Prati nas

Show

Zbogom, Mani!

Mani Gotovac o ljubavi i prijateljstvu, smrti djeteta i bivših muževa, teatru…

‘Ako je neka pojava u svijetu danas doista ugrožena i ako su njezini zastupnici apsolutna i provjerena manjina, onda je to iznad svega ljubav u nekadašnjem smislu toga pojma.’

Objavljeno

|

Mani Gotovac (screenshot: HRT)

Jedna od ključnih osoba suvremenog hrvatskog teatra, Mani Gotovac, preminula je jučer na svoj 80. rođendan. Upečatljiva osobnost, teatrologinja, kazališna kritičarka i prva intendantica u povijesti hrvatskog glumišta do posljednjeg je daha radila sa strašću. Kada se umirovila, posvetila se književnosti.

Njena posljednja knjiga nosi simboličan naslov – Rastanci. Pisala ju je dvije godine, a dovršila ovo ljeto – unatoč lošem zdravstvenom stanju zbog kojeg nije mogla biti na njenom predstavljanju. U nastavku donosimo neke od izjava velike Mani koje je proteklih godina izrekla za brojne medije kojima je uvijek bila zanimljiva.


O kazalištu

Nikad nisam doživljavala teatar kao priliku za zabavu. Uvijek je on za mene bio istraživanje života i umjetnosti. Pa i zamjena za život. U tom smislu, nikad se neću ni rastati od teatra. Ma koliko se svi oko toga trudili. Bez teatra, u bilo kojem obliku, osjećala bih se izbačena iz vremena i prostora. (Jutarnji list, 2018.)

O ljubavi

Ako je neka pojava u svijetu danas doista ugrožena i ako su njezini zastupnici apsolutna i provjerena manjina, onda je to iznad svega ljubav u nekadašnjem smislu toga pojma. Pa zatim prijateljstvo. Upravo tu crnu rupu koja zjapi prazninom iskorištavaju svi oni koji misle da se sve može kupiti. Ali ne, ne može. Ne može sve. Ljubav u autentičnom značenju toga pojma ne može se kupiti. Nema cijene. Nikakvo blago ovoga svijeta. Shakespeare je to dobro znao. U sceni ludila, Ofelija pjeva svom princu Hamletu. Sjećam se, pjeva ovako: »”Sutra je Valentinovo,/Svi ustanimo zarana; Pod prozor ja ću doći tvoj,/Da budem tvoja dragana.” U Shakespeareovo doba sveti Valentin bio je još mučenik iz 3. stoljeća. Izgubio je glavu jer je volio zaljubljene, jer im je, legenda kaže, poklanjao ruže. Danas su se te ruže i to mučeništvo pretvorile u komercijalni festival i isprazni spektakl. Živimo u vremenu u kojem se samo kupuje, prodaje, oduzima i dodaje. U vremenu bez ljubavi. (Novi list, 2018.)

O bivšim supruzima i njihovoj smrti

Njihov odlazak u nepoznato, za mene, nije stvarni odlazak. Pero Gotovac, nakon braka sa mnom, oženio je jednu mudru i uzoritu gospođu. Ona je pozdravljala naša rijetka druženja, kao i činjenicu da mi Pero pomaže u svim zavrzlamama oko suvremene tehnologije. Možete misliti koliko puta pozivam Gotovca u pomoć, kada mi danas nešto zašteka oko kompjutera. Odlazak Seneke (Željko Senečić, op. mv.) posve je drugačije prirode. On je čovjek s kojim sam provela više od četvrt stoljeća svog života. Kada se pročulo da smo zajedno, Zvonimir Berković nam je rekao u lice: “Vi ste nemoguć par. Miško je cinik, a Mani romantičarka. To će biti pakao kratka vijeka. Nemate nikakve šanse”. Mudri i neodoljivi Berk ovaj put je pogriješio. Mi smo proveli dvadeset i pet godina, vrlo živih i neobičnih godina, u braku, imali smo kćer Anu, prijateljevali smo nakon rastave, kako sam već rekla, do “posljednjeg daha”. Seneka je bio čovjek od tri života, tri energije, tri talenta. Kadgod bih se našla u psihoškripcu, zvala bih samo njega. Bio je na žici. Bio je čovjek sa žicom. Fali mi, svakodnevno mi fali, fali mi na svaki način. (Jutarnji list, 2018.)

O borbi za život djeteta

Krajem 1970-ih vraćam se s mlađom kćeri preko aerodroma Charlesa de Gaullea u Zagreb. Napustili smo kliniku Ville Juife. Doktor Pierre Amiel predao mi je njezinu povijest bolesti. Bio je to golemi fascikl. Uspjela sam ga otvoriti tek na aerodromu. Ana je spavala u kolicima, a ja sam pokušavala pronaći onaj jedan jedini ključni papir. (…) Kada sam ga napokon izvukla, shvatila sam da liječnička ekipa odustaje od daljnjeg liječenja moje djevojčice. Energično sam sklopila fascikl i viknula na sav glas: “Budale, što oni znaju. Medicina, to je glupost, pobijedit ćemo, Ana!” (Fališ mi, 2010.)

O smrti djeteta

Pisanje mi je omogućilo da se ponovno igram sa svojom kćeri, da mislim na nju još intenzivnije nego inače. Sjećanje obnavlja eko sustav. Doslovce, obnavlja. Sjećanje je neodvojiv dio onoga sada i onoga sutra. To međutim ne znači da ono oslobađa od nesreća koje su nam se dogodile u životu. (Novi list, 2012.)

O prijateljima

Ne zanima me njihov status, ugled, zanimanje, bogatstvo ili siromaštvo, ne zanimaju me njihovi pogledi na svijet. Privlači me samo ono nešto neobjašnjivo, recimo ono ljudsko, ono odveć ljudsko što zaiskri među nama, u našim razgovorima, pričama ili u našim dugim šutnjama. (Novi list, 2012.)

O cijeni slobode

Ako ćemo govorit’ u Hrvatskoj, mogu reći da pola onih koji me znaju – mrze me neizrecivo. Najradije bi me spalili kao vješticu na Trgu bana Jelačića Bužimskog. Ali ima druga polovica koja me neizmjerno obožava, čemu se ja strašno čudim. A, čujte, ipak diram u neke svetinje. Ako napišeš knjigu o tome da žena ima pravo biti ljubavnica, da žena ima pravo odlučiti što će sa svojim tijelom, da žena ima pravo prepoznavati vezu između svoga tijela i svoje misli – dirnula sam u opasne vode. Ne samo u Hrvatskoj. Ja sam toga potpuno svjesna. (Jutarnji list, 2016.)

O starosti

Danas, naime, u ovoj našoj lijepoj nesreći – nema mjesta za starce. Vidite i sami, starci su svima suvišni, tjeraju ih, gone, misle da su zaboravili svoja znanja. To je sada naše opće mjesto. Ono se istina ponavljalo u povijesti u brojnim primitivnim sustavima. Kao da smo u jednom od takvih. Kao da će djeca bolje odrasti bez djeda i bake. Ma dajte! Koliko besmislica. Eto, ja se tome inatim. I radim prekovremeno svakodnevno. (Jutarnji list, 2018.)

O ženama

Još moramo dokazivati da i mi žene možemo nešto naučiti, znati, raditi. Tako je to danas i ovdje. Lako bi bilo kada bi se to pitanje moglo riješiti ratifikacijom jedne konvencije, ovim ili onim zakonom, pravilnikom i slično. Sve je to, naravno, dobro i sve nam je to nasušno potrebno. Sve to pokazuje da, ipak, nismo u srednjem vijeku, kada su pametne žene spaljivali na lomači. Nakon što bi ih proglasili vješticama. Od tada, prošla su stoljeća, mnogo se toga promijenilo, mnogo smo izborile, moramo priznati. Ali, nemojmo se zavaravati. Još mnogo toga stoji pred ženama. U njihovoj, u našoj borbi da budemo posve samostalna, slobodna i osviještena ljudska bića. Najteže se, znamo, mijenja stanje svijesti. Osobito teško u prostorima Balkana. (Azra, 2018.)

Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prezime Gotovac uzela je udajom za Peru Gotovca, te ga je zadržala i nakon razvoda. Živjela je u Zagrebu, pisala je prozu, kazališne spise, a bavila se dramaturgijom u zemlji i inozemstvu.

.

Show

Baletom na ledu i velikim vatrometom otvoren je Advent u Zagrebu

No to je tek djelić ove subotnje večeri u metropoli, jer Advent se proširio i na Europski trg, kod HNK, u kino Tuškanac, u Oktogon, na Trg bana Jelačića i na Strossmayerovo šetalište.

Objavljeno

|

Autor

Paljenjem prve svijeće na adventskom vijencu na Manduševcu i službeno je počeo ovogodišnji Advent u Zagrebu. I ove godine, glavna atrakcija najbolje europske božićne destinacije je Ledeni park, klizalište na Tomislavcu koji je otvoren baletom na ledu – predstavom “Orašar u Ledenom kraljevstvu”.

Zamrznuti parter su otvorile prva žena zagrebačkog turizma Martina Bienenfeld i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, dok je sam “Orašar u Ledenom kraljevstvu” kulminirao velikim vatrometom na svodu jednog od najljepših zagrebačkih trgova.


Glavne klizačke zvijezde bili su Antonio Souza-Kordeiru i Lana Petranović, naši nagrađivani mladi klizači s brojnim svjetskim priznanjima koje su na ledu podržali klizači iz Klizačkog kluba Pahuljice. Uz to, upaljene u i lampice na Zrinjevcu. No to je tek djelić ove subotnje večeri u metropoli, jer Advent se proširio i na Europski trg, kod HNK, u kino Tuškanac, u Oktogon, na Trg bana Jelačića i na Strossmayerovo šetalište.

foto: Sandro Bura
foto: Sandro Bura
foto: Sandro Bura
foto: Sandro Bura
foto: Sandro Bura
foto: Sandro Bura
foto: Sandro Bura
foto: Sandro Bura

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP