Prati nas

Vijesti

Nacionalna žalost

Vukovar je političarima plijen

O načinu života u Vukovaru možda najviše govore odvojene škole za srpske i hrvatske učenike, temeljene na želji i pravu srpske zajednice da školuje djecu na vlastitom jeziku i pismu.

Objavljeno

|

Vukovar (foto: Siniša Bogdanić)

Vukovarska Kolona sjećanja vrhunac je kolektivnog žalovanja za žrtvama Domovinskog rata u Hrvatskoj. Događaji koji ju okružuju pokazuju da se i danas domaća politika hrani ratnom nesrećom s kraja prošlog stoljeća, analizira novinar Deutsche Wellea Siniša Bogdanić.

Organiziranim paljenjem svijeća brojni hrvatski gradovi pridružili su se sinoć obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. 18. studenoga 1991. godine smatra se najtragičnijim datumom novije hrvatske povijesti. Nakon tromjesečne opsade slomljena je obrana grada u koji su ušle srpske paravojne postrojbe i Jugoslavenska narodna armija.


Brutalne snimke koje prikazuju spomenute postrojbe kako paradiraju razrušenim gradom i pjevaju “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate” obišle su svijet i prikazivane su u haškoj sudnici. Strani fotoreporteri zabilježili su mrtve i ranjene, kolonu izmučenih građana koji odlaze u nepoznato. No to je bio tek uvod u užas koji je uslijedio – pokolj ranjenika na Ovčari.

Ovaj je datum iznimno komplicirano emotivan za Hrvatsku, jer osim što oživljava nezacijeljenu ratnu traumu i sjećanje na mnoge zločine bez kazni, duboko je kontaminiran dnevnom politikom koja malo čini za istinsko pomirenje dvaju naroda.

Hrvatska traga za 1.872 građana koji su nestali u Domovinskom ratu, od čega je 530 njih upravo s područja Vukovarsko-srijemske županije. Službena politika otkrivanje sudbine nestalih predstavlja kao uvjet za normalizaciju odnosa sa Srbijom, dok radikalniji političari nestale koriste za nametanje kolektivne krivnje i obračun sa srpskom nacionalnom manjinom unutar Hrvatske. Kada je riječ o HDZ-u, Vukovar postaje i sredstvo unutarstranačkih odmjeravanja snaga.

Sva kompliciranost rata sažela se u Vukovaru

Tako se iz godine u godinu postavlja pitanje zašto predstavnik hrvatskih Srba i koalicijski partner vladajuće Hrvatske demokratske zajednice Milorad Pupovac (Samostalna demokratska srpska stranke, SDSS) danas ne korača u Koloni sjećanja. Iako bi ga upravo oni koji pitaju tamo najmanje željeli vidjeti. Pupovac je i ove godine dan ranije obišao Vukovar kako bi bacio vijenac u Dunav u spomen na Srbe koji su također nestali u osvitu rata, a za čiju smrt nitko nije odgovarao.

Objavivši da se svake godine otkriju i identificiraju ostaci osamdesetak nestalih osoba, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih nestalih hrvatskih branitelja i civila Ljiljana Alvir kazala je kako se radi većinom o Srbima. Ukratko, u svemu vidi spremnost Hrvatske da istražuje stradanja Srba, ali ne i Srbije da Hrvatskoj preda dokumentaciju koja bi olakšala potragu za nestalim Hrvatima. Za N1 tvrdi, sva obećanja srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića hrvatskoj predsjednici, ali i njoj osobno, bila su samo slatkorječiva obećanja. I Alvir je uprla prstom u Pupovca.

“Neću prihvatiti da ja ili SDSS budemo ‘dežurni jarac’ za to što netko ne radi. Za Hrvate i Srbe u Hrvatskoj te za Srbiju od posebnog je interesa da to strašno poglavlje u međusobnim odnosima pokušaju zatvoriti na bolji način nego što je bilo do sada. Mi smo u tome spremni pomoći, ali politički odnosi nerijetko predstavljaju ozbiljnu prepreku”, odgovorio je Pupovac nakon što je odao počast i ubijenima na Ovčari.

Uz sve to ne treba zaboraviti ni Srbe koji su sudjelovali u ratu na hrvatskoj strani i kojih je prema poluslužbenim podacima bilo desetak tisuća. Upravo su prije više od desetljeća branitelji iz udruge “Vukovar 91” procijenili da je u obrani Vukovara sudjelovalo 10-15% pripadnika nacionalnih manjina. Kada se radi o Srbima, riječ je o prešućenima braniteljima koji nemaju mjesto u općeprihvaćenim pričama hrvatske, a ni srpske strane.

Traje li rat i danas?

Prizemnost kojom se Vukovarom koristi dnevna politika možda najbolje ilustrira kampanja za predsjedničke izbore. Kandidat SDP-a Zoran Milanović, koji vodi kampanju pod parolom ‘Normalno’, razvukao je na Trpinjskoj cesti, popularno zvanoj „groblje tenkova”, plakat s porukom „Normalno, ratovi su gotovi”. Na udicu se upecao kandidat desnice Miroslav Škoro koji je u međuvremenu poručio da će braniti i pozdrav „Za dom spremni”. “Nije normalno na Trpinjskoj cesti u Vukovaru prije tužne obljetnice poručivati Vukovarcima da su ratovi gotovi”, odgovorio je Škoro, navodeći da brojni Vukovarci i danas traže svoje nestale i u gradu susreću ratne zločince koje hrvatsko pravosuđe do dana današnjeg nije kaznilo.

Uz to Škoro, koji nije sudjelovao u ratu, a što su mu mnogi zamjerili, zaključuje kako su slavni američki generali često isticali da je samo za mrtve rat završio. Nasuprot tomu, mnogi su se prisjetili generala Ante Gotovine koji je 2012. godine nakon oslobađajuće haške presude hrvatskim građanima poručio: “Rat je gotov. Okrenimo se budućnosti.”

“Pustite nas na miru”

Razgovori s Vukovarcima pokazuju da ni oni nisu načisto je li rat gotov, pogotovo ako je riječ o ljudima koji nisu dobili pravdu za pretrpljenu patnju i gubitke. Oni drugi ljuti su na realnost života u Hrvatskoj pa govore kako je politika, a posebno radikalna desnica, otela rat, grad i njegove žrtve. Treći će zamjeriti novinarima da ih samo u studenom zanima Vukovar pa govore kako je to grad života i mladosti te da mediji stvaraju potpuno krivu percepciju o tamošnjem životu.

No o načinu života u Vukovaru možda najviše govore odvojene škole za srpske i hrvatske učenike, temeljene na želji i pravu srpske zajednice da školuje djecu na vlastitom jeziku i pismu. Ambiciozno zamišljen i međunarodno financiran projekt Interkulturne škole propao je, jer za njega nikada i nije bilo iskrenog interesa s bilo koje strane.

Uz to, nema jedinstva ni oko samog obilježavanja današnjeg datuma koji je vlada Andreja Plenkovića odlučila zacementirati u državnom kalendaru kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata koji bi od iduće godine trebao biti neradni dan. Politička ljevica tomu se protivila argumentom kako se žalost ne propisuje kalendarom te da će se na taj način od grada napraviti grobnica za žive, ako već nije. Ali ne treba zanemariti ni ono što se dosta često čuje u razgovoru s Vukovarcima: “Samo nam vi iz Zagreba nemojte govoriti kako da oplakujemo svoje mrtve i svoj grad.”

.

Mozaik

A zašto, zapravo, umirovljenike ne pustimo da rade, ako to žele?

Bilo bilo bi normalno pustiti one koji žele raditi da rade i da uplaćuju doprinose i poreze kako bi svima drugima, uključujući i onima koji žele uživati u miru mirovine, bilo bolje.

Objavljeno

|

Svaki put kada se netko zauzme da se umirovljenicima, umjesto sadašnja 4 radna sata, omogući rad na puno radno vrijeme uz zadržavanje mirovine, pokrene se lavina negativnih komentara. Na meti se nađu predstavnici udruga i političari koji se zalažu za ukidanje diskriminacije umirovljenika na tržištu rada.

U raspravu se podmeće i niz lažnih argumenata, poput: “Trebalo bi se boriti za veće mirovine, a ne za rad u mirovini.” Kao da jedno isključuje drugo pa se po toj izvitoperenoj logici borba za pravo na rad tumači kao borba protiv mirovina dostatnih za život. U nastavku smo se pozabavili najčešćim zabludama kada se govori o ovoj temi.


“Stari će oteti posao mladima”

Iako je tržište rada već gotovo godinu dana (na pola radnog vremena) otvoreno umirovljenicima, pokazalo se da su se na njega vratili tek malobrojni. Naime, zadnjeg dana 2018. godine radilo je 5.138 umirovljenika, dok ih je 21. rujna bilo 13.829. Iz toga možemo zaključiti da je mirovinska reforma motivirala svega 8.891 umirovljenika na rad u okvirima zakonski dopuštenoga.

Ilustracije radi kažimo da je krajem rujna Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplaćivao 1.240.266 mirovina pa ispada da je mirovinska reforma na rad potaknula svega 0.7% primatelja hrvatskih mirovina. S obzirom na iznesene brojke i činjenicu da hrvatski poslodavci ističu koliko im je teško otvorena radna mjesta popuniti kvalitetnim radnicima, priča o umirovljenicima koji ugrožavaju potencijalne mlade radnike jednostavno je – šuplja.

“Starima treba zabraniti rad, jer nam se mladi iseljavaju”

Još jedna zabluda. Istraživanje koje je provedeno na novim iseljenicima u Njemačku pokazali su da novac i posao nisu priroritet. “Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija svakako su među glavnim razlozima za iseljavanje”, kazao je dr. Tado Jurić koji je ispitao 1.200 iseljenika. Čak 55% ispitanika je imalo posao prije iseljavanja.

“Stari su potrošeni”

“Stari nemaju ništa za ponuditi i trebaju se maknuti da mladi imaju mjesta.” Ovo je samo jedan od mora sličnih komentara koji otvoreno diskriminiraju prema dobi. Kada stariji diskriminiraju starije, onda to nazivamo internaliziranim ageizmom. Osim toga, tvrdilo se da su stariji ljudi bolesni i iscrpljeni radnim vijekom te da se ne mogu nositi s fizičkim zahtjevima novih poslova.

Za očekivati je da takve komentare, iz vlastite vizure, daju ljudi koji su zaista teško fizički radili i koji objektivno ne mogu više raditi. No postoje i drugačiji umirovljenici kao što je i ponuda poslova puno šira od teškog manualnog rada. U mirovini su i brojni intelektualni radnici, profesori, znanstvenici, umjetnici, arhitekti, liječnici, novinari i inženjeri čije iskustvo je nezamjenjivo i koji svojim radom mogu i dalje pridonositi društvu. Jednostavno, bilo bi ih se glupo odreći.

Upravo njih pronalazimo u podacima da je 2018. godine najviše zaposlenih umirovljenika bilo u znanstvenim, stručnim i tehničkim djelatnostima. Najmanje je umirovljenika radilo u građevinarstvu i turizmu. U 2019. godini zamjetan je porast oglasa kojim se traže zaštitari i čuvari, što je idealna niša za umirovljene policajce i vojnike.

foto: Pixabay

“Stari će zatrpati državne službe”

Neće. Postoje propisi prema kojima se umirovljuju osobe u državnim i javnim službama. S druge strane postoji privatni sektor koji nije podložan tim propisima. Sjetite se slučaja uglednog neurokirurga Josipa Paladina kojega se javna ustanova odrekla zbog njegove dobi za umirovljenje. U isto vrijeme, privatne bolnice i klinike otimale su se za njegove stručne ruke. Zašto bi itko morao birati između punog radnog vremena i mirovine, svojeg otplaćenog osiguranja za starost?

“U normalnim državama umirovljenici idu na krstarenja”

Zapravo, u normalnim državama umirovljenici velikim dijelom rade da bi išli na krstarenja. Osim ako nisu radili u izdašno plaćenim branšama pa sada imaju zavidnu štednju i skupo plaćena mirovinska osiguranja.

Prema podacima njemačkog Ministarstva rada 2016. godine u Njemačkoj je radilo čak 943.000 umirovljenika. Taj je broj od tada samo rastao pa njemački mediji javljaju da u toj zemlji više od 3 milijuna umirovljenika obavlja povremene takozvane mini-poslove na kojima mogu mjesečno zaraditi do 450 eura bez oporezivanja.

Nizozemski think tank Netspar u svojem istraživanju “Rad poslije umirovljenja” iz 2016. godine navodi da različiti narodi različito poimaju rad u mirovini. Istraživanje je obuhvatilo 16 zemalja, a među njima, nažalost, nije Hrvatska. “Dok je rad u mirovini nešto neuobičajeno u Španjolskoj (3%), Sloveniji (3%), Poljskoj (5%) i Francuskoj (5%), relativno je čest među umirovljenicima Estonije (22%), Švedske (21%), Švicarske (20%) i Danske (14%)”, navodi Netspar. U Hrvatskoj, izračunali smo to iz gore navedenih podataka, samo 1% umirovljenika sudjeluje na tržištu rada.

I Sjedinjene Države bilježe sve više onih koji žele raditi nakon 70. rođendana. Prema službenim podacima, njihov se broj u posljednjih 20 godina podigao s manje od 10% na gotovo 15%.

foto: PAnnie Gray/Unsplash

“Ne želim umrijeti na poslu”

Često govorimo kako su gimnasticiranje, boravak u prirodi, čitanje i rješavanje križaljki ključni za održavanje fizičkog i psihičkog zdravlja u starosti. No jednako je dobar i rad u poticajnoj okolini. Često tako čujemo od ljudi koji su umirovljeni kako se osjećaju isključenima iz društva i nepotrebnima, zatvaraju se u kuću i stare suprotno od onoga što bismo nazvali aktivnim starenjem.

Čak i neki povremeni posao vraća im smisao, održava društvene kontakte i blagotvorno djeluje na zdravlje. Istraživanje koje je provedeno na Sveučilištu Oregon pokazalo je da rad nakon 65. rođendana može produžiti život za više od desetljeća, dok samo jedna godina rada nakon 65. rođendana može smanjiti rizik od smrtnosti za čak 11%.

Znate li da ni među umirovljenicima nema pravice?

Hrvatski ratni vojni invalid koji je invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ostvario prema posebnom zakonu kojim se uređuju prava hrvatskih branitelja od 1.1. 2019. godine, može raditi uz invalidsku mirovinu na puno radno vrijeme uz smanjenje mirovine (mirovinski faktor 0,6667, odnosno smanjenje mirovine za oko 1/3). Uz to, umirovljeni vojni i policijski službenici mogu birati puno radno vrijeme s pola mirovine ili pola radnog vremena s punom mirovinom.

S druge strane, korisnicima obiteljske mirovine, a zapravo socijalno ugroženim ženama, nije dana nikakva mogućnost zaposlenja bez obustave isplate mirovine. Protiv ovih nepravdi se zahtjevom za ocjenom ustavnosti pobunio i Sindikat umirovljenika Hrvatske.

Glasni su oni koji ne žele raditi, iako ih nitko na to ne tjera

Uz sve navedeno, jasno je da protivnici rada u mirovini nemaju argument te da svoje neutemeljene stavove pokušavaju nametnuti neistomišljenicima. A zapravo, bilo bi normalno pustiti one koji žele raditi da rade. Pri čemu bi trebalo težiti tomu da rade zato što žele, a ne zato što moraju. I da tako uplaćuju doprinose i poreze kako bi svima drugima, uključujući i one koji opravdano žele uživati u miru mirovine, bilo bolje.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP