Prati nas

Vijesti

Nacionalna žalost

Vukovar je političarima plijen

O načinu života u Vukovaru možda najviše govore odvojene škole za srpske i hrvatske učenike, temeljene na želji i pravu srpske zajednice da školuje djecu na vlastitom jeziku i pismu.

Objavljeno

|

Vukovar (foto: Siniša Bogdanić)

Vukovarska Kolona sjećanja vrhunac je kolektivnog žalovanja za žrtvama Domovinskog rata u Hrvatskoj. Događaji koji ju okružuju pokazuju da se i danas domaća politika hrani ratnom nesrećom s kraja prošlog stoljeća, analizira novinar Deutsche Wellea Siniša Bogdanić.

Organiziranim paljenjem svijeća brojni hrvatski gradovi pridružili su se sinoć obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. 18. studenoga 1991. godine smatra se najtragičnijim datumom novije hrvatske povijesti. Nakon tromjesečne opsade slomljena je obrana grada u koji su ušle srpske paravojne postrojbe i Jugoslavenska narodna armija.


Brutalne snimke koje prikazuju spomenute postrojbe kako paradiraju razrušenim gradom i pjevaju “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate” obišle su svijet i prikazivane su u haškoj sudnici. Strani fotoreporteri zabilježili su mrtve i ranjene, kolonu izmučenih građana koji odlaze u nepoznato. No to je bio tek uvod u užas koji je uslijedio – pokolj ranjenika na Ovčari.

Ovaj je datum iznimno komplicirano emotivan za Hrvatsku, jer osim što oživljava nezacijeljenu ratnu traumu i sjećanje na mnoge zločine bez kazni, duboko je kontaminiran dnevnom politikom koja malo čini za istinsko pomirenje dvaju naroda.

Hrvatska traga za 1.872 građana koji su nestali u Domovinskom ratu, od čega je 530 njih upravo s područja Vukovarsko-srijemske županije. Službena politika otkrivanje sudbine nestalih predstavlja kao uvjet za normalizaciju odnosa sa Srbijom, dok radikalniji političari nestale koriste za nametanje kolektivne krivnje i obračun sa srpskom nacionalnom manjinom unutar Hrvatske. Kada je riječ o HDZ-u, Vukovar postaje i sredstvo unutarstranačkih odmjeravanja snaga.

Sva kompliciranost rata sažela se u Vukovaru

Tako se iz godine u godinu postavlja pitanje zašto predstavnik hrvatskih Srba i koalicijski partner vladajuće Hrvatske demokratske zajednice Milorad Pupovac (Samostalna demokratska srpska stranke, SDSS) danas ne korača u Koloni sjećanja. Iako bi ga upravo oni koji pitaju tamo najmanje željeli vidjeti. Pupovac je i ove godine dan ranije obišao Vukovar kako bi bacio vijenac u Dunav u spomen na Srbe koji su također nestali u osvitu rata, a za čiju smrt nitko nije odgovarao.

Objavivši da se svake godine otkriju i identificiraju ostaci osamdesetak nestalih osoba, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih nestalih hrvatskih branitelja i civila Ljiljana Alvir kazala je kako se radi većinom o Srbima. Ukratko, u svemu vidi spremnost Hrvatske da istražuje stradanja Srba, ali ne i Srbije da Hrvatskoj preda dokumentaciju koja bi olakšala potragu za nestalim Hrvatima. Za N1 tvrdi, sva obećanja srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića hrvatskoj predsjednici, ali i njoj osobno, bila su samo slatkorječiva obećanja. I Alvir je uprla prstom u Pupovca.

“Neću prihvatiti da ja ili SDSS budemo ‘dežurni jarac’ za to što netko ne radi. Za Hrvate i Srbe u Hrvatskoj te za Srbiju od posebnog je interesa da to strašno poglavlje u međusobnim odnosima pokušaju zatvoriti na bolji način nego što je bilo do sada. Mi smo u tome spremni pomoći, ali politički odnosi nerijetko predstavljaju ozbiljnu prepreku”, odgovorio je Pupovac nakon što je odao počast i ubijenima na Ovčari.

Uz sve to ne treba zaboraviti ni Srbe koji su sudjelovali u ratu na hrvatskoj strani i kojih je prema poluslužbenim podacima bilo desetak tisuća. Upravo su prije više od desetljeća branitelji iz udruge “Vukovar 91” procijenili da je u obrani Vukovara sudjelovalo 10-15% pripadnika nacionalnih manjina. Kada se radi o Srbima, riječ je o prešućenima braniteljima koji nemaju mjesto u općeprihvaćenim pričama hrvatske, a ni srpske strane.

Traje li rat i danas?

Prizemnost kojom se Vukovarom koristi dnevna politika možda najbolje ilustrira kampanja za predsjedničke izbore. Kandidat SDP-a Zoran Milanović, koji vodi kampanju pod parolom ‘Normalno’, razvukao je na Trpinjskoj cesti, popularno zvanoj „groblje tenkova”, plakat s porukom „Normalno, ratovi su gotovi”. Na udicu se upecao kandidat desnice Miroslav Škoro koji je u međuvremenu poručio da će braniti i pozdrav „Za dom spremni”. “Nije normalno na Trpinjskoj cesti u Vukovaru prije tužne obljetnice poručivati Vukovarcima da su ratovi gotovi”, odgovorio je Škoro, navodeći da brojni Vukovarci i danas traže svoje nestale i u gradu susreću ratne zločince koje hrvatsko pravosuđe do dana današnjeg nije kaznilo.

Uz to Škoro, koji nije sudjelovao u ratu, a što su mu mnogi zamjerili, zaključuje kako su slavni američki generali često isticali da je samo za mrtve rat završio. Nasuprot tomu, mnogi su se prisjetili generala Ante Gotovine koji je 2012. godine nakon oslobađajuće haške presude hrvatskim građanima poručio: “Rat je gotov. Okrenimo se budućnosti.”

“Pustite nas na miru”

Razgovori s Vukovarcima pokazuju da ni oni nisu načisto je li rat gotov, pogotovo ako je riječ o ljudima koji nisu dobili pravdu za pretrpljenu patnju i gubitke. Oni drugi ljuti su na realnost života u Hrvatskoj pa govore kako je politika, a posebno radikalna desnica, otela rat, grad i njegove žrtve. Treći će zamjeriti novinarima da ih samo u studenom zanima Vukovar pa govore kako je to grad života i mladosti te da mediji stvaraju potpuno krivu percepciju o tamošnjem životu.

No o načinu života u Vukovaru možda najviše govore odvojene škole za srpske i hrvatske učenike, temeljene na želji i pravu srpske zajednice da školuje djecu na vlastitom jeziku i pismu. Ambiciozno zamišljen i međunarodno financiran projekt Interkulturne škole propao je, jer za njega nikada i nije bilo iskrenog interesa s bilo koje strane.

Uz to, nema jedinstva ni oko samog obilježavanja današnjeg datuma koji je vlada Andreja Plenkovića odlučila zacementirati u državnom kalendaru kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata koji bi od iduće godine trebao biti neradni dan. Politička ljevica tomu se protivila argumentom kako se žalost ne propisuje kalendarom te da će se na taj način od grada napraviti grobnica za žive, ako već nije. Ali ne treba zanemariti ni ono što se dosta često čuje u razgovoru s Vukovarcima: “Samo nam vi iz Zagreba nemojte govoriti kako da oplakujemo svoje mrtve i svoj grad.”

.

Vijesti

Kako smo došli do toga da cijeli život radimo kako bismo primali sitniš od mirovine?

Pred kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj je čitav mirovinski sustav pucao od zdravlja: bilo je nešto preko dva milijuna zaposlenih i tek nešto preko 500 tisuća umirovljenika.

Objavljeno

|

Autor

Zašto su ljudi siromašni?

Zbog starenja čitavog stanovništva će i bogatim zemljama sve teže biti financirati mirovine. U siromašnijim zemljama je tu problem i masovni odlazak mladih u inozemstvo. Mirovine su već malene, a tako će biti još manje, analizira Anđelko Šubić za Deutsche Welle.

Nekad je bilo sjajno

Pred kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj je čitav mirovinski sustav pucao od zdravlja: bilo je nešto preko dva milijuna zaposlenih i tek nešto preko 500 tisuća umirovljenika. Od nekadašnjih maltene 4:1 danas je odnos i po službenim statistika HZMO (siječanj 2020.) da na pet zaposlenih dolaze četiri umirovljenika (1,25:1). Već i po tome je Hrvatska negdje na dnu ljestvice među zemljama Europske unije, ali u drugim državama regije je još gore: mediji Crne Gore javljaju kako se tamo odnos zaposlenih i umirovljenika već približava na 1:1.


Nema uopće smisla raspravljati koji bi omjer bio optimalan: što je veći broj umirovljenika koji otpada na svakog zaposlenog znači da će i mirovine biti manje. A kad su i prosječni prihodi maleni, onda to znači i da će čitavi stariji naraštaji biti katapultirani u siromaštvo.

Starci koji prosjače na ulici su i bili razlog da su mnoge zemlje Europe još u 19. stoljeću počele uspostavljati nekakve mirovinske sustave. Elementarni sustavi skrbi za stare i nemoćne su postojali i ranije, osobito unutar zanatskih cehova pojedinih gradova. Zapravo još uvijek se i u Njemačkoj mogu naći zvanja koja imaju i svoju posebni, dodatni sustav skrbi za starost, ali takvih je sve manje.

Jugoslavija, 1972.

Mirovina nije štednja, mladi pomažu starima

Osnovno načelo najveće većine današnjih nacionalnih mirovinskih sustava počiva na “generacijskoj solidarnosti”. U velikoj krizi u dvadesetim godinama prošlog stoljeća je i u Njemačkoj novac za mirovinu, koji se “stavljao na stranu”, doslovce otišao u vjetar i zapravo je SAD pod Rooseveltom prvi svoj mirovinski sustav reformirao tako da se novac koji stiže od trenutno zaposlenih uglavnom odmah dijeli onima koji su mirovini. Logika je jasna: gospodarstvo raste, raste i broj stanovnika tako da će buduće generacije lako moći plaćati mirovine onih koji sad uplaćuju u mirovinski fond.

I Njemačka je u svojoj reformi mirovinskog sustava 1957. uvela takvo načelo – naravno, tu je i dalje bio potreban “drugi stup”: potpora države. Desetljećima je to odlično funkcioniralo – dok je u obiteljima doista i bilo mnogo djece. Ali osim što je demografija ugrozila tu logiku “generacijske solidarnosti”, ne tako imućne zemlje su pogođene i odlaskom radne snage.

Kako procjenjuje predsjednik Europske banke za obnovu i razvoj Suma Chakarbarti za postaju RTS, već oko šest milijuna građana Balkana živi u inozemstvu – gotovo trećina tamošnjeg stanovništva. U izrazito siromašnim zemljama kao što je Moldavija doznake njenih stanovnika iz inozemstva su jedan od najvećih izvora prihoda čitave države, ali to je slaba utjeha. Jer kad iz jedne Bosne i Hercegovine, prema podacima Eurostata, samo u 2018. godini ode oko 53.500 ljudi, iz malenog Kosova 34.500 ili iz Srbije 51.000, onda je to težak udarac i za tamošnje gospodarstvo.

Jugoslavija, 1972.

Koliki je to gubitak?

Kratkoročno – i kako na primjer tvrdi direktor bosanskohercegovačkog Zavoda za mirovinsko-invalidsko osiguranje Federacije Zijad Krnjić, je tamošnji mirovinski sustav “potpuno stabilan” i “nema nikakvog govora” o njegovoj ugroženosti, izjavio je za list Avaz. Dopušta mogućnost da odlazak mladih “može imati utjecaja na neki duži period”, ali od početka 2020. tamošnjim umirovljenicima stiže čak i povišica mirovina.

No već u dogledno vrijeme takav odlazak je barem dvostruki ekonomski gubitak. Prvi je trošak kojeg je svaka ta država dala za obrazovanje tih osoba: nečija sveučilišna diploma čitavo društvo lako može koštati i pedesetak tisuća eura – diploma liječnika još i više. A od te investicije sad korist ima neka druga država i to sve do te mjere da neke imućne zemlje čak namjerno obrazuju manje liječnika jer računaju s došljacima.

Drugi ekonomski gubitak je još gori: odlaze mladi, obrazovani i prije svega poduzetni ljudi jer nikad nije lako odlučiti se na odlazak iz domovine. Upravo to poduzetništvo je jedina šansa za te siromašnije zemlje da se u perspektivi ne pretvore u države loše plaćenih “konobara i čistačica” za turiste.

Mnogi ionako ne bi plaćali mirovinsko…

Utoliko je čak i pad stope nezaposlenosti koji bilježe gotovo sve zemlje regije tek umjereno dobra vijest. Ne tako malim dijelom je za taj pad zaslužan odlazak u inozemstvo, a to će onda neminovno imati posljedica i na mirovinski sustav, ali i na sustav zdravstvene skrbi. Jer oni koji bi mogli dobro zarađivati više nisu u domovini.

Ipak, čak i taj odlazak u inozemstvo je zapravo tek dio još većeg problema: osobito kad je riječ o zabrinjavajućoj nezaposlenosti mladih, ti podaci obično nisu posve točni. Prije svega mladima se daje posao djelomično ili u cijelosti “na crno” i s isplatom “na ruke”. U regiji nisu osobita iznimka ni tvrtke koje čak i ako radnicima isplaćuju plaće, “zaboravljaju” plaćati doprinose – makar su uvedene i drakonske kazne za takve slučajeve.

Izbjegavanje porezne obveze će se rado pokušati izvesti i u urednijim državama. A u državama gdje su građani duboko uvjereni kako “oni tamo gore” taj novac baš nikad neće potrošiti na dobrobit zajednice je “plaćanje na crno” i takva utaja neminovno i maltene nacionalni sport. Dakle nipošto ne znači da bi svi oni koji su otišli plaćali u zajedničku blagajnu.

Jugoslavija, 1972.

Kako skupiti novac za mirovine?

Kako da onda uopće mirovine postanu veće? I u Hrvatskoj je prosječna mirovina 2.500 kuna, a preko 160 tisuća umirovljenika je suočeno s nemogućom misijom: preživjeti s mirovinom manjom od 1.000 kuna?

U drugim državama regije je u pravilu još gore i teško je reći kako bi se to moglo popraviti. Takozvani “treći stup” – koji se zapravo svodi na ulaganje i računa na dividende, obzirom na postojeću nultu eskontnu stopu Europske središnje banke tek iznimno može jamčiti značajniju dobit. A tu mogu stvari poći i žestoko krivim putem: u SAD-u je takav način ulaganja uobičajena praksa i mirovinski fondovi su jedni od najznačajnijih investitora u zemlji. Ali i najveći mirovinski sustav te zemlje California Public Employees‘ Retirement System (CalPERS) je trenutno u dubokim novčanim nevoljama.

Na koncu se i prečesto sve svodi na to da država mora otvoriti svoju blagajnu kako bi pomogla i onima koji su čitav svoj radni vijek radili i zarađivali, ali koji u starosti jedva mogu živjeti od mirovine. Ali kao što se isto pokazalo, u njenu pomoć se ne treba previše pouzdati jer će tako neminovno zapasti u deficit. Pogotovo ako se ta država obavezala na financijsku disciplinu kakvu propisuje uvođenje zajedničke valute euro -onda se i umirovljenicima crno piše.

Imutak, ali ne i novac…

U Grčkoj (nije mnogo drugačije bilo ni u Španjolskoj ili Portugalu), mada i tamo političari znaju “trik” sitnim poklonima umirovljenicima navesti ih da glasuju za njih, je već u prvim mjerama štednje žrtvom postala i državna potpora za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Prosvjedi umirovljenika su bili brojni i žestoki jer nije bilo malo obitelji gdje su i nezaposlena djeca i unuci živjeli od te mirovine.

Kako onda u zemljama s nižim BDP-om osigurati pristojnu mirovinu već i sadašnjim, da ne spominjemo buduće naraštaje? Situacija je zapravo apsurdna: baš zbog sve manjeg nataliteta se u mnogim obiteljima pojavljuje “obrnuta piramida”: mnogo starije rodbine i malo djece – koja će jednog dana i naslijediti čitav taj imutak. No tek iznimno će to biti i likvidan imutak od kojeg će se moći plaćati računi i odlaziti u trgovinu. Kako onda ipak pristojno živjeti u starosti? To nije problem koji će se riješiti tek potezom nečijeg pera, zaključuje DW.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP