Prati nas

Mozaik

Usamljeni blagdani

Svi se druže, a oni su za Božić sami

Blagdani su vrijeme veselja i druženja, no osobe koje su same – a mahom su to osobe starije životne dobi – ne vesele se Božiću. Porazgovarali smo s nekolicinom da vidimo kako se bore protiv samoće…

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Tyler Delgado/ Unsplash

U blještavilu, radosti koje sa sobom donose blagdani, zaboravljamo da se blagdanima ne vesele baš svi. Usamljenih je ljudi mnogo, pogotovo među starijom populacijom, a baš u vrevi i veselju mnogima se njihova samoća čini još nepodnošljivijom.

Moderan tehnologija tu ponešto može pomoći jer putem interneta možemo razgovarati oči u oči s onima koji su nam dragi, a možda udaljeni i tisuće kilometara. Pa ipak, kad video poziv jednom završi, mnogi ostaju sami u svoja četiri zida sa samoćom kao jedinim društvom.


Porazgovarali smo s nekolicinom osoba starije životne dobi koji ove blagdane provode sami. Rekli su nam kako podnose samoću, bore li se protiv nje ili su je prihvatili.

Miroslava (68), umirovljenica iz Zagreba

Muž mi je umro prošle godine tako da su ovo prvi blagdani bez njega. Već sam razmišljala o tome kako će mi biti baš na sam Božić, kako ću to preživjeti. Znate, kad s nekim provedete većinu života, a mi smo bili u braku preko 40 godina, počneš tog nekog osjećati kao dio sebe. Ja sam sretna jer imam djecu pa ću blagdane provesti s njima. Kći će napraviti ručak, doći će i sin i njegova obitelj. I ja ću biti s unucima, bor, pokloni, znate kako to ide. No nakon toga planiram se vratiti kući, iako mi kći predlaže da prespavam kod nje. Ne znam još. Vidjet ću kako ću se osjećati.

Anica (78), umirovljenica iz Karlovca

Teško je za blagdane. Ljudi se druže i vesele, a mi stari smo sami. Muž je umro ima već deset godina, kći živi u Njemačkoj i ove godine neće dolaziti, a meni je teško putovati k njoj. Imam problema s leđima, noge mi otiču. Ne mogu tako dugo sjediti u autobusu. Za Božić ćemo se čuti, no nažalost nećemo biti skupa. Bit ću kod kuće, a gdje bih išla. Posjetit će me vjerojatno kuma. Često mi zna doći, popijemo kavu, malo popričamo. I ona je udovica pa se nekako razumijemo.

Marija (70), umirovljenica iz Zagreba

Živim sama i za ove blagdane ne planiram ništa posebno. Kći mi živi u Americi, a dođe najčešće preko ljeta na malo duže. Sad za Božić neće dolaziti, ali mi se redovito čujemo i razgovaramo preko interneta. Ima Skype tako da se i čujemo i vidimo. Da mi nema toga pa skoro da ne bih vidjela unuke kako rastu. Kažem, oni dođu preko ljeta, ali malo je to. Pa koliko dijete naraste u godinu dana! Kako mi pada samoća? A kako kada. Nekad mi paše, nekad sam tužna. Imam par prijateljica s kojima se družim, to mi puno znači. Otići ćemo i do grada vidjeti to adventsko čudo. Znate, ako čovjeku počne smetati samoća, mopra se pokrenuti, izaći malo. Lqakše se tako.

Ljiljana (74), umirovljenica iz Zadra

Kod kuće sam za blagdane. Meni je najbolje kod kuće. Nisam baš od onih koji strašno pate ako su sami. Imam ja svoje zanimacije, gledam svoje serije, malo križaljka i tako. I prođe dan. A blagdani? Pa nisu mi više blagdani ništa posebno otkako su sinovi narasli. Kad je u kući male djece onda kićenje bora, pokloni i kolači… Sve to ima smisla. Ali kad čovjek ostari… Ma da vam pravo kažem i ne da mi se. Na kitim nikakav bor više. Ne uređujem kuću nešto posebno. Evo, samo stavim adventski vijenac na stol. To mi se sviža i oko toga nema posla. Imam isti vijenac već tri godina. A mi inače imamo običaj svi zajedno, oba sina i njihove obitelji, biti zajedno na ručku za Božić. Jednom kod jednog, drugi put kod drugog. No nakon toga, svako svojoj kući. Doma je najljepše.

Lidija (73) i Franjo (83), bračni par umirovljenika iz Zagreba

Nismo usamljeni dok smo zajedno. A kad jedan ode… Ali i to je dio života. Pa svi moramo  umrijeti. Jedino se od toga ne možeš izvući. Imamo dvije kćeri koje imaju obitelji. One slave Božić sa svojom djecom, a nas posjete. Prije smo mi išli k njima pa smo imali zajednički ručak, večeru, ali mi to više ne možemo. Jako teško hodamo, teškonam je po stepenicama, tako da ne idemo nikud. Čujemo se s kćerima svaki dan, stvarno su jako brižne. Ali neka velika slavlja više nisu za nas.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

Stiglo je pismo iz Italije. ‘Mi smo tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana’ Pročitajte ga!

‘Mi smo nekoliko koraka ispred vas, baš kao što je Wuhan bio nekoliko koraka ispred nas. Gledamo vas kako se ponašate baš kao što smo se i mi ponašali. Raspravljate o istim stvarima o kojima smo i mi ne tako davno raspravljali i dok jedni tvrde da je to ‘tek malo jača gripa i da ne razumiju zašto se digla tolika panika, drugi su shvatili o čemu se radi.’

Silvija Novak

Objavljeno

|

Francesca Melandri, poznata talijanska spisateljica koja se već skoro tri tjedna nalazi u karanteni u Rimu, napisala je ‘pismo iz budućnosti upućeno dragim kolegama Europljanima‘, opisujući sve emocije koje će nas preplaviti u tjednima pred nama.

Pišem vam ovo iz Italije, što znači – iz vaše budućnosti. Mi smo sada tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana. Svi grafovi epidemije pokazuju da smo upleteni u nekakav paralelni ples.


No mi smo nekoliko koraka ispred vas, baš kao što je Wuhan bio nekoliko koraka ispred nas. Gledamo vas kako se ponašate baš kao što smo se i mi ponašali. Raspravljate o istim stvarima o kojima smo i mi ne tako davno raspravljali i dok jedni tvrde da je to ‘tek malo jača gripa i da ne razumiju zašto se digla tolika panika, drugi su shvatili o čemu se radi.

Sad kad vas gledamo odavde, iz vaše budućnosti, znamo da su se mnogi od vas zaključali u kuće, citirali Orwella, neki čak i Hobbesa. No uskoro ćete biti prezauzeti za takvo nešto.

Kao prvo, jesti ćete. Ne samo zato što će to biti jedna od posljednjih stvari koju još možete učiniti.

Naći ćete desetke grupa na društvenim mrežama u kojime se nude savjeti kako provesti svo ovo slobodno vrijeme na što bolji način. Priključit ćete se svim tim grupama i onda ih nakon par dana potpuno ignorirati.

Potražit ćete sve one apokaliptične knjige koje imate, no ubrzo ćete shvatiti da vam se takvo što uopće ne čita.

Opet ćete jesti. Nećete baš dobro spavati. Pitat ćete se što se događa s demokracijom.

Imat ćete vrlo buran društveni život na društvenim mrežama – na Messengeru, WhatsAppu, Skypeu, Zoomu…

Vaša odrasla djeca će vam nedostajati kao nikada prije. Ta pomisao da nemate pojma kad ćete ih opet vidjeti, boljet će vas kao da vas je netko snažno udario u grudi.

Stara zamjeranja i nesuglasice činit će se posve nevažnima. Nazvat ćete ljude za koje ste se zakleli da više nikada nećete razgovarati s njima i pitat ćete ih: “Kako si?”

Mnoge žene će biti pretučene u svojim domovima.

Pitat ćete se što se događa sa svima onima koji ne mogu biti kod kuće jer nemaju svoju kuću. Osjećat ćete se jako ranjivo kad odlazili do trgovine posve pustom ulicom, pogotovo ako ste žena. Pitat ćete se je li ovo načina na koji propadaju društva. Događa li se to doista tako brzo? Zatomit ćete te misli, a kad se vratite kući, opet ćete jesti.

Prikupit ćete nekoliko dodatnih kilograma. Potražit ćete online fitness programe. Smijat ćete se. Puno ćete se smijati. Uživat ćete u crnom humoru kao nikad prije. Čak će i ljudi koji su prije sve shvaćali jako ozbiljno, ozbiljno razmišljati o apsurdnosti života, svemira i svega.

Dogovarat ćete se s prijateljima i ljubavnicima da se nađete u supermarketu da ih barem nakratko vidite uživo, no svo to vrijeme pridržavat ćete se mjerama društvenog distanciranja.

Pobrojat ćete sve stvari koje morate napraviti.

Vidjet ćete pravu narav ljudi oko vas jasnije nego ikad prije. Neke će vam se sumnje potvrditi, a druge vas posve iznenaditi.

Intelektualci koji su prije bili sveprisutni i svakoga se dana pojavljivali u vijestima, sada će biti posve nevažni. Neki će se tješiti racionalizacijama koje će biti toliko lišene suosjećanja da ih ljudi više neće moći slušati. No, ljudi na koje prije niste obraćali pažnju, pokazat će se velikodušnima, pouzdanima, pragmatičnima i pronicljivima.

Oni koji na sve gledaju kao na priliku za globalnu obnovu, pomoći će vam da sagledate širu sliku. No oni će vas istovremeno i jako nervirati: lijepo, planet opet diše jer emitiramo manje CO2, ali kako ćemo platiti račune idući mjesec?

Nećete shvaćati je li svjedočenje rađanju novog svijeta grandiozna ili očajna situacija.

Puštat ćete glasnu muziku kroz otvoreni prozor ili iz dvorišta. Kad ste nas vidjeli kako pjevamo arije iz opera s naših balkona, pomislili ste “ah, ti Talijani”. Ali i vi ćete pjevati da se međusobno ohrabrite. Na sav glas ćete kroz prozor pjevati “I will survive”, a mi ćemo vas gledati i potvrdno kimati glavom baš kao što su nama kimali građanu Wuhana koji su to isto pjevali u veljači.

Mnogi od vas će zaspati s mišlju kako ćete se razvesti odmah prvog dana nakon što se ukine karantena.

Mnoga će djeca biti začeta.

Vaša će djeca slušati nastavu preko TV-a. Bit će užasno naporni, ali će vam pričinjati i veliko zadovoljstvo.

Stariji ljudi će se oglušivati na naredbe kao bezobrazni tinejdžeri: morat ćete se svađati s njima i braniti im izlaske, a sve kako se ne bi zarazili i umrli.

Pokušat ćete ne razmišljati o svim onim ljudima koji su umrli usamljeni u jedinicama intenzivne njege.

Željet ćete posipati latice putem kojim prolaze zdravstveni radnici.

Reći će vam da se društvo ujedinilo u zajedničkoj borbi, da ste svi u istom čamcu. I to će biti istina. Ovo iskustvo će zauvijek promijeniti kako vidite sami sebe kao individuu koja je dio veće cjeline.

Kojoj klasi pripadate, bit će jako važno. Nije isto jeste li zatvoreni u velikoj kući s prekrasnim vrtom ili u malom stanu prenapučene stambene zgrade. Niti je isto biti u mogućnosti raditi od kuće ili gledati kako vaš posao nestaje. Taj čamac u kojem ćete svi zajedno ploviti kako biste pobijedili epidemiju, neće svima izgledati isto, niti je doista isti za svakoga. Nikad nije ni bio.

U nekom ćete trenutku shvatiti koliko je sve ovo teško. Bojat ćete se. Podijelit ćete svoje strahove sa svojim najmilijima, ili ćete ih zadržati za sebe kako ih ne biste opterećivali.

Opet ćete jesti.

Mi smo u Italiji i ovo je ono što znamo o vašoj budućnosti. Ovo je tek malo proricanje budućnosti. Mi smo vidovnjaci na niskoj razini.

Ako pogledamo u dalju budućnost, budućnost koja je nepoznata i nama i vama, možemo vam reći samo ovo: kad sve ovo jednom završi, svijet neće biti isti.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP