Prati nas

Mozaik

Mi vama, vi nama...

Kolinda je otišla u Ameriku, a u Jugu je došla Natasha: ‘Užasan WC papir, modernistička arhitektura i zelje’

Američke obitelji koje su na tih godinu dana ugostile đake iz drugih država, baš kao i danas, nisu primale nikakvu naknadu, no imale su konačnu riječ o odabiru kandidata. Smatralo se da je riječ o svojevrsnoj kulturnoj razmjeni koja je trebala proširiti horizonte i domaćinima i gostu.

Objavljeno

|

foto: Djidash/Wikimedia/Pixabay

“U Ameriku me poslao tata mesar, a ne Tito”, rečenica je kojom je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović komentirala svoje školovanje 1986. godine u američkom Los Alamosu. Riječ je o svojevrsnom odgovoru onima koji misle da je predsjedničina američka matura u sukobu s ranijom izjavom o rođenju s krive strane Željezne zavjese.

Ipak, valja podsjetiti da je riječ je o “slobodnim osamdesetima”, vremenu nakon bankrota države koji nikada nije formalno oglašen i godinama koje su prethodile brutalnoj agresiji na Hrvatsku. I zaista, učenička razmjena sa Sjedinjenim Državama u tim je vremenima funkcionirala kao i danas. Na nju su odlazili uzorni učenici koji su dobro poznavali jezik, koji su na testovima pokazali motiviranost i znanje te neke kvalitete koje su njihovim američkim domaćinima bile bitne.


Naime, američke obitelji koje su na tih godinu dana primale đake iz drugih država, baš kao i danas, nisu dobivale nikakvu naknadu, no imale su konačnu riječ o odabiru kandidata. Smatralo se da je riječ o svojevrsnoj kulturnoj razmjeni koja je trebala proširiti horizonte i domaćinima i gostu. Javne američke škole za jugoslavenske đake na razmjeni bile su također besplatne.

Jesu li samo bogataši i komunisti mogli maturirati u Americi?

Iste te 1986. godine u Americi je srednju školu završila i naša čitateljica Mirsada. Javila se oponirajući onima koji tvrde da se u to vrijeme moglo otputovati u Sjedinjene Države samo s debelom vezom u Savezu komunista i još debljim novčanikom.

“I ja sam, kao Kolinda, srednju školu 1986. godine završila u Sjedinjenim Državama. Moji roditelji nisu bili u partiji. Što je bitnije, moj otac je napustio partiju početkom 70-ih i nikada joj se više nije vratio”, kaže gospođa Mirsada pa dodaje da su njenu školsku godinu financirale Sjedinjene Države. “Moji roditelji nisu platili ni dinara za moje školovanje i boravak u Americi . Išla sam preko organizacije American Field Service (AFS) – potpuno besplatno. Moj otac je bio bravar, a majka domaćica s još troje djece u kući”, zaključuje Mirsada. AFS, dodajmo, i danas posreduje u razmjeni đaka u više od 20 zemalja svijeta.

I Amerikanci su dolazili u Jugu

No nisu samo mladi Jugoslaveni odlazili u Sjedinjene Države, već su i američki đaci dolazili na školovanje u Jugoslaviju. Iste te 1986. godine u Jugoslaviju je putem učeničke razmjene stigla Amerikanka Natasha Seaman, profesorica povijesti umjetnosti na Fakultetu Rhode Island. Seaman je poznata kao stručnjakinja za nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća.

“Kada sam došla u Jugoslaviju kao 17-godišnja učenica na razmjeni, sve je izgledalo vrlo strano. Naravno, taj jezik, ali i zrak zasićen duhanskim dimom i ispušnim plinovima dizelskih automobila. Čudna mi je bila i kuhinja u kojoj se inzistiralo na stvarima kao što su juha i kiseli kupus – gotovo u svakom obroku. A tek kupaonice u kojima iz nikad razjašnjenih razloga nije bilo zavjesa za tuširanje. I toaletni papir koji je bio u zasebnim, gotovo voštanim, ružičastim listićima”, objasnila je kulturološki šok profesorica Seaman u tekstu naslovljenom “Jugoslavenski komplicirani modernizam”.

Seaman nadalje navodi svoju fascinacijom jugoslavenskom arhitekturom. “Odrasla sam u malom mjestu u Zapadnoj Virdžiniji gdje se grandiozna arhitektura s početka 20 stoljeća izmjenjuje sa skromnim trgovačkim objektima i drvenim kućama. U Jugoslaviji su, činilo se, svi živjeli u identičnim višekatnicama. Nekoliko je zgrada u Kragujevcu, u kojem sam tada živjela, datiralo iz 19. stoljeća, no ostalo su bile modernističke betonare”, kaže profesorica navodeći da je modernizam u Jugoslaviji bio stvar općeprihvaćenog ukusa baš poput turske kave u malim šalicama i mlijeka u najlonskim vrećicama.

“Za razliku od užasnog toaletnog papira, čije postojanje nije moguće opravdati, arhitektura je bila rezultat usmjerenog nacionalnog napora u modernizaciji. To je postalo vrlo jasno otkad se Jugoslavija, koja je bila konstrukt, raspala. Bila je sašivena nakon Drugog svjetskog rata od šest primarno ruralnih republika i dvije autonomne pokrajine. U Jugoslaviji, koja je imala površinu američkog Ohia, govorilo se pet jezika. Njena jedinstvenost proširila se i na međunarodnu politiku; ugurana između Željezne zavjese i zapada; nije se svrstala uz nikoga, tražeći zajedničke ciljeve sa državama poput Indonezije i Nigerije”, napisala je Seaman o Jugoslaviji.

.

Show

Ivana Banfić proslavila je 50. rođendan: Puna sam energije i ne boli me ništa

Pjevačica se povukla sa scene i sa suprugom Krunom Ladišićem i sinom Janom odabrala mirniji i povučeniji život u mjestu pored Siska, gdje uzgajaju svoje voće i povrće.

Objavljeno

|

Autor

Jedna od najvećih „krodenserica“ Ivana Banfić proslavila je 16. studenog 50. rođendan. Pjevačica, kaže, nema straha od ulaska u drugo životno poluvrijeme. Dapače, tvrdi da u prvih 50 godina ne bi ništa mijenjala.

“Kada pogledam svoj život unazad sve je točno kako je trebalo biti, nije moglo drugačije. Sva iskustva dovela su me do trenutka gdje se nalazim danas, a sada mi je najbolje razdoblje života, zrela sam, iskustvo je tu i veselim se životu. Jednostavno, zar ne?” izjavila je za Gloriju.


“Iskreno, uopće nemam taj osjećaj da mi je 50. Osjećam se bolje no ikad, puna energije, tijelo mi je jako i zdravo, ništa me ne boli. Imam samo taj jedan život i planiram ga živjeti punim plućima, bez straha”, zaključila je I. Bee.

Pjevačica se povukla sa scene i sa suprugom Krunom Ladišićem i sinom Janom odabrala mirniji i povučeniji život u selu Stara Drenčina pored Siska, gdje uzgajaju svoje voće i povrće.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP