Prati nas

Show

Zbogom, Mani!

Mani Gotovac o ljubavi i prijateljstvu, smrti djeteta i bivših muževa, teatru…

‘Ako je neka pojava u svijetu danas doista ugrožena i ako su njezini zastupnici apsolutna i provjerena manjina, onda je to iznad svega ljubav u nekadašnjem smislu toga pojma.’

Objavljeno

|

Mani Gotovac (screenshot: HRT)

Jedna od ključnih osoba suvremenog hrvatskog teatra, Mani Gotovac, preminula je jučer na svoj 80. rođendan. Upečatljiva osobnost, teatrologinja, kazališna kritičarka i prva intendantica u povijesti hrvatskog glumišta do posljednjeg je daha radila sa strašću. Kada se umirovila, posvetila se književnosti.

Njena posljednja knjiga nosi simboličan naslov – Rastanci. Pisala ju je dvije godine, a dovršila ovo ljeto – unatoč lošem zdravstvenom stanju zbog kojeg nije mogla biti na njenom predstavljanju. U nastavku donosimo neke od izjava velike Mani koje je proteklih godina izrekla za brojne medije kojima je uvijek bila zanimljiva.


O kazalištu

Nikad nisam doživljavala teatar kao priliku za zabavu. Uvijek je on za mene bio istraživanje života i umjetnosti. Pa i zamjena za život. U tom smislu, nikad se neću ni rastati od teatra. Ma koliko se svi oko toga trudili. Bez teatra, u bilo kojem obliku, osjećala bih se izbačena iz vremena i prostora. (Jutarnji list, 2018.)

O ljubavi

Ako je neka pojava u svijetu danas doista ugrožena i ako su njezini zastupnici apsolutna i provjerena manjina, onda je to iznad svega ljubav u nekadašnjem smislu toga pojma. Pa zatim prijateljstvo. Upravo tu crnu rupu koja zjapi prazninom iskorištavaju svi oni koji misle da se sve može kupiti. Ali ne, ne može. Ne može sve. Ljubav u autentičnom značenju toga pojma ne može se kupiti. Nema cijene. Nikakvo blago ovoga svijeta. Shakespeare je to dobro znao. U sceni ludila, Ofelija pjeva svom princu Hamletu. Sjećam se, pjeva ovako: »”Sutra je Valentinovo,/Svi ustanimo zarana; Pod prozor ja ću doći tvoj,/Da budem tvoja dragana.” U Shakespeareovo doba sveti Valentin bio je još mučenik iz 3. stoljeća. Izgubio je glavu jer je volio zaljubljene, jer im je, legenda kaže, poklanjao ruže. Danas su se te ruže i to mučeništvo pretvorile u komercijalni festival i isprazni spektakl. Živimo u vremenu u kojem se samo kupuje, prodaje, oduzima i dodaje. U vremenu bez ljubavi. (Novi list, 2018.)

O bivšim supruzima i njihovoj smrti

Njihov odlazak u nepoznato, za mene, nije stvarni odlazak. Pero Gotovac, nakon braka sa mnom, oženio je jednu mudru i uzoritu gospođu. Ona je pozdravljala naša rijetka druženja, kao i činjenicu da mi Pero pomaže u svim zavrzlamama oko suvremene tehnologije. Možete misliti koliko puta pozivam Gotovca u pomoć, kada mi danas nešto zašteka oko kompjutera. Odlazak Seneke (Željko Senečić, op. mv.) posve je drugačije prirode. On je čovjek s kojim sam provela više od četvrt stoljeća svog života. Kada se pročulo da smo zajedno, Zvonimir Berković nam je rekao u lice: “Vi ste nemoguć par. Miško je cinik, a Mani romantičarka. To će biti pakao kratka vijeka. Nemate nikakve šanse”. Mudri i neodoljivi Berk ovaj put je pogriješio. Mi smo proveli dvadeset i pet godina, vrlo živih i neobičnih godina, u braku, imali smo kćer Anu, prijateljevali smo nakon rastave, kako sam već rekla, do “posljednjeg daha”. Seneka je bio čovjek od tri života, tri energije, tri talenta. Kadgod bih se našla u psihoškripcu, zvala bih samo njega. Bio je na žici. Bio je čovjek sa žicom. Fali mi, svakodnevno mi fali, fali mi na svaki način. (Jutarnji list, 2018.)

O borbi za život djeteta

Krajem 1970-ih vraćam se s mlađom kćeri preko aerodroma Charlesa de Gaullea u Zagreb. Napustili smo kliniku Ville Juife. Doktor Pierre Amiel predao mi je njezinu povijest bolesti. Bio je to golemi fascikl. Uspjela sam ga otvoriti tek na aerodromu. Ana je spavala u kolicima, a ja sam pokušavala pronaći onaj jedan jedini ključni papir. (…) Kada sam ga napokon izvukla, shvatila sam da liječnička ekipa odustaje od daljnjeg liječenja moje djevojčice. Energično sam sklopila fascikl i viknula na sav glas: “Budale, što oni znaju. Medicina, to je glupost, pobijedit ćemo, Ana!” (Fališ mi, 2010.)

O smrti djeteta

Pisanje mi je omogućilo da se ponovno igram sa svojom kćeri, da mislim na nju još intenzivnije nego inače. Sjećanje obnavlja eko sustav. Doslovce, obnavlja. Sjećanje je neodvojiv dio onoga sada i onoga sutra. To međutim ne znači da ono oslobađa od nesreća koje su nam se dogodile u životu. (Novi list, 2012.)

O prijateljima

Ne zanima me njihov status, ugled, zanimanje, bogatstvo ili siromaštvo, ne zanimaju me njihovi pogledi na svijet. Privlači me samo ono nešto neobjašnjivo, recimo ono ljudsko, ono odveć ljudsko što zaiskri među nama, u našim razgovorima, pričama ili u našim dugim šutnjama. (Novi list, 2012.)

O cijeni slobode

Ako ćemo govorit’ u Hrvatskoj, mogu reći da pola onih koji me znaju – mrze me neizrecivo. Najradije bi me spalili kao vješticu na Trgu bana Jelačića Bužimskog. Ali ima druga polovica koja me neizmjerno obožava, čemu se ja strašno čudim. A, čujte, ipak diram u neke svetinje. Ako napišeš knjigu o tome da žena ima pravo biti ljubavnica, da žena ima pravo odlučiti što će sa svojim tijelom, da žena ima pravo prepoznavati vezu između svoga tijela i svoje misli – dirnula sam u opasne vode. Ne samo u Hrvatskoj. Ja sam toga potpuno svjesna. (Jutarnji list, 2016.)

O starosti

Danas, naime, u ovoj našoj lijepoj nesreći – nema mjesta za starce. Vidite i sami, starci su svima suvišni, tjeraju ih, gone, misle da su zaboravili svoja znanja. To je sada naše opće mjesto. Ono se istina ponavljalo u povijesti u brojnim primitivnim sustavima. Kao da smo u jednom od takvih. Kao da će djeca bolje odrasti bez djeda i bake. Ma dajte! Koliko besmislica. Eto, ja se tome inatim. I radim prekovremeno svakodnevno. (Jutarnji list, 2018.)

O ženama

Još moramo dokazivati da i mi žene možemo nešto naučiti, znati, raditi. Tako je to danas i ovdje. Lako bi bilo kada bi se to pitanje moglo riješiti ratifikacijom jedne konvencije, ovim ili onim zakonom, pravilnikom i slično. Sve je to, naravno, dobro i sve nam je to nasušno potrebno. Sve to pokazuje da, ipak, nismo u srednjem vijeku, kada su pametne žene spaljivali na lomači. Nakon što bi ih proglasili vješticama. Od tada, prošla su stoljeća, mnogo se toga promijenilo, mnogo smo izborile, moramo priznati. Ali, nemojmo se zavaravati. Još mnogo toga stoji pred ženama. U njihovoj, u našoj borbi da budemo posve samostalna, slobodna i osviještena ljudska bića. Najteže se, znamo, mijenja stanje svijesti. Osobito teško u prostorima Balkana. (Azra, 2018.)

Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire. Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prezime Gotovac uzela je udajom za Peru Gotovca, te ga je zadržala i nakon razvoda. Živjela je u Zagrebu, pisala je prozu, kazališne spise, a bavila se dramaturgijom u zemlji i inozemstvu.

.

Show

Treća sreća: Hrvoje Hegedušić (84) oženio je 35 godina mlađu Ljerku

Iza Hegedušića su dva braka. Bio je oženjen s pjesnikinjom Majom Perfiljevom, dok je s drugom suprugom pjevačicom Ksenijom Erker proveo 40 godina.

Objavljeno

|

Autor

Poznati  glazbenik, skladatelj te glazbeni producent Hrvoje Hegdušić oženio je svoju višegodišnju partnericu  i i profesoricu glazbene teorije Ljerku Šemeš.

Upoznao ju je dok je još bila gimnazijalka. Ljerka je naime kći jednog njegova starijeg kolege s radiostanice, gdje je bila na praksi 1984. kao učenica iz Križanićeve, a povezala ih je glazbena suradnja.


“U međuvremenu se udala, rodila dvoje djece, a upisani teoretski smjer Muzičke akademije nije završila. Nakon 20 godina što je prekinula studij, nagovorio sam je da se vrati na Akademiju i diplomira. Danas ima stančić u Crikvenici, radi u Glazbenoj školi u Voloskom, obožava svoj posao. Zimi smo pretežito kod nje, dok je moj stan u Selcu u biti studio gdje radim. Znam Ljerku u dušu, kao i ona mene. Uvijek sam joj pri ruci, to je jedan fini odnos, nerazdvojni smo. Baš smo skupa”, komentirao je za Jutarnji list 2016. godine.

Prema pisanju Večernjeg lista, skromno vjenčanje održalo se u Selcima gdje oboje žive. Ljerki je kuma bila prijateljica Svjetlana, a Hegedušiću starija kći, glumica Hana Hegedušić, koju je dobio u dugogodišnjem braku s Ksenijom Erker. Prije nje bio je u braku s pjesnikinjom Majom Perfiljevom.

“Hrvoje i ja stigli smo na kraj našeg zajedničkog 40 godina dugog putovanja kao umorni putnici i bez ljubavne prtljage. Moja ženska priroda pronašla se u djeci i unucima, a njegova muška priroda pronašla je novu ljubav. Kad se baka i djed rastaju, to je i tužno, i groteskno, i pomalo sramno i o toj temi neću više ništa reći”, rekla je omiljena Erker za Gloriju 2013. godine.

Ksenija Erker (foto: Vikend)

“Kada sam se zaljubila sa 17 godina, mislila sam da je to za cijeli život. Sad znam da je život putovanje i ja sam imala čovjeka s kojim sam putovala 40 godina. Sada su tračnice otišle svaka na svoju stranu, ali putovanje nije prestalo ni za njega ni za mene. On je otišao, odselio se u Selce i želim mu apsolutno sve najbolje. Posljednjih deset godina Hrvoje i ja najbolje smo komunicirali kao baka i djed, a najlošije kao muškarac i žena. Ipak, jako se dobro nosim sa svim i veseli me što i dalje imamo naša zajednička okupljanja, dječje rođendane na kojima dobro funkcioniramo”, rekla je Ksenija iste te godine za Story.

Hegedušić je pak 2016. Jutarnjem listu rekao: “Kad nemaš zajedničkih briga oko djece, isplivaju na scenu sve proturječnosti, nerazumijevanja… Je li hrabro ući u osmom desetljeću u novi život? Pa puno je hrabrije predati se, ostati zatočen u nezadovoljstvu. Biti svjestan da to u čemu živiš ne valja, svjesno strpjeti, biti neprestano u stresu… Mislim da čovjek za takvu odluku treba biti udaren u glavu. Brinem li se hoću li jednom ostati sam? So what? Hans Fallada je napisao da svatko umire sam. Ljudi moraju shvatiti da su uvijek sami. I da sami trebaju biti zadovoljni. Tek kad si zadovoljan, postaješ pozitivan za okolinu, svi se onda na tebe lijepe.”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP