Pitanjem sreće i novca bave se mnogi ekonomisti, psiholozi i sociolozi, no jedinstven odgovor još nisu našli. Kao što to često bude kad su u pitanju ljudi a ne neke fizikalne pojave, odgovor na pitanje “može li se novcem kupiti sreća?” je i DA i NE.

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

Naime, poznato je da će novac podići razinu sreće kod onih ljudi koji ga nemaju, no oni koji ga imaju neće zbog još više novca biti još sretniji. To vrijedi i za pojedince, ali je i pravilo koje se može primijeniti na društvo u cjelini. Dakako da su sretniji oni ljudi koji žive u bogatijim društvima nego oni koji žive u siromaštvu, no kad društvo dosegne određenu razinu materijalne sigurnosti – to je trenutno procijenjeno na 15.000 američkih dolara BDP-a – sreća nakon toga više neće rasti s dodatnim rastom prihoda, već ovisi o brojnim drugim čimbenicima.

Da sreća i novac ne moraju biti povezani, govori i činjenica da većina ljudi novac mora zaraditi i neće ga dobiti na poklon. Pa iako viša razina prihoda znači i bolju zdravstvenu skrb, manju izloženost kriminalu i općenito sigurniji i lagodniji život, više vremena provedenog na poslu, kako bismo taj novac zaradili, neće nas osobito usrećiti. Jedno je američko istraživanje pokazalo da žene s plaćom od 75.000 dolara s obitelji provode tek 19 posto svog vremena, dok one koje zarađuju 25.000 dolara s obitelji provode 33 posto vremena više. Iako bi bilo za očekivati da će žena s većim prihodima biti sretnija, to ipak nije tako jer više sreće donosi druženje s djecom, obitelji i prijateljima nego boravak na poslu koliko god da pritom zaradili.

Kad je u pitanju trošenje novca i kupovina, često se povodimo za drugima pa ponekad kupimo nešto samo zato što to i naš susjed to ima. Odakle poriv za takvim uspoređivanjem?

Vrijednost stvari koje imamo i prihode koje ostvarujemo ne procjenjujemo same po sebi već uvijek u odnosu na nekog drugoga, nekog prijatelja, rođaka, znanca. Nažalost, vrlo rijetko se uspoređujemo s onima koji imaju manje od nas, a puno češće s onima koji imaju više pa to može biti izvor velike frustracije. Ljudima često nije važno što i koliko imaju dok god je to nešto više od osobe s kojom se uspoređuju.

Predblagdansko vrijeme je i vrijeme velike potrošnje. Čak i oni najštedljiviji u ovo će doba kupiti neku sitnicu za sebe ili nekoga drugoga. Kako da iz te kupovine izvučemo najviše sreće?

Točno. U predblagdansko vrijeme kupuju i oni koji i inače puno troše, ali i oni koje ne uzbuđuju previše materijalne stvari. Znanstvenica Miriam Tatzel s Državnog sveučilišta u New Yorku je 2003. godine objavila raspravu “Umjetnost kupovanja” te u njoj navela četiri osnovna tipa potrošača:

1. Tragač za vrijednostima (Value Seeker) – on je materijalist, ali ne voli trošiti. Možda bi se moglo pomisliti da je ovakva osoba nesretna, ali Tatzel kaže da je to zapravo kupac koji točno zna što želi i dobro se snalazi u kupovini, naročito na rasprodajama, a ako kupi dobar proizvod za nevelik novac, bit će jako sretan.

2. Veliki potrošač (Big Spender) – također je materijalist, ali voli trošiti. On je zapravo san svakog trgovca jer kupuje puno i skupo. No nevolja je što bi takav tip potrošača trebao imali jako velike prihode da bi bio sretan, što često nije slučaj.

3. Ne-potrošač (Non-Spender) – nije materijalist i ne voli trošiti pa kupuje jeftino i rijetko. Ljudi s ovakvim odnosom prema trošenju često su siromašni no čak i kad nisu, jako brinu o novcu i njegovo trošenje ih ne usrećuje.

4. Iskustveni tip (The Experiencer) – nije materijalist, ali voli trošiti što znači na najčešće novac troši na iskustva, a ne na nešto materijalno. Ovaj tip potrošača je i najsretniji. Naravno uz uvjet da ipak ima nešto novca kojeg može potrošiti.

Inače, da je upravo taj četvrti, iskustveni tip potrošača najsretniji, pokazuju i neka druga istraživanja, na primjer ono L. Van Bovena sa Svečilišta u Coloradu. Boven je u članku “Činiti ili imati, to je pitanje” (2003.) dokazao da trošenjem novca možemo sebe učiniti sretnijima ako trošimo na putovanja, izlaske s prijateljima, ljetovanja s obitelji i/ili različite aktivnosti koje će nam ostaviti lijepe uspomene. Dakle, iskustvo je ono što nas čini sretnima, a ne posjedovanje.

No valja spomenuti još jedan oblik trošenja koji nas usrećuje, a to je kupovanje za druge. Čak je i Gallupovo istraživanje provedeno u 136 zemalja između 2006.-2008. na kojem je radila skupina autora sa različitih sveučilišta (Harvard, Gronigen, Mbarara, Vankuver) nedvojbeno utvrdilo da je tzv. prosocijalno trošenje novaca (trošenje na druge ili u humanitarne svrhe) u pozitivnoj korelaciji sa srećom i životnim zadovoljstvom.

Neki kažu da ih kupovina oraspoložuje te da kad se loše osjećaju, idu u šoping. Ima li kupovina doista terapeutski učinak?

Suprotno uvriježenom mišljenju, u kupovinu ipak ne treba ići kad smo loše raspoloženi. Naime, jedna je eksperimentalna studija pokazala da su sudionici, nakon što su im umjetno izazvali loše raspoloženje prikazivanjem tužnih slika, bili skloni potrošiti i do četiri puta više nego sudionici koji su bili dobro raspoloženi. A ako potrošimo previše, opet nećemo biti sretni pa se tu gubi eventualni terapeutski učinak kupovine.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP