Prati nas

Mozaik

Pravo na krik

Jozefina Jasna Petrović objavila je svoj prvi roman ‘Pravo na krik’, bili smo na promociji

Radnja romana smještena je u socijalističku Hrvatsku, vrijeme koje danas rijetko propitujemo izvan političkog diskursa i u kojem, naglasila je Petrović, nije bilo pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i prava djeteta.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: Sandro Bura

Najpoznatija hrvatska borkinja za prava umirovljenika i starijih osoba, sindikalistica i feministkinja, nekad novinarka, Jasna Petrović predstavila je u punoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva svoj prvi roman “Pravo na krik”. Roman je autorica potpisala kao Jozefina Petrović, a objavio ga je Verbum.

Iako je objavila prvijenac u zrelim godinama, Petrović je, čulo se od govornika, napisala i zreli roman, vrijedan filmske ekranizacije. Kako su govornici nekoliko puta naglasili da vjeruju da je u predstavljenom štivu puno toga autobiografskog i proživljenog, autorica je kazala kako je ipak riječ – o fikciji: “Ovaj roman nije ni ispovijed ni ispovijest. To je fikcija koja pripada meni i mnogim ženama.” A o svojem književnom imenu, novom identitetu, kaže: “Nisam izmislila novo ime. Jozefina je moje krsno ime.”


Radnja romana smještena je u socijalističku Hrvatsku, vrijeme koje danas rijetko preispitujemo izvan ideološko-političkog diskursa i u kojem, naglasila je Petrović, nije bilo pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i prava djeteta. Kaže, tada teme zlostavljanja u obitelji nisu bile odveć popularne i zastupljene u javnosti. “Pravo na krik je krik za pravo na slobodu riječi. Tema zlostavljanja je bila gurana pod tepih, baš kao i tema razvoda i raspada obitelji. I jednog i drugog si se morala sramiti”, prisjetila se Petrović. Time je, čuli smo od recenzenata, ovo djelo još vrijednije.

Promociju je moderirao redatelj Mario Kovač, ulomke su čitale glumice Nina Violić i Hana Hegedušić, a svirala je Ana Rucner. O romanu su govorili urednica Nera Karolina Barbarić, recenzenti Branimir Baron-Brljević i Marijana Rukavina Jerkić te ilustratorica Dunja Niemčić.

Pogledajte galeriju:

O romanu

Sadašnjost glavne junakinje smještena je u početak osamdesetih godina, vrijeme buđenja novih energija nakon pobuna koje zahvaćaju svijet. No, junakinja je zarobljena u svojem unutarnjem svijetu samopreispitivanja, gdje, u trenutku kad joj prijeti gubitak identiteta zbog trauma iz braka koji se raspada, odbija biti žrtva traume iz djetinjstva. Odbija biti žrtva na bilo koji način. Zaglavljena u liftu egzistencije bori se s vlastitim demonima i istražuje svoj identitet, ne dopustivši predati se kalupima vremena. Kao podvojeno dijete socijalizma i tajni podrijetla svoje obitelji, ona, umjesto predaje i bijega, bira rušenje tabua.

Neobična je vizura umiranja kao spasa, pa se tako smrću oca, majke, očuha, najposlije pojavljuje smiraj. Junakinja se uči smijati. Kako su ocijenili recenzenti, ‘Pravo na krik’ je istinski vrisak senzibilne žene koja u nekom trenutku života konačno polijepi puzzle svoga djetinjstva, mladosti i zrelosti.

.

Mozaik

Stiglo je pismo iz Italije. ‘Mi smo tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana’ Pročitajte ga!

‘Mi smo nekoliko koraka ispred vas, baš kao što je Wuhan bio nekoliko koraka ispred nas. Gledamo vas kako se ponašate baš kao što smo se i mi ponašali. Raspravljate o istim stvarima o kojima smo i mi ne tako davno raspravljali i dok jedni tvrde da je to ‘tek malo jača gripa i da ne razumiju zašto se digla tolika panika, drugi su shvatili o čemu se radi.’

Silvija Novak

Objavljeno

|

Francesca Melandri, poznata talijanska spisateljica koja se već skoro tri tjedna nalazi u karanteni u Rimu, napisala je ‘pismo iz budućnosti upućeno dragim kolegama Europljanima‘, opisujući sve emocije koje će nas preplaviti u tjednima pred nama.

Pišem vam ovo iz Italije, što znači – iz vaše budućnosti. Mi smo sada tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana. Svi grafovi epidemije pokazuju da smo upleteni u nekakav paralelni ples.


No mi smo nekoliko koraka ispred vas, baš kao što je Wuhan bio nekoliko koraka ispred nas. Gledamo vas kako se ponašate baš kao što smo se i mi ponašali. Raspravljate o istim stvarima o kojima smo i mi ne tako davno raspravljali i dok jedni tvrde da je to ‘tek malo jača gripa i da ne razumiju zašto se digla tolika panika, drugi su shvatili o čemu se radi.

Sad kad vas gledamo odavde, iz vaše budućnosti, znamo da su se mnogi od vas zaključali u kuće, citirali Orwella, neki čak i Hobbesa. No uskoro ćete biti prezauzeti za takvo nešto.

Kao prvo, jesti ćete. Ne samo zato što će to biti jedna od posljednjih stvari koju još možete učiniti.

Naći ćete desetke grupa na društvenim mrežama u kojime se nude savjeti kako provesti svo ovo slobodno vrijeme na što bolji način. Priključit ćete se svim tim grupama i onda ih nakon par dana potpuno ignorirati.

Potražit ćete sve one apokaliptične knjige koje imate, no ubrzo ćete shvatiti da vam se takvo što uopće ne čita.

Opet ćete jesti. Nećete baš dobro spavati. Pitat ćete se što se događa s demokracijom.

Imat ćete vrlo buran društveni život na društvenim mrežama – na Messengeru, WhatsAppu, Skypeu, Zoomu…

Vaša odrasla djeca će vam nedostajati kao nikada prije. Ta pomisao da nemate pojma kad ćete ih opet vidjeti, boljet će vas kao da vas je netko snažno udario u grudi.

Stara zamjeranja i nesuglasice činit će se posve nevažnima. Nazvat ćete ljude za koje ste se zakleli da više nikada nećete razgovarati s njima i pitat ćete ih: “Kako si?”

Mnoge žene će biti pretučene u svojim domovima.

Pitat ćete se što se događa sa svima onima koji ne mogu biti kod kuće jer nemaju svoju kuću. Osjećat ćete se jako ranjivo kad odlazili do trgovine posve pustom ulicom, pogotovo ako ste žena. Pitat ćete se je li ovo načina na koji propadaju društva. Događa li se to doista tako brzo? Zatomit ćete te misli, a kad se vratite kući, opet ćete jesti.

Prikupit ćete nekoliko dodatnih kilograma. Potražit ćete online fitness programe. Smijat ćete se. Puno ćete se smijati. Uživat ćete u crnom humoru kao nikad prije. Čak će i ljudi koji su prije sve shvaćali jako ozbiljno, ozbiljno razmišljati o apsurdnosti života, svemira i svega.

Dogovarat ćete se s prijateljima i ljubavnicima da se nađete u supermarketu da ih barem nakratko vidite uživo, no svo to vrijeme pridržavat ćete se mjerama društvenog distanciranja.

Pobrojat ćete sve stvari koje morate napraviti.

Vidjet ćete pravu narav ljudi oko vas jasnije nego ikad prije. Neke će vam se sumnje potvrditi, a druge vas posve iznenaditi.

Intelektualci koji su prije bili sveprisutni i svakoga se dana pojavljivali u vijestima, sada će biti posve nevažni. Neki će se tješiti racionalizacijama koje će biti toliko lišene suosjećanja da ih ljudi više neće moći slušati. No, ljudi na koje prije niste obraćali pažnju, pokazat će se velikodušnima, pouzdanima, pragmatičnima i pronicljivima.

Oni koji na sve gledaju kao na priliku za globalnu obnovu, pomoći će vam da sagledate širu sliku. No oni će vas istovremeno i jako nervirati: lijepo, planet opet diše jer emitiramo manje CO2, ali kako ćemo platiti račune idući mjesec?

Nećete shvaćati je li svjedočenje rađanju novog svijeta grandiozna ili očajna situacija.

Puštat ćete glasnu muziku kroz otvoreni prozor ili iz dvorišta. Kad ste nas vidjeli kako pjevamo arije iz opera s naših balkona, pomislili ste “ah, ti Talijani”. Ali i vi ćete pjevati da se međusobno ohrabrite. Na sav glas ćete kroz prozor pjevati “I will survive”, a mi ćemo vas gledati i potvrdno kimati glavom baš kao što su nama kimali građanu Wuhana koji su to isto pjevali u veljači.

Mnogi od vas će zaspati s mišlju kako ćete se razvesti odmah prvog dana nakon što se ukine karantena.

Mnoga će djeca biti začeta.

Vaša će djeca slušati nastavu preko TV-a. Bit će užasno naporni, ali će vam pričinjati i veliko zadovoljstvo.

Stariji ljudi će se oglušivati na naredbe kao bezobrazni tinejdžeri: morat ćete se svađati s njima i braniti im izlaske, a sve kako se ne bi zarazili i umrli.

Pokušat ćete ne razmišljati o svim onim ljudima koji su umrli usamljeni u jedinicama intenzivne njege.

Željet ćete posipati latice putem kojim prolaze zdravstveni radnici.

Reći će vam da se društvo ujedinilo u zajedničkoj borbi, da ste svi u istom čamcu. I to će biti istina. Ovo iskustvo će zauvijek promijeniti kako vidite sami sebe kao individuu koja je dio veće cjeline.

Kojoj klasi pripadate, bit će jako važno. Nije isto jeste li zatvoreni u velikoj kući s prekrasnim vrtom ili u malom stanu prenapučene stambene zgrade. Niti je isto biti u mogućnosti raditi od kuće ili gledati kako vaš posao nestaje. Taj čamac u kojem ćete svi zajedno ploviti kako biste pobijedili epidemiju, neće svima izgledati isto, niti je doista isti za svakoga. Nikad nije ni bio.

U nekom ćete trenutku shvatiti koliko je sve ovo teško. Bojat ćete se. Podijelit ćete svoje strahove sa svojim najmilijima, ili ćete ih zadržati za sebe kako ih ne biste opterećivali.

Opet ćete jesti.

Mi smo u Italiji i ovo je ono što znamo o vašoj budućnosti. Ovo je tek malo proricanje budućnosti. Mi smo vidovnjaci na niskoj razini.

Ako pogledamo u dalju budućnost, budućnost koja je nepoznata i nama i vama, možemo vam reći samo ovo: kad sve ovo jednom završi, svijet neće biti isti.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP