Prati nas

Mozaik

Mi vama, vi nama...

Kolinda je otišla u Ameriku, a u Jugu je došla Natasha: ‘Užasan WC papir, modernistička arhitektura i zelje’

Američke obitelji koje su na tih godinu dana ugostile đake iz drugih država, baš kao i danas, nisu primale nikakvu naknadu, no imale su konačnu riječ o odabiru kandidata. Smatralo se da je riječ o svojevrsnoj kulturnoj razmjeni koja je trebala proširiti horizonte i domaćinima i gostu.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: Djidash/Wikimedia/Pixabay

“U Ameriku me poslao tata mesar, a ne Tito”, rečenica je kojom je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović komentirala svoje školovanje 1986. godine u američkom Los Alamosu. Riječ je o svojevrsnom odgovoru onima koji misle da je predsjedničina američka matura u sukobu s ranijom izjavom o rođenju s krive strane Željezne zavjese.

Ipak, valja podsjetiti da je riječ je o “slobodnim osamdesetima”, vremenu nakon bankrota države koji nikada nije formalno oglašen i godinama koje su prethodile brutalnoj agresiji na Hrvatsku. I zaista, učenička razmjena sa Sjedinjenim Državama u tim je vremenima funkcionirala kao i danas. Na nju su odlazili uzorni učenici koji su dobro poznavali jezik, koji su na testovima pokazali motiviranost i znanje te neke kvalitete koje su njihovim američkim domaćinima bile bitne.


Naime, američke obitelji koje su na tih godinu dana primale đake iz drugih država, baš kao i danas, nisu dobivale nikakvu naknadu, no imale su konačnu riječ o odabiru kandidata. Smatralo se da je riječ o svojevrsnoj kulturnoj razmjeni koja je trebala proširiti horizonte i domaćinima i gostu. Javne američke škole za jugoslavenske đake na razmjeni bile su također besplatne.

Jesu li samo bogataši i komunisti mogli maturirati u Americi?

Iste te 1986. godine u Americi je srednju školu završila i naša čitateljica Mirsada. Javila se oponirajući onima koji tvrde da se u to vrijeme moglo otputovati u Sjedinjene Države samo s debelom vezom u Savezu komunista i još debljim novčanikom.

“I ja sam, kao Kolinda, srednju školu 1986. godine završila u Sjedinjenim Državama. Moji roditelji nisu bili u partiji. Što je bitnije, moj otac je napustio partiju početkom 70-ih i nikada joj se više nije vratio”, kaže gospođa Mirsada pa dodaje da su njenu školsku godinu financirale Sjedinjene Države. “Moji roditelji nisu platili ni dinara za moje školovanje i boravak u Americi . Išla sam preko organizacije American Field Service (AFS) – potpuno besplatno. Moj otac je bio bravar, a majka domaćica s još troje djece u kući”, zaključuje Mirsada. AFS, dodajmo, i danas posreduje u razmjeni đaka u više od 20 zemalja svijeta.

I Amerikanci su dolazili u Jugu

No nisu samo mladi Jugoslaveni odlazili u Sjedinjene Države, već su i američki đaci dolazili na školovanje u Jugoslaviju. Iste te 1986. godine u Jugoslaviju je putem učeničke razmjene stigla Amerikanka Natasha Seaman, profesorica povijesti umjetnosti na Fakultetu Rhode Island. Seaman je poznata kao stručnjakinja za nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća.

“Kada sam došla u Jugoslaviju kao 17-godišnja učenica na razmjeni, sve je izgledalo vrlo strano. Naravno, taj jezik, ali i zrak zasićen duhanskim dimom i ispušnim plinovima dizelskih automobila. Čudna mi je bila i kuhinja u kojoj se inzistiralo na stvarima kao što su juha i kiseli kupus – gotovo u svakom obroku. A tek kupaonice u kojima iz nikad razjašnjenih razloga nije bilo zavjesa za tuširanje. I toaletni papir koji je bio u zasebnim, gotovo voštanim, ružičastim listićima”, objasnila je kulturološki šok profesorica Seaman u tekstu naslovljenom “Jugoslavenski komplicirani modernizam”.

Seaman nadalje navodi svoju fascinacijom jugoslavenskom arhitekturom. “Odrasla sam u malom mjestu u Zapadnoj Virdžiniji gdje se grandiozna arhitektura s početka 20 stoljeća izmjenjuje sa skromnim trgovačkim objektima i drvenim kućama. U Jugoslaviji su, činilo se, svi živjeli u identičnim višekatnicama. Nekoliko je zgrada u Kragujevcu, u kojem sam tada živjela, datiralo iz 19. stoljeća, no ostalo su bile modernističke betonare”, kaže profesorica navodeći da je modernizam u Jugoslaviji bio stvar općeprihvaćenog ukusa baš poput turske kave u malim šalicama i mlijeka u najlonskim vrećicama.

“Za razliku od užasnog toaletnog papira, čije postojanje nije moguće opravdati, arhitektura je bila rezultat usmjerenog nacionalnog napora u modernizaciji. To je postalo vrlo jasno otkad se Jugoslavija, koja je bila konstrukt, raspala. Bila je sašivena nakon Drugog svjetskog rata od šest primarno ruralnih republika i dvije autonomne pokrajine. U Jugoslaviji, koja je imala površinu američkog Ohia, govorilo se pet jezika. Njena jedinstvenost proširila se i na međunarodnu politiku; ugurana između Željezne zavjese i zapada; nije se svrstala uz nikoga, tražeći zajedničke ciljeve sa državama poput Indonezije i Nigerije”, napisala je Seaman o Jugoslaviji.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP